Vicevi su u svim socijalističkim zemljama bili način kroz koji si je običan puk, ali i onaj intelektualni, davao oduška kako bi lakše prebrodio ta vunena vremena. Naravno, za vic na račun Države, Tita, Partije, JNA i Bratstva i jedinstva dobivalo se najmanje šest mjeseci zatvora. Evo jednog za dvije i pol godine:
“Jugoslavija je osvojila prvo mjesto na svjetskom sajmu cvijeća – a znate li zašto? Uspjela je uzgojiti ljubičicu bijelu od sto kila.”
Dvije i pol godine robije na Golom otoku zbog vica na Titov račun
To je vic zbog kojega je 22-godišnja Židovka, novinarka beogradske Politike, Jennie Lebel 1949. godine dobila dvije i pol godine robije na Golom otoku, nakon što ju je agentima Udbe prijavio kolega s kojim je radila.
Ova aluzija na Tita kojega se u nekim pjesmama-odama zvalo “ljubičica bijela”, pa je asocijacija bila neizbježna, iako izrečena u formi vica, tretirana je kao djelo protiv naroda i države.
U socijalističkima zemljama ljudi su se na razne načine dovijali kako bi zavarali „stražare revolucije“ da bi mogli širiti istinu, pa evo jedan:
Jedan njemački radnik iz ondašnjeg DDR-a dobiva posao u Sibiru. Svjestan toga da će svu poštu čitati cenzori, on kaže svojim prijateljima: „Uspostavimo kod: ako je pismo koje ćeš dobiti od mene napisano običnom plavom tintom, onda je to istina; ako je napisano crvenom, onda je lažno“. Nakon mjesec dana njegov prijatelj dobiva prvo pismo, napisano plavom tintom : „Sve je divno ovdje: dućani su puni, hrana je divna, stanovi su veliki i topli, kina prikazuju filmove sa Zapada, postoje mnoge zgodne djevojke spremne za vezu. Jedino što nema crvene tinte!“
Jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca akademik Stjepan Babić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, cijeli život sakupljao je političke viceve u vrijeme socijalizma koje je u knjizi Hrvatski politički vicevi objavio 1995. godine. Ovdje donosimo neke od onih koji su se u onim vremenima pričali na račun Tita.
Majka
Kad je Tito umro sreo se sa svojom majkom. Raspituje se ona kako je živio.
– Jesi li imao svoju kuću?
– Ne kuću, nego vilu. I ne samo jednu, nego više njih, u Beogradu, na Brijunima, Bugojnu, Splitu, Brdu kod Kranja i u Zagrebu – hvali se Joža.
– A jesi li imao svoja kola?
– Jesam, i to kakva. Mercedes sa šest vrata.
– Onda si imal televizor u boji?
– I televizora u boji, ali to ni niš, to se ne računa, imal sam ja još mnogo vrjednijih stvari.
– E Joža, Joža, a ja sam se stalno bojala da si ti komunist.
Winnetou
Učiteljica pita đake:
– Tko je najveći, najhrabriji i najplemenitiji borac za slobodu svog naroda?
Svi šute, a onda se javi mali Ivica:
– Drug Tito.
– Lijepo si to odgovorio – pohvali ga učiteljica.
Ivica sjedne pokunjene glave i prošapće sebi u bradu:
– Winnetou oprosti, ali karijera je karijera.
Klaonica
Zašto Tito nikad nije posjetio Mesnu industriju u Petrinji?
Jer su radnici na klaonici izvjesili natpis: „Tito je naš“.
Ulica
Znaš li da je Tito imao i prije rata svoju ulicu u Zagrebu?
– ?
– Šloserove stube.
Ostavina
– Znaš li zašto su sve karte za Beograd rasprodane? Za vlakove, autobuse i avione.
– ?
– Idu Zagorci na ostavinsku raspravu.
Veselje
Otac i sin kopaju vinograd.
– Japa, Tito je hmrl – kaže sin.
Japa:
– Šuti i kopaj.
– Japa, Tito je hmrl – opet će sin.
Japa šuti i kopa.
– Japa, Tito je hmrl – sin će već nestrpljivo.
– Čkomi i kopaj. Jesam ti rekel: najprije posel, a onda veselje.
(Objavljeno u knjizi Stjepana Babića „Hrvatski politički vicevi“)
Piše: Dragutin Lončar, novinar publicist i nakladnik, dugogodišnji novinar i urednik u novinskim izdanjima nekadašnje Vjesnikove kuće (Vjesnik, Sedam dana, Danas, Arena…), a posljednjih četvrt stoljeća samostalni novinski djelatnik te urednik i izdavač Hrvatskog humoristično-satiričkog časopisa “Potepuh”.
Drugi članci iz serijala “Humor u Hrvatskoj”:
HUMOR U HRVATSKOJ (1): Smijeh je dar bogova
HUMOR U HRVATSKOJ (2): Počeci pisanog humora u Hrvatskoj
HUMOR U HRVATSKOJ (3): Ima li humor mjeru?
HUMOR U HRVATSKOJ (4): Smijeh u politici
HUMOR U HRVATSKOJ (5): Smijeh i filozofija
HUMOR U HRVATSKOJ (6): Govor smijeha ili govor mržnje?
Tekst je objavljen u sklopu projekta “Humor u Hrvatskoj” uz potporu Agencije za elektroničke medije za kvalitetno novinarstvo.