KAMO IĆI
Naslovna / DOBRA PRIČA / ŽIVOT / NA SAJMU U GUDOVCU: Izložba političara, ljudi, strojeva i životinja
Gudovac 2014

NA SAJMU U GUDOVCU: Izložba političara, ljudi, strojeva i životinja

Piše i snimio: Mladen Gerovac  

Nikad nisam bio na poljoprivrednom sajmu u Gudovcu. Sad mi se pružila prilika. Moj susjed i prijatelj Ivica Vojvodić ide tamo stalno jer ima krave, konje, svinje, njive i traktore pa prihvaćam poziv da na ovaj jesenski Gudovac 2014. odemo zajedno. Da napokon vidim taj najveći hrvatski spektakl poljoprivrednih strojeva, bića i dostignuća. ” Ajmo preko Ivanića da vidim novu Ikeu, barem izvana”, veli Ivek, a ja nemam ništa protiv. Tako smo uz ugodnu priču brzo prošli sva sela od Ivanića i Čazme skoro do Bjelovara. Nadomak Bjelovaru, u jednom selu, veli Ivek – pazi sad bumo ovdje skrenuli lijevo i začas smo na sajmu. Nisam baš tako trebao paziti, jer odjednom kolona vozila s jedne i druge strane. Policija nikom ne da skrenuti lijevo, već nas upućuje u Bjelovar, a one koji idu nama u susret tjera prema Čazmi.

– Kaj je sad ovo, veli Ivek, daj dođi bliže da pitamo.

Policajac k`o policajac, nema baš volje puno objašnjavati, već samo veli – sve je puno. Pa, kak ćemo na sajam? Idite u Bjelovar, tamo imate parking, pa na autobus za Gudovac.

– To nikad nije bilo, ljuti se Ivek, dok ja slušam državnu silu i vozim prema gradu u kojem nemam što raditi.

Valjda tak mora biti

– Ajmo mi Ivek u Gudovac s one druge strane, iz pravca Vrbovca, velim ja i probijam se kroz bjelovarski centar zapetljane signalizacije. Napokon nađemo izlaz i vozimo se natrag prema Zagrebu. Znam da negdje mora biti putokaz lijevo za Gudovac i sve se bojim da se tu ne ponovi slika s policijom – ne može lijevo, idite lijepo u Vrbovec pa na autobus. Ako mi to kažu – fučkaš Gudovac, fučkaš sajam, idem ja doma, ravno u Zagreb. No, evo i putokaza – Gudovac lijevo. Nigdje nikog, cesta prazna i mi se elegantno vozimo do sajma.

– Kaj je sad ovo, opet se čudi Ivek, uvijek je bila kolona kroz cijeli Gudovac.

I, evo nas baš pred sajmom, vidimo prazna mjesta za smjestiti auto, ali ne. Opet policija i zaštitari-poslušnici tjeraju nas dalje ravno prema mjestu gdje su nas njihovi kolege prije gotovo jednog sata potjerali prema Bjelovaru. Sad je Ivek već jako ljut.

– Pogle ti sad ovo, vozimo se natrag prema mjestu gdje su nam rekli da je sve puno, a nema nikog. Daj stani tu pred jednim dvorišćem da pitam gazdu da se sparkamo.

I taman s desne strane evo gazde, stoji na plotu. – Možemo? Možete!

Sretni, presretni napokon dolazimo do glavnog ulaza da kupimo kartu … Ali, ne! Idite tamo na drugi ulaz. Na drugom ulazu kažu, ne – idite tamo do kraja sajma, tam vam je ulaz. Sad smo već u gudovačkim njivama, ali što se može, valjda tak mora bit. Dok Ivek stalno ponavlja – “Tak nikad nije bilo!”

Kupujemo karte i pitamo zašto je to sad sve tako komplicirano. Kaj ne znate, odgovara nam blagajnica – dolazi Josipović. Kaj se može, valjda tak mora bit.

Ljudožderi i konjožderi

Hvala Bogu, evo nas napokon na Poljoprivrednom sajmu u Gudovcu. Ivek je odličan vodič, ovdje sve zna i pozna, normalno, godinama dolazi, to mu je posao.

Ajmo prvo konjima, oni su tu najbliži. Divim se tim uznositim i plemenitim životinjama, ne znam koji je ljepši. Dok Ivek vodi stručne razgovore, ja obilazim boksove, čitam rodoslovlja tih impozantnih bića. Pažnju mi privlači jedan golem crni konj, mišićava tijela, velike glave i teške grive. – Perchoren, pastuh, ime Uraeus de Montjouvent, rođen 2008. – piše na njegovom boksu. – Je li na prodaju? – Je, veli pristala dama, koju smo povezali s “Uraeus”» po tome što je jedina od okupljenih ljudi bila okrenuta leđima boksu. – Koja je cijena? – 6.000 eura, odgovara dama. Ne znam je li to puno ili malo, nema blizu Iveka da ga pitam. Nema veze, tako nemam namjeru da ga kupim, za cijenu pitam tek onako, iz znatiželje.

Kad gledam te prelijepe životinje malo me sram što sam jeo konjske kobasice. A oni mene gledaju, kao da znaju. Je, tragično, ali istinito. Ljudi jedu konjetinu, pogotovo u vrijeme rata i velike neimaštine. Ali konj nikad ne bi pojeo meso. Pa makar umro od gladi. Tko je onda tu moralniji? Čovjek ili konj? Zna se da čovjek može biti ljudožder. A sasvim je sigurno da među konjima nema konjoždera.

Vragolan Rajko

Sve je zapravo vrlo jednostavno. Jer, poslije kad smo posjetili izložbu malih životinja, divio sam se gizdavom izgledu zagorskom purana. Nimalo me nije smetalo što su mi odmah pali na pamet – mlinci. Il` si mesožder, il` si biljožder, prevedeno u naš ljudski svijet – vegetarijanac. A ja, kao i velika većina ljudskog roda, hvala Bogu – to nisam. Dakle, s tim besmislenim mislima raskrstio sam već ovdje kod konja, pa sam bez imalo grižnje savjesti dalje kročio “konjskom ulicom”.

Pred jednim boksom – mala gužva. Ljudi se smiju. Jedan stasiti i sjajni tamnoputi ljepotan iskesio zube i uz vragolasti pogled pokušava gazdi skinuti kapu s glave.

– Hrvatski posavac, pastuh, Rajko, prodaje se, 3.000 eura – piše iznad boksa. I broj mobitela.

Gazda namješta kapu, ali Rajko ne posustaje. Sad i mene gleda istim vragolastim pogledom, čeka da dignem fotoaparat i da snimim taj njegov šou. Glumac. Ili neka njegova posebna igra s gazdom. Ili, pak, prefriganac zna da ga gazda hoće prodati. I to po cijeni duplo manjoj od onog tamo francuskog-nizozemskog rmpalije preko puta.

Ivek je tatamata i za konje i za krave. Dok hodamo prema kravama objašnjava da su oni krupni teški konji su za rad, rasplod i – meso. Pitomi su, snažni i mirni. Koriste se i za paradu, da vuku kočije. Nisu za jahanje, jer im je tijelo toliko široko da mirno možeš ležati i spavati na njima. Za razliku od tih “hladnokrvnjaka”, u koje spada i autohtoni Hrvatski hladnokrvnjak, za jahanje služe “toplokrvnjaci”. Od hrvatskih pasmina to su Hrvatski posavac i Međimurski konj. No za rasplodne pastuhe, bez obzira na to jesu li “hladne” ili “tople krvi” najvažnije je da su čiste krvi, da imaju “čiste papire” – ime oca, majke, pedigre. Među jahaćim lakim, brzim i reprezentativnim konjima je i slovenski autohtoni lipicaner, koji se uzgaja i kod nas. Evo i lijepog jahačkog konja Appaloosa, opće poznatog iz američkih western filmova. Njegova se čista krv potvrđuje Zlatnim žigom. A Zlatni žig se može dobiti jedino ako se uzorci pošalju u SAD na DNK analizu i ako stigne potvrdan odgovor.

Izbor Miss krave

Puno toga mi Ivek još mogao ispričati o konjima, ali evo nas već u kravljem bloku. Golema sajamska staja puna rogate stoke prolazom je povezana sa sportskom dvoranom. Krenuli smo preko prolaza da najprije vidimo rogatu stoku izvan štale. Na prolazu – zaštitari. Zabranjen prolaz. No, kad je jedan od zabranitelja vidio moj bez ikakve namjere isukani Canon, jednostavno me uhvatio za ruku i ni krivog ni dužnog ubacio u dvoranu: – Vi možete!

Odjednom sam se našao u golemoj areni prekrivenoj debelim slojem džombastog pijeska, među kravama i pred punom tribinom punom uzbuđenih gledatelja. Što se događa?

Ne, nije korida. Bile su to šarene krave ljepotice, njegovana tijela, visokih sapi, dugih lijepo oblikovanih nogu, besprijekornih vimena. Svaku je držao za povodac jedan mladac. Na sapimabroj. Shvatio sam. U tijeku je izbor Miss krave. I to pasmine Holstein. Ali nisam shvatio što se tu ocjenjuje i po čemu je jedna ljepša ili bolja od druge. Iveka nisu pustili sa mnom pa sam blejao k`o tele u šarena vrata. Zato sam sve lijepo poslikao, posrćući po tom valovitom moru pijeska i izbjegavajući velike otoke balege. Tko mi je kriv što sam na sajam stoke (jesenski Gudovac je prije svega sajam stoke) došao u brodaricama, u cipelama za brod i jedrenje, umjesto u nekakvoj prigodnoj obući.

Jedva čekam da izađem, da mi Ivek stručno rastumači što sam to upravo vidio i snimio.

– Najprije, to nije sportska, već dvorana za aukcije, ocjenjivanje i prezentacije. Kod muznih krava ocjenjuje se opći izgled, visina, širina zadnjeg dijela trupa, skladnost, izgled i bujnost vimena, te količina i kvaliteta mlijeka kod zadnjih laktacija – priča Ivek, dok se približavamo legendarnom istarskom Boškarinu.

Ovaj ovdje Boškarin stigao je iz Tinjana, u pratnji krave Sive, junice Plavuše i Sivina djeteta-teleta koje se zove – Savna. Sve to piše na panou pod nadstrešnicom njihovog dijela velikog obora. Piše i to da je vlasnik ovog reprezentativnog stada Aleksandar Udovičić iz Tinjana. Ne piše jedino da je Udovičić u srpnju, na blagdan Svete Magdalene, na izložbi goveda u Višnjanu osvojio Šampionsko zvono, najveću nagradu izložbe. I time stekao pravo da ovamo u Gudovac dovede i prikaže ove krasne primjerke u koje upravo gledamo.

Nižu se vrste goveda: Simental, Montafon, Angus … Eh, Angus. Tu je Ivek zastal. Doista lijepe crnke. To bi rado imao – uzdiše Ivek, koji doma već ima muzno stado Simentalaca i Holsteina. Zašto?

– To je mesna pasmina, najotpornija na vremenske uvjete. Može biti vani tijekom cijele godine. Angus je porijeklom iz Škotske. Uzgaja se u sustavu kravatele i daje najkvalitetnije meso

Karijera jednog nerasta

Kad je riječ o mesu, evo nas i kod svinja. Nižu se obori, vrste, pasmine a mi zastajemo kod nerasta, muških plodnjaka bez kojih nema odojaka. Kod njih je kao i kod konja – mora se znati otac, majka, leglo …Ovaj ovdje Landras uskoro će navršiti šest mjeseci. Ten mu je odličan, tijelo popunjeno i zdravo, spremnik rasploda nabrekao a rep – k`o svrdlo. Negdje sam pročitao da ako rep svinji visi, ona je nesretna. Ovaj ovdje nerast mora da je presretan.

Susjed preko puta – spava. Na boksu piše da je to nerast pasmine Durok, pa zatim sve o leglu, majci i ocu i datum rođenja – 22.9.2013. Eto, proslavit će za dva tjedna prvi rođendan, a već je umoran. Nije se valjda već naradio. E, tu uskaču Ivek i njegov poslovni partner, od kojeg je Ivek već kupio nerasta a sad je na redu već novi.

Nerast počinje karijeru sa osam do devet mjeseci starosti a možemo mu trajati i do 3-4 godine. Pod uvjetom da pazi na liniju i da ne radi baš svaki dan. Za akciju je spreman kad navuče 110 kila i do 250. još uvijek je moćan i poželjan. No, iznad toga postaje pretežak za posao te mu slijedi – otkaz. I to vrlo neugodan – štrojenje i nakon najmanje tri mjeseca – pod nož. Tri mjeseca stoga što tek tada meso izgubi neugodni vonj njegovog životnog poziva.

Tko je zapravo – svinja

Za svinju znanstvenici tvrde da je najinteligentnija domaća životinja. Da je pametnija i odanija od psa. Da ima inteligenciju trogodišnjeg djeteta. Svrstavaju je među deset najpametnijih životinja na svijetu i to ovim redoslijednom: čimpanza, dupin, orangutan, slon, vrana, svinja, vjeverica, golub, hobotnica, štakor. Na tom popisu nema ni mačke ni psa. Koje ljudi jako vole i zato ih valjda ne jedu.

Isto se tako veli – prljav si k`o svinja. A pogledajte, recimo, zlatnog retrivera. Neprikosnovenog kućnog ljubimca, šarmera i ljepotana. A zna se da mu je najveća poslastica stajski gnoj, đubar, izmet. I da se spreman uvijek i na svakom mjestu uvaljati u najveći smrad. Takav da ga danima nikakva voda i nikakav sapun ne mogu oprati. Tko je tu onda – svinja?

Ali je zato svinja prva u liniji klanja za ljudsku prehranu. Samo u Hrvatskoj svake se godine zakolje 900.000 svinja … Evo, opet sam zahirio, opet mi se ovo događa kao kod konja. Ako nastavim ovako – zbogom šunka, špek, čvarci, budžola, ražnjići, krmići, lungići … Zato hitno isključujem mozak i uključujem želudac: – Ivek, vrijeme je da se nešto pojede. – Ček samo da odem potražiti filter za muzilicu, nekaj sam varil pa se bojim špene, veli Ivek.

Razgovor “uz seosku ogradu”

Bilo što to da bilo, najprije posel pa onda zadovoljstvo. Dok Ivek raspravlja o protočnosti i colima ja razgledam obližnje štandove. Skupina ljudi komentira govor predsjednika države Josipovića koji se upravo emitira preko sajamskog razglasa. Ili je to možda prijenos intervjua s radija.

– Uvek priča, a da niš` ne veli – komentira jedan.

– Ma nek` priča samo nek` ne hoda okolo, pol vure sam stajal u koloni dok sam došel do sajma – veli drugi.

– Je, tak je meni bilo u Mariji Bistrici za Vozočašće – priključuje se treći. Jedan sat sam stajal a da nisam znal zakaj. A kad sam došel do Svetišta – a tam se predsednik vozi u zapregi i naslikava sa svima redom. Pa čak i s jednom s fufom u takvoj minicom da je i mene i ženu i decu bilo sram. Na misi ga nis` videl. Samo smo za vreme mise videli kak se jedan helikopter diže tam negde iza šume.

Sad se to već ovdje razvilo u pravu pravcatu raspravu uz seosku ogradu. Jer, evo ga priključuje se još jedan “sused”:

– To o Mariji Bistrici pričal mi je moj prijatelj pčelar. Nije mogel k svojim pčelama. Zaustavila ga služba sigurnosti. A samo je trebal preči 100-200 metri. Slali su ga da ide preko Laza, 14-15 kilometri okolo. Rekel im je da bu napisal pismo Uredu predsjednika i da se bu žalil. I da ga Josipović opće ne zanima, da ga zanimaju samo njegove pčele. Onda su ga ipak pustili, ali tak da su ga otpratili taj falačec puta …

No, sad je već počelo ono – a znate li vi koliko to sve košta, ovo je sve na teret poreznih obveznika. Veli da nije u kampanji a obilazi sve živo – od dječjih vrtića do penzionera, ide na sve fešte, pokrovitelj je svemu i svakomu …

 

Odojak ili janjetina

No, dosta je. Ivek, gdje si. Ajmo jesti. – Dobro, taman imamo jedan paviljon sa sjemenom i raznim potrepštinama – to nam je usput, veli Ivek. Taman smo bili u pola paviljona, kad se ljudi ispred nas počinju vraćati. Kaj je? Ide Josipović. No, dobro, ne moramo baš sve vidjeti, idemo okolo.

Kaj bumo: odojka ili janjetinu. Odlučujemo se za ovo drugo – s lukom. Sasvim sam siguran da se u trenutku te odluke nisam sjetio mog prethodnog razmišljanja o svinjama. Evo, tek sada dok ovo pišem pomislih i na to. Ne mogu ja tu ništa promijeniti. Svinja i odojak, ma koliko to okrutno bilo, ostaju u lancu prehrane tamo gdje jesu. Uglavnom, evo, uživamo u odličnoj janjetini. 180 kuna kila. Holbica vina i voda, i sad smo spremni za dalje.

No, ne za dugo. Za stolom u susjednom gostišću – Ivekovi znanci i poslovni pajdaši: Dojdi Ivek na gemišt! Ajmo, razmjena saznanja i iskustva uvijek dobro dođe. Uostalom, zato i služi ovakav sajam.

Gudovac express

Ivek i društvo razmjenjuju saznanja i potiču sjećanja, kad evo sajamskog kolportera. Besplatno dijeli sajamske novine. Na naslovnici Josipović, Bajs i jedan dominantan čovjek. Čestitka izdavaču, ovo je zaista bilo jako brzo. Novine bi se trebale zvati: Gudovac express.

Ali ne vidim nigdje u naslovu – predsjednika države. Glavni naslov iznad slike glasi:

“Hittner, kao i uvijek, među najvećim i najzapaženijim izlagačima” A preko prsiju predsjednika, od ramena do ramena, preko čvora predsjednikove kravate, sve do dna slike proteže se blok podnaslova: “Dr. Ivo Josipović, predsjednik RH i Damir Bajs, župan BBŽ-e pozorno slušaju direktora Stjepana Hittnera kad govori o vrhunskoj kvaliteti proizvoda tvrtke HITTNER d.o.o. baziranih na najnovijim …” itd. još četiri reda teksta. I ispod toga vrlo pristala reklama tvrtke Hittner.

Pardon Ivek i društvo, ali ove novine zaista zaslužuje više čitalačke pažnje.

Novine se zovu – Post. Vjerojatno po prvoj riječi iz latinske sentencije u zaglavlju: Post tenebras lux – poslije tmine svjetlo.

Ispod glave jasno piše: NEZAVISNE NOVINE, a ispod toga sitnije: “Tko plati, njemu se pozlati!”

U vrhu je i pitalica: “Koja je razlika između hrvatske i grčke tragedije? I odmah ispod slijedi odgovor u obrnutom tisku: Grčka se tragedija temelji na mitu. Hrvatska tragedija temelji se na mitu u korupciji.”

Naslovnica u dnu završava s još jednom krilaticom: “Sladoled se liže zbog slasti, ljubav zbog strasti, a dupe zbog novca i vlasti.”

Ovakav kerempuhovski pristup stvarnosti ne bi bolje ni Krleža osobno zamijesio. Izvanredan novinski vodvilj. Tri put bravo za izdavača i urednika.

Gledam fotografiju. Sudeći po izrazu lica, predsjednik baš ne djeluje sretno. Više nekako izmučeno, rezignirano. Ni župan Bajs nema onaj blistavi izraz lica i široki osmjeh kao kad je bio ministar turizma. Kad su milijuni eura stizali, ni orao ni kopao. Dok direktor djeluje snažno i poletno. Očito je urednik imao debelu podlogu za onaj naslov i podnaslov slike: najzapaženiji, najveći, vrhunski …

Od slamke do kombajna

Vraćamo se u centar zbivanja i ispunjavamo anketu, koja je ujedno i listić za izvlačenje nagrade. Gledam u nagrade: prskalica, rasipač, međuredni kultivator … Ne znam što bi s tim, ali Ivek i ljudi koji se time bave – znaju. To je važno. U rubriku anketnog upitnika `vaše primjedbe`, napisali smo: “Osigurati bolji pristup sajmu!”.

Sajam je inače, prema mojoj nestručnoj ali doživljenoj procjeni odlično organiziran i prepun zbivanja: stručnih, informativnih, poslovnih, neposredno korisnih, iskustvenih, poučnih, zabavnih, slikovitih. Sve do spektakularnih i futurističkih. Nema što nema. Sve se može naći, saznati, kupiti, naručiti. Od sjemena do ploda. Od slame do traktora i kombajna. Od najmanjeg rezervnog dijela za muzilicu do kompletne najmodernije potpuno kompjuterizirane farme muznih krava.

Arion k`o avion

Evo, recimo, traktori i kombajni. Dečki iz međimurske Eko-Terre predstavljaju nam strojeve marke Claas, proizvode tvrtke koja se time bavi već više od sto godina. Pred nama je traktor Arion 650, moćan stroj za oranje i ostale poljodjelske radove. Ovaj ovdje košta 93.000 eura, bez PDV-a. Tu je i impozantni žitni kombajn – 1.650.000 eura s PDV-om, te prava tvornica na kotačima – silažni kombajn čija cijena s PDV-om je 4.300.000 eura. Da to nije samo puka predstava, na kojoj poljoprivrednici pasu oči, svjedoči i cedulja na vjetrobranu svakog od njih – PRODANO. Možda je marketinški trik, a možda i nije. Primjerice na nautičkim sajmovima sve izložene skupocjene jahte već su prodane. Imaju svog vlasnika, koji je uz neku naknadu, odnosno popust pristao da mu njegovu novu jahtu prije ili neposredno nakon isporuke izlože na sajmu. A kad već uspoređujem suvremene jahte i suvremene traktore, recimo i to da ovi moderni orači zemlje po tehnologiji nimalo ne zaostaju za najsuvremenijim brodovima i avionima. Primjerice, najnoviji Claasovi modeli Axion 800 i 900 imaju automatski sustav navođenja GPS Pilot i joy-stick za upravljanje. Što znači da se ovo čudo najsuvremenije tehnologije može programirati da sve obavlja samo putem satelita A ako to radi čovjek, najsloženije poljoprivredne poslove može obavljati sam i to doslovce – malim prstom.

Robot i krava

Švedska robot  muzilica

Švedska robot muzilica

A vrhunac suvremene tehnologije u mljekarstvu nalazimo na štandu Konte iz Čađavice, zastupnika tvrtke Delaval. Radi se o potpuno automatiziranoj kompjutorskoj muzilici krava.

Sprava funkcionira otprilije ovako: Krava ulazi kroz “pametna vrata” u prostor za mužnju. Senzor očita integrirani kod koji ima svaka krava. Automatska ruka pere i dezinficira vimena te priključuje muzilicu i uključuje mjerač količine i masnoće mlijeka. Dok mlijeko teče u laktofriz, kravi se pred njušku servira hrana, ni manje ni više nego u količini koliko inače daje mlijeka. Jer i taj podatak za svaku kravu postoji u memoriji kompjutora. Ako je kravi koje vime slučajnu upaljeno (mastitis), to se mlijeko izdvaja u na posebno mjesto. Kada je mužnja gotova i hrana pojedena, krava kroz izlazna “pametna vrata” odlazi u obor. Ovaj robot dnevno može opslužiti 65 krava. Ako se kojoj od njih svidi taj postupak pa već nakon sat dva evo je opet u stroju, ovaj je jednostavno bez hrane uputi van. Cijelo ovo čudo stoji 150.000 eura. Stvar su izmislili Šveđani. Svaka im čast. Lijepo je bilo čuti da ovih robota u Hrvatskoj ima već desetak. Od toga šest na Belju.

Najljepša slika

Sajam se zatvara. Još stižemo projuriti kroz izložbu malih životinja i vidjeli zeca orijaša (300 kuna). I najmanje svinje na svijetu – američku Minnesotu. Evo, napokon svinje koja se ne mora bojati ljudske gladi, jer spada u kućne ljubimce. Ne znam je li to isto što i najmanja svinja na svijetu koja dolazi iz Vijetnama pa je preko američke Minnesote stigla i do nas. Ove vodje uzgajivač prodaje po 300 kuna komad i 500 kuna – par. Gotovo je. Vrijeme je brzo prošlo, ostalo je još puno toga neviđenog. Iz dvaju šatora ori se glazba i pjesma pevaljki. Ovdje će interna sajamska zabava potrajati do dugo u noć.

Posljednje minute koristimo da kupimo nešto za ponijeti kući. Nema baš nekakvog izbora suvenira. Bolje je kupiti nešto korisno. Ivek od Talijana, koji je na sajam došao prodavati cijelu galeriju đinđuva za konje, kupuje mali crveni oglavnik za ždrijebe (10 eura), dar kćeri Martini, koja obožava konje i kod kuće najviše brine o njima.

Ja sam tu siroviji – kupujem šarana pečenog na rašljama – 60 kuna komad.

I za kraj. Ono što mi se najviše svidjelo na sajmu? Predstava Kup mladih uzgajivača: To su dječaci i djevojčice, njih dvadesetak, obučenih u narodne nošnje i poredanih – svako sa svojim teletom. Ne znaš što je slađe. Prelijepa slika. Budućnost našeg stočarstva. Jedna od uzdanica prave, iskonske Lijepe naše. Ako je ljudi pohlepni na vlast što bez znanja i skrupula bauljaju kroz hrvatsku politiku – do kraja ne obezvrijede i na kraju – unište.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU:

 Piše i snimio: Mladen Gerovac  

 

Print Friendly
Podijeli članak:
Share on Reddit0Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Email this to someoneShare on LinkedIn0