GUDOVAC 2022: Lijepe, ljubazne i pametne gudovačke hostese i bezveznjak koji psuje kišu
Ovogodišnji jesenski sajam u Gudovcu, nakon pandemijskih godina, napokon se vratio na glavnu hrvatsku poljoprivrednu scenu. Pa među posjetiteljima nismo izostali ni ja, ni moj glavni poljoprivredni suradnik, savjetnik i obiteljski prijatelj Ivica Vojvodić. Ivek je vlasnik istoimenog OPG-a u Novakima u Svetoj Nedjelji, uzgaja mliječne krave i svinje, naravno tu su onda telad i odojci, zečevi, kokoši, a sve do nedavno bili su i konji … Da bi sve to blago uzdržavao Ivek sa svojom obitelji obrađuje polja pod kukuruzom, zobi, ječmom, naveliko kosi travu i balira sijeno. I tržištu nudi zdravu hranu: mlijeko, jaja, meso. A sve to pospješuje i onim što ostaje – visoko vrijednim stajskim gnojem. Eto zaokružene priče. Pa se današnjim gospodarskim rječnikom može kazati da OPG Ivice Vojvodića na sebi svojstven način postiže ideal održivog poslovanja na bazi kružnog gospodarenja. Zato, prilikom svakog posjeta Gudovcu Ivek uvijek ima svoj složeni ali ciljani profi program. A ja ga u stopu slijedim.
Piše: Mladen Gerovac
Ove smo godine za posjet odabrali petak, prvi dan sajma. Jer onda slijedi vikend, kada sajam preplave razni posjetitelji od kojih mnogi nemaju baš neku prisnu poslovnu vezu s poljoprivredom. No, lijepo je vidjeti da su tu i brojne poljoprivredne obitelji s djecom, jer je ovo dobra škola za zanimanje kojim se bave njihovi roditelji. Bit će da je to i razlog što se na ovogodišnjem sajmu prvi put dosad mogla vidjeti i velika ponuda suvremenih poljoprivrednih igračaka za djecu u obliku traktora, prikolica, kombajna … A ne samo papirnati vrtuljci, klepetajući leptiri, drveni patuljci i slične nekadašnje igračke seoske djece.
U potrazi za sjemenom, kravama, nerastima i električnim pastirom
I inače, Ivek i ja ciljamo petak, prvi dan sajma, kada je i najmanje bezveznjaka. Tu mislim na ljude koji landaraju od štanda do štanda bez cilja i smisla, a najviše se zadržavaju tamo gdje se jede i pije. No, prvoga dana sajma opasnost su uvijek i političari. Srećom to kratko traje, kažu što imaju, poslikaju se, i odu. Najgori dosad bio je Ivo Josipović zbog kojega je policija blokirala cijeli kraj, a posebno sve prilaze Gudovcu, pa smo i mi i brojni posjetitelji doprli do sajma tek iza podne. A on, nikako da ode. Tobože, sve ga zanima. Paviljone blokira policija. Nemoš prići štandovima. Grozno. Nismo dospjeli ni pola toga obići. Ne ponovilo se.
Na ovogodišnjem jesenskom Gudovcu Ivek je kao i dosad tražio najbolje sjeme, razgledao najbolje krave i neraste, posjećivao suradnika zbog rezervnih dijelova, servisa i svekolikog održavanja svog pozamašnog strojnog parka – traktora, plugova, rotobrana, sijačica, kosačica, muzilica … I uživao u društvu prekrasnih konja – hladnokrvnjaka, posavaca, gidrana, lipicanaca.
A ja sam istodobno tražio plastenike i električne pastire kako bih zaštitio vrt i kukuruz od sve veće najezde divljači. Naime, nedavno su mjesni lovci u lovačkom pohodu prolazili pored mog vrta pa sam iskoristio priliku da im se prijateljski požalim na štetu koju mi čine srne i fazani. Naoružani s onim puškama prolazili su kao da me ne vide i ne čuju, a jedan je ipak bio ljubazan pa mi je onako u prolazu podrugljivo dobacio: “To znači da imate dobru robu!” Shvatio sam poruku – samo tako radi i dalje budalo da se naše srne, fazani i zečevi mogu s užitkom hraniti i debljati. Zna se da lovačka društva dobivaju od države novac za brigu o divljači u što spadaju i dobro snabdjevena hranilišta. Imaju i visoke članarine. Očito, taj novac troše na nešto drugo. Primjera je bezbroj u cijeloj državi. Na otocima pošast su veprovi i čagljevi koji uništavaju legla janjaca. Kod nas su također divlje svinje, srne i fazani koji haraju kukuruzištima i vrtovima. Lisice se naveliko časte u kokošinjcima, a već su se udomaćile i na gradskim ulicama … Sve u svemu pokazala se pravom ona definicija da su lovci zapravo “skupina naoružanih ljudi koji hodaju kroz šumu do prve birtije!” A ako ne do birtije, onda do lovačkog doma. S bogatom trpezom od uhranjene divljači našom “dobrom robom”. I, naravno, uz obilje vina.
Monumentalni kombajn Trion za 440.000 eura i sofisticirani Lamborghini “za mlađe frajere”
No, vratimo se pozitivi, a to je upravo ovo okruženje gudovačkog sajma. Tražimo najnovija dostignuća poljoprivredne tehnologije i mehanizacije. Odmah nam je za oko zapeo monumentalni kombajn Claas Trion 530. Taman smo se mašili za džep, kad ono – prodan. Naravno, šalim se, ali Trion nije šala. Košta 440.000 eura. Na vjetrobranskom staklu piše da ga je kupio Josip Mačak, vlasnik OPG-a iz Bobovca. Svaka čast. Moraš biti doista veliki ratarski “mačak” da bi kupio tako nešto. A Josip to očito i je, budući da mu se isplati ovakav stroj. Koji troši 15 litara dizela na sat, ali je zato, univerzalan – bere i posprema sve vrste žitarica bez razlike, i to na poljima, onim kao more – do horizonta.
Sljedeće čudo pred kojim smo zastali je golemi stroj svemirskog naziva – SIP AIR 900 T. Gledam u taj golemi objekt na prvi pogled nedokučive svrhe. Ivek zna: “To ti je sakupljač trave.” A onda vidim i shemu, i opis, i cijenu – 90.000 eura. AIR 900 T travu skuplja vrlo čisto. Široko po strani od traktorskog puta, tako da ne gazi po otkosu, a ne propušta zemlju i kamenje. Rezultat je sasvim besprijekorno zdrava krma.
Idemo dalje, a onda Iveku oči zasjaše. Evo ganc novog sofisticiranog, digitalno programiranog, satelitski opremljenog, i sve to – najsuvremenijeg traktora Lamborghinija. Cijena 140.000 eura, plus PDV. Prisjetio se Ivek kada je kupio njegovog znatno starijeg ali isto tada najnovijeg prethodnika, koji ga vjerno služi i danas. Inače, nije mi ni nakraj pameti da navijam za Lamborghini. U lošem sjećanju su mi njihovi brodski motori. Ali ovaj Ivekov traktor, svojim impozantnim srebrnim obličjem, među pohabanim zetorima, MTU-ima i njima sličnima, još uvijek djeluje kao gospodin među služinčadi. Trojica momaka dežurnih na štandu kraj ovog Ivekovog šampiona, prekidaju razgovor , te jedan reče: “Dečki to vam je više za mlađariju”. Pritom više gleda mene nego Iveka. Ja sam stariji, pa sam i sumnjiviji. Eto metuzalema, fosila za kojega je ovo science fiction.
Krave Rinderzucht, ovce Romanovski i kokoši Wyandotte
Posebno su nas privukle austrijske krave Rinderzucht. Prave mliječne ljepotice pasmine poznate po odličnoj genetici. Među konjima Ivek se posebno zbližio se Hrvatskim posavcem Cezarom.
I ove godine zastao sam pred torovima ovaca Romanovski. Ako ih želite uzgajati treba vam 10 ženki i jedan ovan, objasnio nam je veterinar iz Križevaca Grgo Banić. To je matično stado. Cijena jedne ovce je 1600 kuna, a ovna 2500 kuna. U susjednom toru majka i kćer Požega iz Siraća ponose se ovnom šampionom i svojim stadom. Dok Banić kaže da ove ovce nisu pašnjački tip, već da im je osnovna hrana ječam, zob i kukuruz, Marijana Požega svoje ovce pušta na pašu. Koriste i vunu i mlijeko i mladu janjetinu. Janjci Romanovski uzgajivačima su zanimljivi i zbog posebnog okusa i zbog sitnijih kostiju, a i zbog toga što nemaju klasičan miris janjetine koji nekim ljudima smeta.
Evo nas i među nerastima, što Iveka posebno zanima, jer se njegov OPG i time bavi. Tu je opet onaj mršavi Durok sa XXL mudima, pa se odmah vidi što mu je posao. Na kraju uvijek završimo među kokošima, patkama i guskama. Najatraktivnije bile su kokoši Wyandotte. Pravi ukras dvorišta. Dvjesto kuna komad. Tristo jaja godišnje.
Nepravde i krađe: ogorčena Višnja Pevec, a i ja zbog Nautičke patrole
Izuzetno mi je drago bilo svjedočiti povratku Pevčevih, čija je tvrtka od samog početka bila zaštitni znak i ponos ovog sajma. Da bi prošli pravi pakao nakon preuzimanja tvrtke. Kratak razgovor s Višnjom Pevec: “Vodimo 17 sporova protiv Pevexa”, kazala mi je u jednoj rečenici bilancu. Naravno, dosad bez stvarnih rezultata, jer ovo je država u kojoj je sve u komi, a posebno pravda i pravosuđe. Ispričao sam joj i svoj slučaj kako su Hanza medija i Jutarnji list prisvojili moj projekt Nautička patrola, uz pomoć države koja im je držala lojtre. Hladno su uzeli cijeli moj know how i projektu patrole promijenili ime. Poput onog kineskog lažnjaka gdje je izvorna marka Adidas pretvorena u plastični Adidos. A razlika je i u žnirancima. Učinili su to, dakle bahato, uz punu podršku vladajućih. Zna se, vladajući kontroliraju pravosuđe i na razne načine potkupljuju medije. A u mom slučaju radi se i o nasljednicima ozloglašene tvrtke pokojnog Marijana Hanžekovića, koja je i sada najjače i najutjecajnije odvjetničko društvo u državi. Jako me pritišče ta nepravda pa je spominjem u svakoj pa i u ovoj prigodi. Premda sam svjestan da tome ovdje nije mjesto Toliko sam ogorčen tom besprizornom pokvarenošću, da si jednostavno ne mogu pomoći. No, glavna priča o krađi mog projekta Nautička patrola tek slijedi, pa neka po pravdi sude ljudi, jer u ovoj državi sudske pravde nema. Da ti pamet stane, da poludiš!
No, vratimo se temi. Glavna tema naših razgovora na sajmu bila je ovogodišnja katastrofalna suša. Sve ljude koji žive od plodova zemlje cijelo je ljeto već vrat zabolio od gledanja u nebo uzaludno čekajući kišu. Koju su meteorolozi bezbroj puta najavljivali. Malo smo to u šali komentirali, pa velim Iveku kako bi bilo bolje da se meteorolozi bave lotom i sportskom prognozom te da tako zarade za svoje plaće, a da tim novcem koji sad njima plaća država obešteti poljoprivrednike.
Spremamo se kući. Kraj je sajmenog dana. Nebo se napokon naoblačilo i nakon dugo vremena pale su i prve kapi. Kraj nas je projurio čovjek u paničnom bijegu i sklonio se pod prvi krov. Psuje: “Jebem ti kišu”! Toliko o bezveznjacima na ovom sajmu.
Lijepe i informirane hostese kao suvremeni iskorak gudovačkog sajma
No, bilo kako bilo, Ivek i ja našli smo sve što smo tražili. Osim inače dobre sajamske hrane, pa smo na kraju ostali gladni. Vola na ražnju nije bilo, a ni šarana na rašljama. Vjerojatno su ih čuvali za navalu vikendom. Ali zato su nas na pojedinim štandovima dočekivale simpatične domaćice. Ne one klasične sajamske hostese, kojima je zadatak da se smješkaju i da budu lijepe. I da gostima donose kavu, piće i grickalice. Ove gudovačke prave su predstavnice tvrtke koja ih je angažirala za domaćice štanda. I ove su mlade, lijepe i ljubazne, ali su i informirane, pa kompetentno znaju objasniti sve što se na štandu nudi. Novi je to suvremeni iskorak gudovačkog sajma. Morali smo tu mladenačku i svrsishodnu ljepotu ovjekovječiti za uspomenu. Tako su naše ljubazne domaćice na štandu Ferenčaka, Elizabeta i Karla rado stale s Ivekom pred kameru.
I da. Opet smo elegantno riješili problem parkinga. Platiš vlasniku obližnje kuće 20 kuna i bez brige ostaviš auto u dvorištu. No, kada je velika gužva dogodi se da se od prvog slobodnog dvorišta dobro nahodaš do ulaza u sajam. I zato je važno stići što ranije i izbjegavati vikend. Samo smo jednom parkirali na službenom sajmenom parkingu. Bilo je to baš kada je parking proširen na obližnju njivu. Slijedili smo sugestivne pozive sajamskog parking-meštra i završili na – oranici. Što je tu je, platili smo i ostavili auto. Pala je kiša. Jedva smo se izvukli iz gliba. E, tu već slobodno kažeš: “Jebem ti kišu!” Ali i njivu bez asfalta.
Piše i snimio: Mladen Gerovac
FOTOGALERIJA:
