KAMO IĆI
Naslovna / VIŠE... / NAUTIKA / PRODAJA ACI-ja: Glavni interesenti rovinjski Adris i turski Dogus
Veljko Barbieri

Veljko Barbieri, otac lanca jadranskih marina

PRODAJA ACI-ja: Glavni interesenti rovinjski Adris i turski Dogus

Piše: Mladen Gerovac

Na podnevnom maestralu veselo lepršaju živopisne praznične gale – šarene niske signalnih zastavica preko jarbola svih brodova. Cijela se marina kupa u srpanjskom suncu. Tamo na širokom gatu uz moćni lukobran blistaju na vezu prve megajahte. Svira glazba, žamor i šarenilo mnoštva uzvanika. Tu su zajedno predstavnici nove Hrvatske i još uvijek žive Jugoslavije: Ante Marković, predsjednik SIV-a, Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova SFRJ, Stipe Mesić, prvi premijer nove Hrvatske …

Skupio se domaći i strani poslovni svijet – brojni suradnici ACY-ja, masa viđenih ljudi iz javnoga života, mnoštvo novinara sa svih strana. Nestrpljivo se čeka početak – pozdravni govor glavnog začetnika i stvoritelja cijelog tog nautičkog čuda Veljka Barbierija. U bijelom odijelu s kravatom boje starog zlata, sucem opaljena lica najprije pozdravlja najviše goste – Antu Markovića sa: “Druže predsjedniče Saveznog izvršnog vijeća”, te Stipu Mesića: “Gospodine predsjedniče hrvatske Vlade”. A zatim ACY-jev commodore, kako su svoga šefa od milja i poštovanja neoficijelno nazivali i prijatelji i zaposlenici, svojim je karakterističnim oštrim glasom i ne baš tolerantnim stavom opisao prepreke i muke koje je zajedno sa svojim suradnicima prošao da bi ACI zaživio. Zaradio je snažan pljesak. Zatim je govorio gospodin Salvatore Ligresti, vlasnik grupacije s čijom je tvrtkom Grassetto ACI ušao u poslovnu ugovornu joint venture suradnju. Bio je to prvi pravi joint venture u bivšoj Jugoslaviji. Ne – strani kredit ili licenca, već zajedničko ulaganje s podjelom profita i obostranim rizikom gubitka. Tako je sagrađena i ova, i moderna marina uz samu jezgru drevnog grada Korčule, svečano otvorena također na Dan ACY-ja 1. srpnja prošle godine.

Nautički darovi, nautički šopingLigresti pozdravlja ovo poslovno povezivanje koje će donijeti svima korist i Hrvatsku otvoriti prema svijetu. Još jedan burni pljesak, obilazak marine pa počinje fešta. Za sve u marini u izobilju je jela i pića a elitno društvo seli u jednako tako elitni restoran u marini koji nosi znakoviti naziv – Commodore. Vodi ga drag, pitom i ljubazan i isto toliko sposoban ugostitelj – Josip Mihalić. Dao je sve od sebe da iz njegove kuhinje i podruma izađe sve najbolje – od ribe i domaćih specijaliteta, do vina i biranih slastica. Blista Josip Mihalić posebnom srećom i zadovoljstvom već njegova starija kćer Danijela zbližava se s tenisačem Goranom Ivaniševićem i na putu je da osvoji titulu Kraljice svijeta.

Štimung je sjajan, pjeva klapa, pjeva se za stolovima, ponesen općim raspoloženjem ustaje Antun Vrdoljak i pridružuje se klapi u pjesmi.

Ključni igrači: Veljko Barbieri i Ante Marković

No, bio je to posljednji bljesak ove kratkotrajne Belle Epoque. ACY-jev brod tek što je pobjednički zaplovio europskim i svjetskim gospodarskim nautičkim vodama tiho je zajedno s Hrvatskom klizio u ratnu kataklizmu. Pobunjeni Srbi već slažu prve balvane za ceste prema Jadranu, a na moru ratni SMB brodova jugo-mornarice sve više okreću cijevi prema hrvatskoj obali. S tog stanovišta ovaj bljesak hrvatske Belle Epoque izgledao je groteskno.

Sve se ovo s ACI-jem zakuhalo desetak godina ranije, ali počelo je davno prije. Sudbina je spojila dva ključna čovjeka još u djetinjstvu: Veljka Barbierija iz Makarske i Antu Markovića, Hercegovca, odraslog u Gružu. Veljka Barbierija, punog ambicija i dalmatinskog dišpeta, s bogatom ratnom prošlošću za koje je stekao i orden za hrabrost i Antu Markovića, mudrog i vještog menadžera, političara i gospodarstvenika. Najprije ih je vezala ljubav prema moru, a zatim su im se životni putovi ukrstili te će prijateljstvo i suradnja ova dva čovjeka napraviti od hrvatskog Jadrana napraviti u Ičićima okrunjenu svjetsku nautičku senzaciju.

Njihova poslovna suradnja počinje u zagrebačkom Končaru gdje je Ante Marković direktor te zapošljava Barbierija koji ubrzo osvaja talijansko tržište Končarevim proizvodima te član Partije, partizan i umirovljeni potpukovnik JNA (kapetan fregate JRM) postaje suvremeni menadžer zapadnog tipa.

Aga Khan kao uzor

Za boravka u Italiji Barbieri obilazi marine na talijanskoj i francuskoj rivijeri, Posjećuje graditelje jahti Jeanneau i Beneteau, zajedno s Markovićem obilazi u Rapallu prvu komercijalnu marinu isključivo za jahte te prvi sajam nautike u Genovi. Divi se marini Porto Cervo na Sardiniji koju je dao sagraditi milijarder Aga Khan jer se tu sklonio od pogibeljnog nevremena. Marinu je sagradila upravo tvrtka Grassetto iz grupacije Ligresti. (Dvadeset pet godina kasnije ta će tvrtka postati glavni suradnik Barbierija i ACY-ja na gradnji marina u Korčuli i u Ičićima).

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija tone iz krize u krizu, nema živežnih namirnica, pred crpkama u kilometarskoj koloni čeka se dan i noć da stigne gorivo. Nižu se administrativne «vatrogasne» mjere, vozi se svaki drugi dan po sistemu «par-nepar registracija», u inozemstvo se ne može bez deviznog pologa, poduzećima koja posluju s inozemstvom država oduzima i ostavlja im beskorisne dinare opet se koristi floskula o «korištenju unutarnjih rezervi». Među ljudima vlada beznađe i rezignacija, nemoć vladajućih skriva se iza besplodnih političkih rasprava i učestalih ustavnih promjena. Nitko ne nudi izlazne programe.

U međuvremenu, Barbieri stečeno nautičko znanje provjerava u praksi. Uz pomoć Francuza, i u suradnji s riječkom građevinskom tvrtkom Adriagradnja, na otoku Rabu napravljena su dva pilot projekta – jedne gradske marine i jedne marine u skrovitoj uvali (kasnije će to postati marina Rab i marina Supetarska Draga, kao dio ACI-jeva lanca). Istodobno Ante Marković postaje hrvatski premijer.

Ta dva čovjeka praktična uma zaključili su da je sazrelo vrijeme za njihov plan. Barbieri uz Markovićevu državnu podršku nudi program razvoja modernog nautičkog turizma na Jadranu. Gradnja jedinstvenog lanca od 25 marina zaposlit će ljude i strojeve besposlenih građevinskih tvrtki te prateće također besposlene obrtnike, marine će u Jadran dovesti nautičare iz Europe i svijeta, oni će ovdje ostaviti novac umjesto smeća u jadranskim uvalama, zaposlit će se proizvođači hrane, ugostitelji, trgovci, turistički radnici, serviseri, živnut će sportski i kulturni život, živjet ćemo u bogatijoj i sretnijoj državi …

Marković pri Saboru osniva Koordinacioni odbor za razvoj nautičkog turizma. Barbuerijevu radna grupa čine stručnjaci vezani za more. Radi se danonoćno, volonterski. Nakon dva mjeseca saborski je odbor dobio na ogled program koji je u prvoj fazi predviđa lanac od 25 marina na obali i otocima hrvatskog Jadrana.

Obojica su znali da realizacija neće ići glatko, ali nisu očekivali takve otpore, opstrukcije, spletke i podmetanja. Protivnici su projekt nazivali tehnomenadžerskim, prozapadnim i kapitalističkim te greškom stoljeća a pojedini partijci i „plivajućim Obrovcem“ – smjerajući na vlastiti katastrofalni promašaj s tvornicom glinice.

Osnivanje radne organizacije ACY

U tim okršajima otpali su projekti marina u lošinjskoj uvali Krivica i Ilovičkim vratima, u Nečujmu na Šolti i u Barbierijevoj rodnoj Makarskoj. Samoupravni sporazum o osnivanju radne organizacije ACY potpisan je u splitskoj vili Dalmacija 1. srpnja 1983. Potpisani su i samoupravni sporazumi o udruživanju rada i sredstava sa 69 drugih radnih organizacija, koje su time dobile posao.

Bitka za marine dobivala se kao u ratu – mjesto po mjesto. Najprije je osvojeno šibensko područje. Marine u Vodicama, Jezerima i Skradinu, sagrađene su za rekordna četiri mjeseca. Kornatske marine Žut i Piškera građene su danonoćno, uz pomoć desantnih tenkonosaca. Uslijedile su marine u Trogiru, Milni na Braču, u Palmižani i Vrboskoj, Pomeru, Umagu, Rovinju i Supetarskoj Dragi. Proradile su u sezoni 1984. Iduće godine otvorene su marine u Puli, Rabu i Splitu. Inina marina u Cresu priključena je kasnije, kao i marina Šimuni na Pagu, koju je od Coninga kupila INA.

Godine 1988. dnevni list Vjesnik organizira Nautičku patrolu. Za koncept i organizaciju zaslužan je Jadranko Sinković, jedan od urednika u Vjesniku. INA- Tours daje brod Elan 31, našlo se još nekoliko sponzora, ACI u svojim marinama Patroli tijekom obilaska osigurava besplatni vez. Pripremljeni su anketni upitnici na pet jezika o kvaliteti usluga. Obišli smo sve marine od Portoroža do Ulcinja. Osim Crnogorskog primorja. Tamo smo otišli rent a carom fotoreporter Jadran Mimica i ja. Brod smo ostavili u Komolcu. Nije s isplatilo tuči tolike milje s neizvjesnim ishodom. Imali smo pravo. Našli smo nešto vezova za jahte, ali ne i jahte u Budvi, dok je u Ulcinju gradnja marine bila zaustavljena zbog malverzacija.

1988.  ACY je lanac s najvišim standardom nautičkih usluga

ACI-jev lanac s, u to vrijeme, najvišim jednakim i prepoznatljivim standardom nautičkih usluga funkcionirao je besprijekorno. Na marinu bi nas najprije upozorila velka betonska ploča-obelisk s plavo bijelim ACI -jevim znakom i sidrom. Kada bi se jahta približavala marini mornar odjeven u prepoznatljivu ACI-jevu odjeću s kapom i zviždaljkom da bi znak posadi pokazao rukom kamo da se veće i podigao iz mora konop muringa za koji se treba vezati. Svaka marina imala je struju i vodu na gatu, toalete, topli tuš, odličan riblji restoran, a veće marine i tehnički servis. U prodavaonicama vezanim za marinu može se nabaviti sve – od hrane i pića do bokobrana i roga za maglu. Čak se i u dalekim sezonskim kornatskim marinama Žut i Palmižana mogla tankati voda, kupiti svježi kruh i mlijeko. U duty free shopovima pojedinih marina mogla se kupiti brendirana nautička odjeća, posebno dizajnirani nautički zlatni nakit, kao na primjer lančić s karikama izrađenim i vezanim poput sidrenog lanca, pa sve do kvalitetne brodske posteljine, s izvezenim brodicama, sidrima, kormilima … Ponegdje je bilo pritužbi. Primjerice u Vodicama na funkcioniranje tehničkog servisa, u Skradinu su se bunili mjesni barakrioli jer su gradnjom marine ostali bez unosne zarade za prijevoz turista na slapove. Na Žutu i Piškeri posada marina plaćala je ceh žurbi u gradnji pa su danju bili na usluzi gostima a noću su se bavili začepljenim sanitarnim čvorom. No, u cjelini standarda usluga Barbierijevog ACI-ja funkcionirao je besprijekorno. Jer bila je to poluvojna organizacija od zapovjednika sektora do mornara na gatu. Svima je plaća ovisila o bodovanju obavljenog posla. I svi zaposlenici od vrha do mornara stalno su strahovali od nenadanih inspekcija svog Commodorea.

No, treba reći da su izvan ACI-jevog lanca gosti jednako hvalili i marinu u Portorožu, Hraminu na Muteru i, posebno, Kremiku kod Primoštena.

Osnivanje Nautičke akademije 

U ACI-marini Jezera na Murteru smještena je baza Nautičke akademije. Ovdje se okupljaju jedriličari – polaznici šest kategorija tečajeva – od početničkog do skiperskog i instruktorskog. Nakon upoznavanja međusobnog i sa strogim prtavilima, drugog dana ujutro kreće se na Kornate. Slijede dva tjedna pravog vojnog drila na Žutu, gdje se ne štede ni ljudi ni jedra.

Akademiju je osnovao Veljko Barbieri u suradnji s talijanskim legendarnim skiperom Cinom Riccijem. Najprije su organizirali gotovo komandoski tečaj za buduće instruktore Nautičke akademije. Ovo na što je Vjesnikova patrola naišla u Jezerima i kasnije što ćemo vidjeti i doživjeti na Žutu već je prava mornarička akademija. Barbieri je to lijepo zamislio: ovdje se formiraju i kadrovi i klijentela i sportaši i promicatelji hrvatskog jedriličarskog turizma i sporta. To su budući skiperi, domaćini stranim i domaćim nautičkim gostima, kormilari na regatnim jedrilicama, ili barem čarter gosti u marinama. Godišnje kroz sve stupnjeve Akademije je prolazilo oko 500 polaznika.

Za peti rođendan ACY-ja 1. srpnja 1988. sve su marine bile svečano okićene, niske gala zastavica vijore se na brodovima od pramca do krme, posade marine u besprijekornim odorama ACY-ja, pjevaju klape, svakog gosta dočekuje se s fritulama i smokvama, navečer posada marine priprema riba na gradelama i gostima je dijeli besplatno.

Jednu dionicu naše patrole vozimo u sklopu prigodne regate Split – Hvar. Proglašenje pobjednika je u predivnoj ACI-jevoj ljetnoj Palmižana. Veljko Barbieri drži govor o pet uspješnih godina ACY-ja: – Od početka smo morali jedriti «u orcu» š)to u jedriličarskom žargonu znači u vjetar, protiv vjetra). Ta se «orca» ovdje posebno odnosila na slavnog novinara i književnika Miljenka Smoju, koji je bio među počasnim gostima. Smoje je bio jedan od onih koji nisu baš podržavali Barbierijevog programa. U Slobodnoj Dalmaciji je napisao: Ako promaše, neka plate i nek idu na robiju, a ako uspiju – zaslužuju medalju. Smoje nije odgovorio na Barberijevu žaoku s “orcom”, ali je svojim prisustvom Barbieriju prešutno dodijelio medalju.

Naš brod za Nautičku patrolu pripremali smo u ACI marini Rovinj. Ta je marina upravo postizala slavu domaćina ACI Cupa Match Race. Regatno polje je pod crkvenim tornjem s kipom Svete Eufemije postalo je borilište najboljih jedriličara svijeta. Barbieri je uspio Rovinj napraviti stjecište svjetske jedriličarske elite.

Nova hrvatska država: ACY postaje ACI, a Barbieri nepodoban

U Marini u Ičićima bio je na vezu i maksi krstaš ACY No.1. Impozatni regatni brod dug 26 metara, s velikim vinčevima i 30 metara visokim jarbolom za moćna jedra. Sudjelovao je na znamenitoj Withbread regati oko svijeta kao New Zealand Enterprise i talijanski Gatorade. Barbieri ga je kupio vrlo povoljno – za tadašnjih 400 milijuna lira. S novim imenom ACY No.1 i s mladom ACY-jevom posadom, osvojio je 4. mjesto među 17 maxi-krstaša na regati Columbus preko Atlantika u povodu 200 godina osamostaljenja SAD-a. Bio je to prvi i neočekivani uspjeh Hrvata u svijetu velikih jedara. No bio je to još jedan od zadnjih prizora ACI-jeve kratke Belle Epoque. Barbieri vodi zadnju bitku za spas jahti u okupiranoj Marini Dubrovnik. Istodobno njegov ACY, sada već ACI, uplovljava u stjenovite i hirovite političke vode mlade hrvatske države. Barbierijeva bitka za ACI pretvara se u državnu bitku za ACI bez Barbierija.

Iz tih dana pamtim jedan od susreta s Veljkom Barbierijem nakon onih na Match Raceu, u Nautičkoj akademiji i fešti u Ičićima. Televizijski putopisac Mario Saletto i ja putujemo iz ACI-jeva sjedišta u Opatiji za Anconu. Tamo je maksi krstaš ACY No.1 s kojim idemo na regatu Rimini – Krf – Rimini. Kažu nam, želi vas vidjeti Veljko. Djeluje umorno, nekako bezvoljno, nismo ga navikli vidjeti takvog. Izbjegavamo razgovor o ACI-ju, kao što se izbjegava razgovor o neizlječivoj bolesti kad imate takvog bolesnika u kući. Pričamo o jedrenju, želi nam dobar plasman na regati, rado bi s nama, ali puno je posla, regata dugo traje, ipak progovara o bolesti, muči ga giht.

Barbieri je uskoro proglašen nepodobnim i udaljen zajedno sa strateškim talijanskim partnerom Grassetom i grupacijom Ligresti. Vlastodršci mijenjaju direktore ACI-ja prema trenutno najjačim interesnim opcijama – kako prisvojiti i privatizirati ACI. Uglavnom su marionete, ali ugrabe priliku da nešto i sami zgrabe. Neki donose i glupe odluke – usred rata (1994) nabavljaju čarter flotu vrijednu 80.000 DEM, a Jadran pust. Rat je, nautičari su negdje drugdje. Njegov nasljednik odmah rasprodaje te nove brodove za trećinu njene vrijednosti.

Nautičku akademiju izbacuju iz ACI-ja, kao nepotrebnu. Legendarni maksi-krstaš ACY No.1 ostavljen je da trune u ratnoj luci Lora.

Uzalud Barbieri upozorava na “štetočine”, nitko ga ne sluša. Priznaje da je jednom oduševio i Franju Tuđmana. Predložio mu je natjecanje Formule 1 u moto-nautici koje bi se zvalo Croatia challenge – Hrvatski izazov.

– Tako je – Hrvatski izazov kazao je predsjednik i prihvatio da bude pokrovitelj tog natjecanja. Da bi odmah zatim bivši general JNA degradirao potpukovnika (kapetana fregate) Veljka Barbierija u običnog borca, u ime «viših hrvatskih interesa».

Ni u post ACI-jevskoj fazi svog života Veljko ne miruje. Znali smo se naći na kavi kada bi po nekom poslu dolazio u Zagreb. Jednom mi je donio svoj projekt sezonskog privezišta jahti s plutajućim gatovima ispred stare dubrovačke luke, bez čvrste gradnje, bez cementa i armatura. Zimi bi se pontoni pospremili u Rijeci dubrovačkoj. Projekt je odbijen jer je došao od Barbierija. Drugi put mi je pričao o svom projektu da se cijela pulska luka pretvori u najmoderniji jahting centar u Hrvatskoj. Oduševili su se lokalni političari, oduševio se predsjednik države i ljudi iz Europske komisije, ali prevladali su sitni lokalni interesi.

Neostvaren projekt “Sto lučica”

Ali najviše je očekivao od projekta koji je nazvao “Sto lučica”. Bio je čvrsto uvjeren da će to zaživjeti jer radio ga je u dogovoru s jednim tadašnjim ministrom.

Čim je projekt došao u javnost, odmah su ga napali. Sada i neki njegovi nekadašnji suradnici: da će jahte devastirati najljepše jadranske uvale, upropastiti njihovo djevičanstvo, narušiti njihovu ljepotu i mir. Opet im je Barbieri morao dokazivati, kao i prije s ACI marinama, kao djeci koja teško usvajaju gradivo: da su te uvale davno razdjevičene brojnim sidrima koja su izrovala njihovo dno, da su teobale davno izgubile ljepotu zbog gomila smeća koje tamo odlažu “divlji” nautičari, da je njihov mir nestao u galami, plamenu i dimu roštilja na žalu tih uvala …

Veljača 2004.  Zove Veljko došao je u Zagreb na liječnički pregled. Jutarnja kava u Gradskoj kavani. Predao je Barbieri svoj projekt “Sto lučica” tom ministru, ali ga je ovaj izigrao. Projekt nikad nije zaživio. Vidjelo se da je umoran, bezvoljan. Rekao je samo – Ova starost nekako je brzo došla. Izvadio je iz torbe knjigu svojih memoara i napisao posvetu:. “Prijatelju Mladenu II/04 Veljko Barbieri”. Naslov knjige je moto njegova života: “Protiv vjetra”. U orcu!.

Od onog slavne proslave otvorenja marine 1. srpnja 1990. u Ičićima prošle su pune 24 godine. Veljko Barbieri danas počiva u obiteljskoj grobnici u rodnoj Makarskoj. Preminuo je u 84. godini 21. lipnja 2013. – deset dana prije ACI-jevog 30-tog rođendana. Jedino priznanje za sve što je napravio za hrvatski nautički turizam dali su mu njegov ACI i Grad Opatija. U povodu 25-obljetnice ACI-ja dodijelili su mu Nagradu za životno djelo. Nagrada mu je uručena na svečanosti u Dioklecijanovoj palači u Splitu, prigodom proglašenja pobjednika ACI Match Racea. Bio je duboko ganut.

Trenutno, njegov ACI i dalje posrće kroz nevere hrvatske politike. Hoćemo li uskoro brodove vezati u turskim marinama? Hoćemo li do njih dolaziti francuskim cestama? Što je s projektom “Sto lučica” i ostalim neostvarenim zamislima i projektima Veljka Barbierija?

Vrijednost ACI-ja

Vrijednost ACI-ja, kako ju je procijenila u pionirskim koracima privatizacije i u predEU vrijeme Hrvatska agencija za restrukturiranje koju je vodio Zdravko Mršić, iznosila je 323 milijuna maraka. S tom procjenom bio se tada spreman složiti i otac ACI-ja Veljko Barbieri.

A taj iznos se već prema interesima pojedinih interesnih grupacija za privatizaciju ACI-ja kasnije rušio sve do stotinjak milijuna maraka. U vrijeme jagme SDP-a i HSS-a oko ACI-ja u medijima se pojavljuje podatak da ACI vrijedi “dvije milijarde kuna ili 350 milijuna eura”, što je jednako paušalno kao i izjava jednog od zainteresiranih političara koji u tom istom kontekstu kaže da ACI vrijedi tek “nekoliko desetaka milijuna DEM”.

Bilo kako bilo danas je u ACI-ju, prema najavama iz Uprave, na djelu tzv. “dubinsko snimanje kompanije u financijskom, tehničkom i pravnom segmentu, gdje je neophodan plan dugoročnog ulaganja u tvrtku, odnosno u svim marinama usklađen s dužinom koncesija, te prethodno utvrđivanje stvarne vrijednosti ACI-ja”.

Dokapitalizacija

Uz mirovinske fondove dva su glavna interesenta za preuzimanje ACI-ja: Adris Grupa iz Rovinja i turska Dogus Grupa.

Dosad je Adris uložio gotovo tri milijarde kuna u hotele visoke kategorije. Preuzeo je dubrovački hotel Imperial, sagradio rovinjske hotele Monte Mulini i Lone i surađuje sa svjetskim lancem hotela Hilton. U tom kontekstu pokazuje i otvoreno zanimanje za preuzimanje ACI-ja. Spremni su na sve opcije pa i na onu da to učine u dogovoru s mirovinskim fondovima.

Turska Dogus Grupa već posjeduje 10,87 posto dionica ACI-ja. Do njih je došla kupnjom dionica od jednog varaždinskog poduzetnika. Turci već posjeduju tri hrvatske marine: zadarski Borik, sukošansku Dalmaciju i šibensku Mandalinu. Cilj im je stvaranje mediteranskog lanca marina – od Turske, preko Grčke, Italije, i Crne Gore do Hrvatske. Procjenjuje se da je Dogus Grupa vrijedna 100 milijardi dolara, a zna se da njezin nautički dio – Dogus Marinas Group objedinjuje 124 tv rtke s blizu 20.000 zaposlenih.

ACI – marine i vezovi

21 marina i 1 privezište (Žut)

6079 vezova

1.274,4 km² – ukupne površine

374,5 km² – kopna,872,9 km² – mora

Godina 2013:

Uplovilo 83.517. brodova

Ugošćeno 375.000 nautičara

Ostvareno 109.846 brod-dana(2 posto više nego 2012.)

Planovi ACI-ja 2014 – 2015.

Ulaganje u gradnju nove marine u Slanom – 30 milijuna eura

ACI marina Dubrovnik: 45 novih vezova za mega jahte, proširenje i pojačanje servisnog dijela marine, obnova i pretvaranje dvorca Sorkočević u butik hotel.

Rekonstrukcija kopnenog i morskog dijela ACI marine Rovinj.

Preuređenje i proširenje ACI marine Opatija.

Obnova pontona u ACI marini Skradin.

Obnova sanitarija u marinama Opatija, Vrboska, Vodice i Palmižana.

Piše: Mladen Gerovac 

 

Print Friendly
Podijeli članak:
Share on Reddit0Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter0Email this to someoneShare on LinkedIn0