WALDEN: Život u šumi (Henry David Thoreau)

Opis

Vladimir Jelkić i Jelena Lacković u svom radu »Thoreauov Walden kao moguća paradigma bioetičke edukacije« pišu:

“Thoreau nam primjerom vlastita djelovanja pokušava ukazati na ono važno. Detaljnim opisima izrade dimnjaka i značaj grijanja u vlastitoj kući, pri čemu s poštovanjem nabraja i opisuje materijal potreban za izradu (šljunak, pijesak) i drvo kao ogrjev, pokazuje da je svjestan što je i na koji način uzeo prirodi te kasnije u tekstu opisuje kako mu je to poslužilo. Šljunak s obale omogućio mu je čvrst dimnjak, a drvo za ogrjev toplu i svijetlu kuću kako bi postigao tek toliku ugodu da može djelovati na ostvarenju svojih vlastitih viših ciljeva, što je u njegovu slučaju bilo pisanje. Čovjek je duhovno više biće od životinje i kao takav je sposoban prilagođavati prirodu svojim potrebama, no te potrebe trebaju biti u skladu s osnovnim fiziološkim potrebama. Ponajviše u skladu s višim ciljevima i humanističkim potrebama: „Na taj način on odlazi korak-dva dalje od nagona i prišteđuje si nešto vremena za umjetnost.“

O lovu Thoreau naizgled govori kao o korisnom načinu obrazovanja u kontekstu učenja o prirodi, no naglašava da lov naposljetku treba nadrasti te to potkrepljuje sljedećom izjavom:
„Nijedno humano biće koje napusti nepromišljenu dječačku dob, neće iz obijesti ubiti nijedno stvorenje što svoj život nosi po istom pravu po kojem i ono samo. U krajnjoj neprilici zec plače poput djeteta.“

Znamo da neki ljudi ubijaju iz obijesti i ljude i životinje, no čovjek je čovjek po sebi jer ima sposobnost izdići se iznad toga i njegova je dužnost da to u konačnici i učini. Zanimljivo je primijetiti da Thoreau više empatije pokazuje prema neljudskoj prirodi i životinjama, nego prema ljudima. Je li to posljedica razočaranja u ljude ili nešto sasvim drugo ne bi bilo primjereno nagađati.

Thoreau se zalaže za vegetarijanstvo jer životinjska hrana nije u skladu s višim zakonima, s obzirom na to da je nečista. Tvrdi da je zasitnost u odnosu na biljnu hranu neznatna, a prljavština oko pripreme veća. “Odbojnost prema životinjskoj hrani“, tvrdi Thoreau, „nije posljedica iskustva već nagona.“

„Bijedan je izbor“, smatra on, „živjeti zaskačući druge životinje, postavljajući stupice za zečeve i klanjem janjadi.“

Ipak Thoreau prihvaća da određenoga odstupanja od prilagođavanja prirodi ponekad mora biti: „…bio sam kadikad u stanju s užitkom pojesti i prženog štakora, ako je to bilo potrebno.“ Ključni dio je: “ako je bilo potrebno“ jer pokazuje da se o tom činu zadiranja u prirodu promislilo samo čovjeku dostupnom moći suđenja. Kritike lova i životinjske prehrane iskazuju njegove ideje o prevrednovanju vrijednosti odnosa čovjeka i životinja, odnosno čovjeka prema neljudskoj prirodi. S druge strane vrijednosti koje bi trebale prevladati u odnosu čovjeka sa svojom kulturom i tehnologijama prema okolišu, iskazuje primjerice i osvrtom na željeznicu u blizini svoje nastambe. Kada mu kontemplaciju u divljini prekine vlak ili „željezni konj“, kako ga naziva, Thoreau se osvrće na pojavu i značenje vlaka i željeznice te utjecaj koji takva novost industrije i tehnologije donosi društvu i trgovini. Željeznica je u to vrijeme predstavljala jedno od čovjekovih najvećih tehnoloških postignuća, a autor je vrlo brzo primijetio kakav to utjecaj na prirodu ima. Jedne stvari odlaze gore, a druge dolje. Raste čovjekovo znanje, pohlepa i konzumerizam, a propada njegova čovječnost i to svakim srušenim stablom i svakom životinjom zatočenom u vagonu kako bi bila ubijena i pojedena na nekom drugom kraju svijeta. Thoreau je već tada primijetio u kojem smjeru čovječanstvo ide: površnost,materijalizam, neumjerenost. U želji je za posjedovanjem čovjek već tada nepromišljeno otuđivao prirodi njenu ljepotu, veličanstvenost i vrijedne resurse za živote sljedećih naraštaja, a danas je ta pojava u dubljim i većim razmjerima nego što je Thoreau ikad mogao zamisliti. U njegovo vrijeme znanost i tehnologija još nisu u tolikoj mjeri narušavale sklad prirode pa nije neobično da Thoreau piše da je priroda nepovredivoga zdravlja. Suvremenost nam pokazuje koliko je u tom slučaju bio u krivu.

Njegova je sklonost znanstvenom proučavanju prirode vidljiva u njegovim matematičkim mjerenjima i izradi tlocrta jezera Walden te promatranju prirodnih pojava i promjena, što nam pokazuje da on nije u sukobu sa znanošću. Znanost se u njegovu slučaju ne protivi bioetici već one služe jedna drugoj i nadopunjuju se. Premda važnijim od istraživanja prirode i brojanja mačaka u Zanzibaru, smatra istraživanje samoga sebe.”