KAMO IĆI
Naslovna / VIŠE... / NAUTIKA / Dragutin Žic: Kako je nastala Marina Punat
Dragutin Žic, Punat

Dragutin Žic (Presnimka iz Monografije Marine Punat)

Dragutin Žic: Kako je nastala Marina Punat

Ljubav Dragutina Žica prema moru i brodovima vezana je za jednu staru braceru, s kojom je u mladosti plovio a sada njena rebra krase predvorje hotela Kanajt. Otud je nastao i prepoznatljivi amblem Marine Punat koji je izradio slovenski fotograf i dizajner Sergio Gobo.

– S njom sam jedrio Jadranom sa ženom i djecom dok su još bila mala. Bila je to bracera sagrađena još 1880. godine, zvala se Božji dar, ali su joj 1945. zbog tadašnjih vlasti morali promijeniti ime u Božidar – sjeća se Žic.

No, sve je počelo još puno prije, za vrijeme školovanja koje je potrajalo punih 21 godinu, jer pogađale su ga sve moguće “kurikularne reforme”. Nakon osmoljetke krenuo u srednju školu učenika u privredi u Senju. Imali su 3 mjeseca nastave, a 9 mjeseci su radili na praksi u brodogradlištu u Puntu.

– Kada smo završili tu školu postali smo majstori. Bio sam brodski mehaničar i svima sam po Puntu popravljao motore. Ali onda da bih mogao upisati fakultet morao sam u Rijeci završiti opet cijelu srednju 4-godišnju tehničku brodostrojarsku školu i tek nakon toga sam upisao fakultet u Zagrebu. Kada sam završio, bilo je to 1970., imao sam već 29 godina. Potom sam odradio 18 u brodogradilištu Ounat koje me 9 godina stipendiralo, a trebalo je to onda odraditi dvostruko.

I upravo tu se događa začeće nautičkog turizma i u Puntu i u Hrvatskoj.

– Neki Židov Amerikaniziran, oženjen u Njemačku je 1962. godine je na  zagrebačkom Velesajmu pitao na štandu Brodomaterijala gdje bi mogao naručiti drvene brodice za svoj klub – Adria Motor Boat klub iz Manheima. Rekli su mu idite u Punat tamo vam rade drvene brodove. Tako je 1963.  došao u Punat i naručio najprije tri pa onda još četiri brodice. Ja sam se 1964. godine zaposlio u brodogradilištu i taman sam na tim brodovima i radio.  Bile su to pasare duge sedam metara  i dva i pol metra široke, projektirao ih je Darko Dujmović iz Baške. Imale su Torpedov motor s tri cilindra, što je zapravo bila kopija Volvo motora. Tada je Torpedo proizvodio i tzv Aran motore za teretne brodove, nazvane prema Aleksandru Rankoviću, a to su pak bili izvrsna kopija Deutz motora.Kada su brodice bile gotove dolazili su članovi kluba Adria i plovili.Te pasare faktički su bili prvi čarter brodovi kod nas.

– U to vrijeme još se nije znalo što je čarter niti što je marina – sjeća se Žic. Kad sam 1978. godine dođao na trgovački sud  registrirati marinu pitali su me – a što je to? Velim mi vam čuvamo brodove, domaće i strane. Pa što ćemo napisati u registraciji? I onda smo napisali „usluge u pomorskom prometu“ i kasnije se dodalo – za marine. Sada spadamo pod „zabavne i sportske djelatnosti“. Do danas današnjega ne zna se koje nam je ministarstvo nadležno –  ministarstvo prometa ili ministarstvo turizma. Svako donosi svoje odluke o istim stvarima – jedni kažu ovako, a drugi onako – kaže Žic te nastavlja priču o rađanju hrvatske nautike.

– Kad smo napravili te brodove za Adria klub nismo ih imali gdje čuvati. Vlasnik je otišao  u Lučku kapetaniju Rijeka i pitao gdje da ostavi brodove na čuvanju preko zime. Rekli su mu da je najbolje u Bakru jer da je to najbolja luka. Kad je krenula prva bura skoro mu ih je razbila. Vratio se u Punat i rekao nikad više ne ide u Bakar. I onda ih je godinu tu držao kod Jakova Žurića na vezu blizu  brodogradlišta, jer nisu imali u brodogradilištu gdje staviti. Onda smo u brodogradilištu napravili 100 metara betonske rive …

Tu sada kreće priča kako su nastali gatovi i vezovi Marine Punata dignuti na željezničkim tračnicama. To je također patent Dragutina Žica. Evo kako je nastao.

– Naš profesor Nikola Malešević, koji nam je predavao osnove metala pitao je na predavanju da li smo primijetili da šine ne korodiraju – i objasnio da je to zato što one imaju dodanog mangana. Sjetio sam se toga pet godina poslije fakulteta. Išao sam u Split vidjeti jednu šinu koja je bila u moru preko 50 godina i vidio da je u perfektnom stanju. Ali trebalo se sada izboriti za to i na radničkom savjetu, što je bilo teže nego li na današnjem nadzornom odboru. Napravio sam troškovnik – stare šine su bile 0,5 tadašnjih dinara (50 para) i pobio sam direktorove betonske rive. Jedan ponton koji smo imali u brodogradilištu i koji je služio za snimanje filma „Dugi brodovi“ prepilili smo na pola, nacrtao sam za konstrukciju za zabijanje – jedan bat od 500 kg i jedan motor Torpedo koji je dizao taj bat i vodilice.  Tako smo 1975. godine otišli u Plomin gdje su bila željeznička skladišta starih tračnica. Kupili smo ih preko ŽTP-a Rijeka –  100 tona tračnica u bescijenje …

Govorilo se da Žic gradi željeznicu na Krku, ali se on nije dao smesti, postavljeni su prvi temelji Marine Punat. Prvu šinu su stavili u vodilice i polako zabili 11 metara u mulj. Probali su je izvući ali motor nije imao snage. Onda su zabili četiri šine i u nastavku na šest metara još četiri šine i tako je to krenulo.

– Eto vidite, i danas se to radi na isti način. Kako smo mi zabijali šine, tako su brodovi dolazili. Počeli smo graditi bez dozvole a onda 1974. napravio sam nacrte dobili smo građevinsku dozvolu i onda je išlo puno lakše. U šest mjeseci napravili smo marinu 450 metara do recepcije i do 1990. godine završili do zone C.

No, sada je problem bio s kojim drvom to popločati, a to je također zasebna Žicova priča.

– Najprije smo stavili hrastovinu, pa s jelovinu, pa smrekovinu … Trajalo je  godinu dana i – propalo. Jednom sam krenuo na službeni put u Amsterdam – i  na obali vidim da zabijaju nekakve drvene pilote. Pitam ih koje je to drvo, kažu to vam je drvo azobe – pitam koliko traje, vele 100 godina! Dali su mi jedan komadić  – i ja sam to donio doma i sad treba uvjeriti radnički savjet da je to drvo koje traje 100 godina. Na koncu sam ih uvjerio pa smo preko Njemačke iz iz Konga dobavili to već obrađeno drvo koje se dakle  zove azobe ili bongozi a steel wood – čelično drvo. Ima specifičnu težinu 1,1 i tone kao kamen, ali ne trune, trajnost mu je 30 godina. Onda smo nabavili stroj koji to drvo obrađuje četverostrano u jednom potezu. Stavi se u stroj i izađe drvo savršeno površinski sa kanalima kao novo, samo malo tanje. Sada smo sigurni 60 godina dok drugi moraju mijenjati pontone svakih 15 do 20. I zato je cijena našeg veza 4 puta jeftinija od bilo kojeg drugog – smiješi se Dragutin Žic.

Žic se prisjetio i organizacije marina u Jugoslaviji i poslije u Hrvatskoj kao i osnutka prvih marina poslije Marine Punat.

– Godine 1975. pri HGK je osnovano Udruženje marina Jugoslavije, nismo mogli drugačije, a nazvali smo ga Grupacija marina. Dugo sam bio predsjednik, a pred penziju su mi dali da budem počasni … U ono vrijeme sjedište je bilo u Beogradu pa smo onda 1990. godine u zagrebačkoj komori bili prvo udruženje koje je promijenilo ime u Udruženje hrvatskih marina. Prva marina iza nas bila  je Mali Lošanj, onda je Zadar Tankerkomerc, zatim Dubrovnik Gruž, i onda su došle Portorož, Izola – u tom udruženju nas je bilo pet-šest,1990. bilo je već 20-tak marina, sad ih je 50. U početku sam obišao  španjolske, francuske i talijanske marine i krao ideje. Francuzi su bili definitivno prvi, a onda Talijani. Danas smo mi u Hrvatskoj ravni po svemu s njima, pa možda  i bolji … Da ne govorimo o čistoći mora, o plažama…

Još puno toga je Dragutin Žic ispričao o nautičkom turizmu, o nelojalnoj konkurenciji komunalnim vezovima, o organizaciji Marine Punat koja ima sedam zasebnih segmenata… Svu tu povijest a i sadašnjost opisao je u svojoj impresivnoj monografiji i dokumentarnoj monografiji.

Piše: Mladen Gerovac

 

Komentiraj

Pin It on Pinterest