Povežimo se na društvenim mrežama

U kolijevci hrvatske drvene brodogradnje

kalafat, marina Betina

NAUTIKA

U kolijevci hrvatske drvene brodogradnje

NAUTIČKA PATROLA 2017. – PRVA SEZONA: Brodski dnevnik Marina Betina

Piše: Mladen Gerovac

U Marini Betina k`o na autobusnom kolodvoru. Jurnjava, gužva, žurba, nervoza, znojna lica … Putne torbe, ruksaci, vreće, pa i koferi. A onda ono čega nema ni na jednom kolodvoru, već samo u čarter-marini: vika, cika, gajbe vode, piva, vina, sokova, kutije i vrećice s voćem, povrćem, šteke mlijeka i cigareta, boca žestice uz glasan smijeh kruži u veselom društvu na gatu … Pun kafić, restoran, terasa, dućan. U sanitarijama dovikivanje iz toaleta nekome u tuš kabinu … Na svim jezicima, poljskom, ruskom, slovačkom, slovenskom … To je ljetna slika svakog petka i subote u svakoj marini koja ima čarter.

Čarter gosti nisu kao nautičari koji imaju brodove. U tih tjedan dana treba obaviti sve – ploviti, svejedno kako – na jedra ili na motor, ali uglavnom na motor pa ako i brod ima jedra. Obići što više, zabaviti se, kupati u uvalama, i – dobro jesti, uglavnom iz vlastite brodske kuhinje.

Ma kakav bazen, pa imamo more

marian Betina, Boris Ninić

Boris Ninić, direktor marine Betina (Snimio: Boris Kovačev /Cropix)

Boris Ninić je direktor Marine Betina već 25 godina, od samog njenog početka. Obožava ovaj muving. Inače u marini Betina je oko 200 brodova na godišnjem vezu. Kada odu čarteraši, ako nije loše vrijeme, u marini tijekom tjedna vlada sveopći mir, gotovo pustoš. Rekli bi “nigdje ni pasa”.

– Od samog početka nastojao sam ovamo dovući čarter agencije – kaže Boris. Prije 20 godina bio sam u Londonu, razgovarao sam s predstavnicima jedne od najvećih svjetskih čarter kompanija – Sunsailom. Bili su zainteresirani da drže flotu u Betini, ali je jedno od prvih pitanja bilo – imate li bazen. Pomislio sam – što je vama, pa mi imamo lijepo i čisto more. A evo, nakon 20 godina napokon je to došlo i do nas. Nova marina (a i ove stare) nezamisliva je bez bazena za kupanje i pool bara.

Drugi život ove marine vezan je za tradicijske brodove. Betina je kolijevka stare hrvatske drvene brodogradnje. Boris nas je poveo u nedavno otvoreni muzej koji vrlo impresivno govori o toj jedinstvenoj povijesti. Obavezno ga valja posjetiti. Također, ovdje su regate na tradicijskim brodovima jedan od glavnih događaja. I direktor Boris Ninić je skiper na gajeti marine Betina. Sutra je regata Lantina u Jezerima.

Ne propustite betinski muzej

Muzej betinske brodogradnje doista je jedno izuzetno mjesto. Smješten je u samom središtu Betine u dvije stare kuće, sjajno obnovljene i vješto prilagođene ovom izuzetnom postavu. Kroz bogatu i atraktivno organiziranu građu muzeja provest će vas simpatične i susretljive kustosice i voditeljice Kate, Mirela i Sandra. Saznat ćete ne samo sve o tome kako se i čime su se gradili brodovi, već i o tome kako se nekada živjelo, obrađivalo zemlju i lovilo ribu. Na kraju ture čeka vas interaktivna igrica kroz koju ćete lako sami složiti svoj brod a print svog brodograditeljskog djela na papiru možete dobiti za uspomenu na izlasku iz muzeja.

Prilikom posjeta muzeju saznali smo i to da je vještinu gradnje betinskih gajeta na Murter donijela korčulanska obitelj Filipi polovicom 18. stoljeća, a brodograditelji su je kasnije prenosili s koljena na koljeno.

Škver Milana Jadrešića

drveni brod, kalafat, marina Betina

Milan Jadrešić – ovako počinje gradnja drvenog broda ( Snimio Boris Kovačev/Cropix)

Boris Ninić nas je poveo i do Milana Jadrešića, jednog od posljednjih betinskih majstora kalafata. Tu smo uživo dopunili upravo apsolvirano muzejsko znanje o betinskoj drvenoj brodogradnji. Evo što su o tom posjetu zabilježili Matija Boltižar i Ivan Zrinjski.

“Za gajetu dugu šest metara potrebno je pet kubika različitog drvnog materijala od kojih treba napraviti 4.000 različitih komada broda, a cijeli proces izgradnje broda traje oko 2.000 sati. Tako nam kaže Milan Jadrešić, jednog od najpoznatijih kalafata u Hrvatskoj. On je u svojoj brodograditeljskoj karijeri vlastitim rukama napravio brojne drvene brodove među kojima se ističu dvije falkuše, nekoliko betinskih gajeta te jedna bracera. Sve su to drveni, tradicijski brodovi koji se više mogu vidjeti na fotografijama u muzeju nego na moru. Ipak, on je jedan od rijetkih koji i dalje održava taj zanat na životu. Upravo sada u svojoj radioni u Betini na Murteru gradi jednu betinsku gajetu tradicijskih vrijednosti na latinsko idro dugu šest i pol metara. Zasada je to samo drveni kostur s rebrima, ali za nekoliko mjeseci to će biti moderni prikaz jednog od najvažnijih artefakta u hrvatskoj pomorskoj povijesti.

– Brodograditelji iz Betine su jedna posebna škola. Svaki kalafat unosi jedan dio sebe u brod, neki svoj osobni štih po kojemu će on moći prepoznati svoj brod među desecima istih – kaže Jadrešić.

Brod kao član obitelji

Betinska gajeta je robusan brod, dužine 6 do 7 metara, širine između 2 i 2,3 metra i malog gaza. Istovremeno i obiteljski brod i ribarica, gajeta je bila najpoznatija po svojem latinskom jedru. Vezano na dugačku lantinu, jedro je bilo izrađeno od pamuka i trokutastog je oblika, a postalo je simbol broda. Tim se brodovima išlo obrađivati zemlju na otoke, na njima se po potrebi spavala i lovilo ribu. Ukratko, brod je bio tretiran kao član obitelji.

Trenutno u tom malom dalmatinskom mjestu živi oko 700 stanovnika, a iz njega je kroz povijest poteklo preko 260 majstora brodogradnje. Danas ih je ostalo tek 20- tak. Svoj je zanat naučio u šegrtskoj školi za brodograditelje u Šibeniku, nakon čega je krenuo njegov put po hrvatskim brodogradilištima. Radio je na poznatim hrvatskim brodogradilištima 3. maju, Mosoru te u drugim hrvatskim škverovima, a neko je vrijeme radio i u jednom brodogradilištu u Nizozemskoj.

Iako je u školi učio o tradicijskim načinima brodogradnje, kroz radni vijek je postao specijalist i za plastiku te čelik. Radio je neko vrijeme za Brodarski institut izrađivao i modele brodova … Nakon godina i godina staža konačno se 1991. vratio u Betinu i otvorio svoj obrt brodogradnje.

4000 sati rada za falkušu

Prva narudžba, sjeća se, došla mu je od zagrebačkog liječnika Matije Horžić.

– Bio je to brod motonava, s dvije kabine duga devet metara, jedna mala obiteljska jahta. Doktor ga je nazvao Martin, tako da mi je prvi samostalni brod nazvan po jednom Zagorcu – kaže Jadrešić.

Nakon te motorne brodice počeli su dolaziti sve zahtjevnije narudžbe, a s vremenom su došli i drveni brodovi s početka priče. Iako je većinu svog radnog vijeka proveo gradeći plastične i čelične brodove, ostao je privržen zanatu što ga je izučio još u šegrtskoj školi. Štoviše, danas na Jadranu plove samo tri falkuše, klasična drvena broda koji se vežu uz Komižu iz 18. stoljeća, od čega je on napravio dvije od njih, dok je prva bila djelo ruku poznatog dalmatinskog kalafata Ante Tonči Bakice.

– Da bih napravio jednu trebalo mi je preko 4.000 sati. Bilo je to puno posla, ali ta dva projekta sam radio u suradnji s više ekipa tako da sve zasluge ne idu samo meni – skroman je Jadrešić. Dnevno radi po 10 sati u svojoj radioni koja se sastoji od dva dijela. Mala pilana nalazi se garaži, dok je samo brodogradilište smješteno u šatoru pokraj kuće.

Sama gradnja broda ne kreće u radioni, nego u šumi gdje se odabiru materijali. Drva nabavlja u Sisku, Gorskom Kotaru, Slavonskom Brodu, Bjelovaru, a svako drvo je namijenjeno za posebni dio broda.

Brodovi su mi kao djeca

– Hrast lužnjak i kitnjak te brijest se koriste za osnovnu konstrukciju, dok su ariš, bijeli bor, smreka i javor dobri za opremu, oplatu i jarbole – veli Jadrešić.

Sama izgradnja jednoga broda ide otprilike ovako. Prvo se napravi pramac, krma i kobilica, potom dolaze okomito postavljena rebra i katine po palubi. Slijede verzine i opasi kao uzdužna konstrukcija te oplatne i palubne letve. Ovi dijelovi tvore zaokruženu cjelinu, nakon čega na red dolazi postavljanje opreme – bokaporte, podnice, kućište i pregrade za motor te sohe za vesla. Za kraj se brod pitura i začavljuje. Sve ovo Jadrešić radi sam i jedan je od rijetkih majstora koji to znaju još napraviti. Nema šegrta, u školi se njegov zanat više ne uči, tako da će s njegovom generacijom nestati i sama povijest drvenih brodova.

– Budućnost je u čeličnim i plastičnim brodovima te u onima izgrađenim od aluminijske slitine. Drveni brodovi nestaju, a s njima i taj jedna graditeljski duh. Naime, meni su brodovi kao djeca, u svaki sam uložio puna truda i roditeljske pažnje – kaže Jandrešić.

Reportaža objavljena u Jutarnjem listu str. 1 – 2

Životna misija Željka Jerata

Ipak, postoje ljudi koji se bore za njihov opstanak, tj. da se ipak to sve ne pretvori u, makar i atraktivan muzejski postav. Jedan od najgorljivijih boraca za očuvanje kulturne baštine otoka Murtera je Željko Jerat, predsjednik udruge “Latinsko idro”.

“Udruga Latinsko idro djeluje već 20 godina, što institucionalno, što vaninstitucionalno. Sve je počelo 1997. godine na dan Sv. Mihovila kada su na Murteru bila još samo tri tradicionalna broda. Još četiri smo nekako složili i održali prvu regatu. Te je godine porinuta i “Condura Croatica”, replika starog ilirskog broda te slavna viška gajeta Falkuša. Možemo reći da je tada u nama eksplodirao naboj za očuvanjem baštine koji se godinama gomilao u nama. Trenutno na Murteru ima oko 80 gajeta, ali one nisu one iste kao prije par stoljeća. Više nisu opremljene pamučnim jedrima, nego dakronskim, više se njima ne ide na obradu zemlje u Kornate, ali to više ni nije njihov cilj. Od načina života, betinska gajeta se pretvorila u stil života kojem je očuvanje kulturne baštine neizostavni dio”, veli Željko Jerat.

Mega život betinskog škvera

Dok marinom Betina tutnji čarter smjena, a mi u marinskom restoranu prigodna imena Kalafat razgovaramo sa Željkom Jeratom o njegovoj životnoj misiji, tu odmah preko ograde u današnjem betinskom škveru teče sasvim drugačiji život. Upravo 260 tonski trevel lift spušta u more prekrasnu 28-metarsku jahtu San Lorenzo, koja je ovdje bila na servisu. Iz ovog je brodogradilišta inače, prije 270 godina krenula betinska brodogradnja, naravno u drvetu, koja se sada, kako smo vidjeli, preselila u muzeje, na prigodne regate i razne

... i strana 3.:Priča o Laxtonu, Moseru i Simonu

prezentacije tradicijskih brodova. Danas se u betinskom škveru radi sve – i drvo, i stakloplastiku, i čelik i aluminij … A ovaj San Lorenzo, čija cijena ovisno o željama vlasnika može doseći i četiri milijuna eura, dokaz je povjerenja u kvalitetu betinskog škvera.

Od perača brodova do kapetana

Nije nas toliko zanimala jahta, ni njen vlasnik koliko čovjek koji njome upravlja, njen skiper, odnosno kapetan. S njim smo mogli porazgovarati tek pošto je obavio glavninu završnih servisnih poslova nakon spuštanja u more. I nakon što je gazdu, odnosno vlasnika jahte, upitao smije li porazgovarati s novinarima. Gazda mu je dao dozvolu jer očito je imao puno povjerenje u profesionalnu diskreciju svog kapetana.

Splićanin Petar Mirić već je 20 godina skiper, odnosno kapetan luksuznih jahti. Veli da je do toga došao na najteži način. Najprije je radio kao mornar, na brodu Lav, replici dubrovačke karake. Vozili su goste na jednodnevne izlete po Istri, jer baza je bila u Poreču. Kad bi se stekla dobra ekipa na brodu potezala bi se jedra, ali se uglavnom išlo na motor. Gostima bi se pofrigale srdele, skuše ili inčuni, dobili bi čašu crnog vina i to je to.

No Petar je čvrsto odlučio postati kapetan. Izvanredno je upisao nautički smjer u Pomorskoj školi. Dobio je brevet i prvi ukrcaj bio – Kraljici Mora, linijski brod koji je vozio Split – Ancona. Radio je kao prvi stjuart i bila je to prilika da upozna kako funkcionira brod. Potom je otišao u Opatiju, gdje je radio sve: vezao, prao, piturao i održavao brodove, radio kao mornar … Trajalo je to punih sedam godina.

Diskrecija prije svega

Onda napokon dolazi prvi pravi posao, prvi ukrcaj. Bila je to jedna 24-metarska Navetta, Ortona Navi u vlasništvu jedne talijanske obitelji. Petar je na njoj proveo ukupno četiri godine, najprije dvije kao mornar onda još dvije kao skiper. Napokon je postao kapetan.

Zatim slijede brodovi hrvatskih vlasnika: jedan 18-metarski Grand Banks, brod rođen i rađen za big game fishing, ali i za zabavu, društveni život na moru. Na njemu je Petar proveo oko tri godine. Pa Azimut 58, onda Maiora 22, pa dva Princessa – V65 i 62 i napokon ovaj San Lorenzo, čiji je vlasnik jedan umirovljeni švicarski biznismen.

Pokušavamo od Petra dobiti neke detalje oko plovidbe i ponašanja vlasnika, ali bez uspjeha. Jako dobro pazi da mu se ne zalomi neka prepoznatljiva situacija, a kamo li ime vlasnika.

Petar Mirić, kormilarsko mjesto na fly bridgeu (Snimio: Boris Kovačev/Cropix)

May day, may day, may day!

Normalno, u opisu tog posla je, uz struku, i potpuna diskrecija. Ipak priznaje razliku između ponašanja stranih i domaćih vlasnika jahti. Strani vlasnik nikad neće zahtijevati da se isplovi ako kapetan kaže da vremenski uvjeti to ne dozvoljavaju. No neki domaći vlasnici nisu poštivali struku a Petar ipak poštuje diskreciju. Tek kaže da je bilo više situacija u kojem je hrvatski vlasnik broda inzistirao da se isplovi jer mora nekamo hitno stići. Jedan takav slučaj dogodio se u Kvarneriću kada je vlasnik pošto poto htio stići u Opatiju. Usred žestokog nevremena otkazao mu je jedan motor. Tada je prvi put (a i zadnji put) bio u situaciji da uputi “May day”, međunarodni poziv u pomoć u slučaju pogibelji. No, srećom, odnosno Petrovom vještinom, sve se dobro svršilo a danas to komentira ovako:

“Ne slušaju me, ne poštuju struku, inzistiraju i žele pošto poto isploviti a onda Boga mole da se živi dočepaju kopna”.

Hostesa Marina – Vlajna

Razgovor s kapetanom Petrom Mirićem često moramo prekinuti. Svako malo zvoni mu jedan od mobitela, javlja se na talijanskom, ponekad na engleskom. Odlazi, obavlja kapetanske poslove. Dotle nam društvo pravi hostesa Marina, pristala djevojka u crnoj minici i bijeloj košulji kratkih rukava, domaćinsko – umiljatog ponašanja.

Na brodu također radi 5-6 godina i odmah kaže da je “vlajna”, da su njeni tamo od Muća, pokraj Sinja i da joj je prezime Zelembaba. Njen je posao održavati red i čistoću na brodu (svaki čas nešto obriše premda nema potrebe), da poslužuje vlasnika i goste pa i da pomogne kod veza broda. No sada na brodu za to postoji i mornar Ante, zatajan i gotovo odbojan mladić, koji je očito odlučio da ovdje počne peći i mornarski i diskrecijski dio zanata budućeg skipera.

Marina Zelembaba također spremno otkriva da joj je 29 godina a odgovor na pitanje o udaji tajanstveno prešućuje. Pokušavamo je potaknuti da je ovo idealna radna pozicija za pronaći bogatog muža. Ne pomaže, Marina je očito zasad zadovoljna s ovim tu gdje je – s poslom hostese. Rado bismo objavili fotku atraktivne Marine. Moramo pitati kapetana, jer njegova se riječ ovdje sluša. Nemojte. Vjerojatno zna da se to gazdi ne bi svidjelo.

U daljnjoj potrazi za zanimljivim ljudima nailazimo na Ambroža Kregara.

To su partijaneri

Ambrož Kregar

Kad smo ga spazili ne bismo rekli da je skiper već punih pet godina. Ali jest, a tek su mu 23. Ambrož uredno yavršava strojarstvo u Ljubljani, ljeti skiperira, a u U Betini smo ga zatekli baš usred oporavka od vrlo, vrlo teškog tjedna i krstarenja s prijateljima

– Bilo je nekoliko momaka iz Rogaške Slatine i jedan Bolivijac koji studira kod nas. Svaki dan smo iz Betine plovili tamo gdje je najveća fešta. Jedan dan su to bile Vodice, drugi dan Solaris u Šibeniku, zatim after party Ultre u klubu 585 na Braču, bili smo i na ultra skupom Hvaru, a oduševio nas je party na Utvrdi Sv. Jurja u Visu.

Kako ste izdržali, pitamo Ambroža, jer spominjala se količina od stotinu litara vina i 30-tak litara “žganja”. Ispada da je Bolivijac nakon tri dana kapitulirao, a

da su se dečki iz “dežele” hrabro držali do kraja. Kako?

“Sljedeće jutro samo počnete ispočetka”, veli Ambrož.

Debi šefa kuhinje

Na kraju evo nas i u marinskom restoranu Kalafat. Vladar kuhinje je vrlo mladi Goran Škugor, inače strastveni podvodni ribolovac iz Šibenika. Kuhinju mu je ove sezone povjerio direktor marine Boris Ninić. Sigurno rizik, ali čini se da se isplatio.

Za predjelo smo dobili morski pjat na kojem su bili neizostavna salata od hobotnice, marinirani i dimljeni inćuni, zanimljive cherry rajčice punjene sirom i inćunom te vrlo ukusna dimljena tuna.

Glavno jelo i preporuka šefa kuhinje Škugora bio je rižot s dvije vrste sira i karameliziranim sladoledom od sira. Naravno, zamolili smo recept. Evo ga.

Rižoto s dvije vrste kozica i karameliziranim sladoledom od sira

Sastojci (za 4 osobe):

35 dag jadranske kozice

15 dag dimljene kozice

mala kapula (luk)

2 češnja češnjaka

0,5 l ribljeg temeljca

4 žlice šalše

5,6 suhih pomidora (paradajza)

35 dag riže

malo ekstra djevičanskog maslinovog ulja

1,5 dl bijelog vina

malo petrusimena (peršina)

malo maslaca

sladoled od sira (radi se od vrhnja i sira)

Priprema:

U posudu stavimo maslinovo ulje. Kad se malo zagrije, stavimo kapule i ubacimo nedimljene jadranske kozice. Dinstamo jednu minuta pa ubacimo dimljene kozice i dinstamo još minutu. Nakon toga ubacimo bijeli luk i sve polijemo bijelim vinom pa dinstamo još dvije do tri minute. Nakon toga dodamo 4 žice šalše i mutimo sve još minutu. Dodamo sol i papar, ubacimo rižu i polijemo temeljcem te kuhamo 15 minuta na laganoj vatri. Po potrebi podlijevamo i minutu prije kraja ubacimo komade sušenih pomidora. Ubacimo i malo maslaca, sve promiješamo, prelijemo sladoledom od sira i to je to!

 

 

 

 

Klikni i komentiraj

You must be logged in to post a comment Login

Komentiraj

Iz kategorije: NAUTIKA

Pretplati se na naš newsletter

Prati nas na Facebooku

Advertisement

Popularno

Recepti

Na vrh