KAMO IĆI
Naslovna / OBITELJ / Popuštate li previše svome djetetu?
Popuštamo li previše djeci

Popuštate li previše svome djetetu?

Je li moguće da otežavamo razvoj svoje djece očekujući premalo, a davajući previše – previše igračaka, previše im pomažući i miješajući se u to kako će se ponašati?

Kako bi se zdravo psihički razvijala, djeci su, osim puno ljubavi i pažnje, potrebne i svakodnevne male frustracije iz kojih uče kako savladavati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovom, kako uzeti u obzir druge ljude itd. Ako im ovo oduzmemoako zadovoljavamo trenutačno svaku njihovu potrebu i maksimalno izbjegavamo svaku mogućnost da budu uznemirena i frustrirana, oduzimamo im vrlo dragocjene i vrijedne prilike da nešto nauče. Podređujući sve, pa čak i vlastite potrebe svojoj djeci, može se dogoditi da ih naučimo neke stvari koje nismo željeli – npr. da su uvijek na prvom mjestu i da drugi ljudi nisu važni, ili pak, ako uče od nas kao modela, da je u redu podređivati se drugima i ne zauzeti se za sebe. Ponekad roditelji mogu zaista pretjerati u podređivanju svog života potrebama djece. Neki roditelji urede stan poput vrtića, svaka je prostorija igraonica, i sve je prepuno igračaka. Ili npr. neki roditelji predugo dopuste djetetu korištenje bočice, umjesto da je oduzmu do druge godine.

Je li moguće da otežavamo razvoj svoje djece očekujući premalo, a davajući previše – previše igračaka, previše im pomažući i miješajući se u to kako će se ponašati? Pri stalnom pokušavanju da ih zaštitimo od nevolja, mi sputavamo njihovu priliku da se pripreme za svijet odraslih. Ne davajući im određene granice, smanjujemo mogućnosti razvoja ličnosti naše djece. Sve je više roditelja koji ne znaju svojoj djeci reći NE jer se boje da će ih, ako to učine, njihova djeca manje voljeti.

Jesu li današnja djeca razmažena?

Ne može se sa sigurnošću utvrditi jesu li danas djeca «razmaženija» nego prije, no u jednom istraživanju na velikom uzorku roditelja, njih čak 60% izjavilo je da su njihova djeca prilično razmažena. Mnogi roditelji kažu kako žele otvorenu komunikaciju, a ne diktatorska pravila. Žele svojoj djeci do određene mjere biti prijatelji. Ali ponekad ta želja ima visoku cijenu: nemogućnost postavljanja granice kad je dijete treba.

Roditelji danas imaju puno više prilika razmaziti svoju djecu nego ranije. Žene imaju djecu u sve kasnijoj dobi – i to jedno ili dvoje. Prije tridesetak godina žene su imale prosječno troje djece. Rezultat toga je i mogućnost roditelja da zbog manjeg broja djece u obitelji posvete više pažnje svakom djetetu – i više im priušte.

Roditelji prosječnih primanja danas mogu svojoj djeci priuštiti njihov zasebni TV, vlastitu telefonsku liniju i mobitel. Gledano iz perspektive djeteta, svijet se počinje okretati oko njega. Postoji očekivanje od roditelja da mu sve to priskrbi bez da ono u tome ičim pridonese. Još jedan veliki problem jest stalna odsutnost roditelja zbog prevelike zaposlenosti i zauzetosti. Roditelji se zbog toga nerijetko osjećaju krivima pa djeca mogu zatražiti što god žele, a roditelji će im to dati kako bi to malo vremena kad su skupa sve bilo savršeno.

Postavljanje čvrstih granica

Jedan očit ali i težak način da se izbjegne štetna popustljivost je postavljanje čvrstih granica. To znači dati djeci razumna, ali čvrsta pravila i strukturu i pridržavati se toga. Ovo uključuje i učenje djece prihvatljivim načinima ventiliranja frustracije koju mogu osjećati. Pitanje postavljanja granica općenito pojavljuje se od vremena kad dijete počne puzati, a to može biti jako teška promjena.

Iako se čini teškim, postavljanje granica je jedan od najvećih načina izražavanja ljubavi od strane roditelja. U užurbanom ritmu u kojem živimo roditelji često popuste jer je to jednostavnije i brže za njih. Ali to uzrokuje probleme gledano na duži rok. Ako je djetetu jedan dan nešto dopušteno, a onda za to isto drugi dan bude kažnjeno, ono ne zna gdje su granice i do kud može ići. Također, posao roditelja je da nauče djecu biti strpljivom i čekati nagradu.

Postoji i fenomen roditeljske ljubavi koji bismo mogli nazvati “uklanjanje svih teškoća”. Najprije počinje sa sitnicama. Dijete uči hodati, ali roditelji ga i dalje nose. Hrane ga, iako ono pokazuje želju da to čini samo. Ono što bi mogli učiniti umjesto toga je da, kad dijete pokaže želju za više samostalnosti, ohrabre ga u tome i na taj način grade osjećaj samopouzdanja i vjere u vlastite sposobnosti.

Kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka. Današnji roditelji često uvjeravaju svoju djecu da što god učine nije pogrešno. Ovo se manifestira tako što npr. brane svoje dijete koje je istuklo nekog u školi ili oštetilo tuđi predmet, odbijajući prihvatiti odgovornost za to. Tako djeca propuštaju priliku da nauče iz ove situacije.

Mnogi roditelji imaju pogrešnu predodžbu da ne mogu biti bliski sa svojim djetetom i istovremeno postaviti granice. Ovo međutim nije točno – dapače, jasne granice i otvorena komunikacija održavaju odnos iskrenim i bliskim.

Kad dijete inzistira na tome da gleda video ili počinje moliti za lizalicu baš prije ručka, zapitajte se što želite da ono nauči iz toga. Želite li da nauči da uvijek može dobiti ono što želi ako to dovoljno traži?

Nemojte previdjeti korist od obavljanja svakidašnjih kućanskih poslova. Neki roditelji zaboravljaju da se odgovornost uči. Oni vjeruju da će, kad djeca odrastu, sama od sebe to postati ili da će ih u školi to naučiti. Ali djeca trebaju, prema njihovim sposobnostima u određenoj dobi, malo po malo preuzimati na sebe određenu odgovornost. U suprotnom, mogu početi smatrati da se od njih ništa ne smije tražiti.

U mnogo slučajeva očevi i majke zbog vlastite teške prošlosti žele djeci priuštiti sve što sami nisu imali ili ih žele zaštititi od bolnih osjećaja koje su nekad davno sami osjetili na svojoj koži. Mi tada u biti sami sebi postajemo roditelji kroz našu djecu. Uglavnom djeca osjećaju na svojoj koži kad roditelji ispravljaju svoju prošlost.

Adolescenti koji imaju roditelje koji su previše popustljivi i koji ugađaju svim njihovim željama, u pravilu u školi prolaze loše i češće uzimaju droge i alkohol za razliku od onih čiji roditelji potiču u njima samostalno i odgovorno ponašanje kao stalne smjernice u odgajanju.

Kako prepoznati jeste li previše popustljiv roditelj?

Ovdje su neki od znakova u ponašanju vašeg djeteta koji vam mogu pomoći da procijenite jeste li previše popustljivi:

• dijete plače ili iz bijesa baca stvari dok nešto ne bude po njegovom. Ovakav ispad bijesa je normalan u drugoj ili trećoj godini, ali ne i kad dijete navrši petu ili šestu godinu

• dijete ima problema u zadržavanju prijatelja i igranja s drugom djecom. Djeca kojoj se previše popuštalo imaju poteškoće s poštivanjem tuđih osjećaja, što ih može učiniti neprihvaćenim od strane vršnjaka. Kad vaše dijete preraste puzanje obratite pažnju na to kako dijeli stvari s drugima, kako vraća tuđe stvari, i kako napreduje u drugim socijalnim vještinama

• u vašu kuću jedva mogu stati sve igračke, a ono i dalje traži još. Poučite dijete da ne može dobiti uvijek što poželi

• dijete je pretilo zbog popuštanja u ishrani, npr. previše brze hrane, sendviča, slatkiša itd. Ove poteškoće, naravno ne moraju imati veze s vašim stilom roditeljstva – već mogu biti uzrokovane razvojem

• dijete očekuje da za njega učinite neke stvari koje može i ono samo. Zapitajte se, činite li stvari za koje je vaše dijete dovoljno veliko da učini samo? Roditelji često nisu svjesni svih sposobnosti svog djeteta.

Kada je u redu da kažete “Sad je dosta!”

Zamislite situaciju u kojoj vas dijete po četvrti put u sat vremena naziva na posao s pitanjima što da radi, ili hoće li je pojesti čudovište iz ormara. Pošto provedete sate na telefonu u prijašnjim razgovorima, možda se na kraju izvičete: “Zbilja ne znam što da više učiniš. Suoči se s tim i prestani me nazivati!” Prekipjelo vam je i viknuli ste… Isti tren javlja se dobro poznati osjećaj krivnje, koji u vama izaziva želju da opet što prije popustite.

Što bismo trebali učiniti u situaciji poput ove? Nema jednostavnog odgovora – svaki je dan odgovor drugačiji. Koncept super-roditelja – biti sve i učiniti sve – je zaista iscrpljujući i ima ogromnu cijenu.

Budimo svjesni toga da postoje dani kad sve možemo i dani kad nam ništa ne ide od ruke. I to je jednostavno tako. Svaki dan donosi nove i izazovnije životne krize u kojima je potrebna roditeljska mudrost. Neki put se osjećamo dorasli krizi, a ponekad ne uspijevamo.

Važno je znati da nema savršenih roditelja, i da takvi uostalom djeci i ne trebaju. Djeci su potrebni, recimo to tako: “dovoljno dobri roditelji”, a prije svega roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe, koje izražavaju svoje osjećaje i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve. Možda su neke od najvažnijih lekcija koje možemo naučiti djecu: uživati u životu i prihvaćati sebe sa svim nesavršenostima.

Iz knjige “Odgajam li dobro svoje dijete” , prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander i Ane Karlović

www.gordana-buljan-flander.com

Pročitajte još:

INTERNET GENERACIJA: Kako vratiti sigurno djetinjstvo?

Kako bebe učimo ljubavi

Iskoristite blagdane za razvijanje obiteljske tradicije

 

 

Print Friendly
Podijeli članak:
Share on Reddit0Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Email this to someoneShare on LinkedIn0