KAMO IĆI
Naslovna / OBITELJ / Hiperaktivno dijete pohvaljujte i potičite na pozitivno razmišljanje
dijete

Foto: Stockimages/FreeDigitalPhotos.net

Hiperaktivno dijete pohvaljujte i potičite na pozitivno razmišljanje

Danas se može za mnogu djecu često čuti “Hiperaktivno je!” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. Ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje-hiperaktivni poremećaj (popularna skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity disorder).

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander 

Kako možete znati je li vaše dijete hiperaktivno? Siguran odgovor zapravo možete dobiti jedino od stručnjaka mentalnog zdravlja, tj. dječjeg psihologa, defektologa ili psihijatra. Ovdje ćemo nabrojati neke značajke hiperaktivnosti koje vam mogu pomoći da jasnije odredite jesu li vaše sumnje opravdane.

Ovaj se, naime, poremećaj sastoji od tri skupine smetnji, a to su one vezane uz:

  • hiperaktivnost,
  • impulzivnost,
  • poremećaj pažnje.

Kod neke djece može samo jedna skupina smetnji biti izražena, a kod neke sve tri te će se i tretman ovisno o tome razlikovati.

Dijete koje ima smetnje iz skupine hiperaktivnosti (tj. povećane motoričke aktivnosti) prepoznaje se po tome što je:

  1. Glasno (puno viče, pjeva, priča…)
  2. Stalno u pokretu, “u pogonu”
  3. Često trči, skače, penje se
  4. Okreće se i vrpolji na stolici
  5. Lako se uzbudi
  6. Naglo poseže za predmetima
  7. Često pretjerano priča
  8. Ustaje, kada se očekuje da sjedi
  9. Stalno manipulira predmetima, igračkama
  10. Ima teškoća ako se treba mirno igrati ili baviti nečim
  11. Vrpolji se, nemirno je
  12. Neumorno je
  13. Previja se, meškolji se

Hiperaktivno dijete je vrlo nemirno, stalno u pokretu, ne može mirno sjediti, neprestano nešto dira, u stalnoj je potrazi za uvijek novim sadržajem, ne može se zaigrati. U dojenačkoj dobi ta djeca mnogo plaču, dugo noću traže jesti, teže zaspu. Od prvog dana zahtijevaju više brige i strpljenja. Iako rano prohoda, hiperaktivno dijete puno pada, loše planira, loše predviđa posljedice svojih aktivnosti, što uz lošu koordinaciju dovodi do češćih ozljeda. Uočljivo je odsustvo straha od separacije, nedistancirano prilaženje stranim osobama te odsustvo straha u situacijama koje drugu djecu plaše.

Smetnje iz skupine s nazivom “nepažnja”, tj. poremećaj pažnje odnose se na dijete koje:

  1. Teško se koncentrira
  2. Ima teškoća sa završavanjem neke aktivnosti
  3. Neorganizirano je
  4. Ima nedovoljne sposobnosti planiranja
  5. Odsutno je mislima
  6. Nepažljivo je
  7. Ima poteškoća u praćenju uputa
  8. Kratko trajanje pažnje
  9. Lako ga ometaju vanjski podražaji
  10. Teško održava pažnju
  11. Teško se zadržava uz i teško dovršava zadatak
  12. Često gubi stvari
Odgajam li dobro svoje dijete, knjiga

Knjigu “Odgajam li dobro svoje dijete” možete naručiti u našem webshopu ovdje 

 

 

Ovo dijete se “nerado” prihvaća olovke, u školi uvijek radi nešto drugo, osvrće se, šeće po razredu, razgovara. Pažnja je kratkotrajna, lako otklonjiva, dijete spontano bezrazložno napušta započetu igru i započinje drugu. Pažnja je i neselektivna, sve što se oko njega događa podjednako je važno, sve što vidi ili čuje skreće mu pažnju. S opadanjem i kolebanjem pažnje raste motorički nemir, što dovodi do bržeg zamora nego kod druge djece. Zbog zamora spontano pravi prekide komunikacije s okolinom, misli mu odlutaju, sanjari. U “dobre” dane puna koncentracija traje maksimalno 20 minuta, no češći su “loši” dani kada pažnja traje 5 minuta.

 

Iduća skupina karakterističnih ponašanja odnosi se na impulzivnost, tj. brze, nepromišljene nekontrolirane reakcije.

 

Impulzivno dijete:

  1. Djeluje prije nego što promisli
  2. Prebacuje se s jedne aktivnosti na drugu
  3. Ne može čekati da netko završi rečenicu ili radnju
  4. Ima poteškoća s čekanjem na red
  5. Istrčava s odgovorima
  6. Reagira vrlo emotivno
  7. Prekida razgovor
  8. Nameće se drugima
  9. Ne čeka upute
  10. Ne može pratiti pravila igre

Dijete s ovakvim smetnjama pokazuje često površnost u socijalnim odnosima, zanimanje za vršnjake je kratkotrajno i ne uspijeva ih zadržati. Nesposobno je da se prilagodi grupi, djeca ga iz nje isključuju, pa se najčešće igra s mlađom djecom ili sa suprotnim spolom gdje je automatski privilegiran. Ponašanje mu je nepredvidivo, roditelji često imaju dojam da ne pokazuje bol od ozljeda i kažnjavanja te da kritika i ukidanje privilegija također ne daju rezultate.

Dakle, u obitelji su nezadovoljni njime, u vrtiću zahtijevaju dodatni angažman odgajatelja, među djecom nije prihvaćen, u školi se proziva kao problematičan zbog nemira, sporosti, ometanja nastave, nedostatka pažnje te usprkos normalnom intelektualnom razvoju, funkcionira ispod svojih realnih mogućnosti. Sve to izaziva nezadovoljstvo odraslih i loše vrednovanje u skupini vršnjaka, što je plodno tlo za sekundarne psihogeno uvjetovane smetnje: ljubomoru na uspješnog brata, sestru ili prijatelja, lošu sliku o sebi, povodljivost da bi se nekako priključio vršnjacima.

Važno je pohvaliti uspjeh

Vrlo je važno pravilno što prije dijagnosticirati hiperaktivnost kod djece kako bi se mogao započeti terapijski, odnosno savjetodavni rad s djetetom i roditeljima te uspostaviti kontakt terapeuta ili savjetovatelja s učiteljima. Time se djetetu omogućuje fiziološko sazrijevanje sa što manje patološke nadogradnje. Ovo znači da će dijete i dalje iskazivati neke od smetnji tipičnih za poremećaj, ali da će naići na adekvatan odgovor i razumijevanje okoline te neće zbog toga razviti lošu sliku o sebi i biti nepotrebno kažnjavano, a smanjit će se i osjećaj frustriranosti roditelja.

Neka od ključnih pitanja za roditelje koji sumnjaju da je njihovo dijete hiperaktivno su: Pokazuje li dijete 5 i više simptoma nepažnje, ili 5 i više simptoma hiperaktivnosti ili impulzivnosti, kako su prethodno nabrojeni? Ukoliko je odgovor potvrdan vjerojatnije je da se radi o ADHD-u. Ako se ove poteškoće javljaju u različitim okruženjima (školskom, obiteljskom, prijateljskom) i značajno utječu na djetetovo funkcioniranje, ako dijete pokazuje zabrinjavajuća ponašanja češće od većine vršnjaka, ako se tako ponaša barem zadnjih 6 mjeseci te ako je prvi put pokazalo takva ponašanja u dobi mlađoj od 7 godina, također je vjerojatnije da se radi o ADHD-u.

Za roditelje je važno da znaju da dijete nije namjerno takvo, nego je takvo ponašanje rezultat posebnog načina na koji funkcionira njegov, inače normalan mozak. Nekad se ovaj poremećaj nazivao “minimalna cerebralna disfunkcija”, upravo zbog toga što je kod mnoge od ove djece nađeno da živčani sustav od rođenja funkcionira na određen način, koji uzrokuje nemir, impulzivnost i nepažnju te ova djeca to ne mogu kontrolirati.

Za roditelje hiperaktivnog djeteta, najvažnije su preporuke:

  • uspostaviti stalan raspored dječjih aktivnosti tijekom svakog dana,
  • primjenjivati razumno postavljene zahtjeve,
  • razvijati zahtjeve prema njihovoj životnoj značajnosti za dijete te dosljedno inzistirati na najvažnijima,
  • razlikovati ponašanje koje proistječe iz poremećaja (npr. ne može dugo sjediti, nemirno je) od ponašanja na koje dijete može utjecati (npr. udara brata ili sestru),
  • utvrditi i s djetetom dogovoriti sustav nagrada i kazni, što znači da se i nagrada i kazna trebaju unaprijed znati; davati male nagrade za male, bliske, realne ciljeve¸ stalno opominjanje i korigiranje nema efekta, a fizička kazna najmanje,
  • ujednačiti stavove obaju roditelja u odnosu na zahtjeve pohvale i kazne,
  • čvrsti dnevni ritam, tj. usmjeravanje izvana (što za predškolsko dijete znači npr. upisati ga u vrtić ili igraonicu), organizirati aktivnosti tijekom dana i svakako ga uključiti u neku sportsku aktivnost.

Hiperaktivnoj djeci izrazito je važno da vide neposredne posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te da dobiju povratnu informaciju od odraslih češće i brže nego ostala djeca. Dobro je nagrade poput pohvala ili igračaka i privilegija davati češće kada hiperaktivna djeca surađuju ili su iskazala uspjeh. Imajte na umu da hiperaktivna djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od braće ili sestara te im je upravo stoga potrebno više poticaja i pohvale kako bi se održala ravnoteža.

Ukoliko dijete ne dobije pozitivnu pažnju, ono će se potruditi da bude zamijećeno negativnim ponašanjem. Ako su posljedice takvog ponašanja pozitivne za dijete, odnosno ako dijete dobije pažnju, pa makar i vikanje i kritiku, povećat će se vjerojatnost da se ponovo tako ponaša. Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje. Kako to učiniti?

  • Neka pohvala slijedi odmah iza poželjnog ponašanja.
  • Neka pohvala bude povezana s konkretnim ponašanjem («Hvala ti što si složio tanjure.» «Baš mi je lijepo s tobom učiti danas.»).
  • Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, kao i samim riječima.
  • Uz samu rečenicu, pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete.
  • Primijetite i pohvalite dijete svaki puta kad se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
  • Pohvaljujte dijete i pred drugima.
  • Neka djetetu bude potpuno jasno koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije. Pokušajte objasniti djetetu što točno mislite pod određenim terminima, kao što su “ovo je ponašanje u redu” i “ovo ponašanje nije u redu” jer ti termini mogu zbunjivati dijete. Dobro je reći djetetu: “Sviđa mi se kako lijepo podijeliš svoju čokoladu sa sestrom”, “Sviđa mi se kako pospremiš svoje igračke prije nego što dođe baka”, “Ne sviđa mi se kako vičeš u dućanu”.
  • Nagradite dijete za poželjno ponašanje jer će tako početi vjerovati da može uspjeti. Važno je da počnete pohvaljivati ili nagrađivati dobro ponašanje.
  • Ignorirajte nepoželjno ponašanje. Ako su djeca stalno u kazni zbog nečega, mogu se obeshrabriti i mogu prestati pokušavati biti dobra. Ako promijenite ono što dijete sluša o sebi te umjesto da kritizirate “zločesto” počnete pohvaljivati “dobro”, potaknut ćete dijete da se ponaša na način koji će dovesti do pohvale.
  • Pomozite djetetu da ostvari dobro ponašanje tako da unaprijed planirate. Pokušajte ne dovoditi dijete u situacije u kojima će vjerojatnije iskazati neželjeno ponašanje, na primjer voditi dijete u kupovinu kada vam se jako žuri, a dijete je umorno.

Svako je dijete drugačije. Neke će nagrade biti uspješne kod neke djece, kod druge ne. Nađite one nagrade na koje će vaše dijete reagirati.

Nagrade mogu uključivati odlazak u šetnju s mamom i tatom, obiteljsko igranje neke društvene igre i slično. Ne trebaju biti skupe. Postoje jeftinija i bolja rješenja od novca i poklona. Mala djeca često odlično reagiraju na jednostavnu pohvalu ili poljubac.

Neka nagrade slijede što je moguće neposrednije nakon što se pojavilo neko ponašanje. Hiperaktivno dijete ne može čekati do kraja tjedna da dobije nagradu. Ne zaboravite da hiperaktivnoj djeci nedostaje strpljenja i da su impulzivna pa će im čekanje nagrade biti vrlo teško i bit će vrlo male šanse za uspjeh. Dobro je također da nagradu mijenjate svakih nekoliko dana.

Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti preko noći. To je ponašanje koje se učilo i izgrađivalo godinama i bilo bi nerealno očekivati da će se brzo promijeniti. Vrlo često se događa da djeca u početku pokažu veliki otpor prema novim pravilima. Međutim, stvari će se sigurno popraviti ukoliko ustrajete i dosljedno primjenjujete nove tehnike. Važno je da u obitelji postoji jedan jedinstveni set pravila kojeg će prihvaćati i primjenjivati svi odrasli članovi obitelji. Važno je da se uvedena pravila primjenjuju na svu djecu u obitelji, bez obzira na to jesu li hiperaktivna ili ne, na isti način, u skladu s dobi pojedinog djeteta.

Od izrazite je važnosti da, bez obzira na poteškoće koje imate s hiperaktivnim djetetom, razvijete i održite pozitivan odnos. Pronađite neku ugodnu aktivnost sa svojim djetetom i uključujte se u nju što češće, barem nekoliko puta tjedno. Kad se djetetu omogući da izabere aktivnost za “svoje vrijeme” i preuzme inicijativu u aktivnosti, povećava se dječje samopouzdanje.

Razvijte samopoštovanje svog djeteta

Hiperaktivna djeca mogu se osjećati dosta neuspješno i nesigurno vezano uz svoje sposobnosti. To ih često sputava u tome da postignu uspjeh, a također da prepoznaju i prihvate da su u nekim stvarima dobri ili uspješni. Ovo nije začuđujuće: zbog svojih dosadašnjih iskustava i različitosti od druge djece hiperaktivna djeca često razvijaju nisko samopoštovanje, između ostalog zato jer ih se stalno kritizira, opominje i kažnjava. Upravo zbog toga, kod hiperaktivne djece nikad se ne može pretjerati s pohvalama. Ona trebaju pomoć u tome da se kritički osvrnu na svoje neuspjehe, da ih sagledaju u pozitivnom svjetlu te na taj način promijene svoje osjećaje i sliku o sebi. Roditelji ovdje imaju najznačajniju ulogu, da nauče svoju djecu kako da razmišljaju pozitivno na način da govore svojoj djeci pozitivne stvari svaki dan.

Hiperaktivna djeca su često vrlo kreativna i nadarena za razne stvari. Njihove prednosti i snage važno je prepoznati i iskoristiti, čak i kada se ti talenti ne uklapaju u roditeljska očekivanja. Otkrivanje, naglašavanje i njegovanje ovih nadarenosti (poput slaganja bicikla, građenja kućice za ptice ili psa, sastavljanje i rastavljanje predmeta, kuhanja itd.) vrlo je učinkovit način mijenjanja niskog samopoštovanja kod te djece.

Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidljivost

Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na predvidljivost i strukturu. Jasan raspored za ustajanje ujutro, pisanje zadaće poslije podne i ispunjavanje dnevnih obaveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivnu djecu. Unaprijed određena rutina učenja stvara podlogu za usvajanje dobrih navika učenja. U idealnom slučaju, tijekom vremena unaprijed određenog za učenje, ne bi smjelo biti dozvoljeno gledanje televizije, slušanje muzike ili upotreba mobitela. Postepeno, prepuštajte djeci odgovornost za njihove obaveze.

Hiperaktivna djeca imaju puno koristi od jasnih i konzistentnih granica ponašanja koje postavljaju roditelji. Granice trebaju djetetu kako bi znalo na čemu je, jer je za hiperaktivnu djecu prevelik teret i stres ako se pravila stalno mijenjaju. Neka roditelji budu sigurni da djeca znaju pravila i način na koji ih trebaju slijediti te im trebaju reći ukoliko dođe do promjene u rutini. Svaka se promjena treba unaprijed planirati.

Jasno komunicirajte s djetetom

Djeca koja su nepažljiva, impulzivna i koja se čine gluha za disciplinu, trebaju što jasniju komunikaciju i upute. Upute trebaju biti jednostavne, sažete i konzistentne. Ako očekujemo od djeteta da se samo ispravi i disciplinira, često ćemo završiti u konfliktu i svađi s njim, što nimalo ne pomaže niti popravlja situaciju. Najučinkovitije su pozitivne upute, poput “Stavi cipele u ormar”, dok negativno formulirane upute, kao što je “Nemoj ostavljati cipele posvuda” imaju malo efekta.

Jako je bitno da dijete zna pravila i način na koji ih može slijediti. Roditeljima je često vrlo teško biti odlučan i konzistentan s djecom. Ukoliko se dijete naviklo da ne slijedi roditeljske upute, roditelji mogu pokušati nešto ili sve od navedenog, kako bi bili sigurni da dijete čuje ono što su tražili od njega:

  • Držite nježno ruke na ramenima djeteta dok mu govorite što želite da napravi.
  • Gledajte dijete u oči.
  • Govorite smirenim, ali odlučnim glasom.
  • Može pomoći da od djeteta tražite da ponovi što želite da učini, kako biste provjerili je li razumjelo.

Učenje

Vezano uz školu i učenje, preporuča se da hiperaktivno dijete uči u kraćim razdobljima s češćim prekidima. U školi se preporučuje ispitivati ga na početku sata i u prvim jutarnjim satima. Prema potrebi treba produljivati vrijeme rješavanja testova i pisanja po diktatu i po mogućnosti tolerirati nemir u vlastitoj klupi. Zbog teškoća u vizuo-motornoj percepciji treba preferirati usmeno ispitivanje, praviti češće stanke, češće mijenjati aktivnosti i pohvaliti uspjeh.

Kao što pred dijete postavljamo male zadatke i bliske ciljeve, tako moramo i sebi čestitati i na malim uspjesima u radu s hiperaktivnim djetetom.

Nikad ne smijemo odustati i gubiti nadu jer nas to dijete treba više nego dijete normalnog razvoja, iako ga je ponekad teško prihvatiti.

Brinite o sebi i svom psihičkom zdravlju

Hiperaktivna djeca mogu stvoriti ogromne količine stresa u svojim obiteljima, a stres je pogodna podloga za roditeljski gubitak kontrole i emocionalne teškoće. Jako je važno, iako ponekad nije lako, ostati smiren. Da biste mogli biti «dobar roditelj» važno je da se i vi osjećate dobro, a to znači da brinete o sebi i nađete vrijeme za sebe. Različiti ljudi se opuštaju i uživaju u različitim stvarima: duge šetnje, tople kupke, razgovor i druženje s prijateljima, odlazak u kino, bavljenje sportom. Razmislite malo o tome što je za vas opuštajuće i uzmite si vremena da to i napravite – bez osjećaja krivnje! Osjećati ćete se bolje sami sa sobom i u obitelji. Obratite pažnju na to koje su vaše vlastite potrebe i potrebe druge djece u obitelji. Odmor, izlet, putovanje, prijatelji, hobiji i druge aktivnosti pomažu u smanjivanju razine stresa roditelja, ali i braće i sestara.

Iz knjige “Odgajam li dobro svoje dijete” autorica prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander i Ane Karlović

Ilustrativna fotografija: Stockimages/FreeDigitalPhotos.net

 

 

 

 

Komentiraj

Pin It on Pinterest