Nema proizvoda u košarici.
Helena Tomas: „Invalidska kolica mene ne definiraju kao osobu“
Uprkos 90-postotnom invaliditetu profesorica arheologije na Filozofskom fakultetu radi u punom radnom vremenu, a ove je godine objavila i iznimno vrijednu znanstvenu knjigu, sveučilišni udžbenik „Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra“
– Invalidska kolica mene ne definiraju kao osobu. Imam osjećaj da je moja osoba cijeli jedan kosmos iznad ovih kolica koji mogu doživjeti jedino ljudi koji sa mnom razgovaraju, jer na prvi pogled vide kolica i misle da sam nesretna osoba. Nisam! – inspirativne su riječi prof. dr. sc. Helene Tomas, predstojnice Odsjeka klasične arheologije na Filozofskom fakultetu koja je prije šest godina jedva preživjela trostruki moždani udar nakon kojeg je ostala vezana za invalidska kolica.
Uprkos 90-postotnom invaliditetu radi u punom radnom vremenu, a ove je godine objavila i iznimno vrijednu znanstvenu knjigu, sveučilišni udžbenik „Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra“. Jedna je od vodećih znanstvenica u svijetu za europska pisma iz brončanog doba koja je to opsežno izdanje na 350 stranica bogato opremljeno fotografijama stvorila na temelju izvornih materijala koje je proteklih 30 godina proučavala u Grčkoj, na Kreti i Cipru.
„Heli, pošto ionako ležite u bolnici i imate vremena za razmišljanje, napišite knjigu“
Kad se 2019. godine, nakon dva tjedna inducirane kome probudila s posve oduzetom lijevom stranom tijela, prvo je nazvala prof. dr. sc. Marinu Miličević Bradač, svoju „akademsku majku“ i šeficu na katedri za klasičnu arheologiju, a ona joj je rekla: „Heli, sad pošto ležite ionako u bolnici i imate vremena za razmišljanje, počnite razmišljati o pisanju one knjige o linear A i linear B pismu o kojoj mi govorite već godinama.“
– Odgovorila sam joj da će u mom stanju pisati knjigu biti jako teško. A ona mi je rekla: „Ako mislite da je teško, sjetite se govora Johna Kennedyja u Houstonu 1962. godine kad su se Amerikanci spremali na osvajanje Mjeseca: „Mi ne letimo na Mjesec zato što je to lako, nego zato što je to teško i spremni smo se suočiti s tim izazovom“. Pisanje knjige okupiralo je moje misli i dalo mi je ogromnu motivaciju. Trebalo mi je tri godine za pisanje jer tipkala sam ju samo desnom rukom, ali zahvaljujući njoj sam ove godine napredovala u zvanju, ušla kao član suradnik u međunarodnu akademiju znanosti i umjetnosti i postala sam predstojnica katedre za klasičnu arheologiju, dakle napredovala sam karijerno u svim pogledima i sve to iz invalidskih kolica. Prije dva tjedna sam počela pisati svoju petu knjigu, a s izdavačem, gospodinom Antom Žužulom iz Školske knjige imam dogovor za još tri. Jedna od njih će biti i autobiografija. Ja svoj život moram zapisati – kaže.
„Sve što mogu radim najbolje što mogu“
S prof. dr. sc. Helenom Tomas upoznala sam se prije 20 godina. Nakon što je 2004. na Oxfordu doktorirala na temu prapovijesnih pisama Grčke i Cipra, kretskog hijeroglifskog pisma linear A i linear B te ciparsko-minojskog pisma i ciparskog silabičkog pisma, vratila se na Filozofski fakultet gdje je počela držati i kolegij o linearu B, što je bio povod za intervju s njom jer takav kolegij nema niti jedno drugo sveučilište u srednjoj Europi. Vesela, neposredna, s dugom plavom kosom, elegantna u bijelom odijelu, sa svim studentima je bila na ti, a tadašnji ataše za kulturu grčkog veleposlanstva u Zagrebu, i njen tadašnji zaručnik, za sve nas je priredio izvrsnu grčku salatu i posao se pretvorio u opušteno druženje. Iako je prošlo puno godina i uprkos invaliditetu, moja sugovornica i sada zrači istom pozitivnom energijom kao i tada. Kako se nosi s invaliditetom koji ju je izbacio iz putanje superaktivnog života punog svjetskih putovanja, arheoloških istraživanja, plesa, skijanja…?
– Radim sve ono što mogu: mogu držati predavanja, pisati knjigu i biti OK osoba, i to radim najbolje što mogu. A ono što ne mogu – hodati, skijati ili plesati – to je stanje na kojem radim kako bih ga promijenila. Uprkos invaliditetu, ja se uopće ne osjećam kao druga osoba i nimalo se ne osjećam kao nesretna osoba, iako često imam osjećaj kad me netko vidi na cesti da bi rekao „Jadna žena u kolicima“. Ja nisam jadna žena u kolicima. Nikad ne plačem zbog svog stanja, znam da će proći. Jer motorika je popravljiva, a da sam kognitivno stradala sada bih bila u invalidskoj mirovini i sigurno se ne bih osjećala ovako holivudski kao sada. Ja sam super sretna osoba. Sjajno radim, imam divne studente, napredujem, imam cijelu jednu spiralu dobrih prijatelja i shvatila sam da je sve što meni treba u životu jedan par ruku dobre volje da me poguraju. Radim, idem na terapije, idem na terapijsko jahanje, izlazim na koncerte, izložbe, u restorane i kafiće… Tata mi već prigovara da sam posvuduša. Putujem. Bila sam na kongresima u Amsterdamu, Ateni, a jesenas i u Madridu, pa sam posjetila i Lourdes, iz religioznih razloga. Prije invaliditeta bila sam krštena, ali agnostik. Nisam bila ateist, nego me vjerojatno netko morao dirnuti u srce. Meni se to dogodilo sa svećenikom Krešimirom Bahmecom iz Župe Remete kad mi je došao blagosloviti stan. U trenutku kad je dotaknuo moju nepokretnu nogu i rekao „Helena, dajem ti moj blagoslov i želim ti da ozdraviš“ ja sam se rasplakala. Tu je on pobudio vjeru u meni. I tako sam se odlučila i pričestiti i krizmati, makar za nekoliko dana navršavam 54. rođendan – pripovijeda prof. dr. sc. Helena Tomas.
Nakon 6 godina ući će u svoj stan hodajući pomoću štapa
A sutra, na svoj rođendan, prvi će puta nakon šest godina u svoj stan ući na nogama, samo uz pomoć štapa. Rezultat je to velikog truda uloženog u terapije na koje odlazi nekoliko puta tjedno – Bobath, neurorehabilitacija na robotskim uređajima, terapijsko jahanje. Svaku večer prije spavanja u krevetu napravi 100 trbušnjaka, a na moru pliva.
– Meni je lijeva polovica mozga doslovce eksplodirala od aneurizmi, pa je funkcija terapije ovih proteklih šest godina bila trenirati zdravu, desnu polutku mozga da preuzme funkcije oštećene. I ta polovica je to naučila. Moje tijelo sada zna hodati. Srećom, lijeva noga se pokrenula iako lijeva ruka još nije. Sada mi treba trening, puno hodanja, ali sam sigurna da ću ponovo prohodati i plesati i skijati. Moram se pomiriti jedino s time da neću ponovo voziti jer mi je oštećen periferni vid. Kad sam se 2019. probudila iz inducirane kome, cijelo pamćenje mi je ostalo netaknuto. Što se tiče znanstvenog razmišljanja i kognicije i znanja stranih jezika, ništa nisam zaboravila, ali nisam mogla čitati. Kad bismo na radnoj terapiji vježbali čitanje, kad bih došla do kraja jednog retka nisam mogla naći početak drugog. To me je prestrašilo. Ali sam se onda sjetila da postoje audio knjige pa sam njih slušala, i uz njih učila napamet Shakespearove sonete, kao kad sam bila na doktorskom studiju. To se jako brzo i spontano popravilo, tako da sada čitam i pišem bez problema – kaže prof. dr. sc. Helena Tomas.
Uz roditelje i rodbinu, veliku podršku pružaju joj i kolege iz inozemstva redovnim uplatama novčane pomoći što joj je omogućilo nabavku novih invalidskih kolica, financiranje terapija, prijevoza i nabavku ostalih potrepština, jer invaliditet je skup i za profesorsku plaću. U svakodnevnom funkcioniranju neophodna joj je i pomoć osobnog asistenta, pogotovo u prometu jer ima brojne obaveze na koje mora stići na vrijeme, a kod arheoloških iskopavanja asistiraju joj studenti.
Arheološka iskopavanja i veliko otkriće u dolini Cetine
Profesorica Tomas kaže da jako dobro krampa, no na iskapanju kod Trilja u dolini Cetine 2022, u sklopu sedmogodišnjeg istraživanja tzv Cetinske kulture koje joj je sa 660.000 kuna financirala Hrvatska zaklada za znanost, krampovima su ipak radili studenti koje je nadgledala s vrha sonde, kako arheolozi nazivaju rupu koju iskopaju, na zaštićenoj poziciji ispod suncobrana.
– Pronašli smo tri netaknute grobnice: u jednoj je su bile kosti muškarca, u drugoj žene, a u trećoj troje djece. To je bilo veliko otkriće jer smo dokazali da su 2000 godina prije Krista bili pokopani na način identičan kao u Grčkoj u to doba. To znači da su već onda poznavali grčku arhitekturu. Tadašnji Cetinjanii su imali sjajne drvene brodice kojima su mogli doploviti do Grčke, Italije, Albanije, pa i do Malte. Čak i u paleolitiku, dakle 10 000 godine prije Krista prapovijesni ljudi s naše obale mogli su preploviti Jadran preko Palagruže, to je samo naša predrasuda da su tadašnji ljudi bili zaostali – pojašnjava profesorica Tomas.
Cilj od kojeg ne odustaje: dešifriranje lineara A
Ipak, njena je najveća znanstvena ambicija dešifriranje lineara A. To je pretpovijesno pismo minojske civilizacije na Kreti kojeg je istisnulo pismo linear B što su ga nametnuli mikenski Grci preuzevši vlast na otoku oko 1450.-te godine prije Krista. I dok je linear B dešifriran 1952.godine, linear A i dalje je nepoznanica.
Da bi ga dešifrirala, profesorica Tomas vrijedno je desetljećima kopala po Kreti, učila razne indoeuropske i neindoeuropske jezike, među kojima i hetitski i luvijski, ali bez rezultata. Ipak, ona se ne prestaje nadati da će jednoga dana iskopati na Kreti glinenu ploču koja će riješiti enigmu, kao što je kamen iz Rosette koji je sadržavao isti tekst pisan hijeroglifima i starogrčkim alfabetom početkom 19. stoljeća omogućio Jean-François Champollionu dešifriranje egipatskih hijeroglifa. I možda su drugi svjetski arheolozi već obeshrabreno odustali od dešifriranja lineara A, ali Helena Tomas nikako nije.
Piše: Snježana Ivić Gerovac
*Serijal tekstova “Inkluzivna Hrvatska” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
Najnovije Vijesti
