MAHOVINA: Zeleni šumski baršun kojeg u Japanu obožavaju

Mahovina je jedna od najstarijih biljaka na svijetu. Pojavila se prije 450 milijuna godina i jednostavno je građena – bez pravog korijena, stabla i listova. Raste u busenovima na vlažnim staništima, dosežući u prosječno visinu od 1 do 10 cm. Mahovinu nalazimo u raznim staništima u cijelom svijetu, a najviše joj odgovaraju sjevernija, hladnija i vlažnija područja. Biljčice mahovine ne rastu same, nego zbijene u guste busenove na vlažnim kopnenim ili u slatkovodnim staništima.

U zen vrtovima, u terariju, na bonsaiu, u ikebani

Zbog njene suptilne ljepote Japanci joj se dive već stoljećima, hodočaste ju proučavati u japanske prašume, neizostavan je element zen vrtova koji okružuju budističke hramove, uzgajaju je u lončanicama i terarijima, njome se prekriva tlo oko bonsai stabala, visi ispod nadstrešnica japanskih kuća i na balkonima… Mahovina se spominje i u nacionalnoj himni Kimigayo u stihu koji bi u hrvatskom prijevodi glasio otprilike ovako: “… Neka tvoj svijet traje tisućama godina, dok se svi kamenčići ne sjedine u jednu golemu stijenu i dok ih ne pokrije mahovina.“

Od u svijetu poznatih 13 000 vrsta mahovina, u Japanu ih uspijeva više od 1 700 vrsta. Odgovara im obilna vlaga koju donose istočnoazijski monsuni i česte kiše na otocima Japana, osobito na Yakushimi.

„Kao sačuvano blago iz davnina, mahovina je odjednom bila posvuda. Prekrila je stabla, kamenje, čak i zemlju, obavijajući cijelu šumu svojim blistavim, zelenim krznom… Tu je, moglo bi se reći, počela moja ljubavna veze s mahovinom.“, tako je japanska spisateljica Hisako Fujji opisala početak svoje fascinacije mahovinom na jednom putovanju na Yakushimi.

Prije desetak godina objavila je knjigu „Mahovine, moje drage prijateljice“, koja je postala bestseller, a obožavanje mahovine u Japanu se još više razvilo, u svojevrsnu modernu opsesiju. Pojavile su se ženske grupe „cure mahovine“ (eng. moss girls) koje organiziraju tematske partyje na kojima se piju zeleni kokteli s mahovinom, pa čak i žensko prstenje koji umjesto dragocjenih kamenčića ima male kutijice u kojima je mahovina. U turističkim magazinima reklamiraju se putovanja u prašume gdje su tlo i stabla prekriveni mahovinom, a turisti uživaju pomno zagledavajući u biljčice s povećalom.

Poznavatelji japanske kulture i tradicije, Mako Nozu i Brian Thompson, koji podučavaju japanski jezik na Sveučilištu Južne Floride, pojašnjavaju kako ovo obožavanje mahovine izražava japanske senzibilitet:

„U zapadnjačkim kulturama na prirodu se često gleda kao na nešto što treba ukrotiti, dok Japanci žele biti u suživotu s prirodom, postupajući prema njoj kao pristojan, neometajući gost.”

I zato, dok na Zapadu postoji ogromno tržište za herbicide za uništavanje mahovine, koja se smatra štetnim korovom u travnjaku, na kamenim i granitnim pločama te na betonu, Japanci ne bi niti pomislili da unište nešto tako nenametljivo i plemenito.

“Mahovina ne naraste dramatično preko noći, nego joj trebaju godine i godine da bi prekrila površinu samo jednog kamena. Upravo u tome Japanci vide unutrašnju vrlinu te biljke i zato ju cijene. Tu je, dakako, i ljepota mahovine: boje koje viraraju od svjetlozelene do smeđe, i senzualna, baršunasta površina biljke koju mnogi vole dodirivati.“, pojašnjavaju Nozu i Thompson u eseju za TheConversation.

Ljepota prolaznosti, skromnosti, asimetričnosti i nesavršenosti

Istočnjački Wabi – Sabi je estetika koja posebno cijeni kvalitete poput prolaznosti, skromnosti, asimetričnosti i nesavršenosti. Na Zapadu se lijepim smatra suprotno: trajnost, grandioznost, simetrija i savršenost, a to se ogleda posvuda oko nas u arhitekturi zgrada i krajobraza. Tako su, primjerice, japanska polja riže napravljena tako da slijede vijugavi oblik brda, dok se kod nas nastoje krčiti ravna polja i sade se pravocrtne linije, poput primjerice zasada vinograda u Kutjevu, kako se vidi na slikama dolje.

Saihoi, budistički hram u Kyotu u cijelom je svijetu poznat po 35 000 četvornih metara velikom vrtu obraslim mahovinom pa ga tituliraju i „hram mahovine“ (eng. moss temple). Od 1994. godine je na listi svjetske kulturne baštine kao povijesni spomenik Kyota. Spiritualnost zena ovdje je prvi u vrtu izrazio pomno slažući kamenčiće i stijene 1339. godine budistički redovnik Muso Kokushi. Dio vrta hrama Saihoi kojeg je uredio kao svoje posljednje počivalište nije dostupan javnosti. Koristi se kao redovnički dojo za vježbanje zen spiritualnosti na mjestu gdje je Muso Kokushi doživio prosvjetljenje.

Naljepša doba za posjet vrtu hrama Sahoji su tijekom ljetne sezone kiše koja osvježi zelenilo mahovine (sredinom lipnja do sredine srpnja) i najesen, kada crveni i narančasti listovi javora padaju na tlo pokriveno kontrastnim smaragdnim zelenilom baršunaste mahovine.

Izumiranje mahovine

Uz svu tu ljubav, i u Japanu je mahovina ugrožena, jer toplina koju upijaju i zadržavaju betonirane i asfaltirane urbanizrane površine djeluje na smanjivanje jutarnjih rosa i magle koje mahovini daju potrebnu vlagu. Prema metorološkim izvještajima u Kyotu je do 1960.-te godišnje u prosjeku bilo 30 dana rose, a od 2000.-te rosa je nestala, smanjena je na skoro prosječnih 0 rosnih dana godišnje. Posljedica je da se u Kyotu smanjuju površine pod mahovinom, pa dr. sc. Oishi Yoshitaka, specijalist za biologiju mahovine u stručnom članku za Nippon.com upozorava da „izumiranje mahovine prijeti ljepoti i kulturnom nasljeđu japanskih vrtova“ ako se ne zaustavi trend smanjivanja krajolika u kojem mahovina može uspijevati.

Slatkovodna mahovina stvara sedrene barijere Plitvičkih jezera

Japanski turisti u Hrvatskoj oduševljeni su Plitvičkim jezerima. Na sedrenim barijerama i na slapovima je u istraživanjima provedenim od 2016. do 2019. u Nacionalnom parku Plitvička jezera determinirano čak 44 vrsta mahovina. Slatkovodne mahovine sudjeluju u procesu stvaranja sedre i izgradnji čarobnih sedrenih barijera Plitvičkih jezera. Jednostavno prepričano, neke vrste slatkovodnih mahovina za fotosintezu koriste ugljični dioksid iz otopljenog hidrogenkarbonata kojim obiluju vode Plitvičkih jezera. Kad mahovina iskoristi ugljični dioksid iz tog spoja za fotosintezu, kao otpadni produkt luči kristale kalcijevog karbonata. Oni se talože na mahovinu u obliku sedre, a kroz nju se mahovina onda probija prema izvoru svjetlosti i vodi. Donji slojevi ostaju čvrsti i osedreni, a gornji rastu dalje s novim talozima kristala kalcijevog karbonata.

Raskošna mahovina čini nezaboravnim i zaštićeni krajobraz u kanjonu potoka Kamačnik kao i Vražji prolaz i Zeleni vir u Gorskom kotaru, gdje su česti i prizori mahovine koja se penje na drveće. Moćne mahovine šire se osobito rado u našim bukovim šumama s kiselim tlom, često prekrivaju stare panjeve s gljivama ili trula stabla na tlu. Rastu tamo gdje drugih biljaka nema, odgovara im puno vlage, sjena i hladnoća, kao i lišajevima i papratima. Nemaju korijen i mogu rasti na goloj stijeni jer vodu i hranjive tvari biljke crpi sloj stanica na njihovoj površini.

Procjenjuje se da u Hrvatskoj imamo između 900 i 1200 vrsta mahovine, a njih 43 je zaštićeno zakonom. Smeta im sve toplija i suša klima i prorjeđivanje šuma sječom stabala. Znanstvenici zato predlažu da se odrede osobito gusti šumski predjeli gdje se neće sjeći stabla nego će to biti svojevrsna utočišta mahovine, a tamo gdje se sjeku neka se ostavljaju trunuti na tlu neka od srušenih stabala na kojima će se potom nastaniti mahovine. Zakonom je u Hrvatskoj ograničeno da se iz šume za osobne potrebe može uzeti samo jedan busen mahovine.

Vertikalni vrtovi s mahovinom u ultramodernim interijerima

U japanskim zen vrtovima mahovina je prekrivač tla, kamenja, stabala, drvenih konstrukcija, opločja, kamenih lanterni i vrtnih skulptura, ili se uzgoji kao zeleni otok okružen kamenčićima u zen interpretaciji univerzuma.

Šetnja zen vrtom smiruje, opušta od stresa, a pogled na mahovinu pruža osjećaj boravka u šumi. Zbog tog efekta odmora oka i duše na zelenilu mahovine, sve češće ju viđamo i u privatnim i javnim prostorima na Zapadu. U ultramodernim interijerima na zidove se postavlja vertikalni vrt sa prirodnom, živom ili konzerviranom, ili umjetnom mahovinom.

Mahovina je biljka s kojom je najlakše izvesti zeleni vertikani vrt/zid: ne zahtijeva skupo održavanje, redovno mijenjanje biljaka niti pesticide. Dobar odnos dobivene vrijednosti prema uloženom čini se da će mahovinu učiniti sveprisutnim zelenilom i na vanjskim fasadama i u unutrašnjim zidovima zgrada na Zapadu u sljedećim godinama.

Suvremeno opremanje vertikalnim vrtovima s mahovinom viđamo već i u Hrvatskoj, pa evo veoma uspjelog primjera Mr. Moo restorana u Zagrebu u Tkalčićevoj čije biofilno uređenje potpisuje hrvatska tvrtka Tech Garden. Interijer restorana na dvije etaže ukrašavaju vertikalni zeleni šumski zidovi izrađeni od prirodnih konzerviranih mahovina i umjetnog bilja izrađenog od impregniranog tekstila i prirodne konoplje, tako da gost gdje god da sjedne ima doživljaj da je okružen zelenilom.

I tako strpljiva, nenametljiva, nesavršena i skromna mahovina nakon Japana osvaja i Zapad.

Piše: Snježana Ivić Gerovac
Fotografije: Pixabay, TechGarden.hr