INTERVJU Joel Young: “Kad prestanemo uzimati stvari osobno, slijedi opraštanje samom sebi, a time i sloboda”
„Jeste li spremni za duboku, pozitivnu životnu promjenu do koje ćete doći vrlo jednostavno?“, stoji u pozivu na predavanje i radionicu Joela Younga koje će za desetak dana održati u Zagrebu. Pitanje je to na koje uvijek postavljam protupitanje: „Kako?“ Od dama koje organiziraju radionicu doznajem ukratko da je Joel Young, međunarodno poznati terapeut, predavač i NLP-ovac, osmislio NPA tehniku koja to postiže. NPA stoji za „Non Personal Awareness“, odnosno „svijest o neosobnosti“.
U par riječi, suština je njegovog pristupa da se stvari koje nam se događaju u životu trebaju prihvaćati neosobno. Dakle, ako kasnim na važan ispit jer tramvaj ne dolazi, ne trebam si postavljati pitanja „Zašto baš sad? Zašto baš meni?“, preispitivati se kojim sam svojim činom izazvala/skrivila takav tijek događaja. Nema to veze sa mnom osobno, nije moja greška. Iskreno, sve mi to zvuči pomalo kao healerska verzija poznatog mafijaške ispričnice (iz filmova) kada žrtvi prije nego što će je ubiti kažu: „It’s just business! Nothing personal!“ (To je samo posao! Ništa osobno!).
Pokušavam zamisliti koja bi lakoća življenja stigla uz ovakvu neosobnu perspektivu: „To je samo moj život! Ništa osobno!“ I tako se stvorio povod za ovaj intervju sa Joelom Youngom, u kojem on nadahnuto pojašnjava kako i zašto je osmislio baš takav pristup za rad na sebi, kako se prepuštati tijeku životnih energija i naposlijetku, što je (ili što bi trebao biti) smisao života:
NPA tehniku ste razvili nakon deset godina rada kao licencirani terapeut NLP-a i Inner Healinga. Što novoga donosi vaša NPA tehnika u pristupu odnosno u rezultatima?
Često nas upravo osobno doživljavanje stvari, ljudi ili događaja blokira, odnosno sprječava da u životu napredujemo, razvijamo se i ostvarimo kvalitetne dugoročne odnose, prije svega sa samima sobom, ali i sa svima onima koji nas okružuju. Naučimo li i spoznamo kako ne shvaćati osobno, to nam može otvoriti i približiti beskonačan potencijal beskrajnih mogućnosti napretka.
Samo naizgled NPA tehnika se sastoji od šest rečenica, međutim NPA ima utjecaj daleko iznad specifičnog problema na kojem ljudi rade. NPA proces je lijep, jednostavan način koji omogućava ljudima da prestanu uzimati stvari osobno, a niti jedna od ostalih tehnika healinga za koje znam ne bavi se specifično tim problemom. Osobno shvaćanje stvari utkano je duboko u našu psihu – to je fundamentalni mehanizam za kreiranje iskustava i kao takav je izvrstan, ali istovremeno veoma bolan.
Kad prestanemo uzimati stvari osobno, slijedi opraštanje samom sebi, a time automatski i sloboda. NPA tehnika je izvrsno oruđe za čišćenje bolnih, a uvođenje radosnih iskustava u naš život. Na taj način NPA ima potencijal izazivanja dubokih životnih promjena.
Ali, ako ne trebamo osobno doživljavati stvari koje uzrokuju naše blokade, frustracije, ono što nas je povrijedilo… a kako ih onda trebamo doživljavati? Kakav bi, po vama, trebao biti odnos između mene, moje osobnosti i svega što mi se događa? Da li bih trebala kao osobno uzeti samo ono dobro?
Ne, to je površno shvaćanje NPA. U stvari, jedna od rečenica u NPA tehnici je: „Ja sam spreman to doživjeti.“ Ono što ističem je da je „osobno uzimanje stvari“ odnosno „identificiranje“ s njima iskustveni mehanizam. NPA tehnika donosi shvaćanje da su osnovne, najvažnije životne stvari neosobne.
Ljudska patnja dolazi iz okamenjivanja trenutnih identifikacija i zadržavanja na njima, umjesto da ih pustimo da oteku iz nas kao što teče svaka energija. Ono što doživljavamo kao trajno i čvrsto, kao kamen u sebi, teško je i bolno ukloniti. Kad našu svijest prihvatimo u njenoj fluidnoj energetskoj biti, tek tada iskustva kroz nas prolaze glatko i graciozno, bez boli.
Svaki put kad radite NPA proces otpuštate identifikacije na kojima ste zapeli: neke gadne stvari tako odu iz vašeg života, a neke dobre stvari dođu. Kad uvježbate neosobnu perspektivu na život, to vas dovodi do emotivne i mentalne agilnosti u najtežim situacijama, slično lakoći pokreta tijela u aikidu.
Ne dovodi li nas takvo poimanje do otuđenosti od sebe i vlastitog života? Nije li to odricanje od odgovornosti za loše stvari koje nam se događaju? Što se događa s konceptom „uzeti svoj život u svoje ruke“?
Ljudi često misle da će postati otuđeni prestanu li uzimati stvari osobno, ali u stvari se dogodi suprotno. Etimologija osobnog, personalnog ukazuje zašto je to tako. Osobno (lat. persona je maska koju nose glumci u teatru) se odnosi na „masku“, dakle neosobno je „bez maske“. Kad ljudi rade puno NPA tehnike tada odbace mnogo svojih maski. Ili, malo drugačije rečeno, postaju sve manje i manje zabrinuti time što drugi misle o njima, a sve slobodniji biti to što stvarno jesu u svakom trenutku.
Moje je osobno iskustvo da nam se, kako se te maske rasplinjuju, javlja osjećaj bliskosti i povezanosti s različitim ljudima i u svim vrstama situacija. Tako svijet ne postaje hladno i otuđeno, nego toplo i srdačno mjesto.
Što se tiče osobne odgovornosti i ideje o uzimanju kontrole nad „vlastitim životom u vlastitim rukama“ bojim se da imam jako loše vjesti za one koji još vjeruju u takvu kontrolu.
Prosvijetljeni učitelji, kvantni fizičari i istraživači mozga – svi će vam oni reći da fundamentalno ne postoji osobna uzročnost i da je sva percipirana realnost potpuno posljedica odnosa Bog/Polje/Podsvijest. Istraživači mozga naročito inzistiraju na tvrdnji da svijesno „Ja“ uglavnom posljednje sazna što „Ja“ zapravo misli, osjeća i radi.
Istina je da mi volimo misliti da sami donosimo odluke, da kontroliramo svoju stvarnost, da preuzimamo odgovornost… ali na djelu su zapravo kreativne snage koje su toliko ogromne, da su izvan naših kapaciteta zamišljanja. Moguća matrica zbroj je ukupnosti iskustava kroz multiverzum (op. a. skup ukupne postojeće materije u kojoj je svemir samo mali fragment). Poanta je da se u svakom trenutku to Veliko Sve, taj multiverzum, izražava kroz svaku našu misao-impuls-inspiraciju-odluku. Ako pratite neku misao, impuls ili inspiraciju do njena početka, brzo ćete izići izvan domene sebstva. Kao što je Ramesh S. Balsekar, jedan od mojih omiljenih učitelja rekao: „Uvijek događanje, nikada akter“.
Na prvu, to poimanje može na nas djelovati kao obesnaženje – ona uništava kontrol freaka u nama (a svi ga imamo!). No perspektiva neosobnosti uskoro se pokaže oslobađajućom jer otkrivate da niste vi pokrenuli nego ste pokrenuti; ne dišete nego ste disani; ne stvarate nego ste stvoreni… Sami nismo aktivna kreativna snaga: mi smo primatelji i ekspresije te snage.
Kad to prihvatite, mnoge od trenutno modernih ideja da su naša vjerovanja/emocije/ ponašanja uzročnici odnosno snaga koja dovodi do promjena, do ozdravljenja… postaju upitna.
Bilo kako, kad shvatite da ste primatelj a ne uzročnik, možete se osloboditi tereta odgovornosti i krenuti prema svetom uživanju u čast onoga što primate, uključujući da to može biti i poticanje da preuzmete odgovornost ili da pustite da stvari idu kako idu
Iz vlastite perspektive, sa svojim dugogodišnjim iskustvom u radu s ljudima, kako objašnjavate da su ljudi danas toliko nesretni? Imate li dojam da smo podižući svjesnost o problemima koje imamo još nesretniji nego prije? Koliko na to utječu promjene u načinu života zbog tehnologije, brzine, raspada tradicionalne obitelji…
Mislim da živimo u veoma lokaliziranom i subjektiviziranom svijetu i da nismo potpuno prihvatili da imamo moć promijeniti svoj životni kontekst. Primjerice, 20 godina stara žena koja se odijeva u broj 38 gleda se u ogledalu i razmišlja nesretno: „Oh Bože izgledam tako debelo i masno!“. Ista žena sa 40 gleda 20 godina unatrag i čezne za onim prekrasnim gipkim tijelom i licem bez bora, koje joj je tada izgledalo tako loše. A sa 80 ista ta žena i opet čezne: „Oh kad bih barem imala životnu energiju kao kad sam imala 40!“ Kad bi 20-godišnjakinja mogla vidjeti svoje tijelo kroz oči 40-godišnjakinje, tada bi na sebe gledala sa mnogo više sreće i zadovoljstva.
Isto tako, kad bismo mogli putovati u prošlost, nailazili bismo na slične upitnike o utjecaju tehnologije i promjena života i kako su stvari puno lošije nego što su bile. Takva razmišljanja imali su ljudi prije 20, 200 i 2000 godina.
Skloni smo bježati od šire perspektive i slobode koju nam ona donosi. Dok živimo u kulturi koja slavi stabilnost, krutost, konstantu i kontrolu, svedeni smo na osnovni strah od promjene. Na razini pojedinca to znači da smo skloni zadržavati se na stvarima i događajima, a time zaustavljamo prirodni tijek životnih energija.
Osnovna priroda života je promjena. Sve ide u prošlost – nema konstante. Kad ono što nam se dogodi pretvaramo u konstantu, posljedica su bolna iskustva koja emocionalno doživljavamo kao „nesretna“.
NPA je nevjerojatno dobar u pomaganju ljudima da se prepuste energetičnoj, fluidnoj i promjenjivoj prirodi života. Tek tako se mogu osloboditi raznih spona i utega koji ih zadržavaju na istom mjestu, i početi slobodni jahati prirodne struje svoga bića.
Kao pozitivan primjer NPA tehnika, na vašoj web stranici navodite 2-godišnju djevojčicu kojoj je majka pomogla da si primjenom NPA tehnike izliječi kožnu bolest koja se nije mogla suzbiti lijekovima. Možete li preporučiti NPA za djecu kao dio odgoja za život bez frustracija?
Da, na moje veliko iznenađenje NPA jako dobro djeluje na djecu i izgleda da ga ona prirodno shvaćaju. Uz to im je NPA proces i lako raditi. Prvi slučaj da me netko izvjestio o mogućnosti NPA sa djecom bilo je vezano uz devetogodišnjeg Finna kojeg su druga djeca u školi zlostavljala do točke da je počeo odbijati ići u školu. Njegova je majka, baš svježa sa NPA radionice, odlučila poskušati pomoći sinu tom tehnikom. Ispričala mi je poslije da je to Finnu donijelo trenutno olakšanje. Isprva se čudila jer je mislila da je premalen da uopće shvati koncept neosobnog, pa ga je pitala da li je shvatio o čemu se radi, a on je odgovorio: „Znam što to znači: da nije moja greška.“ Svidjelo mi se kako je prirodno usvojio tu energiju. Poanta je da je sljedeći dan otišao u školu i poslije rekao da mu je to bio najbolji dan u školi ikada. Zato preporučam NPA za djecu, iako mislim da je najbolje da se prakticira u cijeloj obitelji. Naime, kad se obiteljska svjesnost mijenja složno, to je veoma moćna stvar.
I za kraj, što je po vašem mišljenju smisao života?
Ha! Koje divno pitanje! Ljudski život je iskustvo. To je uistinu dar.
Osvijestite sebe kao primatelja, a ne uzrok, i slavite svako životno iskustvo onako kako vam dolazi, kako ste ga proživjeli i kako je prošlo – bez obzira kakvo je.
Pojmite sebe kao stvoreno biće. U svakom svetom trenutku života vi ste izraz, ekspresija jedinstvene perspektive u polju beskrajnih mogućnosti. Dajte da ta struja svetih trenutaka zvana život bude otkrivanje užitaka, ljubavi, čudesa i zajedništva.
Piše: Snježana Ivić Gerovac
