Nema proizvoda u košarici.
NOVA KNJIGA: Chris van Tulleken “Ultraprocesuirani ljudi” – Zašto jedemo hranu koja nije hrana
Prije nego počnete jesti, upitajte se „je li ovo stvarno hrana ili je to industrijska jestiva supstanca dizjanirana da bi na mom zdravlju netko zaradio“, dobronamjerna je sugestija Chrisa van Tullekena, britanskog liječnika i znanstvenika, profesora na University College London i tv prezenter, koju iznosi u svojoj hit knjizi „Ultraprocesuirani ljudi“, koje se odnedavno može čitati i na hrvatskom zahvaljujući izdavačkoj kući VBZ.
Prava hrana je skupa, pa većinu kalorija danas dobivamo iz jeftinije, ultraprocesuirane hrane koja obiluje kemijskim supstancama koje je čine mekšom, glađom, slađom, ukusnijom, jednostavnijom za transport u bilo koji kraj svijeta i puno duljeg roka trajanja od prave hrane. Nije posve poznato kako sve te kemijske supstance koje se dodaju u hranu djeluju na ljudski organizam, ali se zna da u EU prehrambena industrija koristi oko 2.500 aditiva, a u SAD-u više od 5.000.
Kako prepoznati ultraprocesuiranu hranu
Kako prepoznati je li pred vama ultraprocesuirana ili prava hrana? Van Tulleken pojednostavljuje: „Ako je u omotana u plastiku i/ili među sastojcima ima barem jednu tvar koja se ne nalazi u standardno opremljenoj kuhinji, to je ultraprocesuirana hrana.“ Iz ove definicije izmiče kruh koji često nije upakiran u plastiku, a redovno sadrži brojne aditive koji mu daju okus, boju i teksturu i nisu navedeni na deklaraciji, jer je proizvod bez ambalaže koji se ne deklarira.
Dr. Chris van Tulleken je u ovoj knjizi na uzbudljiv, informativan i uznemirujući način iznosi nove znanstvene spoznaje, razotkriva ekonomsku pozadinu, povijest i način proizvodnje ultraprocesiuirane hrane uz vlastito eksperimentiranje s jedenjem ultraprocesuirane hrane kako bi na svojoj koži iskusio da izaziva ovisnost, i u samo mjesec dana njegovo eksperimentiranja značajno debljanje.
Predstavljajući knjigu koja je u Velikoj Britaniji objavljena 2023. godine dr. van Tulleken održao je brojna predavanja na kojima promovira svoju ideju da na ultraprocesuiranu hranu trebamo gledati kao na cigarete.
„Loša prehrana preuzela je mjesto od duhana kao vodeći globalni uzrok ranih smrti i ranog invaliditeta“, kaže van Tulleken: „Danas imamo pandemiju bolesti vezanih uz prehranu. Primarni uzrok bolesti uključivši pretilost i pothranjenost je porast prehrane industrijski proizvedenim jestivim supstancama koje su formalno poznate kao ultraprocesuirana hrana. Pretilost i bolesti povezane s prehranom su „komerciogene“ – uzrokovane su utrkom za profitom. Financijski motivi pogone ovu pandemiju. Svi smo dio eksperimenta za koji nismo dali privolu da sudjelujemo – stalno se na nama iskušavaju nove molekule koje nikada prije nisu bile u našoj prehrani kao i nove formulacije starih molekula koje nisu nikada prije bile iskušavane u recepturama. U Velikoj Britaniji je ultraprocesuirana hrana danas glavna hrana. Prosječno se iz nje dobiva oko 60% kalorija, a tinejdžeri čak i 80% kalorija. Za mnoge ljude koji su siromašni to je jedina hrana koja im je dostupna, ponuđena i cjenovno prihvatljiva. Političari kažu da je to pravo potrošača na izbor, i da su zobena kaša i leća zdrave i jeftine za kupiti, i da možete pripremiti dobar obrok od tjestenine i nešto paradajza. U toj kalkulaciji ne kažu da trebaš energiju za skuhati tu hranu, da trebaš vještinu, da trebaš imati dasku za rezanje, nož, moraš napraviti neku količinu pa višak pospremiti u hladnjak, trebaju ti posuđe i lonci… Prava hrana je jako skupa. Brzo se kvari. I priprema traje, a vrijeme je novac.“
Emulgatori loše utječu na mikrobiom
Puno ultraprocesuirane hrane nam se prodaje kao zdrava hrana, primjerice snack pločice koje sadrže palmino ulje, protein sirutke, šećer, sušeni jogurt, emulgatore.
Dokazani učinak ultraprocesuirane hrane na zdravlje je debljanje, a istraživanje je proveo vodeći američki nutricionistički znanstvenik Kevin Hall, iz Nacionalnih instituta za zdravlje. U kontroliranom istraživanju imao je dvije grupe ispitanika koji su imali dostupnu hranu do 5000 kalorija dnevno s tim da su jeli koliko su željeli. Jedna je grupa dobivala ultraprocesuiranu hranu, a druga hranu bez dodanih aditiva i supsanci. Nakon samo dva tjedna grupa koja je jela ultraprocesuiranu hranu dobila je 1 kg na težini. Dnevno su jeli 500 kalorija više, iako je u tanjurima i jedne i druge grupe bila ista količina soli, masti, šećera i vlakana, a hrana je bila podjednako ukusna.
„Ultraprocesuirana hrana nije samo uzročnik debljine nego je povezana s dugačkom llistom raznih bolesti: kardiovarskularne, metaboličke, masna jetra, upalne bolesti crijeva, anksioznost, depresija, demencija…“, navodi van Tulleken:
„Kako ultraprocesuirana hrana izaziva štetu? Mekana je. Kruh iz dućana je mekši od domaćeg i pojede ga se puno više. Ultraprocesuiranu hranu jedemo brzo jer je u malim komadićima. Meka hrana koja se konzumira brzo povezana je s dobivanjem na težini, pogotovo kad ima puno kalorija. Prava hrana je vlažna, a ultraprocesuirana je suha, jer vlaga je problem i kod transportiranja i kod čuvanja. Vlažna hrana podložnija kvarenju, a dugo trajanje hrane je ključ za niže troškove. Ultraprocesuirane hrane jedemo više jer s njom našem organizmu treba dulje da shvati da je sito. Dakle, dobivamo kalorije brže nego što naše tijelo može dati signale da smo siti. Usta nam ne služe samo za užitak i zabavu kušanja, nego je okus rani upozoravajući sustav. Mast je prva molekula prave hrane koja je počela biti demonizirana 80.tih godina. Pa smo onda imali revoluciju low fat majoneze. Nešto zato da se uštedi novac, jer je jeftinija od prave, a nešto zato da se hrana može prodavati uz tvrdnju da je zbog manje masnoća zdrava. I tako se mliječna masnoća zamijenila modificiranim škrobom ili xantan gumom. Vješti znanstvenici u laboratorijima prehrambenih industrija mogu kreirati da doživljavamo da nama je u ustima masna, glatka struktura bez da u sastojcima hrane ima ikakve realne masnoće. No u tijelu nastaje problem ako usta prema osjećaj da jedu masno signaliziraju tijelu da jede masnoću, a masnoća ne stiže u organizam. Ili, ako imate pojačivače okusa koji sugeriraju da je u hrani koju jedete protein, a u tijelo nikada ne stigne protein. Mislimo da to dovodi do ektra uzimanja hrane, što dovodi do debljanja. Ultraprocesuirana hrana mora imati pojačivače okusa, s njima se prikriva nedostatak nutrijenata. Uz to, ultraprorocesuirana hrana loše utječe na mikrobiom. Osobito su za njega štetni sintetnički emulgatori, a njih danas imate u svemu – od gaziranih pića preko sladoleda i kruha do gotovih jela…“
Glad za profitom
S ekonomske strane, navodi dalje van Tulleken, utraprocesuirana hrana izvor je velikih profita za megakorporacije i njihove dioničare, koji su često mirovinski fondovi i velik je pritisak da se profiti tih kompanija povećavaju jer o njima ovise mirovine.
„Oko 75% naših kalorija dolazi od 6 primarnih proizvođača koji proizvode većinu svjetskih žitarica i ulja. Pišući ovu knjigu razgovarao sam s mnogo ljudi koji rade u prehrambenoj industriji i opskrbnim lancima, a najzanimljiviji su mi sugovornici bili bankari. Ono o čemu mi razmišljamo kao o sustavu opskrbe hranom, oni nazivaju sustavom opskrbe novcem. Malo od tog novca ode framerima, a najveći dio posredničkim kompanijama koje hranu procesuiraju. Neke su prehrambene kompanije napravile iskrene i velike napore da prestanu prodavati tako mnogo ultraprocesuirane hrane, ali su direktore koji su uvodili te promjene vlasanici dionica potom istjerali iz kompanija, jer su smanjeni profiti. Tako mi je jedan Blackrock analitičar objasnio da veoma mali broj tih velikih prehrambenih kompanija kontrolira svoje poslovne modele. Većinu dionica posjeduju intitucionalni investitori s ciljem da osiguraju financijski rasta naših penzija.“
Razmišljajući o rješenjima, van Tulleken zagovara da nam je potrebna kulturalna promjena, poput nacionalnog prehrambenog vodiča, ograničenja u marketingu ultraprocesuirane hrane, omogućiti da prava hrana postane jeftina i dostupna, stavljanje upozoravajućih oznaka na ultraprocesuiranu hranu slično kao na cigarete te progresivno oporezivanje ultraprocesuirane hrane.
„Ne bih zabranio ultraprocesuiranu hranu i većinu ne bih niti oporezivao, jer mi ovismo o toj hrani i mnogim siromašnim ljudima to je jedina dostupna hrana. Ali bih povećao slobodu izbora i na nju bih stavio upozoravajuće etikete. Uveo bih pravu hranu u institucije: škole, vrtiće, zatvore, bolnice… Volio bih vidjeti rast neprofitnih prehrambenih kompanija, kao što vidimo da se razvija u farmaciji. Možete napraviti kompaniju koja je konkurentna, koja plaća profite svojim investitorima, ali koja nije podložna presudnom utjecaju tih investitora.“
Pogledajte predavanje dr. van Tullekena:
Piše: Leon Tiska
*Serijal tekstova “Što jedemo, što pijemo” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
Odgovori
- Popularno
- Komentari
- Novo
