PLJOČKANJE: Od pastirske igre do zaštite UNESCO-a
Pljočkanje je danas u Hrvatskoj najraširenija tradicionalna pučka igra koja samo u organiziranom dijelu kroz pljočkarske klubove okuplja gotovo 200 registriranih natjecatelja. Pljočkanje je uz picigin jedina tradicionalna igra koju je Ministarstvo kulture RH uvrstilo u Listu nematerijalnih kulturnih dobara, a od prošle godine pljočkanje je i pod zaštitom UNESCO-a.
Pljočkanje je stara pučka pastirska igra kojom su pastiri Istre kratili vrijeme čuvajući stoku. Do sredine prošlog stoljeća bila je vrlo popularna u seoskim sredinama, da bi nakon toga došlo do zamiranja. Devedesetih godina, zahvaljujući brojnim istarskim entuzijastima, ova igra počela je oživljavati, a što je najvažnije, pljočkanje je dobilo svoje institucionalne i organizacijske oblike. Donose se prvi pisani pravilnici, teren se ograđuje i u svrhu očuvanja okoliša (suhozida) odakle su se prvobitno uzimali pogodni kameni za pljočke, a pljočkarske rekvizite u natjecateljskom dijelu polako zamjenjuju aluminijske ili tokarene kamene pljočke.
U Istri još i danas postoje dvije vrste pljočkanja. Onaj natjecateljski (službeni turniri, prvenstvo Istre i Hrvatske te međunarodni susreti) gdje se igra na označenom terenu i igraju samo članovi klubova koji se prijave. Igra se i tradicionalni način pljočkanja, a osnovna je razlika među njima da se igra isključivo s ručno obrađenim kamenim pljačkama. Ta igra popularna je na raznim svetkovinama, a središte takvog pljočkanja je Tinjan gdje postoji Udruga Grota čiji članovi pljočkaju isključivo tradicionalnim načinom.
Pljočke iz suhozida
Igra pljočkanje ime je dobila po glavnom rekviziti – pljočki – plosnati kamen veličine dlana, debljine oko 2 do 4 cm. Uz pljočku potreban je i jedan kamen veličine šake zvan pljočkaš, bulin ili balin. U nešto starije vrijeme pljočke koje su se bacale nalazile bi se na licu mjesta gdje se igralo, a najčešće su se vadile iz suhozida.. Nekada se pljočkalo na neoznačenom (neograđenom) prostoru na polju, kampanji ili na putevima, a danas na prostoru (obično zajednička javna livada, ili neki sl. teren). Igra se od proljeća do kasne jeseni. Za igru je potrebno najmanje dvoje igrača, a može se igrati i u parovima, trojkama ili četvorkama. Osim što je važno pljočku baciti što bliže bulinu, nastoji se i protivničku pljočku zbiti tj. izgurati što dalje. Uz to postoje i određene situacije u igri kao: zajahati kada pločica padne na bulin, šeko ili samo u glavu kada se bulin ili druga pločica pogodi u sredini.
Jedan od prvih zapisa o pljočkarskim pravilima
URDIN U PLJOČKANJU – Anđela Pustijanca iz Peresiji*
- Zogo je dugo oko 10 metri, a široko do 3 metra
- “ćik“nora biti najmanje 6 metri od rige od kuda se hita, a ne van zoga
- Pljočke i čik moraju biti samo od grote
- U škvadri moraju biti 3 zogadura, svaki z jenon pljočkom
- Svaka pljočka ima jedan punat
- Ako u jenen hitanju sve tri pljočke jene škvadre imaju punat ono put je to duplo(6)
- Izbijati pljočku se more samo šeko, a ne „šuljanjem“
- Čik se more izbijati samo šeko
- Ona pljočka izbijana šuljanjem se torniva na misto, a ona ka je zbila se hita van zoga za to hitanje
- Za izbijanje se mora javiti sucu, a sudac šenja i pljočku i čik
- Ako za vrime izbijanja čik pojde van zoga se zoga kako da je u zogu
- Partida dura 11 ili 16 punti, po dogovoru kapoškvadre, a ne duže od 20 minuti
- Ako se pljočka razbije, valja veči „kus“
- Istarski narodni običaji i stari zanati, Marko Bijažić, 1999.
Pljočke iz antičkog doba
Da je pljočkanje jedan od najstarijih načina natjecanja govore i arheološki nalazi pojedinih primjeraka obrađenog kamena za koje sa sigurnošću možemo reći da predstavljaju pljočke. Takvi primjerci pronađeni su na nalazištima antičkog i predantičkog doba. Jedna takva pljočka je u vlasništvu Dine Živolića koja je pronađena na arheološkom nalazištu kod Pule, a druga se nalazi u Etnografskom muzeju Istre koja potječe iz arheološkog nalazišta u Guranu, a donacija je Pietra Giacomettija.
Kao što smo već spomenuli u prvom dijelu teksta, pljočkanje je u posljednjih stotinu godina prošlo razdoblja od gotovo potpunog odumiranja, do prerastanja u najrašireniju tradicijsku igru u Hrvatskoj.
Od pastirske igre do sporta
O tome opširnije piše Mirjana Margetić, muzejska savjetnica pedagoginja Etnografskog muzeja Istre u članku „Pljočkanje: Od pastirske igre do sporta“, …Do ranih 50-tih godina prošlog stoljeća pljočkanje je bilo jako prisutno u svakodnevici djece i mladih (bilo kao način ubijanja dosade na ispaši ili zabava nedjeljom). Nakon toga nastaje stagnacija i igra se polako gubi. Jedan od razloga za to prema riječima kazivača, koji su proživjeli to vrijeme, je taj da su vlasti branile javne igre i nadmetanja, zatim, ljudi su sve manje imali stoke, počeli su drugi oblici zabave i sl. Iako se smatra da je ta igra zaboravljena i zapuštena iznimke potvrđuju da nije baš tako.
Naime, iako mladi u 70-tim godinama nisu više čuvali stoku, pljočkanje su ipak nastavili u nekom obliku. To su uglavnom generacije rođene u kasnim 40 i 50-tim godinama 20.st. koji su kao djeca pljočkali na polju, a kao mladići ovu igru bi prenijeli u ljetni kamp, zabavu vikendom i sl. S vremenom su oko sebe okupljali sve više simpatizera (sada odrasli ljudi) te su počeli igrati na turnirima koji su bili vezani uz fešte, blagdane i sl.
Tako je pljočkanje na neki način od pastirske dječje igre postalo igra odraslih. Oni su pravi nosioci te tradicije obzirom da su kao djeca to baštinili od starijih. Kako su ta okupljanja postajala sve veća i češća polako su tradicijska pravila počeli prilagođavati nastaloj situaciji. Teren na kojem se igra se ograđuje (označuje špagom), definiraju se dimenzije pljočki i bulina.
Obzirom na intenzitet okupljanja početkom 90-tih godina javlja se potreba za boljom organizacijom i udruživanjem. Tako na poticaj kolega Vladimir Družeta iz Pazina sastavlja 1995.g. prve zapise pravila po kojima se počelo igrati na turnirima. Pravila su nastala nakon usmenih rasprava entuzijasta o tome kako igrati, a da ne bi dolazilo do problematičnih situacija tijekom natjecanja. Ovi turniri ujedno su odigrali važnu ulogu u tome da pljočkanje od tradicijske igre preraste u sport…
O tome do kakve organizacijske i statusne razine se pljočkanje uzdiglo danas pisati ćemo u slijedećem prilogu iz serijala “Tradicijske igre u Hrvatskoj”.
Piše: Dragutin Lončar
* Ovaj tekst je dio novinarskog projekta ‘Tradicijske igre u Hrvatskoj’, a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva.
Moglo bi vas zanimati:
