Nema proizvoda u košarici.
Na prvoj samostalnoj izložbi autističnog mladića koji ne govori riječima nego slikama
Jakov Knežević (17) iz Šibenika s posebnom ljubavlju prema detaljima oslikava vizure povijesnih zgrada i gradova što je pokazao na prvoj samostalnoj izložbi održanoj u Knjižnici Dugave
„Moje slike su moj glas“ naslov je prve samostalne izložbe 17-godišnjeg Jakova Kneževića iz Šibenika koja je održana od 15. 10. do 30. 11. 2025. u Knjižnici Dugave u sklopu projekta „Otkrivamo mlade talente.“ Slike gradova i građevina mu odišu posebnom atmosferom i koloritom, osjeti se da je Dalmatinac koji voli „kamen, maslinu i draču“. S posebnom ljubavlju oslikava vizure Šibenika, Rima, Italije…
Dok u knjižnici Dugave čekamo dolazak mladog umjetnika na razgovor, njegove nam radove pokazuje knjižničarka Majda Bakić, voditeljica projekta „Otkrivamo mlade talente“ u okviru kojeg je od 2002. predstavljeno više od 200 talentirane djece i mladih, polaznika osnovnih i srednjih škola ne samo Zagreba i Zagrebačke županije nego i iz drugih dijelova Hrvatske:
– Pogledajte ove prikaze arhitekture koja je veoma detaljna, ozbiljna i sa specifičnom perspektivom. Sretna sam da smo ga uspjeli dobiti za izložbu.
Umjetnost kao jedini način kojim Jakov izražava svoja zapažanja, doživljaje i osjećaje
Za Jakova je likovna umjetnost puno više od samog crtanja, bojanja, modeliranja. On je neverbalni autist kojem je umjetnost i jedini način kojim izražava svoja zapažanja, doživljaje i osjećaje jer to ne može riječima. U Zagrebu s roditeljima i starijim bratom Filipom živi od 2016. godine, a doselili su s juga kako bi Jakov imao više mogućnosti za terapije nego što ih je mogao dobiti u rodnom Šibeniku.
Na razgovor s nama je došao s mamom Ninom i tatom Dragom, koji su, uz slike, skulpture od plastelina i keramike, njegovi glasnogovornici. Dok sjedimo i pričamo o njemu, Jakov nas pomno sluša, sretno pjevuši i posvećeno crta minijaturne figurice. Povremeno mu lice ozari osmijeh zadovoljstva pa ruku u ganuću prinese srcu dok sretno gleda što je nacrtao. Pomno izabire boje iz kutije Posca flomastera. Kutija je stigla kao prvi sponzorski poklon mladom umjetniku, nakon što je na HRT-u i portalu 24.sata prikazan prilog o njemu.
Bez mogućnosti izbora – upisan u srednju školu za zanat kožnog galanterista
Neočekivani skupocjeni dar kojeg je donio poštar zatekao je skromnu obitelj – Drago radi kao konobar, a Nina je prestala raditi u ugostiteljstvu i ima status majke – njegovatelja. Navikli su na svakodnevne terete koje prate život roditelja djeteta s autizmom, a sada se nose s darovima talenta. Trebaju im odlučiti hoće li prodavati Jakovljeve slike, što su do sada odbijali jer osjećaju da bi to bilo kao da prodaju djelić njegove duše, nego je i tu i roditeljski poriv da omoguće Jakovu da razvije svoj talent. Kucali su već uzaludno na sva vrata ne bi li mu se omogućilo da nastavi školovanje u srednjoj školi primjenjene umjetnost ili na Likovnoj akademiji, a na koncu je jesenas morao upisati jedino što mu je ponuđeno – srednju školu za zanat kožnog galanterista u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava.
– Sad on veliku energiju troši školujući se za nešto što nije želio, a to mu je nije lako, a ono što bi mogao i što voli nije mu omogućeno – veli tata Drago:
– Žalosno je da imaš ovako talentiranog mladića i da se ne može napraviti neka iznimka da dijete ide u Likovnu akademiju gdje bi sa svojim asistentom mogao dolaziti i gdje bi mogao uz mentora učiti i razvijati se. Razumijemo i njih, ne mogu prihvatiti dijete s autizmom jer nitko od njih nije rehabilitator i ne žele se upuštati u takav eksperiment. S s druge strane Jakov već četiri godine jednom tjedno po sat i pol provodi na likovnoj radionici kod Tie Kovačić. Ona je ostvarila s njim odličan odnos, hvali ga i kaže nam „što god mu dam raditi, on rasturi“.
Vrijeme je za promjene obrazovnog sustava: U Hrvatskoj žive dva Jakova Kneževića s autizmom i talentom za slikarstvo
S obzirom da u Virovitici stasa još jedan nadareni autistični slikar 12-godišnji Jakov Knežević, već afirmirani ilustrator dviju slikovnica, sigurno će se i ovo morati promijeniti.
– Zaista je nevjerojatno da u Hrvatskoj žive dva Jakova Kneževića s autizmom i da su obojica likovni talenti. Putevi nam se prepliću, a jednom su oni čak došli na naš termin za timsku obradu na Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Od tada našeg sina zovu Jakov Knežević Šibenski – smije se Nina.
Jakovu je autizam dijagnosticiran u dobi od dvije i pol godine na pregledu kod logopeda kamo su ih uputili jer dječačić još nije progovorio.
– Čim ga je ugledala na vratima odmah je rekla „Ovo je autistično dijete!“ Nisam znala što je to autizam, ali sam bila sigurna da nije ništa dobro. Dok smo se vraćali kući, suze su mi tekle niz lice, a doma sam odmah počela guglati. Kad sam pročitala koji su simptomi prepoznala sam našeg Jakova – priča Nina.
Kako se nositi s autizmom bila im je potpuna nepoznanica. Isprva nisu znali niti što trebaju raditi niti kome se obratiti.
“Kad smo prihvatili da je Jakov drugačiji i kad smo se uhvatili ukoštac s problemima, počeo je napredovati”
– Kad smo prihvatili da je Jakov drugačiji i kad smo se uhvatili ukoštac sa problemima, počeo je napredovati. Čovjek nema ništa od toga da se žali. Guramo najbolje što možemo, dajemo sve od sebe. Sto puta pasti, sto puta se dignuti. To je jednostavno tako. Tko je mogao sanjati da ćemo nakon svega doživljenog s Jakovom kojem su se liječnici borili za život čim je rođen, a potom je kao beba imao i operaciju dobroćudnog tumora da bi mu naposljetku bio dijagnosticiran autizam, tko bi rekao da ćemo sad s Jakovom doživjeti i to da pokaže ovakav talent. Ali u tome je i puno rada, truda, odricanja, borbe. Jakov ima i starijeg bracu Filipa kojega obožava i kojemu nije bilo lako kroz sve to. Ali, nema predaje. Treba svakome danu dati ono što možeš – govori Nina.
Tata Drago ponosi se i time što Jakov mirno sjedi i crta dok mi razgovaramo.
– Nije Jakov bio uvijek ovako miran. Prije bi se digao i sve ove slikovnice pobacao na pod. Ali mi smo odmah krenuli raditi s njim na sve terapije i radionice koje smo mogli. Iza svega što on danas zna stoji mukotrpno učenje, ako treba nešto se ponavlja i tristo tisuća puta. Sada je ovako miran jer smo mu rekli što ga danas očekuje i da ćemo ovdje biti pola sata, a onda idemo dalje po rasporedu. Jakov ne voli izlazak iz svojih rutina, jer je onda nesiguran. Ali ako mu pružiš sigurno okruženje on će biti super. Istina je da na početku nismo znali ništa o autizmu, ali sad smo pravi eksperti.
I u Hrvatskoj i u svijetu broj djece s poremećajima iz spektra autizma dramatično raste. Primjerice, u Hrvatskoj je 2016 bilo 1925 registriranih osoba s autizmom, a 2022. oko 4000. Dakle, broj se u samo šest godina udvostručio.
– Mislim da smo se Nina i ja tu tome dobro snašli. Teško je prihvatiti da se s tvojim djetetom nešto događa i da neće biti kao drugo zdravo dijete koje imaš niti kao sva ostala djeca. Ali kad smo to jednom prihvatili, onda je sve bilo lakše. Najvažnija je zdrava atmosfera u kući, da se dijete osjeća sigurno i da je sretno.
Piše: Snježana Ivić Gerovac
Snimio: Mladen Gerovac
*Serijal tekstova “Inkluzivna Hrvatska” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
