Pučke igre i tradicijski sportovi Hrvata

Većina starinskih narodnih igara i natjecanja u Hrvata, ali i kod drugih naroda u svijetu, vezana su uz dane slavlja ili vjerske blagdane, uz završetak radova na poljima, a bili su spojeni s nošenjem svečane narodne nošnje, plesovima i drugim događanjima u takvim prilikama. Narodne igre prenosile su se s koljena na koljena a izmišljale su se i nove igre prilagođene vremenu i okolini u kojoj se živjelo.

Sličneteme

Budućnost tradicijskih igara i sportova

28. rujna 2024.

Oživljavanje tradicijskih igara

20. rujna 2024.

Olimpijada starih sportova u Brođancima

14. rujna 2024.

Kako to u svom djelu „Olimpijada u Hrvata“ ističe Marin Janković, jedan od naših najvećih istraživača i promotora starih tradicijskih igara i sportova, stare sportske igre s etnološkog stajališta spominju se kao narodne igre i nadmetanja s osnovnim značajkama sportske borbe gdje se pokazuje tko je uporniji, izdržljivijoj, snalažljiviji, odlučniji i brži u igri. Te igre imale su i svoja pravila, pa ih danas nazivamo stari sportovi…

Prvi zapisi – igre prigodom krunidbe Petra Krešimira 1058. godine

Prve zapise o starim sportskim igrama i njihovim nazivima u našem narodu nalazimo kod Mihovila Pavlinovića, hrvatskoga političara i književnika, koji govori, između ostaloga, i o svečanostima i igrama prigodom krunjenja hrvatskog kralja Petra Krešimira 1058. godine. Pučke igre su stoljećima bile važan sastavni dio života hrvatskog puka sve do početka 20. stoljeća.

Između dva svjetska rata stanovništvo u gradskim sredinama sve više prihvaća moderne sportove, a narodni sportovi i društvene igre ostaju za zabavu, ponajviše pastirima, da bi poslije 2. svjetskog rata došlo gotovo do izumiranja te stoljetne tradicije u Hrvata.

Prije pedesetak godina entuzijasti iz malog slavonskog sela Brođanci su pokrenuli svoju Olimpijadu starih sportova što možemo smatrati početkom ponovnog oživljavanja naših pučkih igara i sportova, a veći zamah organiziranijeg bavljenja narodnim sportovima počinje devedesetih godina prošlog stoljeća.

Prema raznim zapisima Hrvati su se u svojoj povijesti bavili s više stotina različitih pučkih igara i sportova, a svrstavaju se u sedam grana i disciplina: stari atletski sportovi, stari borilački sportovi, stari narodni sportovi, stari konjički sportovi, stari sportovi na vodi, stari zimski sportovi i stare narodne igre.

Valja naglasiti da je naše društvo danas ipak prepoznalo značaj tih starih igara i sportova pa su posljednjih desetljeća čak tri narodne pučke igre i tradicionalni sportovi od Ministarstva kulture dobili status nematerijalne kulturne baštine. Taj status dobilo je i pljočkanje, naš najorganiziraniji i najmasovniji oblik bavljenja tradicionalnim sportom o čemu ćemo više pisati u idućim tekstovima u sklopu serijala „Tradicijske igre u Hrvatskoj“.

Pljočkanje

Ukratko, pljočkanje, pločkanje ili prahćanje tradicijska je igra na otvorenom nastala prilikom čuvanja stoke. Danas se razvilo u sportsko nadmetanje s pisanim pravilima. Pljočkanje je slično boćanju, a igralo se kamenim ploškama, težine od oko jednog kilograma. Danas su te natjecateljske pljočke metalne (duralumij). Ministarstvo kulture Republike Hrvatske pljočkanje iz Istre uvrstilo je 2016. godine u popis nematerijalnih kulturnih dobara, a od 2022. godine pljočkanje je na temelju multinacionalne nominacije “Tocati – Shared Programme for the Safeguard of traditional games and sports“, u kojemu su osim Hrvatske sudjelovali i Cipar, Belgija, Francuska i Italija, upisano u UNESCO-ov Registar dobrih praksa. Pogledajte video o programu Tocati:

Picigin

Od 2013. godine društvena igra picigin dobio je status nematerijalne kulturne baštine. Picigin je društvena igra loptom koja se izvodi u plićaku pješčane plaže gdje igrači, stojeći u moru, nabacuju loptu koja ne smije dodirnuti morsku površinu. Iako je raširen među mlađom populacijom, u njemu sudjeluju brojni igrači, bez obzira na spol i na dob. Osnovni je cilj igre da lopta mora biti što dulje u zraku. Picigin je nastao u Splitu i smatra ga se „najsplitskijom“ igrom, iako se od davnije igra i na dravskim sprudovima kod Osijeka. Kultno su igralište za picigin Bačvice, splitska pješčana plaža. Otuda se, zbog svoje atraktivnosti, proširio po čitavoj hrvatskoj obali i razvio u specifične lokalne stilove i varijante. Najviše se igra u srednjoj Dalmaciji u priobalju i na otocima, ali i u ostalim hrvatskim priobalnim mjestima, ali i na rijekama u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Igra slična piciginu nastala je prije 6000 godina u zemljama Srednje Amerike. Igra se u plićaku, na pješčanoj plaži.

Ličke pastirske igre

Prošle godine Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija utvrdilo je svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra Tradicijskih i pastirskih igara u Lici te su potom upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Radi se o tradicijskoj baštini s planinskog područja od Velike i Male Kapele na sjeveru, Ličke Plješivice na istoku i Velebita na jugu i zapadu. Prema etnografskim monografijama o Lici iz 20. stoljeća, to su običaji koje je moguće pratiti od 19. stoljeća, no prenosili su se usmenom predajom generacijama i iz starijih vremena. Pastiri su pri čuvanju stoke često kratili vrijeme razbibrigom te igrali igre, no premda se definiraju kao „pastirske“, igre su igrali svi članovi pojedine seoske zajednice. Ponekad bi uloga igara nadišla razinu zabave i postala svojevrsnim društvenim kriterijem za isticanje pojedinca u zajednici.
Igre su to snage i vještine s ciljem nadmetanja koje se igraju timski ili pojedinačno.

U pojedinim se igrama mogu prepoznati neki danas popularni i cijenjeni sportovi: umećavanje / umićanje / kamena s ramena – bacanje kamena u daljinu, skakanje s mjesta stupačke – skok u dalj, skakanje priko sove / stupačke preko pričke – skok u vis, krivanje / prasičanje – igra slična hokeju i dr. Očuvani su lokalni nazivi igara: bacanje kamena s praćkom, vučenje kuke / privlačenje, natezanje sukna / privlačenje, dizanje mrtvaca / dizanje proštaca, vaganje soli, rvanje u križ (hrvanje slobodnim stilom), topanje, palanje / paličanje/ klisanje, cimeranje. Iako uglavnom muške, pojedine igre ostale su mješovite, muške i ženske, poput topanja ili piljanja.

Piše: Dragutin Lončar

* Ovaj tekst je dio novinarskog projekta ‘Tradicijske igre u Hrvatskoj’, a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva.