KAMO IĆI
Naslovna / VIŠE... / NAUTIKA / Cijela je marina živjela kao jedna velika obitelj
Vidova gora, Zlatni rat

Pogled s Vidove gore na Zlatni rat (Snimio: Mladen Gerovac)

Cijela je marina živjela kao jedna velika obitelj

PRVA SEZONA: NAUTIČKA PATROLA 2017. Brodski dnevnik ACI marina Milna

Piše: Mladen Gerovac

Milna na Braču, 5. kolovoza 2017. Ovo mirno okrilje nautičara dočekuje nas u svom uobičajenom ugođaju: cijelo mjesto i uvala kupaju se u kasnom poslijepodnevnom suncu i u svježini posljednjeg daška ljetnog maestrala. Prije 30-tak godina ovdašnje stare kapetane i bracere zamijenili su suvremeni moreplovci s brodicama i jahtama. Vezali su ih ovdje u ACI marini, neki su tu i ostali sve do danas, zajedno sa svojom djecom i unucima.

U marini nas dočekuju mornar Ivica Bonačić Protti, vođa posade Ante Ozretić, šefica recepcije Sandra Poklepović, recepcionarke Beti Sfarčić i Fani Markusović. Dvojni direktor ACI marine marine Milna i ACI marine Vrboska Zoran Krstinić, čeka nas u Vrboskoj.

Danas se ovdje uglavnom živi od uspomena. Tatjana Vlahović donedavna šefica recepcije ACI marine Milna ove je godine otišla u zasluženu mirovinu. Ovdje je radila pune 33 godine – od onog davnog ponedjeljka 20. kolovoza 1984, kada su mornari dočekali prve brodove i njihove joj brevete donijeli u recepciju. Bilo je to vrijeme kada je cijela ova marina živjela kao jedna velika obitelj.

ACI marina MilnaSierd Jacob i Willy Jeannette Snijders

Svi još pamte Artura iz okolice Düsseldorfa. Supruga mu je preminula, nije imao nikoga, živio je sam na brodu. Djelatnici marine i gosti bili su mu obitelj, a brod mu je bio dom. Tu je i preminuo. Posljednja želja bila mu je da se kremira i da pepeo bude posut ovdje kod Milne. Želja mu je ispunjena – Artur počiva kod otočića Mrduje.

Bio je to jedan od onih teških trenutaka, ali bilo je puno više onih veselih i sretnih: zajedničkih rođendana, vjenčanja, rođenja … U to vrijeme kontakt s gostima bio je puno prisniji. Puno smo više vremena provodili u priči i druženju. Danas se sve svelo na naplatu usluge – i par ljubaznih riječi. Ipak još tinja onaj stari dobri obiteljski duh ACI marine Milna. Bračni par Sierd Jacob i gospođa Willy Jeannette Snijders bili su vrlo mladi kada su svoj brod Zeilvis vezali ovdje. U međuvremenu njihov je sin upoznao djevojku Hrvaticu … O tome govori naša priča iz ove marine, koju su za ovu prigodu ispričali Buletu.

Ovdje nam se obitelj povećala za dva sina, snahu i četvero unučadi

Danas je jako moderno nagrađivati vjernost. Svaki trgovac nudi kartice i različite benefite kako bi i dalje kupovali kod njih. Bračni par iz nizozemskog gradića Zaandama smještenog u blizini Amsterdama Sierd Jacob i gospođa Willy Jeannette Snijders definitvno ulaze u kategoriju mušterija koje trebaju dobiti zlatnu medalju za vjernost.

Naime, u ACI-jevim su marinama neprekidno od 1985. godine. Punih 32 godine. Piše im se da su bili u Puli, ali jedrilica Zeilvis više je vremena provela u južnijim krajevima hrvatske obale. Do Domovinskog rata u Splitu, a od tada u Milni. Punih 26 godina. Pravi nautički srebrni pir.

– Iz Pule smo se maknuli jako brzo. Kada smo u ožujku 1985. pojavili na brodu i pokušali ga upaliti čuli smo samo tišinu. Pozvali smo majstora koji je nakon pregleda utvrdio da je sve u redu. Čudna situacija. Brod je bio nov, a motor nije htio startati ni uz molitve. Zaronio sam kako bi pogledao dolji dio brod i našao uzrok naše nevolje. Oko propelerera se stvorila morska zajednica algi i školjki veličine nogometne lopte. Nakon čišćenja motor je upalio od prve, a mi smo krenuli u promjenu marine. Rekao sam svojoj Willy kako ta marina nije za nas zbog tih problema s “vegetacijom”, prebire po sjećanju 72-godišnji Sierd.

Put ih je odveo u Split gdje su u pogledu na Dioklecijana uživali šest godina. Kada se zaratilo nisu pobjegli nego pokušali tražiti alternativu. Izabrali su Milnu. Tu ih odavno već ne smatraju strancima, dapače, dio su ACI-jeve obitelji u ovom bračkom gradiću. I njihovo se brojčano stanje povećalo. Dva sina i četvero unučadi redovito dolaze ovdje. Prema njihovom kazanju imaju samo jednog uljeza u familiji koji baš ne podnosi brodove. Zlo mu kad mu netko samo spomene valove….

– U mirovini smo i ovdje boravimo tri četiri mjeseca godišnje. Uživamo ovdje svih ovih 32 godine i uživat ćemo i nadalje. Plovimo, plivamo, obilazimo otoke ili samo uživamo opušteno boraveći na brodu. Želja nam je da pola godine budemo ovdje, a pola kod kuće. Jer i ovdje se osjećamo kao kod kuće, ljudi u marini su nam kao obitelj. I nadamo se da će i naši unuci ovamo dolaziti i ovako uživati. Čini nam se da je marina u blagom padu. Nema više onakve gužve kakva je bila prije desetak godina, kažu Nizozemci.
Veze s Hrvatskom dodatno su učvršćene kada je njihov sin oženio našu curu.

– Zato pazite što pišete jer imamo prevoditelja, šali se Willy.

Ona i suprug pokušavali su čak i naučiti naš jezik, ali prema vlastitom priznanju prije bi doktorirali pravo nego naučili izgovoriti škarpina.

Ove godine s njima je na Zeilvisu i suprugina sestra. Njezin su rođendan proslavili ujutro uz kavu i kolače. Kako i priliči njihovim penzionerskim godinama. Popodne su na brodu jedino zavezani baloni ostali kao podsjetnik na “razuzdani” party. Siesta u Milni se kratila drijemežom i vodom s limunom i ledom.

– Ova nam je marina jako draga jer je mirna. Tijekom dana sam zvuk cvrčaka i crkvena zvona remete brački “zen”. Dogodi se tu i tamo neka glasnija večer zbog turističkih brodova, ali to je prije iznimka nego pravilo, priča par iz Zaandama.

Milna im je idealna polazišna točka za odlaske na kupanja u male uvalice kojima splitski akvatorij obiluje.

– Volimo ploviti po buri. Dobar vjetar. More postaje friško i prekrasne plave boje. Nema ljepšeg, pojašnjava Willy koja je sa svojim Sierdom u braku 51 godinu.

– Dolazit ćemo ovdje dok nas zdravlje posluži. Tko zna možda okrenemo i punih 50 godina u ACI-jevim marinama.”

U međuvremenu, Matija se vraća s anketnim upitnicima i s pričom Poljaka Zbiginewa Tkacza i njegove obitelji.

Prvi put sam ovdje bila još u maminom trbuhu, ali sada znam da ću i svoju djecu voditi na Jadran

Zbiginewu su bile tek tri godine kada je s roditeljima prvi put došao u Hrvatsku, na Jadran. Tako je do svoje osamnaeste, kroz kampove i izlete upoznao mnoga lijepa mjesta na hrvatskoj obali. A onda je uslijedio zahtjevni studij medicine i nije više bilo vremena ni za odmor, ni za jadranske ljetne radosti. Kada je Zbiginew završio studij, otišao je u Škotsku raditi kao ginekolog. Tamo je upoznao svoju suprugu i zasnovao je obitelj. Otada je do danas prošlo još 18 godina, kada je svoju obitelj prvi put poveo na mjesta svojih prvih jadranskih uspomena. Budući da je u međuvremenu u Škotskoj naučio jedriti, mladi Tkaczovi hrvatsko su more, umjesto nekadašnjih seljenja od kampa do kampa počeli otkrivati brodom. Na njihovom prvom krstarenju bila je i Ola, njihova najmlađa kćer. Zapravo, Ola je još tada bila tek u maminom trbuhu. “Moja prva uspomena na Hrvatsku je – more, plovidba i jedrenje”, sjeća se sada Ola. Ne sjeća doduše je li tada imala tri, četiri ili pet godina, ali zna da će zasigurno, kako kaže, i sa svojom djecom dolaziti u Hrvatsku.

Kada smo obavili ankete i pokupili nautičke priče s gatova krenuli smo otkrivati znamenitosti Brača. Brod smo ostavili na vezu, jer Brač svoje prave atrakcije krije u unutrašnjosti – u svojim kamenim njedrima. Pa evo plana želja, kojeg smo djelomice ostvarili obzirom na raspoloživo vrijeme: pustinja i samostan Blaca, kameno selo Škrip s kamenim Muzejom Brača, Zmajeva spilja, Gažul – epicentar bračke janjetina, selo Dol i Noć hrapačuše, poznate bračke torte, Donji Humac s konobom Kopačine i okolna mjesta sa sličnim konobama u kojima marendaju berači bračkoga kamena, a onda i Gažulov stan – epicentar izvanredne bračke janjetine, s izvornim receptom jedinstvenog bračkog jela od janjećih iznutrica na ražnju – vitalca. U Milni smo telefonom od otočke agencije sa sjedištem u Supetru iznajmili najjeftiniji rent a car (Opel Corsa) za 450 kuna (za benzin će trebati još 100 do 200, kuna, ovisno o ruti) … Pa što stignete …

Pustinja Blaca, Vidova gora, Noć hrapoćuše …

Blaca

Na Braču se od davnina živjelo izolirano, ali ne i zaostalo. O tome svjedoči fascinantni pustinjački samostan Blace – skup građevina kamenih krovova uraslih u suru bračku liticu. Sagradili su ga poljički svećenici glagoljaši bježeći pred Turcima, u 16. stoljeću. Svoje su stanište već tada opremili iznenađujuće luksuzno: stilski namještaj, klavir, knjižnica … Do Blaca se može stići samo pješice. Najprije autom od Nerežišća prema Vidovoj gori, zatim se skrene desno i slijedi putokaz na crvenu bračku zemljanu cestu. Tu auto valja parkirati i do samostana otpješačiti dva i pol kilometra kroz blatački kanjon. Postoji i nautički pristup iz uvale Blace. Za mirna vremena tu možete ostaviti brod na sidru (i nekoga na njemu da ga nadzire). Odavde je oko tri km pješačenja između kamenih litica.

Vidova gora je “krov Jadrana” – vrh vrhova svih jadranskih otoka. S ovih 780 metara nadmorske visine pruža se fantastičan panoramski pogled na sve strane svijeta, sve tamo do daleke Jabuke. Duboko dolje na moru vidi se Zlatni rat. Za ovako lijepog vrućeg dana toliko je prepun kupača da nema mjesta ni za položiti ručnik. A okolo na sidru cijela flota izletničkih brodova, guleta i jahti. Ako želite imati pregled cijelog tog dijela Brača, vidikovac Vidova gora najbolje je mjesto. Zato ovamo nitko ne dolazi bez dalekozora i fotoaparata s jakim teleobjektivom. Ovdašnja konoba koja nosi ime slavnog književnika iz Postira Vladimira Nazora, nažalost je zatvorena. Na vrhu je stara bračka gustirna s bunarom u kojem se nekad skupljala dragocjena kišnica. Tu je i monument od bračkog mramora – spomen križ na kojem je uklesano: „Kristu pobjedniku – otkupitelju i palima za domovinu, što ga je 2.000-te godine podigao brački puk uz pomoć Jadrankamena, Ive Restovića iz Australije i ostalih darovatelja.“

Zapravo, glavno raskršće za sve ove bračke atrakcije je mjesto Nerežišća. Pa tako i za Škrip, gdje se nalazi Muzej Brača. A i cijelo selo Škrip izgleda kao jedan (pomalo zapušteni) kameni muzej. Kad je riječ o kamenu i ljudima koji u njemu i od njega žive tu je i Donji Humac s konobom Kopačina, gdje se mogu dobiti specijaliteti kao što su vitalac, janjetina na špici, jetrica u ružmarinu, pohane rolice od janjećeg mozga, riblja i janjeća peka … Ali i marenda ovdašnjih berača kamena: tripice, paprikaš, gulaš, pašticada, janjetina u bižima – porcija 40 kuna.

Ispod Škripa je i slikovito mjesto Dol. Glavni hit je ovdašnja konoba Toni. Tu se sjećaju kako je prošle godine poznati američki televizijski voditelj Travel Channela Andrew Zimmern za svoje 9-milijunsko gledateljstvo snimao prilog za TV emisiju Bizzare foods. Slavni Zimmern kušao je ovdje vitalac, janjetinu na ražnju, puhove na špici …

Tonijev sin, mladi gazda Joško Matulić kaže kako su puhovi sada najbolji, također opisuje kako se priprema dolce garbo, također ovdašnji hit– jetrica s krumpirom u posebnom umaku. I, naravno, ne može proći bez torte hrapoćuše također „zaštićene nematerijalne hrvatske kulturne baštine“, koja potiče upravo odavde iz Dola. Ta slastica, koja je zbog izgleda dobila ime po lokalnom bračkom hrapavom kamenu, na glasu je i kao afrodizijak. Evo prilike da je mnogi probaju i da dobiju recept – upravo 16. kolovoza kada se u Dolu održava sada već tradicionalna Noć hrapaćuše.

Torta hrapoćuša – prokušani afrodizijak za prvu bračnu noć

Ovu su tortu dolske žene odvajkada pripremale mladencima kao svadbeni dar. Dobila je naziv hrapoćuša jer je nalik na brački kamen istoga naziva. Ne po tvrdoći, već po izgledu – bojom i teksturom karameliziranih oraha kojima je torta prekrivena. Podsjeća upravo na kamen crvenkasto-žute boje kojim se u Dolu gradilo sve – i kuće, i gospodarske zgrade, i suhozidi …

 U čast svoje torte hrapoćuše svake godine pa tako i ove, u nedjelju 16. kolovoza mještani Dola na Braču organiziraju veliku feštu pod nazivom “Noć hrapoćuše”. Fešta počinje navečer u 9 sati.

Evo i izvornog recepta koje generacije dolskih žena prenose s koljena na koljeno. Zapisala ga je i sačuvala Doljanka Barbara Matulić. mg

Izvorni recept za hrapoćušu

(za 12 osoba)

Biskvit:

12 žumanjaka

4 bjelanjka

12 žlica šećera

4 žlice tople vode

12 žlica brašna

malo ruma

po guštu vanilije

malo korice od limuna

Za preljev:

pola kg šećera

3/4 kila pripolovljenih oraha

8 bjelanjaka

Priprema:

Dvanaest žumanjaka, četiri bjelanjka i dvanaest velikih žlica šećera miješa se kao za biskvit i dodaje se četiri velike žlice tople vode, dvanaest žlica brašna, malo ruma, vanilija i korica od limuna. Učinite smjesu i ispečete u kalupu za tortu.

U banjamariju (dvije posude – u većoj se grije voda a u nju je uronjena manja u kojoj se priprema smjesa) se zažuti pola kg šećera, malo manje od trikvarta kila prepolovljenih jezgri od oraha i osam bjelanjaka. Kad požuti, smjesu pažljivo valja istresti na pripremljeni i ohlađeni biskvit te ga cijeloga njome obložiti, kako vrh tako i sa strane.

Sve skupa još jedan put vratite u štednjak tek toliko da se posuši. (ovo rasporedite na stranicu kako vam paše).

A onda smo se uputili u pravu avanturu: u Gažulov stan pod Vidovom Gorom

Središte bračke janjetina i drugih jela – kao prije 200 godina

ACI marina Milna

Posada Nautičke patrole s domaćinom Nikolom Gospodnetićem Bežmekom (Snimio: Mladen Gerovac)

Prije 200 godina na brdu Gažul na Braču četiri brata iz obitelji Gospodnetić odlučila su sagraditi kamene kuće. Dobavili su stare kamene blokove u obližnjem kamenolomu te ih pomoću magaraca podigli na 580 metara nadmorske visine. Sagradili su desetak kuća kako bi imali mjesto za privremeni boravak kada puste ovce na ispašu. No, ovo je mjesto postalo puno više od kamenih nastambi. Svako ljeto bi Gažul vrvio životom. Okupili bi se prijatelji, okrenuli janjca, uživalo u dobrom vinu.

Danas, 200 godina kasnije većina tih kuća prazno je. Život poteče tek ljeti kada potomci triju braće dođu posjetiti svoju djedovinu. Ipak, nekoliko tih kamenih kuća i dalje živi. Nikola Gospodnetić – nadimka Bežmek, nastavlja tradiciju koju je njegov pradjed, također Nikola, također Bežmek davno započeo. Nikola Gospodnetić Bežmek danas je vlasnik seoskog domaćinstva “Gažul”, mjesta gdje se i danas ljeti okreću janjci, ori pjesma, pije vino …

Povratak ovaca

– Otac je prije 30 godina preuredio naš dio imanja te smo odlučili opet pustiti ovce da pasu ovdje na planini, podno Vidove gore. Kroz ljeto bi nam često znali doći prijatelji na ručak, potom su počeli dolaziti prijatelji prijatelja, a u jednom trenutku i neznanci. Shvatio sam da imamo potencijala za puno više – kaže Nikola. U početku su imali tek 20-tak ovaca, ali iz godine u godine je sve više života dolazilo na ovu kršnu kamenu zemlju. Prvo se stado ovaca proširilo na 150 grla, potom su došle koke i pijetlovi, pa pas, dvije mačke, otac i njegovo dvoje djece te puno, puno gostiju.

Prije 18 godina osnovali su seosko domaćinstvo i od tada svake godine od ožujka do listopada obitelj Gospodnetić nema odmora. Na imanju rade otac Nikola, sin Ivan te kćer Jerka koji inače žive u Supetru. Svatko radi sve, a u ovom poslu su od malih nogu. Postali su središte dobre janjetine na otoku koji broji preko 2.000 ovaca, a zbog velike potražnje moraju janjce kupovati i od drugih obitelji jer im zbog količine gostiju to jednostavno nije dovoljno.

Samo što priroda podari

ACI marina Milna

Obnovljena obiteljska kuća Gospodnetićevih u kojoj se nekada živjelo (Snimio: Tomislav Krišto/Cropix)

Svoj dio imanja prilagodili su za ugostiteljske usluge. Dvije kamene kuće namijenjene su za objedovanje, ali u vanjskom prostoru još je nekoliko kamenih i drvenih stolova na kojima poslužuju goste. Ovdje se poslužuje samo ono što priroda podari. Zato Gospodnetići u svojoj ponudi imaju vlastitu janjetinu, vino, sir, povrće, sokove, rakije, pekmez … Svaki proizvod napravili su sami, kao što su to njihovi preci nekada činili.

– Nemamo frižider, tako da je svo meso svježe pa ga pripremamo tek kad gosti dođu. Osim janjetine, imamo vlastiti vinograd od 2.500 loza te vrt u kojemu uzgajamo povrće – kaže Nikola.

Od ožujka do listopada – bez slobodnog dana

Skoro svaki dan ljeti pripremaju jela od janjetine za razne skupine gostiju od 10 do 40 ljudi. Mukotrpan je to posao, ali svatko od njih kaže kako to čine iz ljubavi. Naime, kćer Jerka je završila Ekonomski fakultet, dok je Ivan završio za elektrotehničara, ali su oboje odlučili raditi s ocem na Gažulu.

Radni dan im počinje u 5 ujutro. Nikola se prvi budi i odlazi provjeriti blago. Već u 8 sati mora juriti na svoj dnevni posao u jednoj vodoinstalaterskoj firmi, a tada brigu o gospodarstvu i ugostiteljstvu preuzimaju Jerka i Ivan: hrane ovce, obavljaju sve pripreme i već oko 10 sati pali se prva vatra. Glavni kuhar je Ivan koji je već s 13 godina ispekao svog prvog janjca.

– Od ožujka do listopada nemamo slobodnog dana. Svaki dan dolazimo ovdje pripremiti ručak ili večeru za neku skupinu gostiju. Naporno je, ali iskreno ne bih nikako drugačije htio voditi svoj život – kaže Ivan. Stalno stoji kraj vatre, pa veli da tijekom sezone izgubi redovito po 10 kilograma, koje onda preko zime nadoknadi da bi se ponovo vrati na ljetnu kilažu.

ACI marina Milna

Obnovljen dnevni boravak stare kuće Gospodnetićevih (Snimio: Mladen Gerovac)

ACI marina MilnaIvan priprema peku s prilogom (Snimio: Tomislav Krišto/Cropix)

Jerka i stari recepti

Sestra Jerka isto tako svaki dan od jutra do sutra provodi na imanju. Ona se brine za onaj “nevidjivi” dio posla. Pere suđe, čisti stolove … No, ona je majstor i za pripremu svih slatkih jela u domaćinstvu Gospodnetićevih.

– Od malih nogu pomažemo tati. Kada smo bili djeca dodali bi neku čašu ili očistili stol, a sada imamo puno veću ulogu. Pronašla sam neke stare recepte pa spravljam domaći sok od bazge, kadulje, višnje, mente i koprive. Isto tako radim pekmeze od mirodija s otoka – kaže Jerka. Kao i brat, ona isto tako namjerava ostati na imanju te sa svojom obitelji nastaviti obiteljski posao. Ovdje u pitanju nije novac, toga su sami svjesni, nego jedna ljubav i zahvala prema tradiciji dugoj čak dva stoljeća.

Jedini stočarski sajam na otoku

A ta tradicija uključuje i stočarski sajam, koji je i danas jedini takav otočki sajam u Hrvatskoj. Organizira ga ovdje na svom imanju upravo obitelj Gospodnetić. Na sajmu stočari izlažu ovce, koze, konje, i u sklopu sajma uvijek se priređuje velika fešta.

– Prvi sajam organizirali smo prije 26 godina – prisjeća se Nikola Gospodnetić. Za pravi sajam pripremili smo 13 janjaca, mislili smo da će to biti dosta, ali je došlo toliko ljudi da smo morali na brzinu povećati količinu.

ACI marina MilnaNikola Bežmek, kćer Jerka i sin Ivan (Snimio: Tomislav Krišto/Cropix)

Iz godine u godinu broj gostiju (a i janjaca na ražnju) bio sve veći, tako da sada svake godine stočni sajam i fešta u Gažulu okupi oko dvije tisuće ljudi.

No, ako se želi uživati u janjetini i ostalim delicijama Gažula, valja se dogovoriti unaprijed i uklopiti se u program domaćina. Mi smo se Nikoli Bežmeku najavili na sam dan posjeta, bez planiranih pretenzija da prođemo cijelu “proceduru”, budući da, s obzirom na nabrijani red plovidbe patrole za to nije bilo ni vremena.

Imali smo sreću da je baš taj dan jedan budući brački mladoženja ovdje organizirao za svoje prijatelje momačko večer, pa nas je na Gažulu dočekao krasan prizor: na ražnju su se simultano okretala tri janjca a pored njih o obaveza vitalac, dok je Ivan taman pripremio peku s povrćem za prilog. Upravo je Ivan tata-mata za gažulsku kuhinju, pa nema ništa prirodnije da za naš gastro-kutak, umjesto nekih razvikanih bračkih gastro-mjesta, ovdje damo prednost nečem doista izvornom.

Vječni klasik – janje

Ovdje je sve, naravno, u znaku janjetine. Na gažulskom ognjištu istodobno se može okretati čak 16 janjaca. Janje na ražnju je klasično glavno jelo, ali ne i jedino. Iznutrice se koriste kako bi se napravio vitalac, izvorni brački specijalitet, koji je nekad slovio kao jelo za sirotinju. A onda, tu su još janjeće tripice, janjetina ispod peke, janjetina na lešo, rižoto od janjetine … Budući da je glavni sastojak uvijek isti, presudan je upravo način pripreme glavnog i svih ostalih jela. Evo što kaže Ivan Gospodnetić, glavni chef Gažula:

ACI marina Milna

Najbolje gorivo za janje na ražnju je primorski hrast – črnika (Snimio: Mladen Gerovac)

ACI maina Milna

Jerka Gospodnetić i naš reporter Matija Boltižar pred starim ognjištem (Snimio: Mladen Gerovac)

– Važno je pustiti janje da pase. Tada ne treba dodavati nikakve začine, jer janje sve to unosi u sebe kroz hranu čime njegovo tijelo dobiva sve potrebne mirodije. Jedino što treba jest nasoliti janje prije pečenja A onda – važna su drva. Primorski hrast crnika – najbolje zadržava toplinu. Naravno, ne peče se na vatri, već isključivo na žaru. A evo i jedinstvenog recepta za jelo koje smo zatekli da se vrti na ražnju, uz tri janjca.

brački vitalacGažul – tri janjca i brački vitalac (Snimio: Mladen Gerovac)

Recept: Brački vitalac

Sastojci:

janjeća jetrica, pluća, srce, slezena, trbušna maramica, crijeva

sol

Priprema:

Janjeće iznutrice se izrežu na komade, navuku na ražanj i posole. Važno je da se komadići pluća ne stave jedno kraj drugoga, nego da se između njih stavi neka druga iznutrica. Poslije toga se uzme plućna maramica s kojom se omotaju jetra, a na kraju se crijevima sve to skupa omota. Važno je da se jelo priprema od janjeta do dva mjeseca starosti, koji je još na mlijeku. Vitalac se na ražnju okreće oko sat i pol. Potom se razreže na manje komade i posluži kao predjelo.

 

 

 

 

 

 

 

Komentiraj

Pin It on Pinterest