Povežimo se na društvenim mrežama

“Jedan od glavnih problema današnjice je gubljenje autoriteta na svim razinama”

Zlatko Miliša

KOLUMNE

“Jedan od glavnih problema današnjice je gubljenje autoriteta na svim razinama”

Lider kakvog želimo (u svim područjima života) stavlja opće interese iznad osobnih. Poželjan lider jest onaj koji zna prepoznati problem, a potom definirati put njegova rješenja. To je osoba koja odabire tim kritičnih i kreativnih suradnika, otvoren(a) za suradnju i kritike (s prijedlozima): što bi trebao prestati raditi, što nastaviti i s kojim projektima započeti kao najvažnijima. Mišljenje suradnika i javnosti prihvaća kao korigiranje vlastitih iskaza, projekata ili postupaka. “Karakter i hrabrost ne možete izgrađivati ako ljudima oduzmete inicijativu i samostalnost” (John Marks Templeton).

Alexandre Havard u knjizi Istinsko vodstvo smatra da liderstvo podrazumijeva ove osobine: autoritativnost, pravednost, hrabrost, vladanje sobom, razboritost, dosljednost, služenje drugima – velikodušnost i poniznost – bezuvjetno služenje! Po njemu vođe šire povjerenje, dobro raspoloženje, poučavaju a ne zapovijedaju, milosrdni su – lako opraštaju, odaju priznanje i uključuju sve članove organizacije. “Vođa iskazuje empatiju tako što sa svakim čovjekom postupa kao s jedinstvenim i neponovljivim pojedincem” (Havard). Međutim, on smatra da je liderstvo pitanje (samo) karaktera, a ne i temperamenta. No, ja smatram da lidere određuju karakter, temperament te utjecaj odgoja i sredine. Pravi lideri ne donose naglo oduke, nisu isključivi i nemaju kruta stajališta.

Besmislena je svaka izgovorena ili napisana riječ iza koje ne stoji poziv na promjenu sebe i svijeta oko sebe. Čovjek ne može biti uspješan ako ima negativno stajalište prema radu. Suprotno, kada se posao doživljava kao poziv, “svaki je dan blagdan” (Frank Tyger).

Lideri u politici ne zaboravljaju prijatelje dok su na vlasti, niti imaju iluziju da će im pozicija omogućiti stvaranje pravih prijateljstava. Znaju da će im se tada nuditi gomila lažnih prijatelja i da će imati obilje neistomišljenika. Ove će druge respektirati i neće im se osvećivati. Kao javni djelatnici s vizijom i strategijom, postaju neprijatelji demagozima i poltronima. Oni shvaćaju sjajnu poruku: “Sve dok ne izgubite ugled, ne možete shvatiti koliki vam je teret bio” (Margaret Mitchell).

Psihoterapeut Salvo Noè u knjizi Zabranjeno kukanjePromijeni nabolje svoj život i život drugih smatra da je za uspjeh potrebno pet ključnih dimenzija: “radoznalost, fleksibilnost, preuzimanje rizika, otpornost (rezilijentnost) i optimizam”.

Poželjni lideri su tolerantni, uvažavaju mišljenja drugih, odluke ne donose prije konzultacija i prijedloga suradnika na poslu, imaju povjerenja u ljude s kojima rade, spremni su drugima pomoći, ali i prihvaćaju pomoć od drugih. U suradničkim odnosima nema gubitnika. Neuspjeh se ne smije tretirati kao poraz, jer je on poticajan kao “lekcija” i/ili škola života.

Majka svih zala je sveopća kriza autoriteta. Danas se autoritete sve manje respektira. Zato se ovdje vrijedi sjetiti Newtonove mudrosti: “Ako sam vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova”.

Povijesno nas iskustvo upozorava da bez hrabrosti čovjek nikada “ne bi dostigao ono što je moguće kada ne bi stalno iznova posezao za onim što je nemoguće” (Max Weber).

Nekoliko poučnih i/ili pozitivnih primjera

Gordon Dryden i Jeannette Vos u knjizi Revolucija u učenju temelj za samoafirmaciju (lidera) vide u formulistrast + vizija + akcija, koju su preuzeli od proslavljene američke sportašice Marilyn King, koja je svojevremeno izjavila: Ako imate strast i viziju a ne poduzimate akcije, vi sanjarite. Ako imate viziju i poduzimate akcije a nemate strasti, bit ćete prosječni. Ako imate strast i poduzimate akcije, a nemate viziju, doći ćete do cilja ali ćete utvrditi da je pogrešan.Imati viziju znači imati prioritete, jasne ciljeve i operativne zadaće koje planiramo za (naše) buduće akcije. Vizija je operativni model svih aspekata organizacije ili koraka koje je potrebno napraviti kod ostvarivanja glavnog cilja. Vizija je slika cjeline kojom se definira i artikulira proces prioritetnih promjena.

Kad je Hoze Muhika bio predsjednik Urugvaja predsjedničku palaču dao je na korištenje beskućnicima i za njih je odvajao najveći dio svojih primanja. U jednom je govoru istaknuo: “Da živimo skromnije, sedam milijardi ljudi na svijetu ne bi bilo gladno. Najsiromašniji su oni kojima treba mnogo u životu.”

Francois Michelin gotovo je pedeset godina vodio svjetski poznatu francusku kompaniju za proizvodnju guma. Inovativan, vizionar i humanitarac, promicao je u vlastitoj tvrtki i životu ideju zajedništva. Polazio je od solidarnosti i suradnje. Nije se predstavljao ni ponašao kao gazda. Svoju je ulogu vidio kao radnika-koordinatora između interesa zaposlenika, kupaca i ulagača.

Papa Franjo primjer je služenja narodu. Pohlepu i bogatstvo koje su političari i tajkuni godinama promicali kao vrlinu uspješnosti, skromni je papa pokopao. Papa Franjo svojim riječima i djelom pokazuje da poniznost nije isto što i poniženje. Oprost dolazi od snage poniznosti.

Borac za ljudska prava Nelson Mandela je za života rekao: “Ne sudi o meni na osnovu moga uspjeha, sudi mi na osnovu toga koliko sam puta pao i ponovno ustao.” Uspješni potajemo samo onda kada smo spremni i na padove, kao i na odricanja i borbu. Nema pobjede bez snažnih motiva i želje za promjenom. Mandela je također izjavio: “Hrabrost nije odsustvo straha, već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije onaj tko ne osjeća strah, već neko tko ga pobijedi.”

Carl Rogers, jedan od najpoznatijih psihoterapeuta 20. stoljeća je napisao: “Velika većina ljudi ne zna slušati i stoga smo prisiljeni prosuđivati… Za slušanje je potrebna hrabrost.” Pravi lideri postavljaju visoke standarde odgovornosti prema drugima i sebi. Takve osobe slušaju i potiču druge da iskažu svoje mišljenje, pitanja, komentare ili neslaganje. Otvaraju dijalog, a različitost mišljenja ne tumače pitanjem što nas razdvaja nego konstatacijom u čemu smo suglasni. Motiviraju druge za rad i suradnju. Uvažavaju mišljenje drugih, ne okrivljuju “suprotnu” stranu. U potrazi su za rješenjima, razvijaju dobru komunikaciju i stvaraju klimu povjerenja, traže i nalaze izlaze iz problema te su okrenuti kritičnim i kreativnim suradnicima. Prihvaćaju mišljenje drugih i spremni su korigirati vlastita mišljenja i postupke. Probleme tretiraju kao izazove. Onaj tko je tolerantan i kritički promišlja ističe autoritete iz različitih područja života, primjere dobre prakse, na primjer najprijatelja, najkolegu, altruiste, one koji pozitivno razmišljaju, pružaju ruku pomirenja i onima koji imaju dijametralno suprotna stajališta. Slijede poruke dvaju grafita koja sam preuzeo iz knjižice Grafiti: “Ti koji si vođa, ne zaboravi da si to zato što si sumnjao u vođe!” i “Dozvoli onima koje vodiš da sumnjaju!”

Učitelji kao lideri

Odlukom Nacionalnog stožera, samoproglašeni “eksperti” i/ili lideri i za odgoj i obrazovanje odlučili su da će jedan dio učenika moći ići u škole i vrtiće. (Akualnu ministricu obrazovanja ovdje ne spminjem jer je odavna izgubila moje povjerenje, kao i povjrenje najvećeg dijela znanstvene i prosvjetne javnosti). Članovi istog Stožera su nekima već postali (neupitni) lideri i/ili heroji. Pravnici, tj. ustavni stručnjaci smatraju krajnje upitnima te (najnovije) mjere Stožera, u kontekstu zaštite dječjih prava, prava na obrazovanje, prava roditelja na odgoj djece, prava na zdravlje, slobodu kretanja… No, pitam se zašto nitko od tih pravnih ekperata nije išao i dalje od samog komentara njihovih postupaka i podnio prijedlog za ocjenu usatvnosti ovih i ranijih odluka Stožera. Toliko o njihovom autoritetu i “liderima” iz Stožera, za koje su se već neki počeli pitati jesu li oni produžena ruka vladajuće stranke. No, vratimo se glavnoj temi ovog osvrta…

Najbolji se učitelj trudi da mu učenik “preotme” nastavu pitanjima, komentarima, neslaganjem…, dok su najgori oni učitelji koji tretiraju učenike kao objekt u nastavi. Odgoj nije vrijednosno neutralan i svaki kritički pedagog s vizijom treba biti vrijednosno angažiran te ukazivati na one odgojne vrednote s kojima se gradi zdravo društvo i angažirani građanin. Dobar autoritet je spreman za pomoć, iskren, otvoren za dijaloge i priznaje svoje greške.

Jedan od glavnih problema današnjice je gubljenje autoriteta na svim razinama, a posljedice su najizraženije u školama i obiteljskom odgoju. Djeca koja manipuliraju roditeljima (je)su posljedica gubitka roditeljskog autoriteta. Kao što djeca trebaju ljubav tako i roditelji trebaju poštovanje.

Talijanski psiholog Vittorino Andreoli u knjizi Pismo učitelju konstatira da “učitelj treba biti dobar dirigent orkestra: pisati partiture za koncert i svakoga uključiti u izvođenje sonate. Uspjeh se ne pripisuje samo “prvoj violini”, nego svima.” Andreoli ih naziva učitelji/nastavnici legende (djeci se sviđaju kao otvorene, poštene, cijenjene, vrijedne osobe, koje pokazuju da uživaju u svom pozivu). Takvi učitelji/nastavnici spremni su za pomoć svima, dosljedni su, ne ističu sebe nego svoje učenike. To nisu savršeni pedagozi, jer takvi ne postoje. Demokratski roditelji i/ili odgajatelji postavljaju visoke standarde odgovornosti prema drugima i sebi. Takvi potiču djecu i mlade da iskažu svoje mišljenje, kreativnost, slušaju njigova, pitanja, komentare ili neslaganja. Otvaraju dijalog, a različitost mišljenja ne tumače pitanjem što nas razdvaja nego pitanjem u čemu smo suglasni. Uče mlade kritičkom mišljenju i motiviraju ih za rad. Odgoj mora biti dvosmjeran odnos.

Demokratski odgajatelji razvijaju dobru komunikaciju i stvaraju klimu povjerenja. Brojni autori, istraživanja i iskustva pokazala su da autoritativan stil pokazuje najbolje rezultate jer uključuje najvažnije osobine odgoja – emocionalnu potporu, dogovorena pravila ponašanja (uz nadzor odgojitelja) te poticanje i razvoj samopouzdanja u razvoju dječje samostalnosti (David and Julia Jary u The Harper Collins Dictionary of Sociology).

Demokratskog odgojitelja krasi “mudro, suosjećajno, opraštajuće, tolerantno, pravedno i hrabro ponašanje. Takve osobe otvorene su za suradnju i kritike (s prijedlozima): što bi trebao prestati raditi, što nastaviti i s kojim projektima započeti kao najvažnijima. Mišljenje drugih prihvaćaju u korigiranju vlastitih iskaza, postupaka ili projekata. Probleme tretiraju kao izazove. I u najtežim trenucima života ne posustaju. Pravi lideri u obrazovanju svoj posao doživljavaju kao poziv.

Prema jednom istraživanju u osnovnim školama, učenici niskom ocjenom ocjenjuju “suradnju kao bitnu kulturu škole” (Vladimir Strugar u knjizi Učitelj između stvarnosti i nade).

Vještine se lako svladavaju, dok se vrednote teško ispravljaju. “Reci mi, pa ću zaboraviti. Pokaži mi, možda zapamtim. Uključi me, pa ću shvatiti” (Benjamin Franklin).

Chris Kyriacou u knjizi Temeljna nastavna umijeća naglašava važnost učeničkog sudjelovanja u nastavnom radu. Neke od njegovih preporuka su: pozorno slušati učenika, poticati znatiželju, pravilno strukturirati informacije, jasno prezentirati nastavne sadržaje i upute, postaviti visoka očekivanja i dr. Funkcija škole nije samo razvijati znanja i vještine, nego i formirati vrednote. Stvarnost je drukčija. Ocjene postaju mjerilo uspješnosti. Postaju sredstvo kojim loši nastavnici grade svoj autoritet.

Temelj uspješnog odgoja proizlazi iz kvalitete povezanosti i povjerenja odgajanika i odgajatelja. Nema pravilnog vodstva bez kvalitetnog odgoja, niti slobode bez autoriteta!

Za kraj donosim poučnu priču Sjeme od nepoznatog autora…

“Jedan uspješan biznismen ušao je u starost i shvatio kako je došlo vrijeme da ga netko zamijeni. Pozvao je potencijalne kandidate i održao im govor: ‘Došlo je vrijeme da odem u mirovinu. Želim odrediti novog generalnog direktora. Odlučio sam da će to biti jedan od vas. Dat ću svakome od vas po jedno specijalno sjeme. Želim da ga njegujete i da se ponovno okupimo za godinu kako bismo vidjeli što ste učinili s njim, te odlučili tko će biti moj nasljednik.’ Na tome je sastanku bio i Jim, koji je kao i svi prisutni, dobio sjemenku. Kada je stigao kući ispričao je supruzi direktorovo razmišljanje i oni odlučiše zajedno njegovati sjeme. Pronašli su teglu, stavili gnojivo, uzeli termometar, pročitali knjige o njegovanju biljaka, čekajući novosti iz tegle. Danima su zalijevali zemlju i nestrpljivo iščekivali da nešto iznikne. Poslije tri tjedna neki od Jimovih kolega već su počeli u uredu govoriti o biljci koja raste. I Jim je svakodnevno gledao u teglu, ali se ništa nije događalo. Jim je shvatio kako jedino kod njega nema ničega i da je jedino on neuspješan. Počeo je vjerovati kako je u nečemu pogriješio. Možda previše vode ili loše gnojivo ili, pak, nešto drugo što nije mogao objasniti. Godina je došla kraju. Jim je rekao supruzi da neće nositi praznu teglu, ali ga je ona, ipak, uspjela na to nagovoriti, rekavši mu neka pošteno kaže što se dogodilo. Ovo će, slutio je, biti za njega najneugodniji trenutak u životu. Unio je svoju praznu teglu u sobu za sastanke. Ugledao je na stolu različite, pažljivo odnjegovane biljke. Sve su bile neodoljivo privlačne. Stavio je, uz podsmijeh kolega, svoju praznu teglu na pod. Kada je generalni direktor stigao, Jim je pokušao biti što dalje od njega kako ne bi susreo njegov pogled. ‘Kako ste ih samo lijepo odnjegovali’, počeo je generalni direktor. ‘Vidim da mi neće biti jednostavno pronaći nasljednika…’ I u tome trenutku uoči praznu teglu. Zatražio je od vlasnika da je donese. Jim protrne. ‘Sada će puknuti bruka. Možda će me izbaciti iz firme’, pomislio je. Kada je istupio, generalni direktor ga upita što se to dogodilo s njegovom sjemenkom. Jim mu iskreno ispriča. Generalni direktor zatraži da svi sjednu, osim Jima. Pogleda ih i doda: ‘Jime, ponosim se tobom. Ti si novi generalni direktor firme!’ Svima je to izgledalo nestvarno, posebno Jimu. ‘Kako je to moguće? Moja je tegla prazna’, mucao je zbunjeno. Stari direktor pojasni: ‘Prije godinu dana svakome od vas dao sam jalovu sjemenku. Svaki od vas, kada je vidio da ništa ne raste, odlučio ju je zamijeniti zdravim sjemenom. Svaki od vas, osim Jima. Samo je Jim prihvatio neuspjeh i imao hrabrosti i poštenja donijeti mi praznu teglu. Svi ste tražili uspjeh po svaku cijenu, a Jimu je njegovo poštenje bilo važnije od uspjeha. Zbog toga je on danas generalni direktor.’ I nastavi: ‘Ako sijete poštenje i dobrotu, požnjet ćete povjerenje i prijateljstvo. Ako sijete poniznost, požnjet ćete veličinu. Ako sijete jednostavnost i iskrenost, požnjet ćete radost. Ako sijete otvorenost, požnjet ćete poštovanje. Ako sijete odanost, požnjet ćete uspjeh. Ako sijete oprost, požnjet ćete pomirenje. Zato pazite što sijete, jer to će nam odrediti što ćemo kasnije žnjeti.”

Piše: prof. dr. sc. Zlatko Miliša, Filozofski fakultet u Osijeku

 

 

 

 

 

Continue Reading
Klikni i komentiraj

You must be logged in to post a comment Login

Komentiraj

Iz kategorije: KOLUMNE

Pretplati se na naš newsletter

Prati nas na Facebooku

Advertisement

Popularno

Recepti

Na vrh