Nema proizvoda u košarici.
“Poljoprivreda je biznis budućnosti: jesti trebamo svi i to svaki dan”
„Stanje u hrvatskoj poljoprivredi je danas teško jer se struka nije slušala“, kaže Romeo Jukić, predsjednik Hrvatske agronomske komore (HAGROK) koja okuplja 350 članova, stručnjaka za poljoprivrednu proizvodnju. Nevjerojatno je da je riječ o strukovnoj komori koju je Hrvatska jedva i tek nedavno dobila.
Zakon o Hrvatskoj agronomskoj komori stupio je na snagu 2015. godine, a osnovana je tek 2016. godine na poticaj tadašnjeg ministra poljoprivrede prof. dr. sc. Davora Romića, bivšeg dekana Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Potom je trebalo još četiri godine za donošenje pravilnika o izdavanju, obnavljanju i oduzimanju ovlaštenja za agronome za obavljanje poslova privatne savjetodavne agronomske službe te o uvjetima, sadržaju i načinu polaganja stručnih ispita. Potom Ministarstvo poljoprivrede nije dozvolilo direktan upis svih koji su prema Zakonu u Hrvatskoj agronomskoj komori imali na to pravo, primjerice doktori agronomskih znanosti, pa su svi agronomi morali prolaziti stručno testiranje da bi mogli postati članovi Hrvatske agronomske komore.
Kako ističe Jukić, u bezbroj situacija pokušalo im se oduzeti mogućnost da članovi Hrvatske agronomske komore rade kao privatna savjetodavna služba za poljoprivredu, iako je potreba velika. Na 585 poljoprivrednih proizvođača u Hrvatskoj dolazi samo 1 poljoprivredni savjetnik. Europska je komisija pozvala sve svoje članice da pojačaju prisustvo poljoprivrednih savjetnika na terenu, osobito zbog novih izazova koje pred poljoprivrednike cijele EU stavljaju klimatske promjene i prilagodba zelenoj agendi. Statut HAGROK-a je prihvaćen 2018. godine, u Narodnim novinama je objavljen 2019. godine, a na suglasnost ministarstva poljoprivrede se čekalo daljnjih 3 godine. Nakon toga nisu od Ministarstva poljoprivrede dobili niti financijsku potporu za osnivanje i rad ove strukovne udruge, koja se eto, ipak ispilila i djeluje već tri godine te sada ima oko 350 članova.
Cijela ova priča o tome dosta je ilustrativna i za općenita događanja u hrvatskoj poljoprivredi u kojoj se sukobljavaju različiti interesi i lobiji i koju često potresaju koruptivne afere, a običan čovjek to osjeća svakodnevno, kad kupuje sve skuplju i skuplju hranu koja je sve više i više proizvod poljoprivrednika iz drugih zemalja.
Može li Hrvatska biti samodostatna u proizvodnji hrane?
Ma Hrvatska je Bogom dana zemlja za poljoprivredu. Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja može biti samodostatna u svemu: proizvodnji hrane, imamo dovoljno šuma za akumulaciju ugljičnog dioksida i proizvodnju kisika, obilje pitke vode, nezagađeno tlo i pomorsko dobro. Ipak, prema Državnog zavoda za statistiku od 5. 7. 2024., fizički obujam poljoprivredne bruto proizvodnje u 2023. u odnosu na 2022. smanjen je za 1,2% i pada već treću godinu zaredom. Proizvodimo sve manje mlijeka, mesa, jaja, povrća i voća. Smatram da je to rezultat izostanka agronomske struke i izostanak pravovremenog dijaloga na svim razinama povezanima s poljoprivredom.
Sada smo izuzetno samodostatni u proizvodnji uljarica – suncokretu, uljanoj repici i soji, gdje proizvodimo za 287% naših potreba, ako uzmete da su naše potrebe izražene sa 100%. Tu imamo na raspolaganju velike količine, za izvoz. Isto je i u žitaricama, pšenici i ječmu, gdje imamo 184% količina više nego što nam treba. Šećerna repa nam je u osjetnom padu, i samodostani smo svega 80%. Kad krenemo na krumpir i povrće tu su poražavajući podaci, kao i u voću gdje smo samodostatni nešto više od 40%.
Najzdraviji sektor u našoj poljoprivrednoj proizvodnji je sjemenarstvo. Jedna smo od rijetkih zemalja EU koja ima razvijeno svoje sjemenarstvo. U sjemenskoj proizvodnji soje ne samo da smo samodostatni nego i izvozimo 20% ukupne proizvodnje, što je jako dobro jer radimo bez GMO-a. Po sjemenskoj proizvodnji pšenice odnosno strnih žitarica smo dostatni 98%. Vrlo mali postotak nam dolazi iz uvoza. Kad gledate to na razini EU, mi smo druga zemlja u EU po sjemenskoj proizvodnji soje, šesta po proizvodnji sjemena strnih žitarica odnosno pšenice. Zadovoljavamo i 50% svojih potreba u sjemenskoj proizvodnji kukuruza i po tome smo deveti u EU.
Ono što se nameće kao problem od ove godine, to je da sada imamo veliki problem sa farmerovim sjemenom, gdje proizvođači siju vlastito sjeme odnosno tavanušu, u razmaku od 35 do 45% . Poražavajuće je da sada imamo takvu situaciju, jer još je 2005. godine na temelju zakona o biljnom zdravstvu izišla naredba o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i iskorjenjivanja smrdljive snijeti. Ako dođe u brašno ona izaziva sljepoću kod male djece do 3 godine. To je patogen kojeg smo se riješili 98 i 99. godine. Međutim, odlučilo se ići na ruku proizvođačima, tako da se sada sije farmerovo sjeme koje nema nadzor. Zbog toga sljedeće sezone možemo očekivati veliku navalu smrdljive snijeti na žitaricama. TI će se usjevi morati uništiti, zaorati, strojevi će se morati dezinficirati, dolaze nam velike kazne i ide monitoring u proizvodnji na 2 godine. Što bi rekli, skačemo sami sebi u želudac. Kad kupujete certificirano sjeme, ono je zaprašeno, prošlo je sve kontrole, imate sigurnu proizvodnju, kalibrirano sjeme, na paketu piše koja je klijavost, tko je proizvođač, tko dorađivač. Sa farmerovim sjemenom nestaje ta sigurnost, i tu gubi i kupac i proizvođač.
Ali nemamo svojeg sjemena povrća. Sjemenski krumpir i lučice dolaze iz Nizozemske, a sjeme za naše autohtone sorte poput primjerice varaždinskog zelja ili starozagorskih mahuna kupujemo od slovenskih Ljubljanskih sjemenarni. Prema zelenom izvješću za 2023., padamo i u proizvodnji sadnica u voćarstvum vinogradarstvu, cvjećarstvu. Tov junadi nam je u porastu, ali nemamo svoje teladi, nego se uvoze iz Rumunjske, a nemamo niti odojaka. Dobro stojimo s proizvodnjom mesa peradi, ali 2023. je jako pala čak i proizvodnja broj inkubiranih jaja namijenjenih tovu pilića i to za čak 13%. Kako smo došli do toga ne osiguravamo svoju bazu poljoprivredne proizvodnje?
Nažalost da. Imamo dobru sjemenarsku proizvodnju za ratarske kulture, ali što se tiče svega drugoga, imamo zanemarivu proizvodnju sjemena. Još do prije 15-tak godina u Hrvatskoj su bile dobre, kvalitetne tvrtke koje su se bavile sjemenarskom proizvodnjom. Sa sjemenarnom Oranica Osijek je bio dominantan u sjemenskoj proizvodnji povrća. Dio sjemenske proizvodnje se držao u Istri, dio kod Zadra, a preostali dio je bio u Osijeku. Ta je sjemenska proizvodnja bila samodostatna. Međutim tranzicija, privatizacija, dolazak drugih kompanija na tržište, sve je to utjecalo da se naša sjemenska proizvodnja ugasi. Mi smo s time izgubili jedan dio svoje samostalnosti.
Kad spominjete pad proizvodnje stadnica, spomenimo još jedan primjer iz Osječko-baranjske županije gdje smo imali veliko proizvođača Rabo koja je prodana mađarskoj kompaniji. Rasadnik Karolina Kraš je ugasio proizvodnju sadnica,Institut Osijek je smanjio proizvodnju. Znači ostalo nam je par proizvođača sadnica, a donedavno je samo naša županija imala 6 proizvođača. Danas, ako se nalaziš na tržištu i hoćeš kupiti sadnice, nemaš ih od koga kupiti.
A zašto nemamo ni svoje teladi?
Nažalost, i to je jedan od problema. Otvoreno ću reći, kad smo se dotakli sadnica, veliki problem hrvatske poljoprivrede je nepoznavanje struke. Vidite naši su ljudi masovno krenuli u proizvodnju lješnjaka i oraha, gdje proizvodnje gotovo i nema. Gledano u postotku površina pod trajnim nasadima, mi u EU prednjačimo po površinama pod orasima. A proizvodnja oraha gotov da ne postoji zbog toga što imamo problema s orahovom muhom. Tamo gdje su ljudi nekad imali po 30 tona oraha po hektar, danas imate proizvodnju do možda 50 kg. Riječ je o štetniku, invazivnoj vrsti, koji uništava orah dok je još zelen na grani. Orah više ne možete sačuvati niti u konvencionalnoj proizvodnji, a da o ekološkoj uopće niti ne govorim.
Zašto je orahova muha postala tako nepobjediv problem?
Ta mušica je bila kod nas i prije prisutna, međutim politika zelene agende je takva da se smanjuju određeni insekticidi, među njima i sistemici koji su uništavali tog štetnika. Slično kao na orahu, dogodilo se i na uljanoj repici te je zbog štetnika došlo do masovnog smanjenja proizvodnje uljane repice. Nemate više adekvatnu zaštitu kojom biste zaštitili te usjeve. Struka tu ne može naći rješenje. Ako ćemo pratiti ovaj zeleni plan EU, jednostavno nema adekvatne zaštite.
Zelenu agendu EU moramo pratiti, a te su supstance zabranjene zbog velike štetnosti po zdravlje ljudi, bioraznolikost, okoliš. Ali zar ćemo zbog nje ostati bez oraha i uljane repice?
One su zabranjene, poput primjerice izuzetno opasnog sistemik insekticida klorpirifosa koji je izuzetno učinkovit na uljanoj repici. Istina je da je izuzetno štetan, da izaziva niz štetnih posljedica, uključivši karcinom i autizam. Ali zbog nepostojanja druge adekvatnije zaštite pojedinim saveznim državama SAD-a sada vraćaju dozvolu za uporabu klorpirifosa i još nekih drugih insekticida. I na razini EU će doći do toga da se zbog velike štetnosti ovih nematnika razmatra vraćanje pojedinih praparata u određenim koncentracijama i na određenim kulturama. Šteta je sada veća nego što je bila primjenom tih preparata. S klorpirifosom u EU i nismo imali toliki problem koliko u SAD-u gdje su njime tretirani stanove zbog žohara, te zbog termita jer imaju drvene kuće. U Europi imamo drugačiju stanogradnju i uvjete života, tako da ga nikada nismo primijenjivali u domaćinstvima odnosno u bližem kontaktu s ljudima. Prateći cijelu zelenu agendu EU, nalazimo se pred velikom raskrsnicom u cijeloj struci. Za neka rješenja nema rješenja. Ili ćemo primijeniti francuski model pa ćemo u nasade oraha stavljati mobilne kaveze s kokama nesilicama kao dodatnu proizvodnju. Te koke nesilice u tlu pod orasima čeprkaju i pojedu crviće, insekte i ličinke muha koji ostanu preko zime i tako uništavaju orahovu muhu. Ili ćemo krenuti u manju proizvodnju, ili ćemo primijeniti neke nove adekvatnije preparate u zaštiti jer sadašnji nisu dovoljno učinkoviti.
Kako to da se kod nas nikad nisu uvriježili mobilni kokošinjci i obori, a tako farmeri na zapadu odavno poboljšavaju kvaliteta tla, jer se životinje pomiču i gnoje iznova drugi dio tla?
Općenito se danas većina poljoprivrednika u EU okreće mobilnim i montažnim objektima na farmama, ne grade se više tvrdi objekti. Mi smo još uvijek okrenuti tvrdim objektima, a to nam poskupljuje proizvodnju. Ali cijela njihova struktura je drugačija. Recimo, prosječni francuski farmer ima 86 hektara. Naš ima oko 8 hektara. Oni imaju 16 000 privatnih savjetnika za farmere, njihova komora ima veliku brojnost stručnjaka na terenu koji ih savjetuju i upućuju u najprikladnije agrotehničke mjere, dok je kod nas to tek u počecima. Za bavljenje poljoprivredu moraš imati znanje. Ali od naših 165 000 poljoprivrednih proizvođača 38% su stariji od 65 godina, i nisu baš skloni usvajanju novih znanja i novih načina rada.
Na nedavno održanom Agro Summitu v. d. ravnatelja Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu upozorio je da je više od 40% naših tala degradirano, a približno 50% kiselo, da je zabrinjavajući pad humusa u tlu pa da su nužna ulaganja u agrotehničke mjere poboljšanja plodnosti tla i primijene dobrih poljoprivrednih praksi. Dakle, ako se nešto ne promijeni, ostat ćemo i bez plodnog tla za proizvodnju hrane?
Da, u mjerenjima Hrvatske agencije za poljoprivredi i hranu od 2019. do 2022. obrađeno je 39,5 tisuća uzoraka s površine od 98 000 hektara. Udio tala s niskom razinom humusa je 41%, razina fosfora je pala na 46% i dalje je u padu. Rezultati analize tla ukazuju na značajan udio degradacije tala.
Narodski rečeni, da ne ulazimo duboko u biokemiju tla, iskorištavali smo maksimalno tla, izvlačili smo ih tla sve što smo mogli. Gnojili smo dušikom, prodavali smo i slamu s tih površina. Struka se nije slušala, no moramo biti realni i priznati da se struka niti čula jer nije bilo niti komore. A struka je savjetovala, kao što sada radi i zelena tranzicija preko zajedničke poljoprivredne politike da se ostavlja dio poljoprivrednih površina pod zelenom gnojidbom, da se ostavlja slama te druge kulture da trunu na zemlji. Ta se organska masa raspada i hrani mikroorganizme u tlu koji stvaraju humus. Ako sa polja sve počistite, nema organske mase kojom će se hraniti ti mikroorganizmi, oni počnu jesti humus i ona opada.
Analize su potvrdile da je humus porastao nakon tri godine gdje god se primijenila zelena gnojidba. Program zelene tranzicije je veoma kvalitetan i važan, puno se poljoprivrednih proizvođača okreće prema eko shemama u primjeni reducirane gnojidbe, reducirane obrade tala i primjeama agrotehničkih mjera. Nema potrebe d ase na tlo baca velika količina gnojiva ako zemlja to ne traži, ako je tlo zasićeno. Da bi se znalo što činiti, treba pitati agronome. Ako vam je zemlja prekisela, znači da ju ne trebate gnojiti nego raditi kalcifikaciju kako bi se oslobodio blokirani fosfor. Znači treba vam stručnjak, poljoprivredni savjetnik, koji će napraviti analizu i upozoriti ako na svojim poljoprivrednim površinama prelazite u prelužnato. Tada morate pojačati gnojidbu dušikom, ureom, da zakiselite zemlju, jer ako prijeđete u previše lužnato uništit ćete tu zemlju.
Kako ćete spojiti tog našeg prosječnog poljoprivrednog proizvođača sa manje od 8 hektara, nekonkurentnog i starijeg od 50 godina s agronomskim stručnjakom koji će ga uvesti u suvremene agrotehničke mjere?
Članovi Hrvatske agronomske komore uključili su se kao privatni savjetnici, radimo predavanja za ekosheme i direktna savjetovanja jedan na jedan preko mjere 78.02. To znači da direktno savjetujemo proizvođače o njihovoj poljoprivrednoj proizvodnji. Kod vlasnika malih parcela, koji su u većini, interes je doista nikakav, ali pretpostavljam da će se struci obratiti veći broj poljoprivrednika u Slavoniji gdje su veće parcele. Dio troškova angažmana privatnog poljoprivrednog savjetnika poljoprivredniku pokriva EU, ali dio mora platiti sam. Oni proizvođači koji smo pomogli da smanje troškove i povećaju proizvodnju, nemaju predrasude i spremni su prihvatiti te troškove, jer im se isplati savjetnika koji će ih voditi kroz proizvodnju u vrijeme novih klimatskih prilika. Godine se više ne ponavljaju. Recimo, sada imamo izuzetno suhu jesen, bez oborina. Poljoprivrednicima sad savjetujemo da je bitno rano oranje. Zatvaramo brazde ranije u prvom mjesecu, a do sada je bio običaj raditi to u drugom mjesecu, kako bismo sačuvali ono malo vlage koje je potrebno usjevima za nicanje i početni rast.
Pogledajte grožđe. Ove godine prvi puta su pojedine sorte grožđa brane gotovo 30 dana ranije. Sorta Viktorija koja je izuzetno kasna i dolazi u 10. mjesecu, počela se brati početkom 9. mjeseca. Kvaliteta grožđa je izuzetno dobra, ali ovako rane berbe nije bilo nikad.
Kad se konferencijama gdje se razgovara o poboljšanju prehrambene samodostatnosti i povećanju poljoprivredne proizvodnje, govornici obično naglašavaju da nam treba masovno navodnjavanje i javni sustav navodnjavanja. Ali nitko u sustavu ne govori ono što struka, a to je da nam je znatno pao nivo podzemne vode. To je jaki alarm koji nam se pali. Nešto nam se se događa sa zemljištem, nešto se događa s tlom. Moramo promijeniti način obrađivanja tla. Ljudi su prije mislili da treba ići podrivačem ispod glinenog sloja zemlje. Kad se napravi analiza tla, onda će vam stručnjak reći ovdje gdje se može, a gdje se ne može ići podrivačem. Zašto? Zato što ćete podrivačem probiti taj glineni sloj na 50 cm dubine i sva voda koja vam se skupila na tlu otići će u duboke slojeve, a podzemna voda je pala i od nje se tlo neće napajati vlagom. S podrivačem treba ići samo gdje se voda nakuplja, a to treba utvrditi struka. Klimatske promjene znače velike promjene u poljoprivredi. Savjeti stručnjaka od prije 20 i 30 godina više nisu primjenjivi jer se klima promijenila. Pa mi snijega više nemamo.
Ima nekih interpretacija prema kojima iz klimatskih promjena možemo izvući i nešto dobro. Npr. dvije ljetine u dolini Neretve. Neke kulture se sad mogu uzgajati na višim nadmorskim visinama nego prije jer su temperature postale odgovarajuće.
Sad smo u klimatskoj tranziciji poljoprivrede kroz koju nas treba voditi agronomska struka pa ćemo moći i u ovakvim okolnostima napredovati u poljoprivredi. Još uvijek je Slavonija žitnica Hrvatske, ovdje imamo nezagađenu zemlju. Prosječna potrošnja pesticida u Europskoj uniji je 2,2 kilograma po hektaru, na Cipru 8,9 kilograma, u Belgiji 4,9 kilograma, a kod nas samo 1 kilogram. To znači da još uvijek imamo sačuvano zemljište. Imamo jako dobar monitoring koji provodi Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu. Sustavno se mjeri se stanje poljoprivrednog zemljišta na 130 parametara, od kiselosti i razine podzemne vode do strukture i kvalitete zemljišta. Mi već uspostavljamo dobar sustav, ali se struka treba jače čuti u donošenju odluka.
Uvijek postoji jedan dio sustava koji dobro radi, ali ukupna slika ipak je loša. Nemamo ljudi, opustošeno nam je selo. Možete imati najbolje tlo i najboljeg agronoma, ako nema ruku koje će to odraditi, ništa od poljoprivredne proizvodnje.
To je sada problem s povrćem. U više navrata držali smo predavanja za proizvođače povrća, s idejom poticanja da se udruže u klaster proizvođača. Međutim, odaziv ljudi je bio jako loš. Čim čuju riječi povezivanje, zadruge, udruživanje u proizvođačke organizacije … nisu zainteresirani. A bez toga nisu konkurentni, ne mogu konkurirati kao ponuđač jednom većem trgovačkom lancu. Trgovački lanac traži kontinuiranu isporuku proizvodnje i traži određenu kvalitetu a to možete postići samo sa udruživanjem. Ako se ne udružujete, ne postojite, međutim, naši proizvođači, još pod dojmom loših iskustava prisilnog udruživanja nekoć u socijalizmu, za to naprosto ne žele ni čuti. A to omogućuje masovni uvoz hrane iz inozemstva u trgovačke lance.
Neki drže da bi se zakonom trebalo obavezati trgovačke lance da moraju uzimati u prodaju određeni postotak u Hrvatskoj proizvedenih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Navodno je to uspješna praksa u Mađarskoj. Što vi mislite o tome?
Pa ne možete za ovu situaciju s hrvatskom poljoprivredom kriviti trgovačke lance. Kad dođete ponuditi svoje proizvode u bilo koji trgovački lanac, oni od vas traže određenu kvalitetu i garanciju isporuka količina u zadanim rokovima. Ako nemate te količine koje su njima potrebne, oni ne žele razgovarati. Pa ne mogu od ponedjeljka do srijede prodavati vaše povrće, a onda krenuti u potragu od kuda da uvezu količine potrebne za sljedeće dane! Trgovac traži stabilnog partnera, kontinuitet, da na policama ima dovoljne količine šljiva, krušaka, sezonskog voća i povrća. Problem je u tome što se naši proizvođači ne udružuju i prema trgovcima na nastupaju zajednički. Osim toga, treba se prilagoditi i novim trendovima, poboljšati sortiment. Jabuke Jonagold i Ajdared više se ne kupuju. Došla je Gala, Fuji i druge jabuke čiji se plodovi nakon berbe dugi period mogu držati u hladnjačama. Jonagold, koja je u svoje vrijeme bila jako cijenjena, danas više nema prođu jer izuzetno loše reagira na čuvanje u hladnjačama, sklona je oštećenju, gorkim pjegama….
Hrvatska bi mogla biti samodostatna u proizvodnji jabuka jer imamo idealne uvjete za njen uzgoj, ali nemamo dobar nadzor nad voćarskom proizvodnjom. Nasadi jabuka u razvijenim zemljama se eksploatiraju 15 do 17 godina i nakon toga se vade jer više nisu rentabilni, a kod nas je tradicija da se nasad jabuka drži 30 do 40 godina. Uz to kod nasada jabuka treba treba rješavati pitanje kalcija, navodnjavana, antifrost uređaja. Nažalost veći dio naše proizvodnje jabuka završava kao treća klasa, kao industrijska jabuka za proizvodnju koncentrata za sok. Veoma malo se prodaje kao konzumna jabuka. Potrošnja jabuka u Hrvatskoj danas je 12 kg godišnje po osobi, a prije 20-tak godina bila je 17 kg po osobi. Promijenila se i struktura kupaca. Rijetko tko danas dolazi kod poljoprivrednog proizvođača po gajbu jabuka. Umjesto toga, sad kupac ode u trgovački centar gdje hoće kupiti upakirane 4 jabuke, po dvije iz dvije različitih sorti. Morate se prilagoditi im kupcima i dati im ono što traže. Ma koliko mi apelirali na ljude da kupuju hrvatsko i da tako čuvaju našu poljoprivrednu proizvodnju, oni će kupovati ono što je njima jeftinije, pristupačnije, privlačnije.
Isplati li se onda uopće baviti poljoprivredom?
Apsolutno. Poljoprivreda je budućnost. Proizvodnja hrane je budućnost. Mi agronomi smo najsretniji jer se bavimo onim što je najvažnije. Ne morate obući nove cipele, ne morate se voziti automobilom, ali jesti morate svaki dan.
To smatra i Bill Gates koji svoje bogatstvo posljednjih šest godina ulaže u kupnju poljoprivrednog zemljišta. Sa 111 288 hektara danas je najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u SAD-u.
I ne samo u SAD-u. U Nigeriji je kupio preko 40 000 hektara, pa je poslao velik broj mladih da se školuju za agronoma po europskim sveučilištima.
Hrvatskoj će za razvoj poljoprivrede biti na raspolaganju 3,8 milijarde eura u periodu do 2027. godine. Mislite li bismo s tom financijskom injekcijom Hrvatsku mogli dovesti do toga da postanemo samodostatni u poljoprivrednoj proizvodnji?
To je moguće ako iskoristimo znanje velikog broja kvalitetnih agronoma koje imamo i ako mudro usmjerimo taj novac. Recimo, na kapacitete za preradu u koje nismo ulagali posljednjih 30 godina pa danas nemamo niti konzerviranje voća i povrća niti proizvodnju kiseljenja. Jako dugo traje zapuštenost u tom dijelu prehrambene proizvodnje, i bez većeg kapitala i bez većih firmi u tome nećemo napredovati.
Podravka je kupila poljoprivredni biznis od Fortenove i proteklih su godinu dana okupili 257 kooperanata za uzgoj rajčica koje prerađuju. Iz Podravke sad kažu da su samodostatni u potrebi za rajčicama za svoj novi pogon za preradu, a poljoprivrednici kooperanti hvale da im je Podravka osim sigurnosti unaprijed dogovorene otkupne cijene osigurala i stalnu stručnu podršku uz koju su prešli na Heinz rajčicu kod koje je moguća strojna sadnja i strojna berba, što je presudno u ovo vrijeme nedostatka radne snage.
Da, to je dobar model po kojem bismo trebali raditi i u drugim sektorima poljoprivredne proizvodnje.
Piše: Snježana Ivić Gerovac
* Ovaj tekst je dio novinarskog projekta ‘Hrvatska može proizvesti dovoljno hrane za svoje potrebe: Istina ili mit?’, a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva.
Pročitajte još
Odgovori
- Popularno
- Komentari
- Novo
Najnovije Vijesti
