KAMO IĆI
Naslovna / VIŠE... / NAUTIKA / NAUTIČKA PATROLA 2017. Brodski dnevnik Ždrelac
Nautička patrola 2017:, Brodski dnevnik Ždrelac

Trenutak kada je most Ugljan - Pašman u Malom Ždrelcu "upecao" da previsoka jarbola (izvor: you tube)

NAUTIČKA PATROLA 2017. Brodski dnevnik Ždrelac

Piše: Mladen Gerovac

Na sidru smo u Ždrelcu. U neposrednoj blizini uskog morskog prolaza između otoka Ugljana i Pašmana. U uvali između Crkve Gospe Snježne i mosta koji spaja ta dva otoka. Ovaj prolaz je za nautičare vrlo delikatno mjesto. Širok je tek dvadesetak plovnih metara. Uobičajena relativno sigurna dubina je tek nešto malo više od četiri metra. No, za jedriličare najmanje je važna širina i dubina, a najpogubnija je visina. I morska struja koja ovdje zna teči i do 5 čvorova, koja dodatno kažnjava grešku o procjeni visine jarbola. Svake sezone više  neobaviještenih, neopreznih i lakomislenih ljetnih kapetana ovdje jarbolom zapne za most. Iako je službena visina 16 i pol metara – u što je uračunata plima, struja, vjetar, val, ne treba se igrati s centimetrima.

Kobni Ždrelac

Ako vam je jarbol visok do 16 metara možete proći, sve je ostalo  hazard. Tom neoprezu nautičara često pridonosi i nedostatak informacije o visini jarbola, posebice kod starijih tipova jedrilica koje su kupljene polovne ili iznajmljene bez upozorenja na taj važani podatak. Premda se po veličini jedrilice obično zna koja može kroz Ždrelac a koja ne, mnogim ljetnim kapetanima to i nije baš tako jasno.

Mi s tim nismo imalo nikakvih problema. Naš je jarbol visok oko 20 metara. Do Ždrijelca smo došli s istočne strane Ugljana i tu odlučili provesti noć na sidru upravo zbog posebnosti tog mjesta.

Pouka kurenta

Inače, nije to baš neko ugodno mjesto za sidrenje i boravak. Promet je velik, struja je jaka, more je nemirno, hladnjikavo i ne baš tako ugodno, bez obzira na ljetnu vrućinu. No, momci su ovdje naučili još jednu morsku lekciju. Morska struja, kurenat, ovdje je,  kao i u svim tjesnacima, toliko jaka da u more skačeš jedino ako imaš konop svezan za brod za koji se možeš uhvatiti da bi se vratio. Najprije je to iskusio Jura. Pokušao se vratiti na brod oštrim kraulom. Uzalud. Struja ga je nosila, glava mu je bila sve manja. Krenuo je po njega Danijel s brodskim gumenjakom na vesla. Za brod smo svezali 50 metara dugački konop dali mu ga u ruke da ga sveže za gumenjak. Nije. Stigao je Juru i pokušao se vratiti na vesla. Nema šanse. Uslijedila je složena vrlo brza i uspješna operacija spašavanja. Hrabri Danijel je bio glavni junak, a i Jura je tu dao svoj doprinos.

Dan rastanka

Bio je to u ovoj Patroli naš posljednji zajednički doživljaj za pamćenje. Sutra smo u Sukošanu, u Marini Dalmacija. Raspoloženje na brodu je neobično – malo tužno, malo radosno. Sutra je dan rastanka. Odlaze Jura, Danijel i Damjan, dolazi nova ekipa. Zajedno smo prošli prvi najzahtjevniji dio puta. Organizacijski, autorski, plovidbeno …  Bila je to prava odiseja.  Proživjeli smo i preživjeli sve Scile i Haribde …  Blizu smo ulaza u Marinu Dalmacija u Sukošanu, najveće marina na Jadranu, našem posljednjem zajedničkom vezu. Posada se već davno uigrala: vade se i vežu bokobrani, slažu i vežu krmeni konopi, priprema mezzomariner  za prihvat muringa na gatu …  Svi šutimo. Čini mi se da je najteže Juri. Onako spontan i senzitivan čas je sretan, čas je tužan. On je kroz protekla tri tjedna odradio najteži novinarski posao. Posao za trojicu. I to sjajan posao.

Danijel bi najradije ostao do kraja Patrole. Ne zato što je najkraće s nama, već zbog beskrajne inspiracije za svoje izvanredne fotografije. I takav je dojam ostavio zbog svoje dobrohotnosti, uvijek vedrog raspoloženja i stalne želje da nauči nešto novo.

Nautička patrola 2017 Ždrelac

Danijel i Jura u brodskom gumenjaku prkose morskoj struji

Nautička patrola 2017.Ždrelac

Slučaj pasarela

A Damjan? Damjan je ovo vrlo teško podnio, ali šuti. Sobom odnosi posljednju duševnom traumu. Pod težinom života na brodu, pod pritiskom mukotrpnog obilaska gatova s anketama, i sve to zajedno pod težinom njegova tijela – pukla je pasarela, most koji nas veže s kopnom. Zbilo se to još u Šimunima, a na slomljenoj pasareli stradao sam ja na odlasku iz Sutomišćice. Koristili smo je u nuždi, onako nesigurnu, skraćenu, sa smanjenim rasponom, tako da se samo kratkim dijelom oslanjala na gat.

Vraćao sam se na brod s fotoaparatom u ruci i čim sam na nju stupio jednostavno mi se izmakla ispod nogu i ja sam puno težinom tresnuo lijevim kukom o rub gata. Nisam pao u more, već sam ostao na pasareli koja se zadržala na krmenim konopima našeg i susjednog broda. Mora da je to bio vrlo smiješan prizor kad sam onako raskrečen pasarelu obujmio nogama, s visoko podignutom lijevom rukom u kojoj sam instinktivno spašavao fotoaparat. No, nitko se nije smijao.

Nisu znali kako da pomognu, a nisu ni mogli. Rekao sam im samo da prihvate fotoaparat. A onda sam se nekako sam iskobeljao. Na lijevom sam kuku napipao kvrgu veličine šake. Kako da mi pomognu? Nikako! Nisam se htio žaliti niti išta pokazivati. Potajice sam iz frižidera uzeo najhladniju limenku piva, povukao se u kabinu i valjao je po kvrgi i kuku. Sva sreća da je na tom mjestu debelo meso. Ništa nije bilo slomljeno. Kasnije sam kuk slikao mobitelom. Nije bilo plavo već tamnoljubičasto i crno.

Moraš na Hitnu!

Bio sam malo zabrinut – kako će se sav taj hematom kroz tijelo rastočiti. Idućih dvadesetak dana nisam mogao sjediti. Tekstove na laptopu pisao sam stojeći. Desetak dana kasnije, kada sam u kokpitu pojavio u kupaćim gaćicama, naš novi fotić (koji tada više nije bio novi) Boris Kovačev bio je užasnut: „Ti moraš na Hitnu!“. Ma kakva Hitna, da se nešto kobno trebalo dogoditi, već bi se dogodilo.

Ovaj se put nisam ljutio na Damjana. Sada je ionako sve gotovo. Bit će da me Bog kaznio što sam u putu često prema njemu bio netrpeljiv. Onako pritisnut obvezama, poslovima i zadacima oko broda, opskrbe, plovidbe, organizacije, pisanja tekstova, traženja tema, razgovora, dogovora,uređivanja, rokova, uredničke prezentacije, danonoćnom odgovornošću za sve i sva … Osim za nesnosnu vrućinu koja je sve to potencirala. Često sam izražavao nezadovoljstvo njegovim udjelom u poslu i posadi. U svakom slučaju Damjanu će od sutra život biti lakši, a meni – to ćemo tek vidjeti.

Komentiraj

Pin It on Pinterest