DEPRESIJA: Mladi ne traže pomoć jer se boje prisilne hospitalizacije na psihijatriji

“Što ako nas prisilno hospitaliziraju? Što ako nas društvo odbaci? Ima li izlaza? Sve su to samo neka pitanja s kojima se bori sve više mladih koji na svojim leđima danas osjećaju teret depresije, a okolina ih zbog toga nerijetko ili osuđuje, ili njihove probleme ne shvaća dovoljno ozbiljno”, početak je to izvrsnog teksta kojim je novinar Dominik Janović veoma toplo, humano i s dubinskim uvidom prikazao borbu mladih s mentalnom bolešću. Zbog važnosti teme i želje da dopre do šireg kruga čitatelja, a uz dozvolu autora i studentskog lista Global u kojem je Dominik Janović autor i urednik, prenosimo u cijelosti tekst koji je koncem ožujka 2019. autoru donio i nagradu udruge Pragma za najbolji tiskani/online prilog:

Svoje je iskustvo Globalu ispričala studentica Hana Fajtović.

“Sve je počelo prije dvije godine kada su mi u prometnoj nesreći stradale dvije prijateljice. Htjela sam biti jaka i ne pokazivati slabost, ali u međuvremenu me dotukla smrt bliskih osoba. Prije nekoliko mjeseci krenula sam psihijatru. Nakon što sam zaključila da imam problem, osjećala sam se vrlo čudno jer sam bila veselo dijete. Vrlo je teško o tome govoriti jer je uvijek prisutan strah da će me okolina smatrati ludom, da će me osuditi, što druge osobe često i rade kad su u pitanju takvi problemi”, istaknula je Fajtović.

‘Kao da sam stvar’

Najviše se bojala potražiti pomoć jer se pribojavala da će se dogoditi upravo ono što tvrdi da je zamalo doživjela – prisilnu hospitalizaciju.

“Na nagovor dečka odlučila sam se javiti u bolnicu Jankomir. Po dolasku sam već imala suicidalne ideje i razrađen plan za samoubojstvo, pa je psihijatrica rekla da me ne može takvu pustiti. Kao opciju ponudila mi je da nazove hitnu koja će me odvesti u bolnicu na Rebro, ili da sama odem. Rekli su mi da me nitko ne može hospitalizirati protiv moje volje, pa sam otišla. Tamo me dočekala liječnica koja mi je rekla upravo ono čega me najviše bilo strah – da me uz sudski nalog može prisilno hospitalizirati”, kazala je Fajtović, te dodala da joj je bilo potrebno čak 45 minuta uvjeravanja ne bi li je s Rebra pustili kući.

“Ponašala se prema meni kao da sam stvar. Zamolila sam je da odem barem po četkicu za zube u dom, ali i to je odbila”, istaknula je Fajtović.

Sve je prema zakonu

Iz Rebra smo dobili kratko priopćenje da oni nikad ne bi dopustili da se netko prisilno hospitalizira, ali kad je riječ o osobi koja je opasna za sebe ili okolinu, ipak je drukčije. Tvrde da je hospitalizacija u tim slučajevima na određeno razdoblje nužna.

U Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama stoji kako je prisilni smještaj u bolnicu dopušten kad je osoba opasna za sebe ili svoju okolinu. Liječnik koji je takvu odluku donio, obvezan je napisati svoje obrazloženje u uputnici. Sve nepravilnosti mogu se prijaviti pravobraniteljici za osobe s invaliditetom.

Nakon neugodna iskustva Fajtović je ipak uspjela pronaći podršku koja joj odgovara.

“Obratila sam se profesorici na svom fakultetu koja me je savjetovala vrlo ljubazno i toplo. Rekla mi je za Centar za zdravlje mladih u Heinzelovoj, kamo i sad idem. Drago mi je da sam se otvorila i rekla svoje probleme, vidim da to sad ide na bolje. Isto savjetujem i svima koji prolaze takvo stanje. Povjerite se barem najboljem prijatelju. Učinite prvi korak”, poručuje Fajtović.

Iz Vrapča na studij psihologije

Pozitivna iskustva s psihijatrijskim ustanovama ima student iz Zadra Dino Sekso, koji se s depresijom borio još u srednjoj školi.

“Počelo je s nesanicama i nemirima, pa je preraslo u bolest. Problem je bio u tome što sam ja bio perfekcionist i uvijek sam se trudio imati odlične rezultate, što, naravno nije uvijek moguće. Stvari su se otele kontroli, zbog čega je ubrzo počeo patiti i studij Stomatologije u Zagrebu”, izjavio je Sekso.

Zbog stanja koje se pogoršavalo, Sekso je izgubio smisao. Kaže kako ga ništa nije ispunjavalo.

“Nakon tegoba javio sam se na zavod za liječenje, pa sam otišao u Vrapče gdje su ustanovili da sam proživio depresivnu epizodu. Na odjelu sam proveo neko vrijeme, a jedan od zadataka nam je bio u dnevnik zapisivati svaki svoj dan i svoje osjećaje. Ja sam počeo 2015. te sam, dvije godine nakon toga, iz tih zapisa objavio knjigu pod nazivom ‘Na adresi zalutalih duša’. Zalutamo, pa se nađemo, a kad se izgubimo, nema povratka”, kazao je Sekso.

Njegova iskustva iz Vrapča bila su uglavnom vrlo pozitivna, a sve ga je motiviralo da upiše psihologiju u Zadru gdje trenutačno studira.

“S depresijom se nekako čovjek saživi i ona mu postane poticaj. Zato poručujem svima koji ovo prolaze da se jave za pomoć jer mislim da je o tome potrebno sve više govoriti”, zaključio je Sekso.

Raditi na sebi može se i kroz psihodramu

Osim općeprihvaćenih načina pomoći postoje i neki manje poznati psihoterapijski pravci poput psihodrame. Više o tome rekle su nam psihodramske praktičarke iz Centra za psihodramu Ana Pulek i Maja Aqqad. “Na našim radionicama igramo uloge. Ono čega se klijent boji donosimo na scenu i zajedno s ostalim članovima grupe pokušavamo doći do rješenja putem savjeta. Psihodrama je tehnika zasnovana na principu dječje igre”, kažu Pulek i Aqqad. Dodaju da im se studenti često javljaju zbog teškoća na fakultetu, a onda se pojave i drugi problemi kojih nisu bili ni svjesni.

“Najveći mit o psihoterapiji je taj da ona služi bolesnima. No pravi kandidat je mlad, pametan i ambiciozan čovjek spreman raditi na sebi”, ističu Pulek i Aqqad. “Lijekovi dođu kao štake kad slomite nogu. Potrebno je raditi na sebi i potražiti pomoć, i izlaza ima. Najgore što možemo učiniti jest izolirati se. O ovim temama potrebno je što više govoriti i osvijestiti da je normalno ponekad biti usamljen i tužan”, zaključuju.

Zbog mentalnih teškoća odustao od fakulteta

Darko Šunc bivši je student politologije na Fakultetu političkih znanosti. Zbog poteškoća morao je odustati od fakulteta. “Moje tegobe počele su kad mi je bilo samo 17 godina. Ni sam se ne sjećam kako je sve počelo. Osjećao sam se kao da ništa ne razumijem, ne pamtim, a uz sve to bila je prisutna i velika doza depresije i tjeskobe”, kaže Šunc. Za njegove probleme doznala je najprije majka, nakon čega je potražio pomoć liječnice opće prakse. Nedugo zatim, hospitaliziran je u psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež.

“Prvo iskustvo s bolnicom bilo mi je strašno. Bilo je svakakvih pacijenata. Ne znaš što se događa ni što te snašlo. Osoblje nije bilo korektno”, tvrdi Šunc i dodaje da je u pet godina, za hospitalizacija, doživio nekoliko incidenata. Inače, na Fakultetu političkih znanosti studirao je od 2007. do 2010. godine. “Prestao sam zbog bolesti. Nakon što mi se nakupilo previše gradiva, shvatio sam da je bolje da sam odem, nego da budem prisiljen otići”, zaključio je Šunc. Za budućnost kaže kako želi postati publicist. Aktivno piše posljednjih 14 godina i tvrdi dobro funkcionira sa svojom bolešću. “Preporučujem svima da potraže pomoć kad osjećaju potrebu. Liječnika je i dobrih i loših, ali tako će uvijek biti”, zaključuje.”

Piše: Dominik Janović, Global