KAMO IĆI
Naslovna / VIŠE... / NAUTIKA / Kad ti marina priraste srcu

Kad ti marina priraste srcu

NAUTIČKA PATROLA 2017: Brodski dnevnik – Marina Hramina

Piše: Mladen Gerovac

Uvala Opat, nedjelja 23. srpnja, šest sati ujutro. Bonaca je, sve miruje. Spavaju i ljudi i brodovi. Zasluženi odmor poslije jučerašnjeg užitka u iću i piću. Ne palimo motor. Tiho se iskradamo, vučemo Maslinu po bokovima dvaju brodova na vezu do nas. Da ne budimo susjede od čijih nas uzglavlja dijele samo brodske oplate. A i pravi je vandalizam razbiti ovaj posvemašnji mir uvale. Tek kada brodu ponestaje brive palimo motor. Krećemo rano jer valja prijeći Murtersko more i na vrijeme stići u naše iduće odredište – Marinu Hramina.

Momci se bude, doručak u plovidbi. Stižemo se i okupati pa vežemo brod za jednu od bova kod otočića Žminjaka, ni pola milje pred Hraminom. Vez se ne naplaćuje. Tamo prijeko u uvali je restoran s pontonom za privez. Negdje smo pročitali oštro upozorenje nautičarima da su ove bove nesigurne. Zasnovano je na iskustvu nautičara koji su ovdje vezali brod i gumenjakom otišli u Murter. Kad su se vratili broda nije bilo. Jako jugo je pokidalo konope. Brod su im spasili nautičari koji su vidjeli što se zbiva. A lakovjerci su valjda naučili tri lekcije: prvo – po takvom vremenu se ne ostavlja brod bez nadzora; drugo – usluga veza u marini puno je jeftinija od vrijednosti broda; i treće – najbolji restoran je onaj iz kojega vidiš brod.

Iskonski mir kamena

Iskrcavamo se u Hramini. Do središta ove lijepe marine ide se preko prave rive. Užitak je hodati bos. Toplina i moć kamena kao da ti struje cijelim tijelom, prijenose svoj iskonski mir i tijelu daju novu snagu.

Ugodno je sjediti i na terasi restorana marine i to u ugodnom društvu. Naši domaćini su: tehnički direktor Tome Šintić, šefica recepcije Anita Čače Cvitan i voditelj čartera Živko Šikić. Sjećanja, uspomene, marina … A onda i pokoja teška tema. Ponovo cvate crni čarter. Otkad smo ušli u EU nema više kontroliranih crew lista i kazni. Brod može iznajmiti tko hoće. Nešto kao morski Uber. Ne plaćaju porez i država ostaje bez milijuna prihoda i ne poduzima ništa. Istodobno, gladnoj starici ovršuju bijedni penziju jer nije platila odvoz smeća. Vječna tema o bešćutnoj birokraciji, s kojom ni jedna vlast nije mogla izaći na kraj.

No, ubrzo se vraćamo ugodnim ljetnim temama a novinarsku analitiku ostavit ćemo za jesen. Ova nam je marina oduvijek bila u lijepom sjećanju. Od one davne 1989. godine kada smo u nju prvi put uplovili kao “Nautička patrola Vjesnika” i ostali zatečeni njenim tadašnjim visokim nautičkim standardom tako da je prema ocjenama nautičara osvojila drugo mjesto na top listi marina duž cijele tadašnje jugoslavenske obale – od Portoroža do Ulcinja. Od onih starih i poslije rata ponovno pokrenutih regata “Kornati kup”, kojom se uvijek najavljivala nova nautička sezona … Od Željko Jerata, čuvara murterske vjekovne tradicije brodogradnje, plovidbe i težačkih ruta do Kornata, predsjednika Udruge latinsko idro, od legendarnog lučkog kapetana Branka Rameše i njegovog sina Tonka, današnjeg trofejnog regatnog skipera …

No, glavnu priču o marini Hramina ovaj smo puta za potrebe objave u Jutarnjem listu povjerili našem članu posade Ivanu Zrinjskom. Evo njegova izvješća.

Sezona s početkom i završetkom regata

– Počeci ove marine sežu još u 70-te godine prošlog stoljeća, što je i čini i jednom od najstarijih hrvatskih marina. Danas marina raspolaže s oko 350 vezova i 250 mjesta za smještaj plovila na suhom, a njom upravlja društvo Marina Hramina d.o.o. koje tijekom sezone zapošljava stotinjak djelatnika. Uglavnom su to ljudi s Murtera ili obližnjih mjesta, a tek manji dio dolazi iz ostalih dijelova Hrvatske. Više detalja o samoj marini dala nam je voditeljica recepcije Anita Čače Cvitan, koja ovdje radi 12 godina:

– Od 350 vezova u marini, njih 280 je na stalnom vezu, a 74 plovila koriste se za vlastiti čarter marine. Mi smo zapravo mala nautički orijentirana marina pogodna za organizaciju raznih regata i natjecanja. Može se reći da smo vjerni specifičnom nautičkom duhu.

Trajanje sezone u Hramini poklapa se s početkom i završetkom regata, pa tako starta već početkom travnja, a završava krajem listopada, praktički punih šest mjeseci. S obzirom na svoju veličinu, Hramina nautičarima i drugim gostima pruža intimniju atmosferu, a zahvaljujući dobrom položaju i vrlo sigurnu luku. Nautičari to prepoznaju te se neki od njih godinama vraćaju.

“Marina of choice”

– Najviše nam dolaze Nijemci i Austrijanci, iako se struktura gostiju počela mijenjati u posljednjim godinama. Značajan dio njih vraća će se iz godine u godinu. Ovo je njihova druga kuća i druga okućnica. Kada dugogodišnji gost mora prodati brod, to su emotivne situacije. Ljudima je teško, zaplaču … Ponekad se vrate narednih godina u marinu samo kako bi se prisjetili vremena kada su ovdje vezali brod, i kada im je bilo lijepo – priča Anita.

Vez u marini ima i više poznatih osoba iz javnog života. Ali ovdje među zaposlenicima vlada potpuna diskrecija kad je u pitanju privatnost gostiju te ih nećete čuti kako “licitiraju” imenima.

Marina Hramina u nedjeljno popodne ( Snimio Boris Kovačev/ Cropix)

Marina Hramina ima i vlastiti nautički dućan i pouzdan servis za održavanje brodova, što je vrlo važna stvar za svakog nautičara. Ako dođe do kakvih problema ili ako treba zamijeniti koji dio, nije potrebno putovati do većih mjesta, već se popravci mogu odraditi u samoj marini.

Velika komparativna prednost marine je njezina flota brodova za čarter kojom privlače veliki broj gostiju koji nemaju svoj brod a žele tjedan, dva ili više provesti na jedrilici krstareći Jadranom. Veliki dio čartera prirodno gravitira kornatskom arhipelagu, a tamo se u uvali Žakanj nalazi istoimena konoba u vlasništvu marine Hramina. Konoba ima vlastito pristanište i restoranski kapacitet za 200 osoba. Gostima nudi niz autohtonih jela, uglavnom baziranih na ribi i plodovima mora iz vlastitog okruženja.

– Mi smo “marina of choice” za strastvene nautičare, za ljude koji guštaju u plovidbi – zaključuje naša sugovornica, šefica recepcije Marine Hramina Anita Čače Cvitan.

Jedrenje je poezija kretanja

Marina Hramina ima svoju čarter flotu od 70 jedrilica i četiri katamarana. Vlastiti čarter marina je osnovala prije deset godina, a cijeli projekt vodi Živko Šikić. Po struci pomorac Šikić je oplovio cijeli svijet, a čarterom se bavi posljednjih 30 godina.

– Otkako smo krenuli s vlastitim čarterom svake godine povećavamo flotu. Prošle godine svaki je brod u prosjeku bio iznajmljen 21,7 tjedana. Zanimanje za čarter toliko je poraslo da se planira i povećanje flote a s time i jačanje servisa

Šikić objašnjava i zašto preferira jedrilice pred motornjacima: “Kod motornjaka cilj je doći na odredište a kod jedrilice smisao je ploviti do odredišta. To je poezija kretanja!”

Tužna priča pilota američkog ratnog Skyhawka

A evo priče o životu i smrti, koja svjedoči o vezanosti nautičara za marinu Hramina, o čemu je govorila šefica recepcije Anita. Ovu je storiju prepune najdubljih emocija odlučio je preuzeti i napisati naš isto tako emotivni Ivan Zrinjski. Otišao je na brod Aldebaran, i vratio se duboko ganut. Evo zašto:

“Alan Laxton (76) diplomirani matematičar, bivši pilot američke mornarice i Delta Airlinesa strastveni je nautičar. Oplovio je gotovo cijeli svijet. Nakon 47 godina braka danas je ovdje na svom brodu Aldebaran – sam. Njegova supruga Christine, njegova voljena Chrissy preminula je u kolovozu lani. Odmah, mjesec dana nakon njene smrti Alan Laxton vratio se u Hraminu. Otada živi ovdje na svom brodu. Društvo mu čini jedino njihova obiteljska ljubimica, koker španijel Annie.

Sjedimo na krmenoj “terasi” Aldaberana i Alan Laxton započinje svoju životnu priču. Govori polako, promišljeno, izražajna pogleda. Pristao je na ovaj razgovor i toplo se nadamo da će mu to pomoći u njegovom ovdašnjem životu bez Chrissy.

Prije nego što je kupio brod, Laxton je odradio nekoliko tura u Vijetnamu kao pilot mornaričkih A-4 Skyhawka. U akcijama protiv Sjevernog Vijetnama izgubio je mnogo bliskih prijatelja i na toj temi se ne zadržava mnogo, tek napominje da je 1969. izašao iz vojske i zaposlio se kao pilot u aviokompaniji Delta Airlines. Iste su se godine on i Chrissy vjenčali i na malom brodu plovili Bahamima.

Alan Lexton na svom Aldebaranu (Snimio Boris Kovačev/ Cropix)

Chrissy i ja prodali smo sve i kupili brod

– Jedne večeri nalovio sam mnogo ribe i otišli smo spremiti večeru kod poznanika na jedan krasan brod. Bio je to Pearson Countess, dug 44 stope, i Chrissy i ja smo se zaljubili u brod. Odmah mi je rekla: “Lax, zašto ne kupimo ovaj brod i riješimo se svega što imamo u SAD-u?”. Pili smo vino, pojeli ukusnog jastoga i već idućeg dana krenuo sam u potragu za brodom. Sljedeće godine prodali smo mali stan pokraj Miamija i kupili naš Pearson. Bio je to 69-ti Pearson Countess od 70 koliko ih je ukupno proizvedeno. U tom trenutku nisam ni sanjao da ću na njemu provesti svoj cijeli život. Dakle, ovaj sam brod kupio prije punih 47 godina i to je bila najbolja odluka koju smo Chrissy i ja donijeli u životu. Više sam vremena proveo na njemu nego li u bilo kojem stanu u čitavom svom životu.

Razgovor se odužio, sunce je zašlo marina tone u suton. Domaćin nas ljubazno poziva u unutrašnjost broda. Ukusno namješteni retro salon u sebi čuva kompletnu povijest života “Laxa” i njegove voljene Chrissy. Alan Laxton nastavlja priču o brodu i svojom obiteljskom životu.

Jedrar Martin otkrio nam je Hraminu

– Ovaj brod iza sebe ima oko 60.000 milja, više nego bilo koji drugi u ovoj marini. Dva puta smo njime preplovili Atlantik, a 1996. godine smo prošli kroz Gibraltar s namjerom da oplovimo sve obale Mediterana. Kako sam imao seniorski status u firmi, mogao sam birati kad i gdje ću letjeti pa smo pola godine provodili na brodu …

Alan Lexton – nema više moje Chrissy (Snimio Borsi Kovačev /Cropix)

Alan i Christine Laxton su sa svoje dvije kćeri nekoliko godina bili u Španjolskoj pa nekoliko u Italiji pokraj vojne baze američke Šeste flote u Napulju. Na jednom mjestu bi ostajali ovisno o tome koliko im se tamo sviđalo, ali i o tome da li je u blizini bilo dobrih mehaničara. Na otoku Capriju kćeri su napustile brod, a on i supruga su 2001. godine doplovili do Dubrovnika. Kako su im trebala nova jedra, naletjeli su na proizvođača jedara rodom s Murtera koji im je otkrio marinu Hramina.

– Taj jedrar Martin rođen na onom brdu, pokazuje Laxton rukom prema Murteru. On nas je praktički doveo ovdje i od tada se nismo maknuli iz ove marine. Znate, 11. rujna 2001. promijenio je svijet i nismo više htjeli brodom putovati ni blizu Bliskog Istoka. A ovdje smo stekli prijatelje, mogli smo putovati avionom kamo bi i kad bi htjeli i nije bilo razloga da iz Hramine odemo bilo kamo …

Ovdje sam u miru sam sa sobom

Petnaest nezaboravnih godina Laxtonovi su proveli u Hramini. Sve dok prije dvije godine Christina nije oboljela od teške i neizlječive bolesti. Smrt supruge duboko je potresla Laxtona. Najljepše uspomene života s Chrissy vežu ga za ovo mjesto. Za sada nema namjeru naputiti Hraminu.

– Ovdje sam u miru sam sa sobom. Moj život je bio lijep, sve se spojilo, sve posložilo kako treba i na tome sam zahvalan – priča Lexton i pritom polako spaja prste obje ruke u gestikulaciji kojom želi pokazati sklad.

Spušta se noć, a mi napuštamo brod našeg domaćina. U salonu svijetlo i dalje gori, Annie spava pokraj naslonjača, a Laxtonovo prijazno lice trudi se sakriti tugu zbog izgubljene ljubavi. One koju čovjek, ako je sretan, doživi samo jednom u životu”, završava svoju i Lextonovu tužnu priču naš Ivan Zrinjski.

Kako je Simon zaprosio Almu

Bio je to tužan kraj jedne velike ljubavi, ali i evo jednog novog početaka, barem se tome nadao Simon kada je na upečatljiv način zaprosio Almu.

Kada smo uplovili u marini odmah nam je na gatu pažnju privukao veliki crvenim i bijelim ružinim pupoljcima ispisan natpis “Merry me”. Nije bilo teško otkriti da se radi o Almi Avdić i Simonu Koprivnikaru iz Ljubljane. Alma i Simon druže se godinu dana, no ovo su ljeto prvi put zajedno zaplovili i pošli su na Žut. Evo što su Alma i Simon povjerili našem Matiji:

– Kad smo došli na Žut Simon me poslao da prošećem marinom. Bilo mi je to malo čudno, ali izašla sam. Kad sam se vratila dočekao me ovaj natpis u ružinim pupoljcima – priča Alma. Zatečena, pristala je i vratili su se kao zaručnici.

Cijelu svoju prosidbu Simon je režirao u znaku broja sedam: 17.7.2017 u 7:17 sati navečer s ružinim pupoljcima poredanim u sedam polja kako bi tvorili tih sedam slova koje mijenjanju živote.

– Broj sedam je povezan uvijek s bajkama, a ja sam htio da za nju ovaj trenutak bude bajkovit – objašnjava Simon. Alma kaže kako je Simon vječni romantik i kako ju neprestano iznenađuje s romantičnim sitnicama. Vjenčanje je zakazano za lipanj iduće godine.

Tako tvrdi ovaj tek zaručeni par. Ali ako nekoga brine ovo kada Alma kaže da je to “romantična sitnica”, i

Alma i Simon

kada oboje izjavljuju da će se vjenčanje dogoditi tek za gotovo godinu dana … O tom, potom … Ali, zaboga, ljeto je kada strasti bujaju, kada mlade ljubavi cvatu a stare, nažalost, nestaju. Jednostavno, to je čista biologija.

Dr. Dietmar: već 33 godine uživam u savršenoj rutini

U daljnjem pretraživanju marine Matija nalazi jednog izuzetnog čovjeka, koji je našao idealno ljetno mjesto i za sebe i za brod i za čitavu obitelj. Već pune 33 godina doktor Dietmar Moser iz Austrije za istim stolom u marinskom restoranu. Naravno, svi u marini znaju da je zadnji stol na terasi s desne strane, njegov stol.

– Vidite, ovdje imam sve. Pogled na more, brod mi je zavezan odmah uz restoran, kada okrenem glavu vidim grad, a kad padne noć doživljaj dodatno krase zvijezde na nebu – veli dr. Moser. Nekad sjedi sam, ponekad sa suprugom Doris, a ovaj tjedan su mu došle kćeri i brat tako da se stol u kutu terase samo proširi po potrebi. Čak i dok je bio rat u Hrvatskoj dr. Moser je sa svojom obitelji sjedio na istom mjestu. Jedne ratne godine bili su jedini gosti u marini, a kuhar je s guštom otvorio restoran i kuhao samo za njih.

Dr. Mosera je svoju nesklonost promjenama doveo do savršenstva. Evo kako. Nikada, naravno na svojem stalnom mjestu u restoranu ne naručuje hranu. Svoj svakodnevni jelovnik u potpunosti prepušta kuharu i voditelju restorana.

– Kada sjednem za svoj stol ne znam što ću taj dan jesti. Obožavam hrvatsku kuhinju, pogotovo morsku, tako da uživam u svakom jelu pa mi je svaki obrok novo iznenađenje!

Ljudi se zabezeknu kad krenem vezati brod

Evo još jedne posebnosti Hramine koju je isto tako otkrio Matija. Posao mornara – dizanje muringa i vezanja broda, pogotovo kada je puno vjetra i mora, naporan je i težak u svakoj marini. Upravo ga zato većinom obavljaju muškarci. No, marina Hramina i po tome je iznimka, ovdje taj teški zadatak obavlja i jedna žena. To je Ana Peran, i kada brod dočeka na gatu:

– Ljudi se uvijek zabezeknu kada krenem vezati brod. No brzo se trgnu i bace mi konop, jer bi se inače zabili ili u rivu ili u susjedni brod – smije se Ana Peran, 29-godišnja Vodičanka. Otkud Ana na takvom teškom radnom mjestu?

– Htjela sam raditi s brodovima. Prijavila sam se za posao u čarteru, ali više nije bilo mjesta. Jedino slobodno bilo je mjesto mornara. Nisam previše razmišljala – veli Ana.

Ljubav prema brodovima Ana gaji odmalena. Živjela je blizu mora pa je se sa svojim prijateljima igrala moreplovaca skačući po brodovima. Njena obitelj nije imala barku, ali je ipak pronašla način da bude blizu brodova. Išla je na regate, završila je srednju pomorsku školu. Trenutno pohađa Pomorski fakultet u Splitu, samo da bi bila blizu brodova. Ipak, kroz godine život ju je ponio u nekom drugom smjeru. Radila je kao konobarica kako bi zaradila za život. Odvelo ju je to i do Engleske. Nekoliko je godina radila u restoranu u Bournemouthu, gdje je čak postala i voditeljica smjene. No, pobijedila je nostaligija – prije četiri mjeseca vratila se u Hrvatsku. I evo je tu na gatovima Marine Hramina, te kaže:

– Na jesen krećem polagati za skipera kako bi mogla samostalno upravljati brodicama, a onda kamo me more i brod odnese!

Svježu ribu ne možeš napraviti loše

A nas more i ruta Patrole nose tu blizu, u iduću marinu, Marinu Betina. No prije toga gosti smo marinskog restorana Butina. Treba nam priča i recept za rubriku Gdje sjesti, što jesti, a nema boljeg sugovornika od Gorana Grozdića, voditelja marinskog restorana Butina.

Ovdje imaju jednu izreku. “Svježu ribu kuhar ne može loše napraviti. Samo bolje!”

No, dobro, a otkud prava i svježa riba. Goran Grozdić, kaže kako ribu nabavljaju iz cijelog Jadrana.

– Recimo, ove godine je Komiža odlična za jastoge, dok je sjeverni Jadran pun lignji. Ribu nam donose lokalni ribari, tako da naše goste svaki dan dočeka sve svježe iz mora …”

Glavni kuhar Josip Kovačević rodom je iz Požege, ali to mu ni malo ne smeta:

– Kada imate svježu ribu uvijek je lako pripremiti dobro jelo. Na vama je samo da ga oblikujete da bude još bolje – kaže Kovačević i prezentira recept za ovo jednostavno jelo, koje inače mnogi suvremeni mistifikatori samo zbog poze znaju uništiti.

RECEPT: Kovač i škampi na žaru

Sastojci:

kovač 1 kg

škampi 1 kg

krumpir 0.5 kg

blitva 2 kg

začini ( sol, papar i ostale mirodije)

maslinovo ulje

Priprema:

Kovač i škampi se prije začine sa soli i preliju maslinovim uljem te se peku na gradelama na žaru 15 minuta. Nakon toga se krumpir kuha u vodi, a blitva se blanšira u vrućoj vodi. Na kraju se krumpir i blitva začine te preliju maslinovim uljem pa se zajedno posluže s ribom i škampima.

Komentiraj

Pin It on Pinterest