HUMOR U HRVATSKOJ (1): Smijeh je dar bogova
Piše: Dragutin Lončar
Svjetski dan smijeha utemeljen je 1998. godine kao pokret za mir u svijetu i
izgradnju globalne svijesti o bratstvu i prijateljstvu kroz smijeh. Time se također
željelo ukazati na mnoge psihofizičke i druge dobrobiti koje smijeh pruža
ljudima jer ih zbližava, diže im raspoloženje, oplemenjuje i oslobađa psihičke
napetosti, briga, umora, a učinkovito djeluje i pri liječenju nekih oboljenja. Zbog
tih i drugih blagotvornih učinaka na čovjeka, pokret je prihvaćen od svih naroda
svijeta, a Svjetski dan smijeha obilježava se 10. siječnja.
Treba se smijati bar dva puta dnevno
Jedan indijski guru tvrdi da čovjeku pomaže bilo kakav smijeh, čak i onaj na silu.
Stoga bismo se mi trebali svakodnevno smijati, bez obzira što se događa tu oko
nas ili pak u Hrvatskom saboru. Stručnjaci smatraju da bi se čovjek trebao
barem dva puta dnevno nasmijati ili prisiliti na smiješak. Čak ne morate ni
pričati viceve da bi bili sretniji.
Smijeh je poseban dar bogova – govorili su stari Grci. Oni su vjerovali u božicu
Baubo za koju su mislili da može zaposjesti tijelo i natjerati vas da se
neprekidno smijete. Naravno, nitko to ne bi htio, ali je zanimljiva jedna priča o
toj božici, kako se susrela s tužnom i puno poznatijom starogrčkom božicom
Zemlje – Demetrom, koju je ona raspoložila tako da je podigla suknju i pokazala
joj ono što je ispod. Iako je božica Demetra bila u velikoj tuzi, nasmiješila se i na
trenutak povjerovala u ono bolje sutra.
Kod smijeha nema varanja
Prije petnaestak godina, u jednoj televizijskoj reportaži iz Ogulina, mlada žena
je rekla da se ljudi puno više smiju otkada je u njihov kraj stigao Bechtel
(graditelj autoceste Zagreb – Split), a s njim i novac. Kod smijeha nema varanja.
Smijemo se kad nam dobro ide, kad imamo novaca ili dobru kartu u ruci, kad
nam političar nešto obećava, a mi mu vjerujemo. No, je li novac zaista dobar
temelj za smijeh. Usprkos sve većem blagostanju, ljudi kao da se manje smiju.
Na ulicama Züricha, jednog od najbogatijih gradova na svijetu, ne vlada smijeh,
unatoč tome što su tamo ljudi puni franaka i zlata. Možda su se upravo zbog
toga prestali smijati.
Jedan američki psiholog otkrio je zašto žene najviše vole nasmiješene i duhovite
muškarce. On to objašnjava procesom selekcije koji osigurava nastavak vrste:
smisao za humor je, zapravo, pokazatelj kreativnosti i inteligencije, što su,
genetički gledano, osobine koje mogu olakšati preživljavanje i sposobnost
produženja vrste.
Za one koji vole smijeh, humor, satiru i sve ono što podrazumijeva duhovitost,
to su zaista poticajne tvrdnje da ustrajemo u borbi za smijeh na ovim
prostorima.
Zluradi smijeh
Imao pa nemao – jedna od najgorih kletvi, danas je itekako aktualna, kad na
svakom koraku imamo ljude koji su izgubili vlast, čast i imetak, te prošli
remetinečko pročišćenje. To kod običnog čovjeka često izaziva zluradi smijeh
jer je vlastito beznađe lakše podnijeti ako svjedočiš padu onih koji su nekad bili
ma vrhu. Zluradost je pojam koji opisuje radost u nevolji ili nesreći koja se
dogodila drugom ili drugima. Može biti potajna ili otvorena, a očituje se kroz
prijezir, ismijavanje, ironiju, zlobu ili sarkazam. Isto tako, zluradost ima
dominantnu ulogu pri postizanju pravde i kažnjavanju kršitelja društvenih
normi u ljudskom društvu. Zanimljivo je da je zluradost zabranjena u brojnim
religijama i drugim vrijednosnim sustavima.
Radosni smijeh
Naravno, najljepši je ipak onaj radosni smijeh kada se svi zajedno smijemo, no
životne situacije često odlučuju o vrsti smijeha za koji ćemo se opredijeliti.
U onim olovnim vremenima (neka mi ne zamjere oni koji za njima žale), čak i
jedan loše ispričani vic donosio je olakšanje onima koji nisu uživali u tom
režimu. Humor je opstao i u najtežim vremenima, a postoji otkad je
čovječanstava. Budući da se majmuni znaju smijati, očito je postojao i prije
razvitka ljudskog roda. Humor postoji u svakoj kulturi, u svakom društvu i on je
često baš ono što održava ljude i u najtežim životnim situacijama.
Smijeh je oduvijek bio najbolji lijek
Smijeh je oduvijek bio najbolji lijek, pa su i dvorske lude u povijesti bile vrlo
cijenjene osobe po kojima se mjerilo i bogatstvo nekog dvora. No, znalo se i
dogoditi da su gubili glave ako nisu znali nasmijati svog vladara.
Novorođenče smisao za humor razvija već u prvom mjesecu života, a smije se
već sa četiri tjedna starosti te ga humor prati do same smrti. Odrasli se dnevno
smiju oko 17 puta, a malena djeca do 300 puta. Stoga je razumljivo kako nam je
često puno ugodnije družiti se s djecom, nego li s odraslima.
Ili da se podsjetimo onog poznatog zagorskog vica koji je mnogo puta
prepričavan usprkos poruci koju nosi – o svom jadu i bijedi:
Zagorec na samrti veli sinu slabašnim glasom:
“Kaj ono mamek peče štrukle? Donesi mi jednoga.”
Sin ode i vrati se bez štrukla.
“Ne da mamek. Veli da je to sutra za karmine!”
Piše: Dragutin Lončar, novinar publicist i nakladnik, dugogodišnji novinar i urednik u novinskim izdanjima nekadašnje Vjesnikove kuće (Vjesnik, Sedam dana, Danas, Arena…), a posljednjih četvrt stoljeća samostalni novinski djelatnik te urednik i izdavač Hrvatskog humoristično-satiričkog časopisa “Potepuh”.
Drugi članci iz serijala “Humor u Hrvatskoj”:
HUMOR U HRVATSKOJ (2): Počeci pisanog humora u Hrvatskoj
HUMOR U HRVATSKOJ (3): Ima li humor mjeru?
Tekst je objavljen u sklopu projekta “Humor u Hrvatskoj” uz potporu Agencije za elektroničke medije za kvalitetno novinarstvo.
Moglo bi vas zanimati:
