Nema proizvoda u košarici.
Terry Fox – amputirac koji je pokrenuo cijeli svijet da trči za istraživanje raka
U svijetu se Terry Fox Run trči već 45 godina, a u Hrvatskoj će se u nedjelju 28. rujna 2025. od 14 do 18 sati održati 26-ti put. Terry Fox Run u Hrvatskoj okuplja masovan broj trkača i prikuplja značajna sredstva koja Hrvatska Liga protiv raka usmjerava u istraživačke projekte
„Želim da ljudi shvate da je sve moguće ako se potrudiš. Snovi se ostvaruju ako se ljudi potrude“, jedna je od najcitiranijih poruka Terry Foxa, mladića kojemu je s 18 godina dijagnosticiran rak kostiju (osteogeni sarkom) i amputirana mu je noga. Teška bolest i invaliditet prekinuli tako snove ovog studenta kineziologije da jednoga dana postane profesor tjelesnog odgoja. Umjesto da provodi studentske dane igrajući košarku, postao je bio jedan od pacijenata na onkološkom odjelu za djecu i mlade. Prolazio je svoju tešku agoniju liječenja kemoterapijom i svjedočio patnji djece. Želio im je pomoći. Vjerovao je da će se neumornim znanstvenim istraživanjima pronaći lijek za rak i želio je pokazati da je sve moguće ako si uporan. Tako je počeo trčati Maraton nade s ciljem da svaki Kanađanin donira 1 dolar za istraživanja – tada je to bilo 24 milijuna dolara – kojima će se pronaći lijek za rak.
Tako je počela najveća i najdugovječnija humanitarna akcija kojom se prikuplja novac za istraživanje raka. Hrabrost i ustrajnost Terry Foxa koji je uprkos amputaciji s prilagođenom protezom za 143 dana istrčao 5373 kilometra kroz šest kanadskih provincija, inspiracija je milijunima ljudi, osobito amputircima i osobama s invaliditetom. U svijetu se Terry Fox Run trči već 45 godina, a u Hrvatskoj će se u nedjelju 28. rujna 2025. od 14 do 18 sati održati 26-ti put. Terry Fox Run u Hrvatskoj okuplja masovan broj trkača i prikuplja značajna sredstva koja Hrvatska Liga protiv raka usmjerava u istraživačke projekte.
Volio je košarku i htio postati profesor tjelesnog odgoja
Terry Fox rođen je 28. srpnja 1958. godine u Winnipegu, a kada je imao osam godina obitelj je preselila na zapad, u Vancouver. Odrastao je u skromnoj i brižnoj radničkoj obitelji sa dvojicom braće – starijim Fredom i mlađim Darrellom i i mlađom sestrom Judith. Otac Rolland i majka Betty djecu su učila da svoje ciljeve mogu postići radom i upornošću. Terry je to ispoljavao kroz sport, u kojem se isticao radnom etikom i odlučnošću. Iako je bio niskog rasta za taj sport, posebno je volio igrati košarku i toliko se uporno trudio da je u srednjoj školi dobio nagradu „Sportaš godine“. Redovito je i trčao i bavio se bejzbolom, a sport je volio toliko da je upisao studij kineziologije na Sveučilištu Simon Fraser kako bi kao profesor tjelesnog odgoja radio s djecom i mladima.
Studentski život mladog sportaša prekinula je dijagnoza raka kostiju. Prošao je 16 mjeseci iscrpljujuće kemoterapije i intenzivne fizioterapije. Kad su liječnici rekli da mu moraju amputirati nogu, bio je očajan. Ali novu nadu ulio mu je njegov srednjoškolski trener Terri Flamming. Noć prije operacije donio mu je u bolnicu novinski članak o Dicku Traumu, prvom amputircu koji je istrčao Newyorški maraton.
Umjesto o sutrašnjoj amputaciji,Terry je odmah počeo razmišljati o tome kako će poslije početi trčati. Nakon tri tjedna već je počeo hodati s protezom. Nakon izlaska iz bolnice upoznao je Ricka Hansena, kanadskog sportaša s invaliditetom, koji je poslije cijeli svijet prošao s turnejom „Man in the Motion“ (Čovjek u pokretu) demonstrirajući potencijale koje ima osoba u invalidskim kolicima ako se uklone barijere. Hansen mu je predložio da se počne baviti košarkom u invalidskim kolicima. Terry je tako počeo igrati za tim Vancouver Cable Cars od 1977. do 1980. godine s kojim je osvojio dva nacionalna prvenstva. U sezoni 1979/80. izabran je u All-Star tim Sjevernoameričke udruge košarke u invalidskim kolicima.
Maraton nade – trčanje preko Kanade za skupljanje 24 milijuna dolara donacija za istraživanje raka
Uz to je započeo i svoju, isprva tajnu, misiju: trenirao je za trčanje preko Kanade, za Maraton nade kojim je želio skupiti 24 milijuna dolara za istraživanja raka koji je u to doba bio smrtonosna bolest. Nabavio je modificiranu protezu za trčanje. Bila je glomazna i neudobna, kakve su već bile proteze prije 45 godina, namijenjena hodanju i prilagođena trčanju, a nikako ne svakodnevnom maratonu. Trčanje s tom protezom bilo je iznimno bolno i tehnički teško – trčanje s njom bilo je zapravo skokovito hodanje koje je zahtijevalo ogromnu energiju. Ipak, Terry je kroz sljedećih 14 mjeseci pretrčao 5000 kilometara. Svakim je korakom bolno udarao o bataljak, ali nije odustajao. Svoje je planove prvo otkrio najboljem prijatelju Dougu Alwardu, koji će mu potom postati vozač i pratnja na njegovom putu.
Humanitarnu misiju Maraton nade Terry Fox započeo je 12. travnja 1980. godine uranjajući svoju protezu u Atlantski ocean u Newfoundlandu. Sa sobom je ponio i dvije prazne boce i napunio ih vodom iz Atlantika. Želio je jednu zadržati kao suvenir, a da drugu izliti u Tihi ocean kad stigne na cilj u Britanskoj Kolumbiji, na suprotnoj obali Kanade. Nakon toga je počeo trčati praćen Dougom koji se za njim vozio u automobilu.
Putovali su kroz Kanadu isprva uz malo medijske pažnje i sa skromnim donacijama. Terry je trčao sam po svim mogućim vremenskim i cestovnim uvjetima. Nije stao niti po snijegu, niti po ledenoj kiši, niti po vrućini, niti po najvećoj prometnoj gužvi. Tjelesna bol u bataljku bila je konstantna – nabijanje o protezu uzrokovalo je rane i modrice. Niti to ga nije zaustavilo. Svaki dan pretrčao bi prosječno 42 kilometra, ekvivalent punom maratonu.
Nije žudio za slavom, odbijao je osobne sponzorske ugovore
Kako je napredovao kroz atlantske provincije Kanade i Quebec priča o njegovom pothvatu, upornosti i ljutnji prema raku počela se širiti. i o Maratonu nade počela se širiti. Kanadsko društvo za borbu protiv raka pozvalo je građane da mu daju javnu podršku, pa su tisuće ljudi počele izlaziti na ceste kojima će trčati i bodriti ga. Počele su stizati i donacije, a u svakom gradu kroz koji bi prošao održao bi kratak govor: „Čak i ako ne pronađemo lijek za rak u mom životu, nadam se da će vaša donacija pomoći nekome drugome.“ Nije žudio za slavom i odbijao je ponudu osobnih sponzorskih ugovora inzistirajući da sav novac od donacije mora ići izravno u fond za istraživanje raka.
Nakon 143 dana i pretrčanih 5373 kilometara Terry je 1. rujna 1980. osijetio oštru bol u prsima. Rak mu se proširio na pluća i morao je prekinuti svoj Maraton nade. Kada je Terry prestao trčati, cijela kanadska javnost digla se na noge. Televizijska kuća CTV organizirala je nacionalni donacijski telefon kojim je u jednom danu prikupljeno više od 10 milijuna dolara. Terryjev cilj da se prikupi 24 milijuna dolara za istraživanje raka time je ispunjen.
Godišnje utrke Terry Fox održavaju se 45 godina
Smrtno bolesnom Terryju u bolnicu je stigao telegram Isadore Sharpa, osnivača hotela Four Seasons, čiji je sin umro od raka. Obećao mu je da će organizirati godišnju utrku u njegovo ime kako bi se nastavio prikupljati novac za istraživanje raka. Prva godišnja utrka Terry Fox Run održana je prije 45 godina, 13. rujna 1981. godine, samo nekoliko mjeseci nakon njegove smrt. U toj je trci sudjelovalo preko 300.000 ljudi u Kanadi i svijetu. Osnovana je i Fondacije Terry Fox čije je vođenje preuzela njegova majka Betty, osiguravajući da se poštuju Terryjevi osnovni principi: Trka je otvorena za sve – trčanje, hodanje, vožnja kolicima ili biciklom i nije natjecateljska jer sudjelovanje je važnije do završetka. U skladu s Terryjevom željom da ne traži slavu ili profit, trka se organizira bez korporativnih sponzora. Sva prikupljena sredstva idu u istraživanje raka.
Danas se Terry Fox Run održava svake godine u preko 30 zemalja svijeta. Prikupljeno je preko 950 milijuna kanadskih dolara za istraživanje raka. Terry Fox postao je kanadska ikona, simbol ustrajnosti i nade. Brojne ulice, škole i spomenici u Kanadi nose njegovo ime. Njegova je priča postala uzor za humanitarni rad.
Terry Fox Run nije samo akcija prikupljanja donacija, nego je postala i godišnji podsjetnik da hrabrost i nesebičnost jedne osobe, osobe s invaliditetom, mogu pokrenuti globalni svijet. A Sveučilište Simon Fraser, na kojem je Terry studirao kineziologiju utemeljilo je 1981. godine nagradu “Zlatna medalja Terry Fox” koja se godišnje dodjeluje studentu koji je demonstrirao osobne kvalitete u hrabrosti u suočavanju s nedaćama i predanosti društvo. Osim medalje nagrada uključuje i novčani iznos, a pobjednici su često studenti koji su prevladali teške izazove poput bolesti, nesreća, siromaštva i zatim iskoristili ta iskustva kako bi pomagali drugima.
Terryjev san – svijet bez raka postao je dosežan. Danas se mnogi oblici raka mogu izliječiti, osobito ako se otkriju rano, a kod mnogo oboljelih rak je postao kronična bolest koja se može uspješno kontrolirati i držati u remisiji. Iako još uvijek nemamo lijek za sve oblike raka u svim stadijima za velik broj pacijenata rak više nije automatski smrtna kazna, nego je sve češće pobjediva bolest. Istraživanje se nastavlja s ciljem da se rak pretvori u izlječivu bolest.
*Serijal tekstova “Inkluzivna Hrvatska” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
