KAMO IĆI
Naslovna / VIŠE... / NAUTIKA / Dolje tehnika, živjeli ljudi i kućni ljubimci!
Murter, Jezera, farma Kukurin

Ivan Zrinjski uspješno iskušava strpljivost arapskog pastuha Zaleta (Snimio Boris Kovačev/ Cropix)

Dolje tehnika, živjeli ljudi i kućni ljubimci!

NAUTIČKA PATROLA 2017. – PRVA SEZONA: Brodski dnevnik ACI marina Jezera

Piše: Mladen Gerovac

Boris je u šoku. Zakazala mu je kartica u fotoaparatu. Nepovratno su izgubljene sve fotke snimljene u Betini prethodnog dana. Iskusnom fotiću Borisu to se nikad dosad nije dogodilo.

Ivan je u šoku. Zakazala je kamera 360 s kojom smo snimili vrlo impresivan 20-minutni obilazak Muzeja betinske brodogradnje. Ostale su zabilježene samo prve tri minute ove izuzetne video priče koja nas je sve oduševila.

Ja sam u šoku. Zakazao je voice recorder snimke intervjua s kapetanom mega jahte. Ostao je samo početak. To mi se također dosad nikad nije dogodilo.

Boris s novom foto-karticom traži ljude i pokušava nadoknaditi izgubljeno. Ivan ponovo odlazi u muzej i snima priču, ali to više nije to. Moj sugovornik kapetan predlaže da se ponovo nađemo za pet dana. Pun nam je kufer svega, idemo za Jezera. Kasno je popodne odvezujemo brod. Žurimo, kao da bježimo od loše karme.

Gledam u brodskom salonu svu tu plosnatu tehniku. Laptopi, mobiteli, ruteri, punjači … Silne žice, kablovi, štekeri, produživači .. Samo prije 10-tak godina oduševljeno sam u rubrici Nautika izlagao SF priču o uredu na brodu. Sve nam se to sad pretvorilo u noćnu moru.

Predah i utjehu nalazima na sidru pred najpoznatijom murterskom plažom Slanici. Smiruje nas ovo toplo milujuće more. Vječno more. Nepromjenjivo more. Za razliku od onog latinskog: O tempora, o mores – o vremena, o običaji, nas muči nova dicta, nova sentencia: O tempora, o tehnika!

Već je pala noć. Na gatu u Jezerima vjerno nas čeka vječni ACI-jev mornar Tiho. A na recepciji šefica – Marija Jelovčić. Kako ide booking?

– ACI-jev on line sve je bolji a i ima ga dosta i putem booking platformi MySea, Marinebook, MarinaNow, MarinaResevation, PortHop i Lookmarina – referira Marija. O tempora, o mores. O tempora, o tehnika.

Sva sreća u Jezerima je danas regata tradicijskih brodova Lantina na kojoj je skiper i direktor Betine Boris Ninić. Konačno nešto normalno. Boris nam donosi i brodske papire što smo ih tamo zaboravili zbog opisanog debakla s tehnikom. Betinjani imaju još jednu takvu regatu lijepih starih brodova, zove se: Za dušu i tilo. Upravo to nam treba – odmor za dušu i tilo. O tempora, o tehnika …

Zato, vratimo se ljudima. ACI marina Jezera je u prošlogodišnjoj nautičkoj sezoni postigla rijetku ocjenu u mjerenju kvalitete usluga metodom „tajni gost“ . Od moguće ocjene sto, osvojila je – sto!

ACI marina Jezera

Marija Jelovčić i Tihomir Ćupin (Snimio: Mladen Gerovac)

Marija i Tiho

Rezultat je to vrhunske komunikacije među nama i našeg odnosa s gostima – veli Marija Jelovčić.

– Prije svega, uživamo u ovom poslu, marina nam je druga obitelj, moje kolegice, kolege i naši mornari – mi smo uigrana ekipa. Svi mi dobro poznajemo svakog stalnog gosta u marini – što voli, što ne voli, čime se bavi, što mu je hobi … A kod prolaznih gostiju trudimo se udovoljiti svim njihovim pitanjima i željama – veli Marija. S tim se slaže i mornar Tihomir Ćupin. I on i Marija već su 30 godina dio ove doista dobro uigrane ekipe u ACI marini Jezera.

A sada, opet uz pomoć Marije i Tihe krećemo na gatove u potragu za raspoloživim nautičkim junacima. Jer, pouzdano znamo da ACI marina Jezera, kao i sve ostale marine, na svojim brodovima krije mnoge zanimljive životne priče. Matija se vraća s jednom za koju kaže da je doista posebna. Veli, nije posebno nautička, ali ima sjajan nautički kraj. Doista zaslužuje posebnu pažnju, jer čovjek se u svom životu bavio svim i svačim, zapravo potpuno nespojivim, bio je čak i naš kolega – novinar. No, evo Matijine priče.

Jedinstveni Josip Frljužec

“Zagrepčanin Josip Frljužec ima 73 godine. Prvo je bio fotograf, pa prodavač kobasica, potom prevoditelj, novinar, šef marketinga u banci, prodavač cvijeća i sada, zadnjih 25 godina, radi kao prodavač kosilica. Ako ga pitate kako je od prodavača kobasica na štandu u Njemačkoj došao do glavnog predstavnika američke tvrtke MTD za jugoistočnu Europu on će vam reći: “Slučajno!”

Zapravo, to mu je odgovor na skoro svako pitanje. Slučajno je kupio brod Beneteau Antares 11, pa je slučajno kao svoju glavnu marinu odabrao Jezera na Murteru i prije toga slučajno obišao pola svijeta. U tom moru slučajnosti, stvorila se jedna priča koju stvarno rijetki mogu ispričati, a i ona je započela slučajno rano ujutro u nedjelju prilikom ispunjavanja ankete o zadovoljstvu marinom.

Svećenik, soboslikar, fotić

– Odrastao sam u Vrbovcu, bili smo dosta siromašni, a kao mali sam si obećao da ću putovati svijetom. Zbog toga sam odlučio otići u svećenike – kaže Josip. Mislio je da će s bijelim kolarom oko vrata kao misionar vidjeti svijeta, ali ga je prijatelj brzo odgovorio od redovničkog poziva. Predložio mu je da odu skupa u mornaricu te da zajedno oplove svijet. Tu kreću one slučajnosti.

Josip Frljužec

Josip Frljužec i supruga Tea (Snimio: Boris Kovačev/Cropix)

– Prijatelj je upao, a ja nisam. Nisam imao previše izbora pa sam otišao stricu u Zagreb. On mi je rekao da mu treba soboslikar, ali su mi na birou rekli da nema mjesta za taj posao, ali da im nedostaje fotografa – kaže Josip. Vodeći se riječima s biroa nabavio je fotoaparat i postao fotograf. Njegov rad ga je doveo do državnog arhiva gdje je obrađivao fotografije.

Najbolji prodavač kobasica u cijeloj Njemačkoj

No, posao ga je u jednom trenutku odveo do Njemačke. Tu je prepoznao novi potencijal za zaradu. U Stuttgartu je otvorio štand na kojemu je pekao kobasice. To se pokazalo kao odličan potez jer je jedne godine proglašen i najboljim prodavačem kobasica u cijeloj Njemačkoj, nakon što je u jednom danu prodao 6.500 kobasica.

Idemo dalje s poslovima. U Njemačkoj je naučio jezik pa se počeo baviti prevoditeljstvom, a za njega je čuo i Vjesnik pa je postao njihov dopisnik u Frankfurtu. Pisao je dosta tekstova o Hrvatima u Njemačkoj, a njegove tekstove je čitao i netko iz uprave Ljubljanske banke pa su mu ponudili da dođe kod njih na mjesto šefa marketinga. Otišao je, a za par godina je zaradio dovoljno da se ubaci u posao prodaje cvijeća.

Prodavači cvijeća: ja i Todorić

– Poslije rata sam vidio da postoji rupa na tržištu cvijeća. Kupio sam sadnice kaktusa i razne druge lončarice pa sam ih prodavao po Žitnjaku. Bila je to veleprodaja, a osim mene se time još u to vrijeme bavio samo Ivica Todorić koji je prodavao tulipane iz Nizozemske – veli Josip.

U to vrijeme je nekako ušao i u biznis prodaje kosilica, koji mu je na kraju išao bolje od prodaje cvijeća, što je uočila i američka tvrtka MTD i postavila ga za svog predstavnika prodaje u ovom dijelu Europe.

Danas sjedi na svom brodu u Jezerima i uživa na godišnjem odmoru sa svojom (drugom) suprugom Teom. Osim posla iza sebe ima i putovnicu ispunjenu sa stotinama žigova od kojih se ističu oni iz Kine, s Maldiva, Ujedinjenih Arapskih Emirata…. Jedino mu na listi želja još nedostaje žig iz Japana, Australije i iz Južnoafričke Republike. Naime, on i Tea svako su ljeto uzeli mjesec i pol dana godišnjeg kako bi putovali po svijetu. Išli su na kruzere ili bi jednostavno avionom obišli svijet. Ipak, onda je došlo do jednog slučajnog događaja koji je promijenio njihov plan putovanja.

ACI marina Jezera

Marina Jezera (Snimio: Boris Kovačev / Cropix)

Jadran kao cijeli svijet

– Prijatelj je prodavao svoj brod i nije mogao pronaći kupca pa sam ga kupio ja. Plan je bio da ga damo u čarter, ali nekako je brod ipak završio na vezu u Jezerima – kaže Josip.

Malo po malo Josip i Tea počeli su ploviti Jadranom i kroz godine je nestala potreba za istraživanjem svijeta. Sada su se okrenuli jednoj drugoj strani svijeta koju je Josip dugo godina zapostavljao.

– Sada svako ljeto po mjesec i pol dana putujemo po Jadranu. U inozemstvo odlazim samo kada moram zbog posla, a svoje nove avanture tražimo na ovom našem prelijepom moru”, veli Josip Frljužec.

Marijan i Žana: jednako volim oblake i valove

Kroz anketu na jezerskim gatovima Matija nalazi još jedan zanimljiv brodski par, Marijana i Žanu Belušić iz Zagreba za koje kaže da su to “ljudi koji ne hodaju toliko često po zemlji”. Zašto? Jer Marijan je bivši pilot Adria Airwysa, dok je Žana i dalje aktivna stujardesa u Croatia Airlinesu. Kada nisu u zraku, odlaze u Jezera na Murteru gdje ih na vezu čeka njihov brod Bavaria 31.

– Za mene nema razlike. Jednako volim oblake i valove – kaže Marijan. Ipak, prije je plovio nego što je letio. Sa samo 10 godina uzeo je svoj Laser, jednosjednu jedrilicu, i otplovio prema otvorenom moru. Od onda ga prati ljubav prema jedrenju, a nova strast je došla nakon pilotske akademije. Onda je godinama iz mjeseca u mjesec izmjenjivao zrak i more.

– Posao je bio takav da sam mjesec dana letio, pa mjesec dana imao slobodno. Zato sam svaki drugi mjesec u godini išao jedriti – kaže Marijan. Njegova supruga ističe kako mu je vožnja u krvi te da može upravljati bilo kojim vozilom. Vozački geni su prešli i na njegove sinove, tako je jedan danas pilot dok je drugi strojar koji je neko vrijeme upravljao turističkom polupodmornicom.

I gđa. Belušić se isto tako može pohvaliti avanturističkim životom. Dugo godina je skakala padobranom, a ujedno je i galaktička šamanica pa često pristupa petoj dimenziji stvarnosti. Njen suprug s druge strane nije toliko ekstreman, pa tako nikada nije skočio padobranom ili išao na bungee jumping. On se radije drži, kako on kaže, sigurnih stvari – mora i neba, zaključuje Matija.

Eberhart Mayer: prestao sam ploviti kad su počeli pucati po meni

Evo još jednog Matijinog otkrića životnih priča s gatova marine.

Eberhart Mayer i njegova supruga Renate njemački su umirovljenici koji u svojim osamdesetima većinu godišnjeg odmora provode u Hrvatskoj ovdje u marini Jezera na svom brodu Nidelv 570. Ne plove toliko često kao prije, kažu da su avanturistički život ostavili iza sebe te da su sada na zasluženom odmoru.

– Poznajem Jadran kao svoj džep, plovim njime već 44 godine. Čim sam kupio svoj prvi brod, jedan mali gumenjak, krenuo sam u istraživanje mora – kaže Eberhart. Brod je u more spustio u Istri, a nije ga izvadio sve do Albanije, gdje je u najmanju ruku bilo vatreno.

– Ostavio sam brod blizu albanske obale kada su me probudili glasni pucnjevi. Trznuo sam se iz sna i vidio vojnike kako viču na mene. Nisam se snašao, a oni su otvorili vatru po meni – kaže Eberhart. Bili su to pucnjevi upozorenja koji su završili u vodi, ali je on pobjegao prije nego li su završili negdje bliže.

Malo nautičara može reći da su na njih pucali vojnici, ali Eberhart je valjda jedini na kojega su pucali dva puta. Sličan susret imao je jednom i u Hrvatskoj tijekom rata. Bio je po noći blizu ratnog područja, a vojnici su otvorili paljbu po njemu. Nakon toga je shvatio da je vrijeme da stane sa svojim avanturističkim životom. – Sada provodim svoje dane na vezu. Prestar sam ja za nove avanture – kaže stari Eberhart.

Ivana Jakopović, farma Kukurin

Ivana i novi mezimac (Snimio: Boris Kovačev/Cropix)

U daljnje istraživanje jezerskih senzacija uputili su se Ivan Zrinjski i Boris Kovačev. Jedno od takvih mjesta našli su u neposrednoj blizini. Evo ih na farmi puno, puno originalnijoj od one iz popularne dječje pjesmice “ija, ija, o”.

Na ovdašnjoj farmi Kukurin žive konji, magarci, dva psa, jedan prasac. Nad svima bdije vlasnica farme Ivana Jakopović (37), koja ovu malu i sretnu zajednicu tretira kao vlastitu obitelj.

Otako zna za sebe voljela je životinje, osobito konje. Rođena je i odrasla u Berlinu, pa je tamo radila kao prokuristica, a odmore je provodila u Hrvatskoj iz koje vuče korijene. A onda, od ljeta 2005. godine naprosto se prestala vraćati s odmora. Ostala je ovdje na moru, zaposlila se u Primoštenu, a potom je dvije godine radila na brodu. Nakon tako provedene četiri godine u Hrvatskoj, jedan islužen i bešćutno otpisan magarac totalno joj je promijenio život.

Spasila sam oko 100 magaraca

 – Te 2009. sam od smrti spasila prvog magarca. Nakon toga još jednog pa još jednog i to se pročulo po kraju pa su ih ljudi počeli dovoditi k meni.

Do danas je Ivana, prema vlastitoj procjeni, spasila oko 100 magarca. Većina njih bili su prestari, a vlasnici u njima nisu vidjeli nikakvu korist. Bijeg od okrutne sudbine prvo su pronašli na farmi Kukurin, s onda im je Ivana našla smještaj u drugim dijelovima Hrvatske. Najčešće su to Hrvatsko Zagorje i Podravina, u kojima sada isluženi dalmatinski tovari borave u zasluženoj penziji.

Osim što je magarce smjestila u novi dom, Ivana je prije nekoliko godina organizirala i utrke poznatih osoba na tovarima. Vrijedne životinje jahali su Vlatka Pokos, Ivana Banfić, Gianna Apostolski, Doris Pinčić i američka producentica i scenaristica Ashley Colburn. Utrka se, nažalost, više ne održava jer nije bilo dovoljno sluha od lokalne zajednice.

Na kupanju s konjima

farma Kukurin, Murter

Ivana, Zalet i prateći neizostavni pas Balu (Snimio: Boris Kovačev/Cropix)

Iako se pamti po spašavanju magaraca, Ivani su na prvom mjestu konji. Prije šest godina kupila je pastuha i kobilu od kojih je počela stvarati mini “krdo”, a njezin dika i ponos je arapski konj Zalet. Zajedno s kobilom Gipsy, sa Zaletom vodi ture jahanja po otoku, ali i kupanja u moru.

– U ljetnim mjesecima konjima bude užasno vruće pa odemo na kupnje i do dva, tri puta dnevno. To su moji prijatelji s kojima često i pričam pa ih ne želim previše iscrpljivati.

Idemo na kupanje s konjima. Ivana spremno osedla Zaleta a njezina pomoćnica, riječka gimnazijalka Anđela, koja na farmi radi tijekom praznika, penje se na Gipsy. Fotoreporteru Borisu povjereni su ključevi farmerskog auta Fiat Mareae, i tako nas dvojica krećemo za “amazonkama” prema plaži udaljenoj par kilometara. Da ne bi slučajno nešto zeznuli, sa zadnjeg sjedala budno nas prati pas Dante, dok njegov kondicijski bolje pripremljeni kompić Balu trčkara ispred nas, za konjima.

Nakon desetak minuta prašnjavog i kamenitog puta, kojima Zalet i Gipsy galopiraju bolje od 150 “konja” naše Fiat Mareae, stižemo u malu uvalu. Ivana uvodi Zaleta u more i ponosni arapski pastuh zapliva s Ivanom “u sedlu”. Čim su ušli u more, Balu i Dante oduševljeno zaplivaše oko njih. Malo poslije u moru je i Gipsy koja se pozerski propinje s Anđelom na leđima. A potom se u tome oprobao na Zaletovim leđima, prolazi i autor ovih redaka, grčevito se držeći za njegovu grivu. Jahanje u moru ovog moćnog a nekako opet blagog bića doista je poseban osjećaj.

Nestašni prasac Gnjuro

farma Kukurin, Murter

Prasac Gnjuro, praseća zvijezda Jezera seli u Vrbovec (Snimio: Boris Kovačev/ Cropix)

Pola sata nakon ove avanture opet smo na farmi. I tek sada upoznajemo glavnu zvijezdu Farme Kukurin. Gnjuro je jedan crni prasac, križanac vepra i vijetnamske svinje. Prije šest godina bio je glavni dar za jedan pir u Salima na Dugom otoku. Po njegovu sreću Ivana se tu zatekla u pravi čas. Na vrijeme ga je spasila od zle sudbine što su mu je namijenili gladni svatovi. Zahvalni se Gnjuro brzo udomaćio kod Ivane na farmi. Ubrzo je postao jedna od glavnih atrakcija cijelih Jezera. Unatoč svojim sto kg težine i impresivnoj trbušini, Gnjuro zna biti itekako hitar. Kad mu puhne, za tren zbriše na turu po Jezerima. Vozi se dječjim autobusom, prošeće do dućana, posjeti nekoliko kafića, ima i omiljenu piceriju. Voli se zaletjeti i u susjedovu blitvu, što mu se, kako smo čuli, tolerira zbog njegovog neodoljivog šarma. Ipak, Gnjuro uskoro napušta farmu. Seli u Popovaču. Tamo će ga udomiti udruga za pomoć djeci i životinjama “Život”.

Na kraju, pitamo Ivanu koji su planovi za budućnost.

– Na farmi će ostati samo konji, ostale životinje ću udomiti po drugim mjestima. Želja mi je razviti jahački turizam, tako da se otok Murter može upoznati s leđa konja …

Opraštamo se s Ivanom, pogladimo Balua i pozdravljamo se s ostatkom životinjskog carstva farme Kukurin. Želimo im da njihov mali raj prosperira i razvije se u priču kakvu Ivana želi.”

Pogledajmo kako je to uživo izgledalo na:

 

 

Konoba Berekin – u slavu Hajduka

Vraćamo se ponovo u Jezera i naš patrolni posjet završavamo, kao i obično, s novim ugostiteljskim adutom. Ovaj puta to je konoba Berekin tek pet minuta hoda do nasuprotne strane vale. Za našu rubriku “Gdja sjesti, što jesti” delegirali smo Ivana i Borisa. Evo što su Zagorec i Podravec zabilježili u ovom tvrdom dalmatinskom okružju.

“Živopisni vlasnik Marijo Vura konobu je otvorio prije dva i pol mjeseca, nakon što je okupio šest mladih i ambicioznih ljudi, među njima i 21-godišnjeg šefa kuhinje Renata Šešića. Osim ljubavi prema hrani i želji da vode konobu s ukusnom, maštovitom, a opet pristupačnom hranom, njih dvojicu veže i velika ljubav prema Hajduku.

 – Upoznali smo se preko Društva prijatelja Hajduka. Renato je bio član podružnice u Kölnu, budući da je od 17. godine radio u Njemačkoj, a ja sam član podružnice u Šibeniku. Razgovarali smo 45 minuta i odmah smo kliknuli – u dahu nam priča Vura.

Berekin, Jezera

Osoblje Berekina ( Izvor: https www.facebook.comhajduckevijestiposts1017061168430795)

Nema ćevapa

Ekipa je mjesec dana pripremala prostor i jelovnik za novu konobu, a nije ih zaustavio ni lom noge jednog kolege koji bi se uskoro trebao vratiti. Njihov koncept bazira se na dalmatinskoj kuhinji, a u Berekinu, za razliku od većine drugih mjesta, nećete pronaći ćevape.

Uglavnom nabavljaju domaće namirnice, među kojima se ističe svježa riba, domaće povrće, maslinovo ulje … Nama su za pokazno predjelo poslužili morski pjat na kojem su bili inćuni, slane i marinirane srdele, dimljena skuša i file sabljarke, sve začinjeno kaparima.

Za glavno jelo odabrali smo valjuške s hobotnicom, bobom i kaduljom, dok je Boris napokon dočekao da mu netko složi pileći file na žaru. Uz odlično bijelo vino dočekali smo i cheesecake koji se može ravnopravno nositi s najboljima koje smo probali u Zagrebu, izvještava Ivan Zrinjski i zaključuje:

“Ukratko, konoba Berekin je vrlo ugodno mjesto u kojem se priprema fina, kvalitetna i cjenovno pristupačna hrana, što na obali nije čest slučaj. Kuhari Šešić i Hrvoje Perica trude se biti čim maštovitiji, konobari su simpatični i uslužni, a vlasnik lokala je rođeni zabavljač koji će i najvećem mrgudu izmamiti osmijeh na lice”.

 Naravno, obvezan je prilog i recept iz Berekinove kuhinje.

Valjušci s hobotnicom, bobom i kaduljom

Sastojci:

hobotnica (75 g po osobi)

valjušci (150 g po osobi)

malo šibenskog prošeka

bob (15 – 20 grama po osobi)

pola lista sitno nasjeckane kadulje

domaće maslinovo ulje

šalša (pola šeflje za juhu)

začini (sol, papar)

Priprema:

Na maslinovom ulju malo prodinstati hobotnicu narezanu na kolutiće pa ubaciti prethodno skuhani bob. Još malo prodinstati, ubaciti prošek i na dodati prethodno skuhane valjuške. Valjušci se potom dinstaju još 4 do 5 minuta na laganoj vatri. Potom dodati šalšu i kadulju te začiniti po želji. Za dekoraciju staviti malu cherry rajčicu i trakicu prethodno zapečenog parmezana te sve posuti parmezanom Gran Padano.

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentiraj

Pin It on Pinterest