Čudesan život trajekta Marina

Marina je rođena kao kraljevsko dijete. Njeno krsno ime je Kronprinsessan Ingrid. Dobila ga je po kumi – švedskoj krunskoj princezi Victoriji Ingrid Alice Desiree. Dogodilo se to 7. veljače daleke 1936. godine u danskom brodogradilištu Værftog Flydedok u Frederikshavnu.

Piše: Mladen Gerovac

Rođenje broda i brak nordijskih kralja i kraljevne

U more je porinut upravo dovršen super moderni ferry. Nekoliko mjeseci ranije kraljevna Ingrid udala se za danskog prijestolonasljednika Frederika. Taj je brak povezao dva nordijska kraljevstva a novi je brod postao simbolom te veze. Preuzeo je stalnu trajektnu liniju preko skandinavskog moreuza Kattegat, povezujući danski Frederikshavn i švedski Goetesborg. Bio je to velik dan za Dansku i za Švedsku. I za tek osnovanu brodsku kompaniju Sessan-Lignen koja će uskoro steći veliku popularnost.

Novi moderni ferry zamijenio je stari parni linijaš na ugljen. Putovanje preko Kattegata sad više nije trajalo tri nego samo dva sata. Šveđani su bili oduševljeni komforom, ali neki od njih bi radije da je brzina ostala ista. Tako bi slobodno, u miru i malo duže mogli uživati u brodskom baru uz čašicu pića, jer njihova domovina već tada nije imala nimalo razumijevanja za ljubitelje maligana.

Uglavnom, bio je to vrhunac tadašnje brodograđevne tehnologije. Stvoren je brod čelično čvrsta trupa, dugačak 64 i širok 10,85 metara, građen za teško more europskog sjevera, prima 700 putnika i 30 automobila, u strojarnici su dva najmodernija Polar Atlas dizela od po 1080 konjskih snaga, maksimalna brzina plovidbe – 16 milja.

A unutrašnjost na rubu raskoši. Luksuzni salon s dubokim tapeciranim naslonjačima, tepisi, široka stubišta, mjedeni rukohvati, brušena ogledala, zavjese, draperije, bar, odlična kuhinja, lijepi restoran, spavaonice s tekućom vodom … Brod će kasnije u Švedskoj dva puta promijeniti vlasnika i ime, pa će se u jednom svom životnom razdoblju zvati Christoffer Pohlen, da bi mu 1963. Express linien iz Stockholma dao današnji naziv – Marina.

Kako je rastao brodski promet, tako je rasla i Marina. Kad joj je bilo 14 godina brodograditelji su joj u sredinu trupa ubacili novi segment i tako je produžili za čitavih osam metara. Sada je brod mogao primiti tisuću putnika i gotovo 60 automobila. Nova preinaka uslijedila je 1961, jedanaest godina kasnije. Marina, tada već stara 25 godina dobila je bočne ulaze i krmenu rampu. Njena manevarska mogućnost ukrcaja i iskrcaja automobila, robe i putnika postala je savršena, kao po mjeri za naše nevelike luke. Takvu je pamtimo i u Jadranu, na našim gatovima.

33 godine: dolazak sa Sjevernog mora u Jadran

Građena za opake čudi Sjevernog mora i Baltika Marina je bila i po mjeri za jadranske nevere, zimske bure i olujna juga. Nije moglo biti drugačije nego kao štp se dogodilo – Marinu je kupila hrvatska brodarska tvrtka Lošinjska plovidba. Bilo je to 7. studenoga 1969. godine.

Prva njena linija bila je Rijeka – Cres – Rabac – Rijeka. Odmah zatim preuzima novu prugu Pula –Mali Lošinj – Zadar a nedjeljom plovi za Italiju na relaciji Pula – Rovinj – Rimini. Nešto kasnije utorkom plovi iz Pule do Poreča i Venecije, i natrag. Godine 1978. Marina je u svoj krug života uključuje i Silbu. Gat u pristaništu je produžen, pa je brod dobio svoje mjesto i u srcima žitelja, vikendaša i stalnih ljetnih gostiju tog osebujnog otoka zadarskog arhipelaga.

Svaki dan dolazak Marine u luku bio bi pravi praznik. Posebno u Malom Lošinju. Na Rivu bi se strčalo i mlado i staro ili bi se barem bacio pogled s prozora, balkona ili obližnjih kafića: „Eno Marine!“ . Dočekivali bi je i oni koji nisu nikoga ni čekali ni ispraćali. A kad se slučajno ne bi na vrijeme pojavila iza punte Koludarca na ulazu u malološinjsku luku, već je gradom strujala zabrinutost: „Pa gdje je Marina?!“ To se zaista događalo vrlo rijetko, jer Marini nije smetalo nikakvo nevrijeme, ni veliki valovi, ni jaka bura, ni olujno jugo. Ona nikad nije iznevjerila.

Drama na olujnom moru: Marina spašava jedrenjak Pogled

Ali jednog se popodneva Marina nije pojavila u očekivano vrijeme. Zbilo se to 1. rujna 2001. Vani na moru tutnjala je nevera. A Marine, nema pa nema. Što se tih trenutaka događa s Marinom znao je u Lošinju jedino lučki kapetan Zoran Tomi ć. O tome ga je upravo izvijestio zapovjednik Marine Tulio Morin. Na pobješnjelom moru između Unija, Suska i otočića Zabodaski na ulazu u malološinjsku luku odvija se – drama.. U nevolji je 19-metarski dvojarbolni turistički jedrenjak Pogled. Usred oluje ostao je bez motora. Pukao je remen crpke za hlađenje, motor se pregrijao i ugasio. Kapetan Pogleda Branimir Agnić bio je bespomoćan. Na brodu su bila četiri bračna para i troje djece. Agnić je odmah uputio poziv upomoć – Mayday i ispalio crvenu raketu. Marina se zatekla na pet-šest milja od mjesta havarije. More je kuhalo na sedam bofora. Oluja je Pogled nosila prema otvorenom moru, uz prijetnju da ga razbije o Susak. Čim je primio Mayday zapovjednik Morin nije puno razmišljao – hitno treba spasiti brod i ljude. Poznavao je dobro svoju Marinu. Njenih 220 putnika i tovar od 35 automobila ni trenutka neće biti ugroženi. Uz pomoć prvog časnika palube Željka Kapovića, vođe palube Anđelka Kršlovića, komesara broda Nine Palmana, upravitelja stroja Marija Zorovića i ostalih članova posade vještim manevrima kapetan Morin je s Marinom uzeo Pogled u tegalj i uskoro su bili u sigurnosti luke Mali Lošinj. S jednim satom zakašnjenja Marina je nastavila plovidbu prema Silbi. Te je godine posada Marine zaslužno dobila najviše hrvatsko priznanje za spašavanje na moru „Plavu vrpcu Vjesnika“.

No, prava iskušenja Marinu su tek čekala. U drugoj polovici 80-tih godina prošlog stoljeća „kompetentni“ ljudi počeli su tražiti zamjenu za „premalu, dotrajalu i nespretnu“ Marinu. Tužan je bio oproštaj s Marinom na njenim rivama i u Zadru i na Silbi i u Malom Lošinju. Jer, povezala je otoke i ljude, uvukla se u njihove domove i srca, krojila im sudbine – postala je legenda. Bez nje nije mogao proći ni lošinjski karneval, postala je lošinjski zaštitni znak i maskota. Prugu Pula-Mali Lošinj-Zadar preuzela je Jadranska linijska plovidba iz Rijeke s trajektom Ilirija. Ali ne zadugo. Nije to bilo – to! Da bi Marina ponovo zaplovila svojim brazdama slave trebala je najprije proći kroz maglu u birokratskim glavama!

I Domovinski rat. Ljeto je 1991. više nitko ne misli na sunce, more i odmor. Četničke barikade na kopnu, JNA-teror na moru, pada prva krv, rat je na pomolu. Posvuda izbjeglice. Preko Jadrana bježe rijetki turisti. Marinu tada unajmljuje Jadrolinija za prugu Split – Hvar – Korčula – Dubrovnik.

1945. Marina vozi njemačke i poljske Židova, preživjele iz koncentracijskih logora

Hrvatski grad Dubrovnik, svjetski grad-spomenik i grad-muzej, pod UNESCO-vom zaštitom kao spomenik svjetske kulturne baštine nulte kategorije – na udaru je brutalnih barbara. Na grad padaju granate, posada ne spava na brodu već u skloništu. Jugosoldateska sije smrt i razara sve pred sobom. Marina 8. listopada preuzima humanitarnu ulogu.

Za Marinu ništa novo, to je njezina sudbina. Već je jednu takvu ulogu odigrala na kraju Drugog svjetskog rata u Švedskoj. Bilo je to nakon konačnog pada fašizma. Švedska Ratna mornarica i Crveni križ povjeravaju Marini prijevoz šest i pol tisuća logoraša. To su njemački i poljski Židovi, ljudi koji su uspjeli preživjeti strahote njemačkih koncentracijskih logora. Marina ih prevozi na relacijama između njemačkog Luebecka i poljske Gdynie, te švedskih luka Malmo, Goeteborg i Trelleborg.

1991. Marina kroz neprijateljske blokade na Jadranu spašava izbjeglice iz Dubrovnika

Sada ovdje kod Dubrovnika pred njom je novi humanitarni zadatak. Za razliku od onog prije 45 godina ovo je rat, drama, pogibelj. Pod paskom europskih promatrača Marina ukrcava izbjeglice iz dubrovačkih naselja i prevozi ih na sigurno, u Split. Ali pošto ih je između Šolte i Brača zaustavila i zlostavljala ratna mornarica jugovojske, u Splitu brod mijenja zastavu. Na jarbol se diže barjak Saint Vincenta i Granadina, otočke državice u Malim Antilima, a na trup ispisuje nova luka pripadnosti – Kingstown. Učinjeno je to da se Marina kao dio hrvatske flote spasi od grabeži okupatora.

Marina teško preživljava ratne dane. Kroz neprijateljske blokade prevozi izbjeglice, djecu, žene i starce iz Dubrovnika koji četnici nemilice tuku iz topova i minobacača. Članove posade uzimaju joj za taoce. Drže ih zarobljene u zločinačkoj bazi u Zeleniki. Pogodak iz minobacača uništava joj nadgrađe …

2005. Marina je nastariji trajekt na svijetu koji još uvijek vozi

Nakon Dubrovnika, Marina  veže cimu u svom Malom Lošinju. Na rivi slavlje. Prolaze ratne godine, Marina svojim šarmom i salonima postaje mjesto promocije lošinjskog turizma. I na opće oduševljenje svojih putnika i štovatelja ponovo se vraća u svoje stare brazde: Zadar – Silba – Mali Lošinj – Pula. Opet su joj tražili su joj zamjenu – nisu je mogli naći.

I tako sve do 2005. Postala je najstariji brod ove vrste na svijetu s plovidbenom dozvolom. Uoči njenog sedamdesetog rođendana šalju je u konačnu mirovinu. Ne prijeti joj rezalište, jer su Danci već ranije najavili da žele svoju „princezu“ otkupiti i vratiti u zavičaj. Na sreću, otkupljuje je domaća malološinjska tvrtka Arhipelag. Njeni vlasnici Ivica Krstaš i Dubravko Kušeta Marini žele udahnuti novi život: brod muzej, mjesto reprezentativnih događanja, prigodne male svečanosti, skupovi i predavanja, suradnja s Pomorskom školom, brod hotel, odnosno botel s obnovljenim komfornim spavaonicama, ali u izvornom stilu …  I sve to uz lungo mare, nedaleko središta Malog Lošinja. Jer grad je Marini i njenim novim vlasnicima dao koncesiju i stalni vez na lijepom mjestu Velopin, nasuprot Čikata, gdje je nekad carevala JNA. Danas ovo mjesto nagrđuju ruševine ružnih zdanja iz toga doba, a slavni ga je brod trebao unaprijediti.

Malološinjski brod muzej i egzotični noćni klub

I krenulo je tako. Salon iza zapovjedničkog mosta pretvoren je u brodski pub. Uređeni su koktel bar i noćni klub kao generatori pretvaranja Marine u pomorski muzej. Krmena paluba je nekad bila otvoreni prostor gdje su putnici uživali u plovidbi na svježem morskom zraku i na suncu. Sada je pokrivena i pretvorena u noćno zabavište za oko 300 ljudi. Uređena je egzotičnom stilu s velikim plesnim podijem. Nekadašnji sun-deck postao popularni fun-deck. Ovdje je dvije sezone gostovao brazilski plesni ansambl iz Sao Paola, zimi su se tu znali okupiti Rotarijanci, organizirana je degustacija vina … Bili su tu i mladi arhitekti iz Trsta, koji su upravo ovdje pretvorili u projekte ideju da ovdašnju nekadašnju vojnu zonu pretvore u marinu za mega jahte.

Kako je Mali Lošinj otpisao Marinu, a diči se nepostojećim staništem dobrih dupina

Sve je to trajalo dvije-tri godine a onda je Mali Lošinj Marinu zaboravio i otpisao. Nisu to učinili obični ljudi već ljudi na vlasti. Odrekli su se jednog dijela svoje slavne pomorske povijesti. Više im vrijedi hipotetička priča da u akvatoriju lošinjskog arhipelaga obitavaju i plode se dobri dupini. Ideja koju su ovdje Talijani davno začeli i isto tako davno napustili jer se pokazala znanstveno neutemeljenom, isforsirana je u maskotu, o čemu svjedoči i kič fontana na Rivi. Jer, neki su ljudi osnovali udrugu koja agresivno živi na tlapnjama iz prošlosti i neuvjerljivim programima «ljubavi» prema moru. Nisu pomogla ni uvjeravanja hrvatskih znanstvenika. A dobri dupini nisu tome ništa krivi – tu su u prolazu. Kao na bilo kojem drugom mjestu na svijetu.

I još jedna slična lošinjska antimorska priča. Prije par godina nautičare je osupnuio izgled luke. Sredina ljeta, luka je prazna. Ni pontona, ni jahti kojih je ljeto ranije Mali Lošinj bio prepun. Prodavaonice i i restorani također lokali prazni a prodavači i ugostitelji – u šoku.

Kako je Mali Lošinj prestao biti popularna luka nautičkog turizma? Što se dogodilo s potomstvom slavnih lošinjskih kapetana?

Sjetio sam se mog prvog uplovljavanja na jedrilici u Mali Lošinj prije tridesetak godina…

I tada je luka je bila prazna, ali otvorena, prijateljska. Jedrilicu (Elan 31) vezao sam uz samu Rivu (još nije bilo pontona, ali ni kič fontane s dupinima). Obavio sam nabavke za brod za nastavak plovidbe, popio kavu u kafiću, razgovarao s ljudima, osjećao sam se ugodno. Pomorski Mali Lošinj oduvijek je volio brodove, mornare a evo sada, što je prirodno i nautičare. Mali je Lošinj je u međuvremenu postao popularna luka nautičkog turizma, sada to više nije.

Kamo su nestali Lošinjani koji more, brodove i one koji plove imaju na srcu i na duši. Što se dogodilo s potomstvom slavnih lošinjskih kapetana koji su stvarali lošinjsku pomorsku povijest.

Ova mala digresija nije priča novih vlasnika Marine već autora ovog teksta, koji je kao novinar i nautičar nekoliko desetljeća bio prisutan na području Lošinja. Današnji vlasnici Marine kazat će:  Otišli smo na bolje tržište. Ali budući da su iz Malog Lošinja dodaju:  Nikad, ne moj reći nikad, možda ćemo se vratiti.

Marinu je prigrlila Rijeka

Bilo kako bilo s jahtama iz Malog Lošinja otišla je i Marina. Kamo – u prijateljsku Rijeku.

Rijeku koja je uvijek imala i nikad nije izgubila sluh i refleks za more, brodove i moreplovce. Nedavno je prigrlila i stari legendarni Galeb. Sada je u svoje okrilje primila i Marinu. I to na Adamičev gat, upravo na mjesto gdje je počela njena jadranska priča prije gotovo punih 45 godina.

Marina je u Rijeci već pune dvije godine. Ovamo ju je došla u teglju, a Malom Lošinju je na izlasku iz luke sirenom uputila posljednji pozdrav. U Rijeci su njeni vlasnici u prijateljskom okruženju nastavili razvijati svoj projekt:

– Grad Rijeka pružio nam je veliku pomoć. Dao nam je stalni vez ovdje na Adamićevom gatu, preko puta Jardolinijine zgrade i povoljnu koncesiju na deset godina – kaže Ivica Krstaš.

I sada Riječani zadovoljno kažu:  Što je vama Lošinjanima. Pa Marini je prirodno mjesto upravo ovdje na Adamićevom gatu. Jer odavde je i krenula na svoju prvu liniju: Rijeka – Rabac – Cres – i natrag. I noćila je kod nas u Rijeci upravo na ovom gatu. Tako kažu oni stari Riječani koji se sjećaju Marine iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to jedno od rijetkih mjesta u Rijeci gdje je u to vrijeme bio televizijski prijemnik. Njen je salon bio otvoren svima, tu su se mnogi Riječani okupljali, gledali TV program, igrali šah i «na karte»

Novi život na Adamičevom gatu: plesovi, domjenci, kazališne predstave, karnevalski balovi i vjenčanja

A Marina je gradu opet otvorila svoje prostore. Na Marini je danas najveći plesni podij ili moderno rečeno dance floor u Rijeci. Na Marini se održavaju domjenci, male kazališne predstave, stand by komedije, karnevalski balovi, festivali tanga, na njoj popularna riječka regata Fiumanka ima svoj dom, odavde Radio Rijeka emitira svoj pomorske emisije …

Ovdje se sada održavaju i proslave vjenčanja. I kapetan broda, Ivan Pašković, kapetan duge plovidbe iz Kraljevice, bi mogao obavljati i vjenčanja, ali samo ako je brod u plovidbi, ali Marina sada ima pravni status “plutajućeg objekta”.

Preuređenje u bord-hotel sa 112 postelja

Za koji mjesec Marina bi trebala postati prvi hrvatski botel. Što će reći brod – hotel. Imat će 112 postelja u novouređenim komfornim brodskim kabinama obnovljenu slavnu brodsku kuhinju i restoran. Iza zapovjedničkog mosta tri su luksuzne kabine, koje će u novom botelu dobiti tretman kapetanskih apartmana. U pramčanom dijelu je mala welness vertikala. Dolje fitness i salon za masažu a gore jakuzzi i dva velika masažna tuša.

Pramčana paluba ostala je ista. Njome dominira impozantno sidreno vitlo s lancima i lančanicima, ono originalno iz 1936. Cijeli uređaj funkcionira kao i vrijeme kad je postavljen. Iznad nje se uzdiže zapovjednički most. Sve je tu kao nekad: kormilo, drevna busola, stari brodski telegraf, dojavna veza sa strojarnicom … A strojarnica dobiva novi zadatak – da brod stalno ospkrbljuje vodom i strujom za cijeli komfor što će ga botel Marina pružati svojim gostima.

Na Rivi oko broda i u moru rasvjeta i dekoracije: sidra, propeleri, jarbol sa zastavom, osoblje u odorama. U svemu tome najvažnije je da je trajektom Marina zavladao dobri duh morske Rijeke. Njezin čelični trup je zdrav a srce su joj dali ljudi koji je vole. Tako će legendarni trajekt Marina još dugo živjeti.

Prva i zadnja plovidba

Kroničar Lošinja Julijano Sokolić zapisao je: – Na prvo putovanje trajekt Marina krenuo je iz Malog Lošinja prema Puli odnosno Zadru 15. svibnja 1971. i nakon dvije decenije, točnije 31. svibnja 1991. zaključio svoje posljednje putovanje povratkom iz Zadra preko Silbe u Mali Lošinj. Na početku preuzimanja ove pruge Mali Lošinj je brojio 4.200, a nakon dvadeset godina tu je živjelo i radilo 6.500 žitelja … Godine 1971. prevezeno je 13.548 putnika i 2.675 vozila, a 1989. pak 63.306 putnika i 8.558 vozila.

Doživljaj iz ljeta 1981.: Vatrena kugla nestaje, a brod tiho klizi kroz taj rastaljeni bakar

Sumrak je. Modrina neba i mora tamni i pretapa se posljednjem plamenu sunca na zalazu. Vatrena kugla nestaje a brod tiho klizi kroz taj rastaljeni bakar. Svjetionik Galiola svako malo brazda tamu svojim snažnim snopom. Taj čarobni prizor promatram iz prvog reda, iz lože, kroz otvoreni prozor restorana trajekta Marina. Ispred mene stol s bijelim stolnjakom, vaza sa stručkom cvijeća, sjajno pripremljen biftek, izvrsna rashlađena malvazija. Moj auto na sigurnom – dolje u potpalublju. A ja uživam u jelu, piću i prizoru. I putujem prema Puli. Bila je to večer na Marina s početka ljeta 1981. Poslovno sam putovao iz Malog Lošinja u Pulu. I danas nakon 30 godina taj mi je bajkovit prizor živo pred očima.

Uzgred, kada je riječ o kuhinji, ovdje na Marini zanat su ispekli brojni primorski i dalmatinski kuhari. Ljudi bi znali ići za Zadar ili za Pulu samo zbog dobre marende. A onda bi pala i briškula i dobra kapljica i obavezna čakula. Svaki boravak na Marinu uvijek je bio izuzetan doživljaj.

Čudo od broda

Dugogodišnji upravitelj stroja Mario Zorović iz Nerezina Marinu naziva čudom od broda. Da bi zavezla krmom njeni su se strojevi morali ugasiti i zatim ponovo upaliti. Bio je to manevar kod svakog pristajanja. Naravno, strojevi u tim presudnim trenucima nisu smjeli zatajiti. A upravo se to jednom dogodilo – strojari su ugasili strojeve a onda su shvatili da ih neće moći na vrijeme ponovo upaliti. Marina je poštenski opalila u gat i napravila krš na rivi.

– Stalno je trebalo paziti da spremnik za paljenje motora ne ostane bez zraka, jer u tom slučaju strojeve je nemoguće upaliti – priča Zorović. Inače švedski Atlas Polar odlični su motori. Kad je Marina porinuta bili su vrhunac tehnologije. Vjerno su nas služili sve to vrijeme. Istina, nije bilo rezervnih dijelova, ali samo smo se snalazili u vlastitoj radionici. Održavali smo ih ljubavlju i radom.

– Najteže je bilo ljeti – sjeća se Zorović. Bili smo jedini brod na liniji, nije bilo zamjene. Plovilo se ujutro od 6,30 do ponoći. I tako svaki dan. Puna tri mjeseca. A u pojedinim dijelovima strojarnice temperatura je bila i do 40 stupnjeva Celzija. Mario Zorović je u mirovinu je otišao 2005. godine zajedno s Marinom. Strojeve je ostavio u besprijekornom stanju. Iako su za muzej, još bi mogli godinama voziti.

 Piše: Mladen Gerovac / Fotografije: Mladen Gerovac i arhiva Arhipelag d.o.o.