KAMO IĆI
Naslovna / OBITELJ / Kako razvijati emocionalnu inteligenciju djeteta
Renata Ćorić Špoljar

Renata Ćorić Špoljar, psiholog

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju djeteta

Naše osjećaje i većinu emocionalnih vještina u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, smatramo da se one podrazumijevaju i da se njima ne trebamo baviti. Ali kad nam se dogodi da se teško nosimo s nekim stresnim situacijama, da se slamamo pod pritiskom ili se damo lako zbuniti, da ne znamo kako se doista osjećamo ili kako riješiti problem s kojim se suočavamo, da nam ponestane samopouzdanja ili da ne odreagiramo, a mislimo da smo trebali, dok se u nekim drugim situacijama ne uspijevamo iskontrolirati… – tada poželimo da možemo usmjeravati naše osjećaje i da možemo bolje razumjeti sebe i druge.

Zahtjevi i pritisci okoline

Osobe koje imaju razvijene takve emocionalne vještine, lakše se mogu nositi za zahtjevima i pritiscima okoline, a psiholozi kažu da su to osobe koje imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju. Takvi pojedinci neće se lako zbuniti, rijetko žale za svojim postupcima i odlukama, veoma se dobro suočavaju sa stresom, prihvaćaju izazove i ne slamaju se pod pritiskom, imaju visoko samopouzdanje i znaju prepoznati vlastite vrijednosti. Zahtjevi i pritisci okoline za koje su nam potrebne razvijene emocionalne vještine prate nas u svim razdobljima života, od dječje dobi, što nas potiče da se ipak trebamo baviti emocionalnom inteligencijom, pogotovo jer se ona može razvijati.

Emocionalnu inteligenciju definiramo kao sposobnost prepoznavanja osjećaja, kako svojih tako i tuđih, ali i njihova jasnog identificiranja, razumijevanja te sposobnost njihova kontroliranja. U praktičnom smislu se odnosi na emocionalne i društvene vještine. Usmjerava se na ulogu osjećaja u našem svakodnevnom životu, način na koji utječu na naš razum i ponašanje i kako ih možemo što efikasnije, korisnije, upotrijebiti.

Pet je osnovnih područja odnosno dimenzija na koja se odnosi emocionalna inteligencija:

1. Svijest o samome sebi i vlastitim emocijama: koje emocije imamo, zbog čega se osjećamo tako kako se osjećamo, koje su naše jake strane, a koje naša ograničenja

2. Nošenje s emocijama i upravljanje njima: posebno upravljanje neugodnim, uznemirujućim emocijama ili impulsima doprinosi fleksibilnosti, lakšoj i boljoj prilagodbi, pozitivnom stavu i odolijevanju pritiscima

3. Motivacija/samomotivacija: kretanje ka višim ciljevima uz poduzimanje malih, izvedivih koraka potrebnih za dostizanje cilja te posjedovanje ustrajnosti da ga se slijedi

4. Empatija (suosjećanje): se odnosi na ”čitanje” i razumijevanje osjećaja drugih ljudi i to iz tona glasa ili izraza lica, a ne samo izgovorenih riječi.

5. Socijalne vještine: pozitivno i prilagođeno ponašanje u odnosima s drugima koje pridonosi uspješnijim odnosima s okolinom kao i većem osobnom zadovoljstvu

Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo usklađena s racionalnom inteligencijom.

Za razliku od klasično shvaćene inteligencije (sposobnost snalaženja u novim situacijama) koja je većim dijelom genetski uvjetovana, kod emocionalne inteligencije ta genetska uvjetovanost nije utvrđena u većoj mjeri, već je za nju značajno da se može graditi, učiti kroz cijeli život. Izuzetno je važno naučiti ju u ranim godinama kako ukazuje niz istraživanja koja naglašavaju da djeca s razvijenijom emocionalnom inteligencijom postižu bolji uspjeh u školi, lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu, općenito su zadovoljnija i uspješnija.

Uloga roditelja

Navedeno nam svakako daje odgovor na pitanje kada treba započeti s razvojem emocionalnih vještina. Dobra je vijest da doista možemo nešto učiniti i imamo mogućnost pomoći djeci da izrastu u emocionalno kompetentnije osobe. Naizgled najlakši način je svakako da sami postanemo osobama u kakve bismo htjeli da izrastu naša djeca.

Svi smo modeli svojoj djeci, u svakom kontaktu i interakciji s djetetom pruža nam se mogućnost da djetetu pokažemo i naučimo ga emocionalne vještine. Vrijedno je zapamtiti da djeca više uče gledajući nas što radimo od onog što im pričamo. Ne treba se bojati ni svojih grešaka ako iz njih znamo naučiti, i to je vrijedna poruka djeci da nitko nije imun na neuspjeh te kako se s njim nositi i kako krenuti ispočetka.

Evo nekih savjeta kako razvijati emocionalnu inteligenciju:

1. Naučimo prepoznati svoje osjećaje. Zapitajmo se kako se osjećamo i budimo iskreni prema sebi, imamo pravo na sve osjećaje i niti jednog se ne trebamo sramiti.

2. Preuzmimo odgovornost za svoje osjećaje. Nakon što prepoznamo svoje osjećaje, pokušajmo razumjeti zbog čega se tako osjećamo, što nas je to posebno razveselilo ili razljutilo ili povrijedilo.

3. Pitajmo druge kako se osjećaju jer to ne možemo znati osim ako ne pitamo. Zapitajmo se jesmo li sami ponekad odavali dojam ljutosti, a da smo zapravo bili povrijeđeni ili zabrinuti. Slušajmo druge pažljivo i bez predrasuda i zapitajmo se bismo li voljeli da i oni nas tako slušaju.

4. Pokušajmo predvidjeti svoje osjećaje. Pokušajmo naučiti unaprijed prepoznati kako ćemo reagirati nakon nekog određenog događaja, što će u nama izazvati neka situacija ili osoba. Tako možemo izbjegavati određene radnje ili situacije koje će u nama izazvati neugodne osjećaje.

5. Pokušajmo biti manje osjetljivi. Osjetljivost je karakteristika u kojoj se međusobno razlikujemo, no možemo je naučiti kontrolirati. Ukoliko nam netko kaže nešto s čim se ne slažemo, nemojmo se odmah povlačiti ili napadati jer takve reakcije samo govore da se ne možemo nositi s kritikom te mogu utjecati na našu sigurnost i samopouzdanje kao i na sliku koju drugi stvaraju o nama. Umjesto toga, možemo zahvaliti na iskrenosti i usredotočiti se na vrijednost dobivenih komentara, kritika te naučiti nešto iz njih.

6. Probleme sagledajmo cjelovito. Kada nam se dogodi nešto loše, bez obzira koliko loše to doista bilo, u tom nam času vjerojatno propada svijet, ”tonu sve lađe” te nas obuzimaju neugodni osjećaji koji utječu na sve ostale aspekte našeg života. U tim trenucima možemo razmisliti koliko će nam se taj sadašnji problem činiti ozbiljnim za pet godina, pet mjeseci, pet dana?

Piše: Renata Ćorić Špoljar, psihologinja

Psihologija za zaštitu djece grada Zagreba

Pročitajte još:

Kako s djecom razgovarati o seksualnosti

Priprema djeteta za školu – roditelji su djetetovi prvi učitelji

ISTRAŽIVANJE: Koliko vremena i uz koje rizike djeca provode na Internetu i Facebooku

 

Print Friendly
Podijeli članak:
Share on Reddit0Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Email this to someoneShare on LinkedIn0