SAMOUBOJSTVO: Kako pomoći kad netko ne želi živjeti
Svjetska zdravstvena organizacija definirala je mentalno zdravlje kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici. No, pitanje je jesmo li baš čitav život sposobni sve ovo raditi bez povremenih padova i posustajanja, a odgovornost za to kako ćemo brinuti o svom mentalnom zdravlju, moramo preuzeti sami.
Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježen je 10. listopada 2015. u cijelom svijetu. Brojne poznate osobe tim su povodom uputile poruke javnosti.
Američka prva dama Michelle Obama naglasila je kako se mentalnih bolesti ne treba sramiti i zbog njih ne treba osuđivati: “Ne smijemo raditi razlike boli li čovjeka srce, mozak ili noga. U svakom slučaju to je bolest”.
U Velikoj Britaniji prinčevski bračni par William i Kate posjetili su, među ostalim i studentsko savjetovalište koje se bavi ranim intervencijama apelirajući putem medija na mlade da se obrate za pomoć kad se osjete izgubljeni, nemoćni, kad počnu težiti prestanku života. U cijelom su svijetu, pa i kod nas, u porastu samoubojstva mladih – postala su po brojnosti drugi uzrok smrtnosti u dobi 10 do 19 godina. Kanadsko ministarstvo je odobrilo 3 milijuna dolara za program “Gatekeepers”, u oviru kojeg će se tijekom 3 godine u pokrajini Britanska Kolumbija educirati 20.000 građana, od tinejdžera do profesionalaca, kako bi kod svojih bližnjih znali prepoznati znakove depresije, mentalne bolesti, pripreme za samoubojstvo i spriječili ih.
U Hrvatskoj je udruga „Životna linija“ tim povodom pokrenula on-line kampanju „Mentalno nije metalno“ s ciljem podizanja svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja za svakog pojedinca, ali i opće brige za druge ljude. Tim povodom razgovaramo sa predsjednikom te udruge Tinom Pongracom.
Upozoravajući znakovi da s osobom nešto nije u redu
U svojoj kampanji upozoravate na nedovoljnu brigu pojedinca o vlastitom mentalnom zdravlju, uz nedovoljnu brigu zdravstvenog sustava. Stručnjaci često naglašavaju da je kod psihičkih poremećaja, koji mogu završiti i samoubojstvom, važno što prije reagirati. Možete li navesti rane znakove na koje nas trebaju upozoriti da nešto nije u redu s nama samima, odnosno s osobama oko nas?
Znakovi koji nas upozoravaju da nešto nije u redu s nama ili s nekom drugom osobom u našoj blizini su promjene ličnosti: izraziti odmak od uobičajenog ponašanja poput tuge, povučenosti, osjetljivosti, nervoze, umora, bezvoljnosti, ponekad uznemirenosti i hiperaktivnosti.
Nadalje, drastične promjene u ponašanju poput nemogućnosti koncentriranja na svakodnevne obaveze (posao, školu); promjene u spavanju, nesanica ili pretjerano dugo spavanje; promjene u prehrambenim navikama npr. gubitak apetita ili prekomjerna konzumacija hrane; gubitak interesa za prijatelje i aktivnosti koje su ih do sada veselile; stalna zabrinutost, strah od gubitka kontrole, izraziti osjećaji krivnje, srama, mržnje prema sebi; zloupotrebljavanje droga i/ili alkohola, sređivanje poslova/dugova, dijeljenje stvari, pozdravljanje s prijateljima, verbaliziranje suicidalnih namjera ili prijašnji pokušaji suicida; opasna ponašanja poput izlaganja raznim rizicima poput neodgovornog ponašanja u prometu; žrtve nekog oblika zlostavljanja ili sudjelovanje u stresnom sudskom procesu. Važno je napomenuti da se ovi znakovi uvijek trebaju promatrati u kontekstu pojedinca, jer niti jedna od ovih karakteristika nema posebno značenje sama po sebi, već samo u kombinaciji s drugim čimbenicima i u odnosu na uobičajeno ponašanje osobe.
Jedan od ciljeva vaše udruge je donošenje Nacionalne strategije za borbu protiv suicida? Kakav bi trebao biti sadržaj te strategije, kakva je praksa drugih zemalja?
Stav Udruge Životna linija je da je pitanje suicida vrlo važno društveno pitanje, koje samim tim zahtijeva odgovarajuću pažnju i na institucionalnom nivou, zbog čega se i zalažemo za izradu Nacionalne strategije za borbu protiv suicida. Podatak da se u Hrvatskoj na godinu u prosjeku ubije više od 600 osoba, a raste i broj mladih sa suicidalnim rizikom, govori kako tema suicida zaslužuje mnogo više prostora. Nacionalna strategija trebala bi se baviti povećanjem kapaciteta institucija za psihološku pomoć, a trebala bi se također i fokusirati na sveobuhvatne programe prevencije. Ti bi se programi trebali provoditi još u ranoj dobi razvoja djece: jačanjem organizacija civilnog društva koji provode programe usmjerene na mentalno zdravlje, kao i uključivanjem institucija obrazovanja kao najvažnijeg dijela karike u poticanju odgoja i obrazovanja suosjećajnih i odgovornih mladih osoba.
U pogledu prakse drugih zemalja moglo bi se, nažalost, reći da ni drugdje stanje nije sjajno. Naime, premda neke države mogu uložiti višestruko više resursa u prevenciju suicida, stanje u svijetu općenito je zabrinjavajuće, jer postoje procjene da se godišnje ubije čak oko 1,000,000 osoba. Dakako, države poput SAD-a mogu na svom području osigurati mrežu besplatne telefonske potpore, za što je vjerojatno dobar primjer Nacionalna linija za prevenciju suicida (National Suicide Prevention Lifeline). Ta je telefonska linija razmjerno dobro oglašena u SAD-u. Osim toga, SAD posjeduje sustave psihološke potpore svojim ratnim veteranima, koji pripadaju ugroženoj skupini u pogledu suicida. Ipak, i američko bi izdvajanje sredstava za taj važan problem moglo biti veće, s obzirom na ukupan iznos njihovog vojnog proračuna.
I jedan pogled ili topla riječ može odgovoriti od samoubojstva
U Kanadi je upravo u tijeku tjedan mentalnih bolesti povodom kojeg je donesen plan edukacije tzv. gatekeepersa.
Radi se o hvale vrijednoj inicijativi, koja na konkretan i izravan način pristupa problemu suicida. Osobito je pohvalna edukacija osoba koje zatim svoje znanje mogu dijeliti u zajednici. Bit će zanimljivo vidjeti ishode tog projekta. I u Republici Hrvatskoj potrebno je širiti svijest o važnosti problema suicida, jer većina osoba s kojima sam se do sada susreo nije poznavala činjenicu da se dnevno kod nas ubiju čak dvije osobe. Potrebno je ljude u Hrvatskoj upoznati i s praktičnim načinima o tome kako pomoći osobi u depresiji, jer ponekad i jedna topla riječ, odnosno pogled, teoretski mogu odgovoriti osobu od samoubojstva u tom trenutku. Program poput edukacije gatekeepera mogao bi u Republici Hrvatskoj, ispravno implementiran, postići višestruku korist, kako u preventivnom smislu, tako i u smislu širenja svijesti o potrebi pomaganja osobama u našoj blizini.
Za očekivati je da će se širenjem svijesti o depresiji i suicidu, kao i otvaranjem javnog dijaloga na tu temu smanjiti stigmatizacija ljudi s navedenim poteškoćama. Samim tim, manje će se osuđivati traženje stručne pomoći, kao i razgovori o tim vrlo ozbiljnim temama. Važno je poslati poruku da se ne treba sramiti depresije, kako bi osobe mogle otvoreno govoriti o onome što ih muči, te kako bi što ranije potražile i dobile odgovarajuću pomoć i podršku.
Svatko od nas može posredno i preventivno utjecati na smanjenje broja suicida tako što će prema ljudima oko sebe pokazivati više pažnje i ljubavi, odvajati više vremena za kvalitetne razgovore, slušanje i povjeravanje. Briga za drugoga, bez zanemarivanja svojih želja i potreba, čini okosnicu društva u kojem se pojedinac osjeća sigurno da otvoreno izražava svoje emocije i slijedi vlastite snove, bez potrebe da udovoljava društveno nametnutim kriterijima uspjeha.
Možemo govoriti i o nepropusnosti zdravstvenog sustava koja obeshrabruje pacijente. Savjetujte stoga naše čitatelje: kuda ići, gdje tražiti uputnicu, kome se obratiti, na kojim linkovima mogu naći dobre informacije?
Osoba bi se prvenstveno trebala obratiti liječniku opće prakse, koji će joj onda izdati uputnicu za psihijatra.
Ako se radi o kriznoj situaciji, može se obratiti Centru za krizna stanja i prevenciju suicida Rebro (01/2421-603) ili pozvati Hitnu pomoć koji će joj osigurati prijevoz do najbliže psihijatrijske ustanove.
Nadalje, za emocionalnu potporu i podršku mogu se javiti Telefonu za psihološku pomoć / psihološkom centru Tesa na broj 01/4828-888, Plavom telefonu na broj (01/4833-888) ili u slučaju obiteljskog nasilja na broj Autonomne ženske kuće Zagreb (0800/5544).
Zašto si ljudi žele oduzeti život?
Problemi s kojima se najviše susrećemo u razgovoru s pozivateljima na telefonskim linijama za pomoć su: nezadovoljstvo međuljudskim odnosima, narušeni odnosi u obitelji, nedostatak podrške od bliskih osoba, nekvalitetna komunikacija, te razni oblici fizičkog i verbalnog zlostavljanja. Nakon toga dolazi niska razina samopoštovanja, nezadovoljstvo sobom, nemogućnost ostvarenja osobnih ciljeva, bilo da se radi o zapošljavanju, ostvarivanju redovitih mjesečnih prihoda ili pronalasku ljubavnog partnera.
Gotovo svi pozivatelji se bore s osjećajem usamljenosti: osjećajem da ih nitko ne razumije i da nikome nije stalo do njih. Vrlo rijetko govore o svojim osjećajima i onome što ih stvarno muči bojeći se reakcije i osude okoline. Nisu razvili naviku povjeravanja bliskim osobama te ih odlikuje izraziti osjećaj nepovjerenja prema drugim ljudima. Uz te navike i obrasce ponašanja, kada se pojave iznimno stresne i teške situacije poput gubitka bliske osobe, razvoda, dugotrajnih i stresnih sudskih procesa, financijskih problema i sl. javlja se osjećaj bespomoćnosti i preplavljenosti koji često prati viđenje da su problemi nerješivi. Uz to, važan je faktor i izrazito nisko samopoštovanje, osjećaj bezvrijednosti i nedovoljno povjerenje u vlastite snage i sposobnosti.
Nažalost, u našem društvu još uvijek prevladava stav da je govor “ubit ću se” dio normalnih frustracija i da “oni koji govore da će se ubiti to neće nikad napraviti”. Kakva su vaša iskustva s osobama koje su bile suicidalne ili čak i pokušale/preživjele samoubojstvo pa se predomislile? Što ih je nagnalo da se predomisle? Kako sada doživljavaju život, a kako trenutak u kojem su si život željele oduzeti?
Jedan od mitova koje imamo prilike često čuti o suicidalnim osobama je da osobe koje govore da će se ubiti to u pravilu nikada ne naprave, dok onaj tko to stvarno namjerava to jednostavno učini. U stvarnosti to nije tako crno-bijelo i svaku izjavu te vrste treba krajnje ozbiljno shvatiti. Bolje je reagirati na “lažnu uzbunu” nego napraviti propust koji može imati tragične posljedice. Izjave o suicidu su samo jedan od niza indikatora koje treba promatrati kao cjelinu, a nikako izdvojeno.
Suicidalni pozivatelji, u trenutku kada bih nas nazvali jednostavno nisu vidjeli izlaz iz svoje situacije, osjećali su se konfuzno, bespomoćno i izgubljeno. Imali su osjećaj kao da im se previše toga nakupilo. Nisu bili u stanju napraviti prijeko potreban odmak od problema, staviti ga po strani, kako bi se mogli usmjeriti na nešto drugo, što bi ih smirilo ili im skrenulo pažnju.
U razgovoru s nama, u okviru psihosocijalnih intervencija mi im prvenstveno pružamo emocionalnu potporu i podršku, aktivno ih slušamo te ih osnažujemo kako bi postali svjesniji vlastitih snaga i mogućnosti. Tek tako osnaženi i ohrabreni, nakon što su povratili snagu u stanju su se sabrati, napraviti red u glavi, kako bi analizirajući problem mogli doći do konstruktivnog rješenja.
Pitate što ih je nagnalo da se predomisle? Postoji, dakako, biološka želja za preživljavanjem, odnosno za prilagodbom. Svi mi imamo instinkt izbjegavanja boli i težnje prema ugodi te povećanju zadovoljstva. U svojoj srži imamo usađenu želju za životom, da živimo u harmoniji i ravnoteži sa sobom i svojom okolinom.
Piše: Snježana Ivić Gerovac
