KAMO IĆI
Naslovna / VIŠE... / NAUTIKA / NAUTIČKA PATROLA 2017: Brodski dnevnik ACI marina Šimuni
Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik

ACI marina Šimuni

NAUTIČKA PATROLA 2017: Brodski dnevnik ACI marina Šimuni

Piše: Mladen Gerovac

Šimuni, 10. i 11. srpnja. Kasno popodne napuštamo Rab, plovimo u susret otoku Pagu. Prema našem idućem odredištu, u posjet ACI marini Šimuni.

Po iskušanom receptu tražimo mirnu valu za odmor i rad. Odabiremo Jakišnica, uvali između Luna i Potočnice na nekih 12 km od Novalje. Mjesto je nevjerojatno naraslo od zadnji put kada smo bili ovdje, raširilo se i lijevo i desno, popelo se do navrh brda. To je to, cijela ova zapadna obala Paga oboljela je od akutne apartmanizacije, koja je očito prešla u kroničnu, a i dalje se širi. Nije nam baš to sjelo, jer smo očekivali pitomu i mirnu uvalu. Već na ulazu u valu, na šplovnom putu – oprez, kupači! Mimoilazi nas jedan motornjak s veselim ljetno raspoloženim društvom. Mašu nam i viču: Palma, idite u Palmu! Ne znamo je li to konoba, restoran, picerija. Ne znamo je li to savjet iz vlastitog iskustva ili reklama. Ali znamo da ne idemo nikamo. Došli smo raditi.

Turistička buka – naša muka

Sidrimo se i vežemo krmu za zadnju bitvu uz sam ulaz u ovu prostranu uvalu, s unutarnje strane glave lukobrana.  Podalje od kuća, restorana i apartmana i ljetne turističke buke. Ovdje ćemo noćiti u miru, i pisati.

No, čim se smračilo, baš ovo mjesto najudaljenije od prvih kuća, ali ni tri metra od ulazu u brod, postaje glavno sastajalište cijelog naselja. Pedesetak ljudi, stranih, domaćih, gostiju, one sasvim male, one malo veće i one već velike, njihovih mama, očeva, teta, stričeva, baka i djedova … Svi pričaju u jedan glas, ne čuju jedan drugoga pa se nadvikuju, djeca vrište i ciče a odrasli ih galamom smiruju …  Nevjerojatna larma, strašna kakofonija od sto i više decibela … Do jedan sat iza ponoći. Tada su otišla djeca. Najuporniji su otišli oko dva. U nesanici, razmišljam – ma zašto su se svi sjatili baš ovdje. Pa jasno!  Ovo je najsvježiji dio uvale, najbliži otvorenom moru, koje se zagrijava sporije od kopna. Mjesta ima dovoljno jer glava lukobrana je sagrađena u L, tako da je ovdje cijela platforma. A tu je i kandelaber s jakom žaruljom pa se vidi kao po danu.  Ma neka ljudi uživaju. Turistička buka – naša muka. Mi nautičari, a osobito jedriličari, posebne smo zvjerke. Treba li reći: vi, koji plovite i želite mir na sidru, ni za živu glavu ljeti i po lijepom vremenu ne sidrite se ovdje.

Paška apartmanija

Ujutro, neispavani, ne baš dobre volje, pune glave nenapisanih tekstova – napuštamo Jakišnicu. Pravac – ACI marina Šimuni. Pratimo obalu Paga. Nižu se naselja tamo gdje ih do nedavno nije bilo. Gajac je postao grad, Mandre se udeseterostručilo … Apartmani, restorani, konobe, kafići, picerije, sve na tri-četiri kata, nema niti jedna nove prizemnice. Paški apartmanski turizam duž cijele zapadne obale otoka tutnji punom snagom …  Neugodno za vidjeti, a i za čuti  – ako je po Jakišnici suditi.  Zato bacamo pogled po desnom boku broda u daljini gdje nam polako promiču smirujući obrisi Silbe i Oliba. Uljuljani u ritam broda sjedimo tako u kokpitu, bezvoljno kunjamo pa se prenemo i opet odmaramo oči na modrini pučine.

Big Brother me uhvatio u gaćama

Zvoni mobitel. Zove Ogi, glavni urednik.

– Halo, šefe – odazivam se.

– Tko ti je to na palubi!?

– Molim?

– Netko ti je na palubi, vidim mu nogu.

Sad mi sviće, naša kamera radi, ona noga je Damjanova, obično tamo sjedi na gumenjaku ispred  jarbola, pazi na kameru, ali mu se lice ne vidi, zaklanja ga roll genova.

– Dođi da te vidim, veli Ogi.

Idem na provu, pred kameru, on mene vidi ja njega ne … Uhvatio me u gaćama pa sam malo zbunjen, beljim se u kameru i nešto trabunjam. On se smije … Eto, ja se u Ičićima našalio – Big Brother, kad ono stvarno …

Glavni urednik zvuči sretno. Sve funkcionira a Jurin tekst s Patrole o njemačkom biznismenu koji je prodao firmu i skrasio se na Cresu bio je sa 15.000 pregleda najčitaniji tekst na portalu jutarnji.hr. Moram priznati da nam to popravlja raspoloženje, podiže moral …  U Šimune uplovljavamo s novim elanom, odlučni i spremni za nove pothvate.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik

ACI marina Šimuni, recepcija, restoran, sanitarije

Šefica Nada

Gori nebo, gori zemlja, ali more, hvala Bogu ne. Tu iza punte na izlazu iz marine, nalazi se jedna plažica spasa … Ako bude vremena.

Susretljivo i domaćinski dočekuje nas šefica recepcije Nada Palčić. Želimo najbolji restoran s dobrom pričom i hranom, želimo posjetiti Zrče, trebamo neko mirno hladovito mjesto za pisanje tekstova … Nema problema, naša Nada odmah se hvata telefona i sve nam organizira.

Ali, Jura je baš zakipio, ovdje će proživjeti katarzu, no o tom potom.

Marina Šimuni osebujna je marina. Nema gatova, već se vezovi pružaju uz rivu koji se od mjesta crvoliko pruža duboko u kopno. Na ulazu zdesna već godinama plijeni pažnju luksuzna kuća s garažama za glisere, ali sad je pred njom jahta koja je ostala na ulazu jer je za garažu jednostavno prevelika.

Direktor Mokos

Marina Šimuni jedina je marina na otoku Pagu i smještena u prirodnoj uvali u zavjetrini, pa iako ni Šimuni nisu izbjegli apartmaniji, marina je mirna i tiha, ovdje se živi bez turističke vreve i gužve.

ACI marinu Šimuni predstavlja nam njen direktor Ivan Mokos.

– Ova marina u mnogo čemu razlikuje se od drugih marina u ACI lancu. Malo je tranzita, glavni su joj prihodi godišnji vez, dizalica i suhi vez. Po strukturi gostiju najbrojniji su nam Nijemci, Austrijanci i Slovenci, a odmah iza njih su naši – Hrvati. Ovdje je ljetni đir sljedeći: malo gostiju ide na neka velika krstarenja, uglavnom kreću na dnevne izlete do Oliba ili Silbe, na kupanje. Naravno, ima i onih koji isplove i do Kornata, Žuta, Piškere, Hvara, Palmižane …

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik, Ivan Mokos

Diretkor ACI marine Šimuni, Ivan Mokos

Zanimljive jedrilice

Da, imamo dosta jedrilica i ljubitelja jedrenja. Ovdje na suhom, vidjeli ste, jedan Francuz, Christian drži aluminijsku jedrilicu kojom je oplovio svijet. On dolazi u marinu prije i poslije sezone kada ima više vjetra i kada nema gužve, da može uživati u jedrenju, brodu, moru i miru.

Naš gost iz Njemačke Fritz Hallambeck ima jedan sjajan i kvalitetno građen brod od epoxyja, napravljen je prije svojih 25 godina u brodogradilištu Hanseat, njemačkom škveru koji više ne postoji. Fritz je predsjednik tamošnjeg jedriličarskog kluba, ima još tri broda pa tamo jedri na jezerima sa svojim sinovima. Ali ni on ne dolazi ljeti, već ovdje uživa u jedrenju prije i poslije sezone.

Najpopularniji je – suhi vez

Ova marina bi mirne duše mogla biti sezonska, ali to nije zbog suhog veza?

– Tako je. U čitavom ACI lancu od 22 marine mi smo prošle godine imali najviše brodova na suhom vezu. Bilo ih je čak 60, premda je službeno objavljeno da imamo 50 mjesta. Znači da smo suhi vez popunili maksimalno do zadnjeg kutka. Popularizaciji suhog veza pridonijelo je i to što smo ponudili neku malo povoljniju cijenu, osim toga naši stari gosti koji su tu već 15-tak godina znaju da je tu kod nas zimi problem s burom pa su mirniji ako brod zimi izvade na suho. Tako da ovdje počinje život u proljeće i traje do jeseni

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik

Marina poput Šimuna mora imati odgovarajuću servisnu logistiku

Kako stoji stvar s dizalicom i servisom?

Imamo 15 tonsku dizalicu i ona je sada apsolutno premala za naše potrebe. Razgovaramo s upravom da se nabavi travel-lift, pa da se i kupi nešto zemlje susjedne parcele za proširenje suhog veza. Tu se možemo širiti a na moru nemamo kamo. Što se servisa tiče, koncesionari su se mijenjali a sada imamo jednog glavnog servisera-koncesionara u marini, a uz njega smo uzeli još dva-tri na ugovor, i svi su dosta kvalitetni.

Restorani ne primaju kartice

Primijetili smo da ovaj restoran u marini a i drugi u mjestu ne primaju niti jednu karticu. Smeta li to gostima?

– Gostima je više smetalo to što smo ostali bez mjenjačnice, jer se gosti boje visoke naknade na bankomatima. Inače, ovaj restoran u marini već 15 godina drži jedna obitelj iz Šimuna i uvijek ima svježu kvalitetnu ribu, jer Šimuni su oduvijek bili ribarsko mjesto – kaže direktor Mokos.

Sjećamo se Šimuna kada je ovdje bila jedna od glavnih otkupnih stanica ribe. Otkupni punkt ne postoji, ali smo zato, kao i mnogi drugi nautičari iskoristili ribarnicu da i Maslinu snabdijemo noćnim ulovom morske ribe.

Jutarnji list, Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik

Jutarnji list: Objava posjeta Patrole ACI marini Šimuni

Cvrči,  cvrči – mozak

Izlazimo iz klimatiziranih prostorija marine i sunce nas opali punom žestinom. Vrući zrak prži pluća, k`o da radiš kraj visoke peći u sisačkoj željezari. Cvrči, cvrči, ali ne cvrčak već mozak.

Damjan obilazi marinu u potrazi za nautičarima.  Onako velik, uvijek u dugim crnim hlačama i kariranoj košulji dugih rukava, u tenisicama (broj 52) i s ruksakom na leđima tabana usijanim betonom marine od broda do broda s anketnim upitnicima. Ne mogu mu pomoći.

Na Juri sam vidio da mu je svega dosta. Rab mu je bio dosta naporan, pa je dogovor da napravi samo pričicu o ribarnici i Gdje sjesti – što jesti. Nada nam je dogovorila Didovu kuću, restoran u središtu Šimuna, koji je po kvaliteti na glasu i ima dobru obiteljsku priču. Danijel odlazi s Jurom da to i posnimi.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik, Tomislav Juranović

Jura između mora i laptopa

Jurin očaj

A sada prepuštam priču Juri:

„Najiskrenije, bio sam gotov. Pune kape svega, na putu prema dolje, s nemilosrdnim šimunskim zvizdanom za reverom, spreman sve poslati kvragu, uzeti stvari i sjesti na prvi autobus. Na put za bilogdje, nigdje, ma svejedno. Do tog dana bilo je uspona i padova, kriza i euforije, trenutaka za pamćenje te onih kao kada vojnik u JNA križa dane do izlaska iz kasarne. Ne, ne želim ispasti pretenciozan, jer se ondašnji vojnički gulag u, štajaznam, dolje negdje u južnoj Srbiji nikako ne može usporediti s poslom koji trenutačno obavljam. Zadatku koji je dinamičan, izazovan, avanturističan, no nakon 15 dana suživota sa svojim kamaradima na brodu, s valjda već deset marina iza sebe, stiješnjen između čelopeka, rekli bi u Imotskom, od kojeg ne možeš pobjeći i prostora od pet kvadrata gdje nigdje ne možeš uteći, na razmeđi kokpita i kabine s prozorčićem od deset puta pet centimetara, bio sam na izmaku snaga. Iscijeđen, ozlojađen, grintav, nikakav. Da, bio sam gotov. A ispred mene je stajao još kilometar pješačenja na plus 36 do restorana kojeg smo željeli predstaviti te povratak na brod i novo štrikanje tekstova, pod suncem koje blješti u ekran i konstantnim izbjegavanjem morske pripeke tamo negdje između Paga i Ugljana.

– Molim te, nećemo ni sjesti, samo ćemo slikati tanjur, uzeti recept, pet minuta popričati i idemo. Nazvat ću Geru da poruči vlasnici da tanjur odmah bude gotov. Ne mogu više, fakat… – jadao sam se Danijelu, našem fotiću, dok smo na vraški vrelom suncu hitali prema Didovoj kući, restoranu u centru Šimuna.

– Nema problema – kratko je promrmljao, vidjevši da nisam za ništa.

Nakon deset minuta našli smo se pred kućom, u kojoj u prizemlju se nalazi restorančić.

– ‘Ajmo ovo riješiti – promrmljao sam.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik, Didova kuća

Konoba Didova kuća u središtu Šimuna puna pozitivne energije (izvor: fb)

Jurina katarza

Dva sata poslije, nisam želio ići nigdje, želio sam zauvijek ostati tamo.

Odjednom, kao u nekoj psihološkoj distopiji, ispred mene se ukazala najljepša moguća scenografija: svaki stolac i stol pričaju svoju priču, iznad nas nalazi se stogodišnja loza, a u samom restoranu sa zidova vas gledaju predivne slike, ponad nas nadvili su se pršuti i ljekovito bilje, dok je na policama svaki tanjur bio tako životan, slikovit i različit. Jelovnici omotani u točkastu tkaninu, a u njima recepti svaki sa svojom malom storijom. Konačno, nakon prvog dojma, ruku nam pruža gospođa Gordana Fabijanić, vlasnica. I rastegne najiskreniji i najdivniji osmijeh kojeg sam vidio ovoga ljeta. U tome času kao da sam se prištekao na struju, bio je to tsunami pozitivne energije koji me preplavio. I kojem smo se i Soldo i ja potpuno predali.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik, Didova kuća

Pogled s terase Didove kuće na Maunski kanal i ulaz u šimunsku valu (izvor: fb)

Sjedili smo, naime, u prvoj izgrađenoj kući u Šimunima koju je početkom 20. stoljeća izgradio dida Ive Ivela Fabijanić, jedan od dvije loze Fabijanićevih, i danas valjda jedinog prezimena u selu. Stigao je s bratom iz Zadra čuvati ovce, da bi se potom preselio na obalu, počeo hvatati ribe, i uzgajati lozu. Imao je pregršt djece, koji su tamo počeli puštati korijenje, a uskoro su se i Šimuni počeli naseljavati, postajući ribarsko mjesto.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik

Didova kuća osim dobre hrane puna je maštovitih ideja, kolorita i opaštajućeg ugođaja (izvor: fb)

Čudesna energija

Bila je to oduvijek, kažu, kuća čudesne energije, koju je osjetila i Gordana. Radila je u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki, na odlično plaćenom poslu, koji ju je pritom jeo. I onda je jednog dana, ima tome pet godina, prelomila, dala otkaz i odlučila da će u toj staroj kući u Šimunima otvoriti restorančić. Suprug Kristijan, inače unuk starog Ive, inženjer elektrotehnike, bio je sumnjičav, pa nije želio također dati otkaz u Zavodu za zaštitu na radu, s obzirom da se supruga upustila u avanturu života. Ipak, njena energija počela je osvajati, pola godine dizala je rejting restorana, tihim marketingom, bez reklama i medija, fantastičnim receptima i pričom koja osvaja, da bi drugih pola godine, one zimske, bivala u Rijeci gdje se počela baviti lončarstvom. Posao je rastao, ona je procvjetala, stoga je i on koju godinu kasnije također napustio svoje radno mjesto, primio suprugu za ruku i stvorio maleni imperij energije, koji se osjeti u svakom zalogaju, gutljaju, pogledu i doživljaju.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik, Didova kuća

Didova kuća – početak i kraj sezone (izvor: fb)

– Svi tanjuri, lonci, baš sve smo izradili sami, stolove i stolce smo sami renovirali, a recepti se baziraju na bakinoj kuhinji, uz pregršt ljekovitih bilja, koje sami beremo, kruh koji sami pečemo, pršut koji sami sušimo, te niz malih OPG-ova s kojima surađujemo – priča Gordana.

Vratio se Jura

Keramiku danas izvoze diljem svijeta i od nje dobro žive, a restoran je postao mjesto u kojem je, recimo, jedan Belgijac nazvao u svibnju, kako bi rezervirao stol u – rujnu.

Ne, nije samo riječ o hrani, koja je zaista izuzetna, već energiji mjesta koje osvaja. Svaki kantunić Didove kuće je jednostavno gejzir pozitive iz kojeg ne želiš uteći. Da, bio je to mali raj kojeg sam našao i odlučio ljubomorno čuvati za sebe i one koje volim, i koje ću definitivno jednom tamo odvesti.

– Recite, ako dam otkaz, ima li mjesta i za mene – pitao sam na kraju.

Još se jednom nasmijala, grohotom punog srca.

Prošla su bila dva sata. Rekao sam Danijelu da nas čekaju i da moramo ići, da su me vjerojatno nazvali, ali mi se gotovo prazni mobitel vjerojatno isključio. Izvadio sam ga, a ono umjesto tri, na zaslonu je svjetlilo 14 posto. U Didovoj kući i mobitel se punio na suhom…“.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik, Tomislav Juranović

Evo, hvala Bogu, u Didovoj se kući i Jura napunio energijom da se vrati na brod i da sve to napiše.

Zrće, tulum i ribice-grickalice

Damjana smo „za nagradu“ poslali s Danijelom na Zrće da nam netko od dežurnih kritičara ne predbaci – kakvi ste vi to novinari, bili ste na Pagu, a niste bili na Zrću.

Damjan je to radosno prihvatio i vratio se s pričom o partijanerskoj idili, cjelonoćnom tulumu, londonskom doručku, laganoj večeri, vodenim skuterima, koktelima i ribicama koje se u Fish spa hrane mrtvom kožom s nogu. Danijel je donio brdo fotografija krasnih, mladih i preplanuli tijela u badićima, fotki lijepih djevojaka koje bi bile sasvim u pravu kada bi ti zamjerile što ih nikad ne gledaš u oči. Nismo znali što bi s tim pa smo sve poslali u redakciju.

Jutarnji list, Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik

Jutarnji list: Zrće i Didova kuća

Sjećanje na Saletta i Zoju

Dečki su se predvečer otišli osvježiti na onu plažicu, a ja sam s Milanom uz bevandu sjedio u kokpitu i bistrio uspomene. Sjetio sam se ovih Šimuna kada  je marina još bila u vlasništvu varaždinske tvrtke Coning, odnosno Radimira Čačića, koji je tu imao i nešto čarter-brodova na vezu. Mario Saletto, autor, snimatelj, scenarist, redatelj i putopisac upravo se spremao da snimi posljednju epizodu svoje glasovite serije „Jedrima oko svijeta“, ja sam m u trebao biti skiper. Čačić nam je ustupio jedan Elan 33, pa smo dva tjedna jedrili Jadranom uzduž i poprijeko, dok Mario nije snimio i posljednji kadar.

Bio sam ovdje i sa Zojom Padovan, glavnom urednicom Mile i mojom frendicom još iz vrtićkih dana u zagrebačkom Trnju. Krenuli smo iz Punta, ovdje smo u tadašnjoj otkupnoj stanici kupili velike i krasne ribe: šanpjera, grdobinu, arbuna, fratara i ne znam čega sve ne, pa smo dva dana lešali, frigali, pekli i uživali. Ribe smo kupili na crno, ispod banka, jer je u socijalizmu na otkupnim stanicama bilo zabranjeno ribu prodavati „fizičkim osobama“.

Nautička patrola 2017, ACI marina Šimuni, Brodski dnevnik, Mladen Gerovac, Mario Saletto

Sa Marijom Salettom prilikom snimanja posljednje epizode putopisne TV serije Jedrima oko svijeta

Evo, vratiše se momci s plaže pa razgovaramo kako je prošao dan.  Umalo zaboravih da je Jura u svojoj muci ovdje iz Šimuna napravio za Jutarnji još jednu pričicu upravo o ribama i ribarnicama, o čemu maločas pričah s Milanom.  Evo te pričice kojoj je Jura dao naslov:

Njeno kraljevstvo – peškarija

„Od Umaga do Šimuna, nabrojali smo deset marina, lovili mornare stare da nam udijele djelić svog ulova, a čak je i naš kapetan Gero odlučio pokazati svoje zavidno umijeće lovljenja ušata udicom. No sve do Paga i Šimuna, sladostrasno sanjajući ribu, nismo pronašli mjesto u kojem ćemo baš guštati u ribi. Čak je i Punat, negda jadranska katedrala ribarstva, pomalo presušio. A onda smo uplovili u Šimune i svi snovi postali su java.

Čak tri ribarnice, dvije koče, i bezbroj privatnih barki s kojih vise mreže, vrše i ostale majstorije odale su dojam ribarskog carstva, kojem nismo odoljeli. Kao zadnji ovisnici, ujutro smo se probudili i prošetali do centra mjesta, gdje se, kako ribarskom mjestu i priliči, nalazi njeno kraljevstvo – peškarija. Uz ogroman odabir, na kraju smo se odlučili za šarune i ugora. Dvije kile ribe za ukupno 72 kune.

– Šarune ćemo peći, a od ugora napraviti brudet – složio je naš skiper i vodeći kuhar Milan u glavi dva recepta.

Soldo i ja složno smo kimnuli glavom. Već sutradan, u miru divnih Mulina, jedno par sati nismo mogli doći sebi. Gladne oči su pobijedile, a trbuh je postao tvrd. U moru smo tonuli poput sidra. Ali bilo je to riblje blaženstvo. „

Eto, Jura je najavio i naše iduće odredište, uvala Muline na sjeveru otoka Ugljana.

Komentiraj

Pin It on Pinterest