Nema proizvoda u košarici.
INKLUZIVNA HRVATSKA? Nasilje nad osobama s invaliditetom je društvena stvarnost
„Nasilje nad osobama s invaliditetom nije pojedinačan incident – to je društvena stvarnost koju moramo osvijestiti i mijenjati“, naglasio je Pravobranitelj za osobe s invaliditetom Dario Jurišić u svom apelu javnosti nakon što je 21. srpnja 2025. na igralištu ispred osnovne škole na Zametu u Rijeci grupa maskiranih osoba brutalno pretukla 32-godišnjeg Endija – mladića s intelektualnim poteškoćama.
Žrtva je bila odabrana zbog svojeg invaliditeta i namamljena preko društvenih mreža
Četvorica maloljetnika – dvojica imaju 16 godina, jedan ima 17, jedan mlađi od 16 godina i jedna punoljetna osoba od 20 godina – svoju su žrtvu namamili na sastanak lažnim profilom putem društvenih mreža. Kad je došao na dogovoreno mjesto sastanka, napadači su ga brutalno pretukli i nanijeli mu teške ozlijede glave i tijela. Kad se Endi pojavio na mjestu sastanka, skupina maskiranih maloljetnika okružila ga je i počela ga mlatiti. Nanijeli su mu teške ozlijede zbog kojih mu je bila potrebna hitna medicinska pomoć. Endijeva otac smatra da se radilo o pomno isplaniranom napadu, jer namamili su ga na dijelu igrališta izvan dosega sigurnosnih kamera.
Osobe s invaliditetom su posebno ranjiva skupina koja je izložena zlostavljanju mnogo češće od opće populacije. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije za osobe s invaliditetom je 2 do 4 puta veća vjerojatnost da će doživjeti nasilje nego osobe bez invaliditeta.
Često su mete nasilja upravo zbog svoje različitosti – fizičke, intelektualne, emocionalne, komunikacijske. Nasilje nad njima često ostaje neprepoznato i neprijavljeno jer žrtve nemaju dovoljno resursa da ih prepoznaju, prijave i od njih se zaštite. Najčešće su zlostavljane žene i djevojčice s invaliditetom, osobe s intelektualnim i/ili psihičkim teškoćama i djeca s invaliditetom. Problem je globalan.
Osoba s invaliditetom ima 4 do 10 puta veću vjerojatnost da će biti žrtva nasilja nego osoba bez invaliditeta
Prema podacima Centara za kontrolu i prevenciju bolest i organizacija za borbu protiv nasilja u SAD-u osobe s invaliditetom imaju 4 do 10 puta veću vjerojatnost da će biti žrtve nasilja nego osobe bez invaliditeta, te 3 puta veću vjerojatnost da će biti žrtve seksualnog zlostavljanja. Prijavi se samo 3% slučajeva seksualnog zlostavljanja osoba s kognitivnim poteškoćama. Počinitelj je u 97 do 99% slučajeva netko koga žrtve s invaliditetom poznaju i kome vjeruju – intimni partner, član obitelji, skrbnik ili zdravstveni djelatnik.
Studije provedene u Europskoj uniji pokazuju da su žene s invaliditetom izložene fizičkom ili seksualnom nasilju od strane partnera gotovo dvostruko češće nego žene bez invaliditeta. A djeca s invaliditetom imaju četiri puta veću vjerojatnost da će doživjeti zlostavljanje nego djeca bez invaliditeta.
Osim seksualnog nasilja, osobe s invaliditetom izložene su emocionalnom zlostavljanju u vidu prijetnji, zastrašivanja, izolacije, uskraćivanja medicinske skrbi i ponižavanja. Zlostavljanje im prijeti i kad su u institucionalnom okruženju: nasilje, zanemarivanje, uskraćivanje nužne skrbi, higijene, hrane, lijekova ili medicinskih pomagala. Uz sve to osobe s invaliditetom od strane skrbnika ili obitelji bivaju izloženi i financijskom iskorištavanju.
U Hrvatskoj nemamo dovoljno svijest i nasilju kojem su izložene osobe s invaliditetom pa stoga statistika koje bi sustavno pratile poseban rizik od nasilja za osobe s invaliditetom u odnosu na opću populaciju.
„Hajka“ roditelja učenika bez teškoća u razvoju usmjerena k izbacivanju učenika s teškoćama u razvoju iz škola
Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2021. do 2027. godine usklađen je s Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom koju je Hrvatska ratificirala na sjednici Sabora održanoj 1. lipnja 2007. godine, među prvima u svijetu. Nacionalni plan usmjeren je na ključne aspekte života osoba s invaliditetom: jednak pristup obrazovanju, povećanje zapošljavanja i poticanje rada, zdravstvena skrb i socijalna zaštita, pristupačnost, sloboda i sigurnost odnosno sprječavanje nasilja nad osobama s invaliditetom.
Većoj pojavnosti nasilja nad osobama s invaliditetom doprinose predrasude, diskriminacija i neinformiranost o invaliditetu i poteškoćama. Zbog toga je važno da djeca s razvojnim poteškoćama budu uključena u redovne vrtiće i škole.
U izvješću Pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2024. godinu u dijelu koji se odnosi na sustav odgoja i obrazovanja konstatira se nastavak trenda povećavanja broja djece s teškoćama u razvoju uz istodoban pad ukupnog broja učenika: „Unatoč tome i dalje se ne osigurava dovoljan broj vrtićkih skupina i razrednih odjela koji će odgovoriti na potrebe djece s teškoćama u razvoju kojima se uskraćuje pravo upisa u vrtiće kao i pristupa u neobavezne osnovnoškolske programe i sl., stavljajući pri tome naglasak na ulogu roditelja u skrbi o njima. Jednako tako i nadalje je prisutna tendencija upućivanja djece s većim teškoćama u razvoju u posebne programe i posebne ustanove pri čemu se ne osiguravaju pravovremeno potrebni posebni razredni odjeli. Glavno obrazloženje je da je to najbolji interes djeteta budući da se smatra da zbog postojanja teškoća u razvoju/invaliditeta oni ne mogu pohađati vrtić ili se školovati u redovnim programima. Pri tome se zaboravlja da je obrazovanje njihovo pravo… No, ono što je obiteljžilo 2024. godinu s tendencijom širenja, a što je zabrinjavajuće je „hajka“ roditelja učenika bez teškoća u razvoju usmjerena k izbacivanju učenika s teškoćama u razvoju iz škole .Glavne razloge tome vidimo u još uvijek neosiguranoj kvalitetnoj stručnoj podršci i svim potrebnim prilagodbama djeci s teškoćama u razvoju što utječe na njihovo funkcioniranje u školskim prostorima. Najveći izazove s javljaju u školovanju učenika s autizmom i različitim oblicima nepoželjnih ponašanja.“
Inkluzivni vrtići i škole uče djecu tipičnog razvoja toleranciji, empatiji i prihvaćanju različitosti
U zagrebačkom dječjem vrtiću „Potočnica“ 2002. godine su prvi u Hrvatskoj uveli su program inkluzije djece s teškoćama u redovite skupine u vrtiću. Djeci tipičnog razvoja inkluzija djece s teškoćama u njihovu vrtićku skupinu omogućuje upoznavanje, prilagođavanje i prihvaćanje vršnjaka koji su po nekim potrebama, mogućnostima i ograničenjima drugačiji od njih. Inkluzija ih uči toleranciji, empatiji i prihvaćanju različitosti. Djeci tipičnog razvoja na djeci prilagođen način objasni se koja je to teškoća njihovog prijatelja i na koji način mogu s njime komunicirati i igrati se. Sav njihov interes potom se preusmjerava na to kao da tom svom prijatelju s teškoćom u skupini pomognu odnosno kako da mu budu vršnjačka podrška. Rezultat ovakvog pristupa je da djeca najčešće bez predrasuda prilaze, komuniciraju i u igru uključuju i djecu s teškoćama. Prilagođuju igru i pravila igre, pojednostavljuju komunikaciju, bez nestrpljenja čekaju odgovor.
O tome da inkluzivni programi itekako imaju smisla i da su potrebni svjedoče i ankete koje se tijekom perioda provođenja programa inkluzije i integracije provode s djecom u vrtiću „Potočnica“.
– Anketirajući djecu o tome po čemu se od njih razlikuje dijete s teškoćom, recimo neko dijete koje je u kolicima, nikad nismo dobili odgovor koji bi se odnosio direktno na teškoću odnosno invaliditet djeteta. Nego dobijemo neke uobičajene odgovore tipa „Pa on ima plavu kosu, a ja imam smeđu kosu.“ To znači da teškoću odnosno invaliditet djeteta na percipiraju kao nekakvu prepreku za njegov svakodnevni život i boravak u vrtiću. Mislim da taj uspjeh možemo zahvaliti tome što je u našem vrtiću svim našim djelatnicima u svim skupinama, i stručnim suradnicima i tehničkom osoblju, prihvaćanje djece s teškoćama svakodnevni život. Naša djeca koja odlaze dalje u školski sustav su jako dobro senzibilizirana i pripremljena na uočavanje različitosti i na suradnju s osobama koje su različite – kaže edukacijska rehabilitatorica Danijela Gros Popović, voditeljica ovog programa.
Apel majke autista: “Zar moje dijete mora biti u kući strahujući od izlaska?”
Nažalost, ovakvi su programi rijetkost, a inkluzivna Hrvatska nije stvarnost nego želja.
O tome kakva je svakodnevna stvarnost osobe s invaliditetom i njegove obitelji svjedoči ovaj apel kojim se prije nekoliko godina svoijm sugrađanima obratila majka mladića s autizmom iz Delnica:
„Roditelji smo sina s posebnim potrebama (autista) Marka Pleše. Stariji sugrađani Delnica vjerojatno ga znaju, prepoznatljiv je po dugim vožnjama biciklom koji je njemu zabava i najbolji prijatelj.
Mlađe generacije možda ga ne znaju zbog dužeg izbivanja iz Delnica radi školovanja i osposobljavanja za život. Njima preporučamo da pogledaju izuzetno dobar film „Kišni čovjek“ kako bi stekli dojam kako Marko funkcionira i s kojim poteškoćama se susreće vezano za komunikaciju i razumijevanje.
Kao roditelji vjerovali smo da Delnice mogu pružiti potpunu slobodu i sigurnost, da mu se ništa loše u poznatom okruženju ne može događati. Zadnje dvije godine uvidjeli smo da postoje problemi u smislu uznemiravanja, prijetnji, traženja i uzimanja novca što u njegovom svijetu stvara dodatni stres, strah, nesigurnost, nemogućnost nošenja s istim, nerazumijevanje zašto mu se to događa.
Sve je to intenzivnije počelo prošlog ljeta i jeseni. Zatim je uslijedila faza neizlaska iz kuće preko četiri mjeseca. Prošao je Božić, Nova godina, Adventska bajka, blagdansko ozračje koje on nije vidio ni osjetio jer je bio doma. Inače to je razdoblje koje voli i iznimno ga veseli.
Konačno se pokrenuo i izašao van u svoje vožnje biciklom na naše olakšanje i radost. No, ne za dugo. Ponovno počinju isti problemi. Presretanje, traženje novaca od grupice maloljetnih Roma u parku i po ulicama.
Marko je odrastao, no u duši je veliko“malo“ dijete. On nikoga ne dira. Ako ga želite razumjeti, obratiti mu se, progovoriti koju riječ, bit će sretan. Inače ga pustite na miru da uživa sam u „svom svijetu“ jer to je jedino što ima.
Molim kao majka sve dobronamjerne građane da mu pomognu ako se nađu u nekoj sumnjivoj situaciji, da nas kontaktirate o vašim saznanjima .
Žalosti me i boli činjenica da nisam uspjela zaštititi u potpunosti svoje dijete. Vjerojatno nisam jedina. Sigurno ima još djece i roditelja s istim problemima. Zar moje i neko drugo dijete mora biti u kući ili u strahu izlaziti misleći da ih neće sresti , odnosno da će ih mimoići.
Marko je, kao autista, samo malo drugačiji od drugih, ranjiva skupina ljudi, postaje laka meta onih manje dobronamjernih, pa i puno mlađih.
Hvala vam na izdvojenom vremenu dok čitate moje misli, na svakoj zaštiti upućenoj mom djetetu.
Zdenka Pleše“
*Serijal tekstova “Inkluzivna Hrvatska” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
