KAMO IĆI
Naslovna / ZAGREB / HIPODROM NA SAVI: Carski sport na Kajzerici
Hipodrom Zagreb

HIPODROM NA SAVI: Carski sport na Kajzerici

21. stoljeće dovelo je na hipodrom neke nove klince koji teško mogu zamisliti da su nekad članovi kluba prije treninga pospremali sijeno i slamu, čistili staje, glancali opremu, pa onda sami organizirali natjecanja

Piše: Diana Kučinić

Zagrebački hipodrom nema arhivu niti monografiju. Šezdesetčetverogodišnja povijest zelene oaze između Save i Velesajma sačuvana je u šturim zapisima zagrebačkih kroničara i bogatim sjećanjima zaljubljenika u konje i konjički sport.

Hipodrom ZagrebZagrebački je hipodrom uređen po uzoru na pariški Longchamp uz obalu Seine, na kojem je prvu utrku sa svoje jahte pratio i francuski vladar Napoleon III., nećak slavnoga cara Napoleona I. Pa kao da je bilo suđeno da se 1950., stotinjak godina poslije pariškog, hipodrom u Zagrebu pružio na južnoj obali Save baš na Kajzerici, naselju koje je ime dobilo po kajzeru – caru jer se na tom prostoru nalazilo vojno carsko vježbalište – egzercir plac. A tijekom kratke, četverogodišnje povijesti Napoleonovih ilirskih pokrajina bilo je to mjesto gdje je završavala njihova granica, o čemu i danas svjedoči francuski miljokaz na ulazu sa staroga, sada samo pješačkoga mosta na Kajzericu.

Isprva je hipodrom planiran na više od 65 hektara – od savskog nasipa na sjeveru do južne granice duboko na dijelu današnjeg Zagrebačkog velesajma, uključujući i teren Nogometnoga kluba Lokomotive, odijeljen od Bundeka na istoku i na zapadu od periferijskih kućica, raspoređenih u nekoliko ulica istog imena s različitim brojevima: devet ih se zove Južna obala, a 14 Podbrežje. Najdulja među Južnim obalama, ulica koja prolazi uz glavni ulaz na hipodrom i omeđuje Kajzericu sa sjeverne strane uz nasip, 1993. dobila je ime po Radoslavu Cimermanu, legendi hrvatskoga konjičkoga sporta, koji je 1974. na treningu na hipodromu nesretno pao sa svoga konja Kavalira i poginuo u 37. godini.

Staje u barakama

Hipodrom ZagrebHipodrom je uređen ponajprije za održavanje utrka, pa su 1950. na istočnom dijelu svečano otvorene tri eliptične travnate galopske staze (2400, 2200 i 1600 metara) i jedna kasačka staza nasuta šljakom (1000 metara), a sa startom na jugozapadnom rubu uređena je i ravna galopska staza za utrke dvogodaca, duga 800 metara. U sredini kasačke staze uređen je parkur za natjecanja u preponskom jahanju, a dva su parkura za treninge bila s unutrašnjeg zapadnog ruba dvije veće galopske staze. U ravnini s ciljem galopske i kasačke staze, nasuprot natjecateljskom parkuru, na istome mjestu gdje su i danas, bile su prve tribine: najprije s drvenim klupama na zemljanom nasipu, a zatim su klupe podignute na željeznu konstrukciju.

Diana Kučinić

Autorica teksta Diana Kučinić na svom Opalu, trening na Hipodromu 1979.

Na zapadu, uz današnju Cimermanovu ulicu i prema savskom nasipu bile su barake u kojima su 1947. i ’48. smješteni zatvorenici iz Drugog svjetskog rata, koji su i radili na uređenju hipodroma, a kasnije su u tim barakama uređene staje za konje, spremišta za opremu, garderobe za jahače. Prva zidana staja sagrađena je 1952. godine. Nije dobra vijest da su nekima od tih baraka još uvijek smješteni konji. Većinu bi najbolje bilo srušiti i sagraditi suvremene staje.

Projekt uređenja hipodroma postoji već 20 godina; trebalo bi ga obnoviti i prilagoditi suvremenim potrebama. Moderni hipodromi imaju prolaze ispod trkaćih staza, videozidove, tribine ispod kojih su trgovine, kladionice, suvenirnice, ugostiteljski objekti, rasvjetu za noćna natjecanja…

Danas se na zagrebačkom hipodromu takvi planovi čine utopijski, kako su se možda 50-ih godina prošloga stoljeća činili planovi o dvorani za jahanje – koja je sagrađena početkom 1989., zajedno s kvalitetnom stajom u kojoj su smještena 34 konja. Upravo je zatvoreno jahalište, zaštićeno od vremenskih nepogoda, 40 godina nakon otvorenja hipodroma dalo vjetar u leđa razvoju olimpijskih disciplina konjičkoga sporta: preponskog i dresurnog jahanja. No, prije se moglo i bez dvorane…

Konjušnica, hipodrom– Jašili smo konje iz bivše vojne škole ili islužene galopere, sedla smo prekrivali, da se ne sramotimo na natjecanjima… a bili smo fantastični! – pričao mi je Mileta Babović, jedan od četvorice zagrebačkih legendi preponskog jahanja (to su još: Radoslav Cimerman, Zdravko Marušić i Joža Koblar, od kojih nažalost više nitko nije među živima), sjećajući se njihovih uspjeha iz polovice 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Bili su vladari parkura na hipodromima bivše Jugoslavije, a iz više nego skromnih uvjeta dostizali su do pobjeda i visokih plasmana na međunarodnim turnirima u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji. U idućih desetak godina, 70-ih i 80-ih, pobjednički su niz zagrebačkih preponaša nastavile Lela Blažek i Rajka Jurić Car.

Preponski sport u Zagrebu počeo se razvijati u Konjičkom klubu Trešnjevka, koji je na zelenu livadu hipodroma stigao kao podstanar Konjičkom klubu Zagreb – koji se 1952. na hipodrom preselio iz Maksimirske 7. Krajem 60-ih godina klubovi su se spojili u jedinstveni Konjički klub Zagreb, u kojem su se ravnopravno razvijali galopski, kasački i preponski sport te škola jahanja. Kad je 1961. u vojsci ukinuta konjica, na hipodrom su stigli i vojni konji, dotad smješteni na Selskoj cesti, kamo su ih tri puta tjedno odlazili jašiti jahači s hipodroma. U 80-ima je, usklađujući se prema tadašnjim zakonima, Konjički klub postao Konjičko društvo Zagreb – do 2003., kada ga je gradska vlast proglasila najprije samostalnom podružnicom Ustanove za upravljanje sportskim objektima, a zatim jednom od jedinica podružnice Zagrebačkog holdinga.

Zašto nema utrka

Hipodrom ZagrebKako je tijekom proteklih desetljeća konjički sport rastao, tako se hipodrom – smanjivao. Naime, još kad se počeo graditi Zagrebački velesajam (otvoren 1956.), okruženi galopskom stazom na istočnoj strani hipodroma strojevi su iskapali šljunak i za sobom ostavili grabe koje su dugo bile terenski izazov mladim jahačima. Velesajam se širio, Nogometni klub Lokomotiva također je uzeo svoj dio terena. Već je ograda hipodroma, postavljena početkom 70-ih godina, sa sjeverne strane ustupila prostor za put ispod novog savskog nasipa, ali se na jugu pružala sve do velesajamskih paviljona. Antallova je ulica – koju je, u znak zahvalnosti mađarskom premijeru Józsefu Antallu za potporu hrvatskoj neovisnosti, 28. rujna 1999. svečano otvorio mađarski predsjednik Arpad Göncz – presjekla južnu stranu hipodroma i odlomila dio na kojem su se trebale graditi nove tribine. Prije nekoliko je godina, kad se uređivala cesta prema Bundeku, hipodromska ograda na istoku opet pomaknuta otprilike tri metra. I tako je zelena oaza hipodroma u središtu nove metropole s prvotnih 65 stisnuta na današnjih 47 hektara.

Između zgrada KajzericeBilo je “otimanja” i unutar ograde. Naime, gradnja dvorane 1989. presjekla je najdulju galopsku stazu, a kad je zbog sigurnosti pape Ivana Pavla II. (koji je na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. okupio tisuće vjernika) trebalo posjeći grmlje, drveće, živicu, zauzvrat je Grad uredio ulaz na zapadnoj strani, napravio dva pješčana parkura i jedan travnati, postavio rasvjetu – i opet nauštrb galopskih staza. Sigurno je i to razlog što su galopski i kasački sport u Zagrebu gotovo zamrli, iako je hipodrom prije 64 godine otvoren ponajprije zbog održavanja utrka.

Uostalom, hipodrom (starogrčki ἱππόδρομος, hippodromos) izvorno je grčki sportski objekt za konjičke utrke i utrke zaprega. Naziv je složenica od starogrčkih riječi ἵππος (hippos) – konj i δρόμος (dromos) – utrka. Hipodromima u današnjem svijetu, međutim, najčešće vladaju druge dvije riječi: konji i novac. Utrke se održavaju svakog vikenda, privlače kladioničare, pobjednički konji postižu vrtoglave cijene, kupuju ih državnici, šeici ili poznati svjetski poduzetnici, nagrade su astronomske. Preponski sport i dresurno jahanje također imaju svoju publiku, turniri postaju elitni društveni događaji, pobjednički jahači nacionalni junaci, a savršeno utrenirani konji samo što ne znaju čitati i pisati… Konjički je sport, uostalom, oduvijek bio zabava za careve.

Koliko je zagrebački hipodrom daleko od takvoga svijeta?

Hipoddrom ZagrebKonjički klub Zagreb imao je do početka 80-ih i vlastiti uzgoj sportskih konja na ergeli Trebovac blizu Ivanić Grada. Na 30-ak hektara bile su staje za 30-ak kobila, isprva engleskih punokrvnih i američkih kasača, dvije pasmine ponajbolje za galopske i kasačke utrke, a zatim i polukrvnih pasmina za preponsko jahanje. Svake su jeseni dvogodišnji konji s ergele dolazili na hipodrom na ujahivanje, pa je zagrebački hipodrom bio rasadnik mladih trkača koje su i darivali klubovima u Varaždinu, Bjelovaru, Koprivnici, Osijeku. Zahvaljujući konjičkom znalcu Arturu Blažeku, koji je jedno vrijeme bio i predsjednik KK Zagreb, na hipodrom su iz Iloka stizale najbolje punokrvne kobile – naime, u Iloku (gdje je i grof Eltz uzgajao engleske punokrvnjake) skupili bi se rasplodni konji iz cijele bivše Jugoslavije, pa bi se raspoređivali po republikama.

Nakon trkaće karijere, većina je galopera i kasača završavala u školi jahanja, a upravo je na tim odbačenim trkaćim konjima zagrebački poker preponskih asova 50-ih i 60-ih godina počeo osvajati međunarodne turnire, izazivajući čuđenje i divljenje. Zatim su se konjima iz vlastita uzgoja priključili vojni konji iz rasformirane konjice, a tek su početkom 80-ih u Zagreb stigla prva tri konja kupljena u Njemačkoj – tadašnji Savez za fizičku kulturu kupio ih je kao pomoć u razvoju preponskog sporta.

– Kad sam u Tripoliju rekla da sam jašila zbog medalje, a ne zbog novca, nisu razumjeli o čemu pričam – rekla mi je Rajka Jurić Car, prisjećajući se ekipne pobjede u štafeti na velikom međunarodnom turniru u Libiji 1981., kad im je predsjednik Gadafi platio avion za prijevoz konja i jahača, luksuzni hotel i sve troškove, u namjeri da unaprijedi konjički sport u svojoj zemlji. Rajkinih osvojenih 1500 dolara stiglo je u blagajnu Konjičkog društva Zagreb i donijelo silne probleme jer nije bilo deviznog računa… I pokojni Joža Koblar isticao je kako su oni jašili za rozete, značke i stisak ruke, čak su i pokali stigli kasnije!

A “svoje” su konje tek 1990. mogli kupiti od njihovog pravnog vlasnika – kluba. I kupovali su ih na licitacijama, tek rijetki da bi nastavili sportsku karijeru, a većina zato da bi ih spasili od klaonice, dobili njihove potomke ili naprosto zadržali kao ljubimce.

Hipodrom ZagrebVjerojatno je u tom silnom entuzijazmu i ljubavi zapeo razvoj hipodroma prema vrelu zarade i vrhunskoga sporta.

Ipak je 21. stoljeće dovelo na hipodrom neke nove klince. Teško oni mogu zamisliti da su nekad članovi kluba prije treninga pospremali sijeno i slamu, čistili staje, glancali opremu, pa onda sami organizirali natjecanja – tjednima bojili prepone, popravljali ograde, uređivali zelenilo, pripremali rozete za pobjednike… Trenirali su tako i radne navike, a očistiti ili prošetati konja starijeg jahača bila je gotovo stvar prestiža.

Ferrari u drvarnici

Generacija koja se konjičkim sportom počela baviti 80-ih godina i kasnije, danas su treneri ili profesionalni jahači, neki od njih školovani u Njemačkoj, Austriji ili Sloveniji. Posljednjih nekoliko godina na zagrebačkom hipodromu gostuju strani treneri i održavaju tečajeve i škole, a Hrvatski konjički savez prije nekoliko je godina pokrenuo i vlastiti sustav obrazovanja u svim granama konjičkog sporta te obrazovanja trenera i voditelja škola jahanja; dio se nastave održava i na hipodromu. Bez položenog ispita i licencije nema više ni natjecanja ni treniranja. Sportski se konji uglavnom uvoze, no i tu se počelo računati na vlastite snage i školovati mlade konje, kao što, primjerice, radi hrvatski reprezentativac Ante Šimleša.

Hipodrom ZagrebBez vrhunskog konja nema vrhunskih sportskih rezultata, a takvih konja nema bez novca. Četveronožnog ljepotana, u kojeg ćete biti zaljubljeni i zbog kojeg ćete odvajati pola prosječne hrvatske plaće za hranu i smještaj u jednom od hipodromskih boksova, možete kupiti i za nekoliko tisuća eura. Pritom je važno istaći da Grad Zagreb subvencionira više od pola ekonomske cijene smještaja. Međutim, želite li konja za natjecanja, iznosi se penju na nekoliko desetaka, čak i stotina tisuća eura, a onda valja platiti i dobrog trenera. I kao što to u životu obično biva, rijetko su spojeni talent i mogućnosti, pa nije neuobičajeno da vlasnik vrhunskog konja ustupa drugom jahaču ili da odličan jahač za konja traži sponzora.

Posljednjih su se godina na zagrebačkom hipodromu održavale i utakmice Svjetskoga kupa u preponskom jahanju, čime je Zagreb upisan na svjetskoj karti konjičkoga sporta – poput Sljemena sa Svjetskim kupom u skijanju. Međutim, već nekoliko godina Svjetskoga kupa u Zagrebu nema, zbog nedostatka novca za organizaciju u kojoj valja poštovati svjetska pravila, pa i svjetske iznose nagrada. Čini se da se ipak carskim sportom ne možete baviti ako niste car!

I hipodrom bi trebao dobiti novo, carsko ruho. Iako Zagrebački holding brine o čistoći, održavanju terena i zelenila, hipodromu šminka više nije dovoljna – 64-godišnjak je spreman za estetske operacije. Prije svega, treba obnoviti galopske staze i vratiti im život. Staje moraju biti organizirane prema suvremenim pravilima, moraju imati ventilaciju, prostore za tuširanje konja, čišćenje, potkivanje, posebna spremišta za opremu i hranu, boksovi trebaju biti točno određene veličine, garderobe i prostori za jahače također moraju zadovoljavati visoke standarde – ukratko, i konji i ljudi na hipodromu trebali bi imati smještaj s pet zvjezdica.

Hipodrom ZagrebDanas se, nažalost, skupocjeni konj može vidjeti u premalome boksu u dotrajaloj staji sa već stotinu puta popravljanim daskama, u kojoj je propuh jedini način prozračivanja. Betonski i zemljani podovi boksova također više nisu najbolje rješenje, hranilice i pojilice su dotrajale, rasvjeta je u većini prostora svedena na običnu žarulju… Kao da ferarri držite u sklepanoj drvarnici! Neprikladne su i prostorije za spremanje hrane za konje, potkivačnica – puno je toga na zagrebačkom hipodromu danas još uvijek prepušteno improvizaciji i domišljatosti članova klubova. Osim dvorane, sve je objekte na hipodromu možda isplativije srušiti, nego popravljati.

Ambicije su velike: hipodrom mora postati reprezentativno mjesto za prihvat konja koji će dolaziti na natjecanja. Trening-centri i rekreativno jahanje trebali bi se preseliti u zagrebačku okolicu, a hipodromu treba vratiti osnovnu namjenu: sportsko borilište i učilište. Utrke i turniri tada bi se mogli održavati svake nedjelje. Škola jahanja također treba ostati na hipodromu i pružati osnovna znanja o svim granama konjičkog sporta. Hipodrom ne smije biti objekt odvojen od sporta, već mora biti organizator sportskih priredbi. I održavanje velikih koncerata, ako se ne poklapa sa sportskim priredbama, nije neuobičajeno za hipodrome i donosi prihod.

Daleko, predaleko se čini ’64. godina, kad je Sava poplavila Zagreb, a na hipodrom je navrla iznutra, iz podzemlja, iz svih onih iskopanih graba za šljunak za gradnju Velesajma – kad su konje spašavali i odvodili u staje u okolici. Iz nekog je drugog vremena i ratovanje jahača s lovcima koji su po hipodromu lovili fazane i jurnjava za odbjeglim konjem po uličicama stare Kajzerice – kad hipodrom nije imao ogradu. Davno je i vrijeme romantičnog volonterizma – kad su jahači u ruke najprije uzimali metle, vile i tačke, a tek onda sedla i uzde. Prošlo je i vrijeme bajkovitih sportskih uspjeha s prikrpanom opremom i isluženim konjima koji su samo iz ljubavi crpili magičnu snagu. Život se mijenja i juri naprijed. Galopom.

Konjička natjecanja na hipodromu

Hipodrom ZagrebTradicionalna je konjička priredba na hipodromu Međunarodni lipanjski turnir koji se održava od 1975. godine, a najuspješniji se jahači bore za glavnu prestižnu nagradu – Pehar grada Zagreba. Istodobno s Lipanjskim turnirom, održava se i Prvenstvo Hrvatske u preponskom jahanju, na kojem se najbolji domaći jahači natječu za titule državnih prvaka u svim kategorijama. Od 1992. održavaju se i utakmice Croatia kupa u preskakanju prepona. Na zagrebačkom se hipodromu održavaju još i preponske utakmice Zimskog i Ljetnog kupa te tradicionalni Božićni turnir, a sve brojnija su i manja natjecanja u preponskom i dresurnom jahanju, koja organiziraju pojedini konjički klubovi. Hipodrom je svake godine domaćin i nekoliko turnira u dresurnom jahanju, među kojima su i natjecanja za World Dressage Challenge.

Galopski derby – utrku u kojoj se natječu punokrvna engleska grla na stazi od 2400 metara i to samo jednom, u trećoj godini života – zbog loše galopske staze ne gledamo na zagrebačkom hipodromu; najčešće se održava u Sinju. No, zato zagrebačka kasačka staza dopušta održavanje Hrvatskog kasačkog derbyja (prvi je bio 1998.) – utrke na 2600 metara, koju jednom u životu trče kasači stari četiri godine. Uz mnogo truda, galoperi i kasači na zagrebačkom hipodromu povremeno uspiju organizirati tek nekoliko trkaćih dana na godinu (svakog se dana može održati sedam ili osam utrka), što je zanemarivo u svjetskim okvirima.

Napisala: Diana Kučinić

Fotografije: Snježana Ivić

Pin It on Pinterest