Povežimo se na društvenim mrežama

Mjesto u kojem nautičari prodaju brodove i kupuju kuće

ACI marina Vrboska

NAUTIKA

Mjesto u kojem nautičari prodaju brodove i kupuju kuće

PRVA SEZONA NAUTIČKA PATROLA 2017: Brodski dnevnik ACI marina Vrboska

Piše: Mladen Gerovac

Pred nama je Vrboska skrovita uvala, duboko uvučena u kopno sjeverne obale otoka Hvara. Evo malih mostova, otočića i lijepih starih građevina zbog čega Vrbosku nazivaju Malom Venecijom. Ali ne samo zato već i zbog venecijanskog slikarskog blaga u župnoj crkvi svetoga Lovre: Tiziana, Cagaliarija, Bassana, Scuria, Cellinia … Nažalost to blago nismo uspjeli vidjeti, ali nam je zato zaljubljenik i čuvar vrbanjskih starina otvorio ribarski muzej, koji je više od toga. Ova ambijentalna impresivna muzejska zbirka svojim brojnim izvornim izlošcima i dobrom postavom govori o tome kako se nekad ovdje živjelo. Nažalost, nema novca da se ova na Jadranu jedinstvena zbirka održi pa joj prijeti zatvaranje. Nevjerojatnoj da u Hrvatskoj nitko od nadležnih još nije to prepoznao i poduzeo već što treba pa ne samo da to spriječi, već i razvije.

Jedno od must go mjesta u Vrboskoj je i crkva sv. Marije. Izgleda kao utvrda s osmatračnicom i puškarnicom, a s vrha se pruža fantastičan panoramski pogled. Ova crkva-tvrđava sagrađena je 1571. kada su Turci pod vodstvom bega Uluč-Alije, prije nego što će (neuspješno) napasti i samu staru Korčulu, spalili Vrbosku.

Ovo mjesto, prepuno povijesti i šarma, upravo preko svoje marine povremeno zauvijek zatoči nekog nautičara. Prodaju brod, kupe kuću i postanu mještani. Naši momci iz patrole su zato cijelo poslijepodne opčinjeni slušali priču Belgijanaca Petera Pauwelsa i posebno Norberta Bossaerta, koji ne samo da govori hrvatski ili hvarski, već besprijekorni lokalni vrisnički dijalekt.

No, krenimo redom. Razgovor o marini s njenim direktorom Zoranom Krstinićem preuzeo je Bule.

Mirna marina za aktivni odmor

Vrboska je najmanje mjesto na otoku, a jedino ima marinu. S Jelsom je spaja šest kilometara duga šetnica, Stari Grad je na desetak kilometara, a Hvar na pola sata vožnje otočkom brzom cestom. S marinskih gatova pogled puca na mediteransku pučku arhitekturu, a panoramu kvari samo nekadašnja urušena tvornica ribe. Direktora ACI marine Vrboska Zorana Krstinića još ga koja godina dijeli od mirovine, gotovo sve ih je odradio upravo ovdje, a trenutno je i direktor ACI marine Milna, koju je patrola nedavno posjetila.

– U Vrbosku nam dolaze ljudi koji vole aktivni odmor. Uzimaju bicikl pa odlaze na biciklističke ture po Starogradskom polju, koje se proteže od nas do Starog Grada. Popularne su i rute prema južnoj strani otoka, kao i prema Pitvama, Vrbanju i Vrisniku. Selima koja su postala popularna zbog konoba. Kako se trčanje vratilo u modu dosta naših gostiju prakticira odlazak do Jelse i natrag, veli Krstinić.

Za razliku od mondene i ekskluzivne Palmižane sa svim svojim prednostima i manama, ACI Vrboska ima neku drugu priču. Prilagođeniju obiteljima i ljudima koji žele šarm malog gradića. Od 130 vezova na njih 80 su godišnjaci tako da imamo samo 50 mjesta za ostale. U ovom dijelu sezone Talijani nam često zakupljuju mjesečni vez. Tijekom dana se kupaju ili na Braču ili po hvarskim uvalama, a mi smo im baza za noć. Imamo i rješenje za one koji se žele okupati u blizini. Velika plaža Soline samo je 15-ak minuta pješice udaljena od nas, opisuje Krstinić.

Dobro bi došlo još 70-tak vezova

Vrboska je dobro opskrbljena. Tu je benzinska postaja i nekoliko dućana u kojima se može napuniti brodski frižider. A u samom je mjestu i solidna ugostiteljska ponuda. Krstinić ističe kako je Vrboska dobar izbor i za nautičare koji žele uživati u umjetnosti. Uz crkvu (tvrđavu) Svete Marije od milosrđa te crkvu sv. Lovrinca zaštitnika mjesta čiji se blagdan slavi svake godine 10. kolovoza tu je i Ribarski muzej. Jedinstven postav smješten je u autentičnoj ribarskoj kući. Muzej entuzijastično vodi Mario Franičević koji je usput vodi i Udrugu Lantina koja pokušava revitalizirati pomorsku baštinu. 12 brodica privezanih na rivi svjedok su nekih ljepših, prošlih vremena.

-Trudimo se ACI marinu u Vrboskoj isprofilirati kao mjesto gdje se može doživjeti i kulturna baština. Promoviramo plesove i klape. Skandinavci znaju pustiti suzu na naše pjesme. Valjda ih dirne naša harmonija, zaključuje Krstinić.

Iako je najveća na otoku, ne računajući vezove u gradskim lukama, direktor ACI marine u Vrboskoj volio bi imati malo veći prostor:

– Brodovi su sve veći, a naš je prostor maksimalno iskorišten. Dobro bi nam došlo još sedamdesetak vezova.

Krstinić je po struci ekonomist i povjesničar umjetnosti. Tu drugu crtu ličnosti izražava kroz bend.

– Svirali smo po svadbama i feštama, jedino nas još nisu zvali na rastave, šali se Krstinić.

Povratak lire na Hvar

Razgovor s direktorom ACI marine Vrboska usput je i mali sat povijesti o hvarskoj kulturnoj baštini. Njegov je pokojni otac Toni Krstinić ponovno Hvarane naučio plesati i svirati. Zvuči malo kolokvijalno, ali kada je Toni krenuo s prijateljem Dinkom Damjanićem u obnovu otočkih plesova malo je ljudi na Hvaru znalo od čega im se sastoji povijest. Nešto su znali iz vlastitog sjećanja, a nešto su podataka saznali od starih mještana. Zapisali su 10-ak autentičnih plesova i proslijedili ih KUD-ovima koji na feštama prezentiraju njihov istraživački rad.

Zanimljiva je i priča o vraćanju lire na Hvar. Toni je među zapisima pronašao podatak kako se taj instrument koji izgleda kao mješanac violine i gusli svirao na otoku. Krenuo je u potragu, ali na Hvaru nije bilo ni instrumenta ni svirača. Potom je od Etnografskog muzeja u Zagrebu naručio nacrte po kojima je napravio liru, a potom je naučio i svirati – zaključujemo razgovor s direktorom marine.

Miting na gatu

Za to vrijeme Matija skuplja ankete a po gatovima i nailazi na zanimljivo društvo koje čine dva njemačka i jedan slovenski bračni par te jedan Austrijanac rodom iz Vrboske. Njihovo druženje nije ni malo slučajno. Svatko od njih ljetuje u svom dijelu Jadrana pa su odlučili naći se u Vrboskoj. Vežu brodove jedan uz drugi, izvade stol i stolce na rivu, posluže piće i druženje počinje. Igrom slučaja je Hansu Gieteu trebalo šišanje, ali nije trebalo ići do salona, jer se on nalazi na rivi. Naime, Max Gitterere je frizer pa ga je tu na gatu odmah ošišao.

– Sve je počelo prije pet godina u Palmižani. Gittereri su stali pokraj našeg broda, a imali su maltezera kao i mi, pa smo se upoznali te počeli družiti – kaže Aleksandra Lovrec. Napravili su Whatsapp grupu preko koje dogovaraju svoja ljetna druženja. Svake godine im dođe netko novi, a sastaju se na različitim mjestima na Jadranu. Tako su jedne godine odabrali Vrbosku i upoznali Austrijanca Daniela Lavčevića. On je rodom iz Vrboske pa ih je odveo u restoran “Ranč” koji im je postao glavno okupljalište u Hrvatskoj.

– Tamo se zna gdje tko sjedi! Ranč nam je glavna baza na Jadranu- kaže Daniel. Ovo im je posljednje druženje ove godine, ali već se pripremaju novi datumi za sljedeće zajedničko ljeto na Jadranu.

ACI marina Vrboska

Belgijanci Norbert Bossaert i Peter Pauwels (Snimio: Tomislav Krišto / Cropix)

Belgijanac Norbert i lokalna čakavština

U nastavku obilaska gatova i gradske rive nailazimo na kapitalnu priču Vrboske, koju prepričava Matija.

U jednom kafiću sjeli smo u društvo tri muškaraca. Rekoše nam da se radi o dva Belgijanca i jednom Hvaraninu. Jednog Belgijanca smo relativno lako prepoznali. Duga bijela kosa, kozja bradica, rokerske naušnice, tetovaža … a.li ono što ga je odalo to je govor na flamanskom. Kraj njega je sjedio stariji muškarac tamnoputnog tena s malim brčićima, u mornarskoj majici bez rukava, sa zlatnom ogrlicom s privjeskom jedrilice. Je li to Belgijanac ili domaći Hvaranin? Ubrzo je bilo jasno kada treći član družbe, čovjek jače građe, kose zavezane u rep zapitao na čisto hrvatskom onog sa zlatnom ogrlicom je li bio prošli četvrtak u udruzi. Uslijedio je čisti brzometni odgovor na lokalnoj čakavštini: “Ča si reka? Esi ti lud, boga ti, taj dan sam bia na motorinu! Iša san na more.”

U čudu smo – je li to Belgijanac ili … Uskoro nam otkrivaju tko je tko.

Odgovor na čistoj vrisničkoj čakavštini pripada Norbertu Bossaertu, rođenom Belgijancu koji posljednjih deset godina živi u obližnjem mjestu Vrisnik, poznatom po osebujnoj lokalnoj hvarskoj čakavštini.

Prije nego što je definitivno doselio ovamo Norbert je 20 godina ljetovao na otoku. Svaki dan je učio jezik, ali ne iz knjiga ili preko televizije. Učili su ga njegovi susjedi, tako da on danas savršeno govori “hvaranski” hrvatski. Riječi poput “kapiš”, “šoldi” “misec” te upadice kao “boga ti” su sastavni dio njegova jezika, koji na prvu izaziva veliki osmijeh kod svakog novog sugovornika.

Njegova povezanost s Hrvatskom puno je dublja od samog poznavanja jezika. On Hrvatsku smatra svojom domovinom, prodao je sve što ima u Belgiji kako bi se doselio ovdje, a čak je i svoje roditelje pokopao na groblju u Vrboskoj. Njegova priča s ovim otokom počela je 1984. godine, kada je prvi puta došao na Jadran.

“Bolje mi ovdi jahat magarca nego u Belgiji vozit Ferrari!”

– Ima san samo 23 godine, a plan je bia otić u Zadar. Doša sam tamo sa svojom ženom i pita: “Di se mogu kupat gol? – započinje priču Norbert, koja dalje ode ovako: iz Zadra su ga poslali u Split, pa iz Splita na Hvar. Tako je došao do Jelse te se već prvi dan zaljubio u svoju novu okolinu. Ostao je deset dana, a zadnji dan je plakao od tuge što mora otići. Nije htio napustiti otok, more i nove prijatelje. Obećao je sebi da će se svake godine vraćati na Hvar.

Tri ljeta poslije otišao je korak dalje. Kupio je kuću u Vrisniku te postao stanovnik otoka. Štedjeli su svake godine u Belgiji kako bi skupili novce za renoviranje kuće koja u početku nije imala ni krov. Iz godine u godine su ulagali u kuću, sve dok se prije deset godina nisu odlučili zauvijek preseliti u “Villu Flandriju”, kako su nazvali svoj novi dom.

– Ma bolje mi ovdi jahat na magarcu, nego vozit Ferrari u Belgiji – smije se Norbert. Osim što se preselio na Hvar, on je u potpunosti preuzeo dalmatinski mentalitet. Ide spavati popodne, razljuti se kada tri dana zaredom puše jugo, a najdraži pjevači su mu Oliver Dragojević, Neno Belan i Goran Karan, kojega je jednom i upoznao. Prva stvar što ga je pitao bila je: “Oćemo li na picigana, a?”

Sada se bavi iznajmljivanjem apartmana, ima i svoju plantažu maslina. Njegovo je maslinovo ulje osvojilo srebrenu medalju na hvarskoj izložbi. Svaki tjedan ide na misu, pjeva u crkvenom zboru, za vrijeme “Puta za križ” ima svoju vlastitu tuniku, a na lokalnom groblju je i nadgrobna ploča s njegovim prezimenom gdje mu počivaju roditelji.

– Pri nego li je umra, otac me pita: “Sine moj, oćeš li me odvist tamo u Hrvatsku?” – kaže Nobert te dodaje kako je morao ispuniti njegovu zadnju želju. Kremirao ih je u Belgiji te urne prenio na mjesno groblje.

Pauwelsa je u Vrbosku donijala bura, i tu je ostao

Norbert nije jedini Belgijanac koji živi na otoku. Onaj prvi sudionik priče koji govori flamanski je Peter Pauwels. I on je od 2014. godine stalni stanovnik Vrboske. Ne zna hrvatski, poznaje tek pokoju riječ koja se odnosni na hranu ili piće, ali zato i njegov je život jednako filmska priča kao i Nobertov.

Prvi puta je u Hrvatsku došao 1976. godine u Cavtat sa svojom tetom. Poslije toga je došao samo još jednom, sve dok 2003. godine nije u Splitu kupio brod. Od tada je svake godine dolazio u Hrvatsku, a 2009. godine njegove rute krstarenja dovela su ga u Vrbosku.

– Bila je snažna bura i tražio sam mjesta gdje bih se sklonio. Vezao sam brod ovdje u marini u Vrboskoj, a vjetar nije stao sljedeća tri dana. Ovo mi se mjesto toliko dopalo da sam odlučio ostati – kaže Peter. Preko ljeta bi bio na Hvaru, a ostatak godine je radio u Belgiji. Naime, bio je vozač autobusa za transport ekipa pjevačkih zvijezda u Europi. Vozio je tonsku ekipu Iron Maidena, ACDC-a, Shakire, Depeche Moda, ali onda se jedne godine dogodio veliki preokret u njegovom životu.

– Umrla mi je majka. Ona mi je bila sve, nekako sam od tog dana izgubio dodir sa svojom okolinom. Trebala mi je promjena i samo jedno mjesto mi je padalo na um kao moguća destinacija – kaže.

Prodao je brod, kupio jedrilicu Benetau 311 te došao u Vrbosku. Živio je na brodu dvije godine, privezan u marini, sve dok mu nije ukazala prilika da kupi kuću. Kasnije je saznao za još jednog Belgijanca koji živi samo pet kilometara od njegove kuće. Jednom prigodom upoznali su se u lokalnom kafiću u Vrboskoj, sjeli su, porazgovarali, popili pivo otad traje njihovo prijateljstvo. Sada ih svi znaju u mjestu kao dva Belgijanca koja su prihvatila Hrvatsku kao svoju novu domovinu.

ACI marina Vrboska, ribarski muzej

Ribarski muzej Vrboska (Snimio: Tomislav Krišto / Cropix)

Sada je došlo vrijeme za posjet sjajnoj postavi Ribarskog muzeja u kojem smo kamerom 360 stupnjeva snimili reportažu, a zatim idemo pratiti veliku ljetnu atrakciju Vrboske.

Utrka ludih plovila

ACI marina Vrboska

Utrka ludih plovila (Snimio: Tomislav Krišto / Cropix)

Imali smo sreću da se baš toga dana kada se patrola zatekla u Vrboskoj održavala jedinstvena na Jadranu a i šire – tradicionalna Utrka ludih plovila. Uz bučno navijanje mještana i gostiju razne maštovite kreacije plovila na vesla bore se sa stabilitetom i pravcem kretanja od 2. mosta, pa ispod 1. mosta, te oko otočića – Škojića i natrag na cilj do 2. mosta. Pa tko prvi stigne. Smisao, dakako nije toliko u brzini, koliko u duhovitoj izvedbi koja mora imati i osnovne plovne karakteristike.

Primjerice, tri male gejše i jedan mali nindža su na svom improviziranom brodu imali planinu Fuji, japansku trešnju i svog psa. Kraj njih je bio maleni kauboj koji je na dasku za surfanje privezao bubanj i gitaru od stiropora …

Kroz godine su se svakakva rukotvorine natjecala u toj neobičnoj utrci, a jednu od najkreativnijih imao je Tomo Gavelić – Gira koji je prije desetak godina plovio na svom “krevetu”.

– Vozio sam u pidžami na nekoliko dasaka koje sam skupa sklepao. Na njih sam još dodao starinsku budilicu, noćni ormarić pa čak i noćnu posudicu – prisjeća se Gavelić.

Nije to jedina neobična ideja koja je proizašla iz ovog malog mjesta. Jedne godine je održan i bunge jumping s mosta. I to je bila prava atrakcija jer radi se o visini od jednog metra.

 

ACI marina Vrboska

Jedno od vrboskih ludih plovila (Snimio: Tomislav Krišto / Cropix)

Restoran Bonaca: Moć izvorne dalmatinske kuhinje

Nekoliko koraka od marine u Vrboskoj smjestio se restoran Bonaca. Vodi ga bračni par Ana i Luka Carić.

– Imali smo toliko posla oko papirologije prilikom otvaranja da nisam imala vremena smišljati neko zvučno ime. Ali sada mi se sviđa. Vrboska je jedna od najsigurnijih luka na Hvaru. U vali je uvijek mirno more. Svaki naš gost ima pogled na bonacu, priča nam Ana dok se suprug znoji u kuhinji.

Ovo je deseto ljeto kako restoran radi. Otvoreni su od travnja do listopada. Osim nautičara dolaze turisti iz Hvara, Starog Grada i Jelse. Tamo bi su cijene više, a neki put to ne prati prva kvaliteta hrane.

– Ne ulažemo puno u marketing. Jedino se oglašavamo u jednoj njemačkoj publikaciji koja je namijenjena nautičarima. Ostalo je usmena predaja, a posebno smo ponosni što nas skiperi preporučuju svojim gostima. Imamo veliku terasu sa 70 mjesta koju otvaramo samo navečer. Gosti imaju diskreciju , nastavlja Ana. Iz rodnog Zagvozda na otok je stigla kad joj je bilo 18 godina. Zaljubila se i ostala.

Suprug Luka ima bogato ugostiteljstvo iskustvo. Šest je godina radio kao glavni kuhar u konobi Carić u hvarskom selu Pitve, a potom je odlučio stvoriti nešto svoje.

– Njegujemo tradicionalnu dalmatinsku kuhinju, a to gosti i vole. Svježe ribe, školjke i rakovi. Gregade i brudeti. Nautičari su nam najvjernija klijentela, ali kako je Hvar otok na koji dolazi puno slavnih osoba tako neki od njih stignu i do nas. Predsjednik Uefe Aleksander Čeferin ima kuću na otoku pa zna svratiti. Bio nam je i talijanska nogometna zvijezda Gigi Buffon.

Naši domaćini ispratili su nas s receptom za jedan od specijaliteta Bonace.

Recept: Brudet a la Bonaca

Sastojci (za dvije osobe):

svježa riba (gof, grdobina, ugor, škarpina) 1 kg

školjke 100 grama

maslinovo ulje 0,05 dcl

bijelo vino 1 dcl

luk

češnjak

bosiljak

sol

papar

peršin

kvasina 1 žlica

sos od paradajza

Priprema:

Na maslinovom ulju pržimo luk dok se ne opusti. Potom dodajemo bijelo vino i ribu te pustimo pirjati par minuta. Ubacujemo češnjak, bosiljak i prvi temeljac. Sve ostavimo da prokuha par minuta. Slijede sos od paradajza i ostali začini (sol, papar, peršin). Nakon sedam do osam minuta kuhanja dodaje se žlica octa. Ostavimo na vatri da se sve poveže i zgotovi.

Ribolov na Šćedru

Predugo smo na Hvaru i u marinama. Kao svi pravi nautičari već smo se zaželjeli slobodnog mora i skrovitih uvala. Plovimo put Korčule. Bacamo sidro na Šćedru u razgranatoj uvali Lovišće. Ne smeta nas ni 15-tak brodova partijanera koji su stali ovdje dati oduška svojem “silenzio marina” u Palmižani. Ne smetaju ni ušatama, inače uhom i okom osjetljivim ribama. Grizu ko lude. Lovimo i orade, fratre, salpe … Lijep ulov sutra za obilan ručak.

Ujutro rano krećemo put Prigradice na Korčuli. Tamo nas čeka Jasmin Satvros. Oko 9 vraća se iz ribolova. Da vidimo što je on ulovio.

 

Klikni i komentiraj

You must be logged in to post a comment Login

Komentiraj

Iz kategorije: NAUTIKA

Pretplati se na naš newsletter

Prati nas na Facebooku

Advertisement

Popularno

Recepti

Na vrh