Nema proizvoda u košarici.
HRVOJE BOTA: “Zdrava hrana uzgojena regenerativnom poljoprivredom doprinosi očuvanju okoliša”
Kad su prije desetak godina počeli sami uzgajati povrće na ekološki način u vlastitom biovrtu, Ivana i Hrvoje Bota htjeli su se samo zdravo hraniti. Pravnica i arhitekt počeli su vrtlariti u malom vrtu u Aržanima dok su živjeli u stanu u Splitu. Danas su vlasnici male farme na 2400 četvornih metara za proizvodnju povrća Krušvar dvadesetak kilometara od Splita. Na farmi se bave regenerativnom poljoprivredom, samoodrživa je s kućom od konoplje, sa solarnom elektranom, kroz kuću je uz poprečnu ventilaciju predviđeno i pasivno hlađenje korištenjem mase tla, opremljena je toplinskom pumpom i s peći na drva, a kišnica se prikuplja u gustirni i akumulaciji, tako da su neovisni i od vodovodnog sustava.
Stambeno gospodarski sklop koji ima službeni naziv „Regenerativna mikrofarma za biointenzivnu proizvodnju povrća Krušvar“ sastoji se od gospodarskog dijela (staklenik/rasadnik, praonica, alatnica, sprema, gospodarska terasa), stambenog djela (kuća s 3 sobe i stambenom terasom) te akumilacijoe/prirodnog jezerca, sjenice i kućice za igru. Proizvodnja farme je bazirana na povrću, uzgojenom na standardiziranim gredicama prema modelu „market gardena“ s međurednom sadnjom voćki i bobičastog voća.
Za promicanje permakulture i regenerativne poljoprivrede, za poticanje i sudjelovanje u aktivnostima razmjene sjemena povrća te za biointenzivnu proizvodnju povrća i očuvanje bioraznolikosti Ivani Boti dodjeljena je na 7. konferenciji „Hrvatsko povrće“ održanoj u Vodicama u prosincu 2024. povelja „Uzorna povrćarica“. Hrvoje Bota je arhitekt i vlasnik društvenog poduzeća Održivo d.o.o. koje se bavi izradom i izvedbom projekata permakulturnog dizajna, održive eko-arhitekture i urbanističkog planiranja. Njihovi su projekti sve prepoznatljiviji u Dalmaciji, primjerice Eko kamp Kaštela, Eko-selo Blaca na Braču, Edukacijska staza/botanički vrt Trolokve na Braču. Ove su godine okončali trogodišnji projekt Regeneracija agroekosustava Dalmacije s ciljem obnove degradiranih zemljišta i povećanje biološke raznolikosti u Dalmaciji sufinanciran iz EU fondova.
Hrvoje drži brojna predavanja o permakulturnom dizajnu, održivoj arhitekturi i regenerativnoj poljoprivredi, a za željne znanja Ivana i Hrvoje organiziraju i posjete svojoj regenerativnoj farmi u Krušvaru. Ivana vodi radionice kuhanja.
Povrćem koje uzgajaju na 500 četvornih metara povrtnih gredica uzgajaju hranu za sebe, ali cilj je da farma zarađuje. Stoga sade isplativije kulture poput korijandera, bosiljka i šparoga. Kupci su im dva restorana i jedan azijski dućan koje opskrbljuju povrćem i začinima koje imaju te 50-tak stalnih kupaca koje opskrbljuju sezonskim košarama svojeg povrća.
Ekološki uzgojeno povrće je znatno skuplje od običnog. Koliko je ta cijena opravdana?
Ako mene pitate, cijena je opravdana. Meni se čini pametno investirati u hranu koju jedemo i o kojoj nam ovisi zdravlje. Ako je to još hrana koja je uzgojena na regenerativan način koji ima pozitivan učinak na tlo i okoliš, onda je to i dodana vrijednost. Ono što je mene šokiralo je da je moguće da se proizvodi ekološka hrana, a da to, nažalost, ima negativan utjecaj na okoliš. Ekološka je poljoprivreda praktički bliža industrijskoj poljoprivredi, samo što ne koriste otrove, ali može isto tako degradirati tlo, mikrobiologiju tla i hidrološke cikluse, smanjiti bioraznolikost. Zato je bitna razlika između ekološki uzgojenog povrća od ekološki i regenerativno uzgojenog povrća. Regenerativna poljoprivreda poboljšava plodnost tla i povećava mikrobiologiju tla, poboljšava regulacija bioloških ciklusa, tako da kad je suša na vrti imamo više vode, a kad je više vode da je uspijemo zadržati. Regenerativna poljoprivreda smanjuje emisiju stakleničkih plinova i povećava bioraznolikost, a što je veća bioraznolikost veća je otpornost sustava. Uz sve to regenerativna poljoprivreda razvija lokalne ekonomije. Ne znači nam puno poljoprivredna proizvodnja od koje korist ne ide lokalnoj zajednici.
Jeste li primijetili da su poslije korone ljudi sve više zainteresirani da uzgoje nešto svoje, makar na balkonu, u malom vrtu, da žele naučiti kako proizvoditi svoju, zdravu hranu?
Trend je svakako takav, a bio je i prije korone, da se sve veći broj ljudi vraća prirodi i zdravoj prehrani i počinju o tome razmišljati. Mislim da je taj zamah koji je bio u vrijeme korone sada malo malaksao, da su ljudi malo odustali, jer za ići ovim putem treba izaći iz komfor zone, razmišljati dugoročno, uložiti puno više vremena i novaca u svoju prehranu.
Posljednjih godina kao da se formiraju dvije različite grupe ljudi. Sve više je i onih ljudi koji paze na svoju prehranu, traže zdravo i organski, a i onih koji se hrane gotovom hranom iz catteringa i supermarketa, ili brzinski kod kuće samo završe smrznutu pripremljenu hranu.
Slažem se. Tako vam je i u prirodi. Dok se nešto regenerira, drugi dio degenerira, odumire i smanjuje mu se kvaliteta. To su prirodni procesi s kojima se ljudima ponekad teško suočiti, ali to je nešto što se u prirodi događa oduvijek.
Jeste li sada kada uzgajate svoje povrće zadovoljni sa svojom prehranom?
Jesmo, baš smo oduševljeni. I to nas nekako i gura. Jer oko svega ovoga je jako puno posla, ali ta zdrava hrana koju dobivamo nas motivira. A kad nas ljudi pohvale, onda vidimo i vrijednost u tome.
Znači li to da ne jedete meso nego samo ono što sami uzgojite?
Ne baš. Važna je neka prirodna ravnoteža, jesti sezonski, jesti umjereno, jesti u nekom balansu. Nama se prehrana bazira na integralnim žitaricama, povrću, konzumira se nešto manje voća, orašastih plodova i ribe, a meso povremeno – jednom u 10 do 15 dana. Zapravo jedemo sve, samo je stvar u tome da nečega jedemo jako puno, a nečega jako malo.
Gdje nabavljate žitarice? Pretpostavljam da ih ne uzgajate sami?
Povrće koje koristimo uzgajamo većinom sami, kao i dobar dio voća, a žitarice nabavljamo od naših lokalnih poljoprivrednika koji imaju žitarice tipa pir i heljda. Jedino što još nemamo lokalno proizvedenu rižu.
Regenerativna poljoprivreda podrazumijeva vrtlarenje bez narušavanja zemljišta oranjem, obnovu i obogaćivanje zemljišta malčiranjem i kompostiranjem, uzgoj različitih biljnih vrsta. Kako je organiziran vaš povrtnjak?
To način vrtlarenja gdje se sadi 1 red voćaka, pa 8 redova povrća, pa opet 1 red voćaka, pa 8 redova povrća. Tako se dobije puno veća površina fotosinteze za uzgoj. Stabla štite od vjetrova i od ekstremne vrućine i hladnoće. Rade se standardizirane gredice širine 75 cm, i ujednačene dužine. Na njih ide 15 cm komposta i onda se gusto sadi tako da se intenzivira proizvodnja na maloj površini. Tlo se stalno prihranjuje kompostom, a staze se malčiraju sječkom. Često se međuredno sade voćke i stabla za regulaciju klime. Taj se vrt pretvara u šumski vrt, u agrošumski sustav. Kroz nekih 5 do 10 godina orijentirat ćemo se na višegodišnje kulture. To je prirodni proces sukcesije gdje se uvijek pokreću dvije operacije: jedna brza, kratkoročna, a druga dugoročna. Kratkoročna je povrtnjak s jednogodišnjim ciklusom uzgoja i berbe, a dugoročna je obično voćnjak ili neki nasad orašastih stabala. Naša je farma mala, na samo 2400 kvadratnih metara. Htjeli smokupiti veće zemljište, ali je zemljište u Dalmaciji usitnjeno. Početni nam je plan bio kupiti i razviti farmu na pola hektara do 1 hektara. Istovremeno, željeli smo ostati blizu Splita, zbog škole i zbog posla, pa smo kupnjom ove farme na 24 kilometra od Splita postigli to da uživamo u blagodatima i sela i grada. Svakako se planiramo širiti i od susjeda otkupiti još zemlje kako bismo se povećali.
U čemu je najviše posla u vrtu gdje nema kopanja? Kažu da je to vrt za lijene vrtlare, gdje puštaš da ti priroda odradi vrtlarski posao.
Nije to tako, to je jedan pogrešan, romantičan pogled. Prije ove farme imali smo jedan više ekstenzivan vrt za vlastite potrebe koji je bio permakulturni vrt. Sloj kartona, puno slame, rijetko zalijevanje. Na vrtu bismo radili samo vikendom. U tom smo vrtu naučili puno, i to najviše na greškama. Ovo je sad druga operacija koja je intenzivnija, komercijalnija. Tu se radi i o većoj površini i o proizvodnji po metru kvadratnom i puno je veće ulaganje, tako da ima i puno više posla. A najviše je posla u ovoj fazi pljevljenja, zalijevanja, berbe, komunikacije s kupcima. To uzme barem pola vremena. U sklopu EU projekta Regeneracija agroekosustava Dalmacije bili smo na puno edukacija u svijetu, pa i na radionicama Richard Perkinsona koji vodi regenerativnu farmu Ridgedale u Švedskoj. On vodi preciznu evidenciju o tome koliko sati rada troši na pojedini dio posla – planiranje, izradu presadnica, navodnjavanja. U sezoni odradi 2200 sati. Naravno, postoje specijalizirane tehnike i alati kako se ovi poslovi mogu brže obavljati.
Iako je ovo vrt bez kopanja, ipak je riječ o intenzivnom vrtlarenju kod kojeg ima jako puno posla. Tko sve to radi?
Imamo tvrtku Održivo, u kojoj nas je pet zaposlenih. Na farmi radimo nas dvoje, Ivana i ja, povremeno dolazi kolegica koja je agronom, i imamo zaposlenog vrtlara koji je svakodnevno na farmi. Kada su u tijeku veći radovi, onda nas na vrtu radi četvero.
Kao arhitekt se ne bavite gradnjom velikih bastiona po gradovima niti betonskih zgrada s apartmanima nego ste se umjerili u područje koje je i za vas osobno i za zemlju i za društvo održivo. Tako ste i nazvali svoju tvrku.
Završio sam građevinsku srednju školu i arhitekturu, i radio sam u urbanizmu, ali me još od faksa zanima život prostora i kako napraviti životni prostor od prirodnih materijala tako da ljudi budu sretni, da žive u skladu s prirodom. Da to ne bude samo zgrada i velika livada uz nju na kojoj nema niti jednog stabla, nego da na toj livadi bude živa džungla, bogati eko sustav, da arhitektura i okoliš budu povezani.
Sudjelujete u inicijativama za razvoj zelenog turizma u Dalmaciji. Krajolik Dalmacije danas je poprilično ruiniran, može li ga se regenerirati?
Može, naravno. U svijetu to uspješno rade već 50 godina. Spoznali smo da se može jako puno uništiti i degenerirati, ali se može jako brzo i regenerirati ako se pametno upravlja. Važno je da shvatimo da je uloga nas ljudi u ekosustavu važna, ali da nismo mi gospodari i da nije naše samo da crpimo resurse. Možemo kvalitetno živjeti ako pametno radimo. To je dugoročni pristup za buduće generacije. Kroz EU projekt smo razvijali našu novu uslugu – Regeneracija agrosustava Dalmacije. To je regenerativni permakulturni dizajn prilagođen našoj klimi i našem lokalnom kontekstu. Recepti iz svijeta nisu univerzalni. Načela jesu, ali ih treba prilagoditi lokalnom ekosustavu, prirodi, društvu. Kod nas je najveći izazov ekonomski i mentalni sustav kojem se trebamo prilagoditi. Često me pitaju zašto nema više izvedenih projekata. Zato što je njih puno kompleksnije za razviti od konvencionalnih. Ako netko hoće napraviti kuću od panela od slame, treba mu svakako dvije do tri godine samo da dobije dozvolu da to izvede. A da bi dobio rezultate u nekom šumarskom dijelu imanja treba 5 do 10 godina za rast biljaka.
*Serijal tekstova “Što jedemo, što pijemo” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
Odgovori
- Popularno
- Komentari
- Novo
