Nema proizvoda u košarici.
Umjetnost bez granica: Prizori iz Hrvatske na platnima umjetnika koji slikaju ustima i nogama
„Naši slikari su produktivni članovi svoje okoline, koji žive od svog stvaralaštva te si time omogućuju samostalno uzdržavanje“
„Moja Hrvatska“ tema je međunarodne izložbe radova umjetnika koji slikaju ustima i nogama koja je svečano otvorena u srijedu 17. 12. 2025. u reprezentativnom prostoru Nacionalne sveučilišne knjižnice (NSK) u Zagrebu. Organizator izložbeje Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama d.o.o. koja u Hrvatskoj od 20024. godine zastupa Svjetsku udrugu umjetnika koji slikaju ustima i nogama (njem. Vereinigung der mund- und fussmalender Künstler in aller Welt, VDMFK). Sudjeluje 11 umjetnika iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije, koji su članovi te međunarodne udruge, s ukupno 31 radom- uljima i akrilima na platnu s motivima prizora iz raznih krajeva Hrvatske. Izložba je izazvala veliki interes javnosti, pa su u NSK već odlučili produžiti njeno održavanje do 12. 1. 2026., iako je prvotno planirano da izložba traje do 31.12.2025. Ulaz je besplatan.
Radost stvaranja i povezanost umjetnika s prostorom
Na otvorenju izložbe govorile su Tamara Ilić Olujić, voditeljica grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Dražena Vrselja, državna tajnica Ministarstva kulture i medija RH te kustosica izložbe Krešimira Gojanović, predsjednica Hrvatskog društva likovnih umjetnika koja je publici na otvorenju predstavila radove Stjepana Perkovića, Marie-Kristine Božičević, Marije Glavičić-Počuć, Alena Kasumovića i Kristine Terihaj iz Hrvatske, Vojka Gašperuta – Gašpera, Benjamina Žnidaršiča, Željka Vertelja i Dominika Lozara iz Slovenije, Mladena Sekulića iz Bosne i Hercegovine te Dejane Nežić iz Srbije.
– Svaka slika na ovoj izložbi otkriva i radost stvaranja i povezanost umjetnika sa prostorom, njihovu žudnju da upiju boje i prizore oko sebe, da ih duboko osjete i prožive, i onda nam ih predstave na slikama kao autentično svjedočanstvo svog života. Neki od njih biraju bogati kolorit koji zrači energijom, dok drugi vjerno prikazuju suptilne nijanse godišnjih doba, pažljivo usmjeravajući naš pogled na male, ali bitne elemente – od obrisa zgrada i krhkih stabala do svjetlosti koja se prelama kroz ulice. Svi sudjelujući autori i autorice tako su nam pokazali ne samo ljepote Hrvatske, već i snagu ljudskog duha, ustrajnost i kreativnost, učeći nas da umjetnost ne poznaje nikakve granice – ni fizičke, ni duhovne – nadahnuto je kazala Krešimira Gojanović.
Čestitke i kalendari s reprodukcijama za financijsku neovisnost slikara ustima i nogama
Sama izložba u NSK nije prodajnog karaktera, ali prosinac je mjesec kada na brojne adrese poduzeća i građana stižu prekrasni kalendari i čestitke s reprodukcijama djela umjetnika – njihovih članova. Kako nam pojašnjava Andrea Podlesnik, voditeljica Izdavačke kuće umjetnika koji slikaju ustima i nogama d.o.o. riječ je o neobavezujućoj ponudi onima koji su u prethodnih dvadesetak godina već sudjelovali. Primatelj pošiljke koja stiže pred Božić i Uskrs nije obavezan pošiljku niti platiti niti vratiti, a po svojim mogućnostima putem priložene uplatnice može uplatiti sugeriranu svotu, ili manju ili veću, čime podupire mjesečno stipendiranje i time financijsku neovisnost slikara bez ruku.
– Naše neobvezujuće ponude nisu zamišljene kao emocionalni apel za prikupljanje dobrovoljnih priloga. Kupnjom kolekcija i drugih proizvoda sa motivima slikara koji slikaju ustima i nogama podržava se rad i daje poticaj za daljnje stvaralaštvo našim slikarima. Slikanjem ustima ili nogama naši slikari su produktivni članovi svoje okoline, koji žive od svog stvaralaštva te si time omogućuju samostalno uzdržavanje – veli Andrea Podlesnik. Ako ih želite podržati, kalendare i čestitke možete i direktno naručiti putem web stranice odnosno na e-mail adresi: usun@usun.com.hr.
„Samopomoć, a ne milostinja“ moto je kojim je Svjetsku udrugu umjetnika koji slikaju ustima i nogama 1956. godine osnovao njemački slikar ustima Arnulf Erich Stegmann sa još 15 slikara ustima i nogama iz Austrije, Francuske, Italije i Švicarske. Smatrao je da slikari s invaliditetom trebaju ekonomsku neovisnost, pa mu je cilj bio stvoriti platformu koja će umjetnicima koji slikaju ustima ili nogama omogućiti da prodaju svoja djela na komercijalnom tržištu, u vidu čestitki, kalendara i reprodukcija, te da si tako osiguraju dostojanstven život od vlastitog rada.
“Samopomoć, a ne milostinja”
Do danas se ta ideja proširila i pomogla tisućama: trenutno podržavaju odnosno stipendiraju 740 umjetnika iz 69 zemalja, a petero ih je iz Hrvatske. Stipendist Svjetske udruge umjetnika koji slikaju nogama i ustima može postati samo osoba koja se prema liječničkoj dokumentaciji ne može služiti rukama. U najvećem se broju slučajeva radi o tetraplegiji ili paraplegiji, stradalima u prometnim nesrećama te osobama rođenima bez ruku. Većina umjetnika svoju je kreativnost naučila izražavati slikanjem tako da kist drže u ustima ili među nožnim prstima. Stipendisti imaju obavezu svake godine u sjedište svjetske udruge u Lichtensteinu dostaviti po petnaest svojih originalnih radova. Stručni žiri ocjenjuju pristigle radove, a odabrani se potom reproduciraju na čestitke, kalendare, razglednice, puzzle, s radovima se ilustriraju knjige i slikovnice.
„Samopomoć, a ne milostinja“ moto je kojim je Svjetsku udrugu umjetnika koji slikaju ustima i nogama 1956. godine osnovao njemački slikar Arnulf Erich Stegmann
Začetnik svega, njemački slikar ustima Stegmann rođen je 1912. godine u Darmstadtu. S dvije je godine obolio je od dječje paralize, nakon čega je izgubio funkcionalnost obje ruke i ramena. U dječjoj je dobi sam počeo slikati držeći kistove i olovke u ustima, a potom u Školi primjenjene umjetnosti u Nürnbergu. Njegovi su profesori ocijenili da je njegov stil, koji je naginjao eskpresionizmu i modernizmu, tehnički besprijekoran unatoč činjenici da svaku liniju povlači snagom mišića vrata i čeljusti.
Izuzetan život začetnika Svjetske udruge slikara ustima i nogama Stegmana pod motom “Svemu uprskos”
Kad je 1933. godine na vlast u Njemačkoj došao Adolf Hitler s Nacionalsocijalističkom strankom Stegmann se našao na listi nepoželjnih po više kriterija. Nacistička je ideologija promicala uništavanje svih koje su smatrali „životom nedostojnim života“ (Lebensunwertes Leben), a među njima su bili i osobe s invaliditetom. Pored toga, njegova je umjetnost bila u suprotnosti s tadašnjim državnim estetskim idealima – nacisti su modernu umjetnost proglašavali „izopačenom“ (Entartete Kunst). Cjelokupni kulturni život u tadašnjoj Njemačkoj kontrolirala je Carska komora za kulturu (Reichskulturkammer). Samo članovi te komore mogli su biti profesionalni umjetnici. Stegmann nije bio prihvaćen u komoru, ne samo zbog invaliditeta nego i zbog otvorenog kritiziranja režima te modernog stila slikanja. Iako nije imao licencu, Stegmann je natavio profesionalno slikati. U periodu od 1934. do 1936. bio je uhićen nekoliko puta, a u zatvorima i radnim logorima proveo je 15 mjeseci.
Stegmann je i u tim okolnostima nastavljao slikati ustima olovkom na papiru, kad god bi ih netko uspio prokrijumčariti. Oko osnovnih životnih potreba – hranjenja, oblačenja i higijene pomagali su mu drugi zatvorenici. Prema nekim zapisima njegova vještina crtanja ustima fascinirala je i zatvorske stražare, što ga je zaštitilo od najgoreg oblika zlostavljanja jer je bio „čudo prirode“ koje su svi željeli vidjeti. Nakon posljednjeg boravka u zatvoru posve se povukao iz javnosti, obitelj i prijatelji pružali su mu njegu kod kuće, i to ga je vjerojatno spasilo kad se 1939. počelo službeno provoditi sustavno ubijanje osoba s invaliditetom (Aktion T4). Kad su zračni napadi na njemačke gradovi postali sve češći, 1944. sklonio se u St. Jodok am Brenner u Tirolu i tamo dočekao kraj rata.
Stegmannova životna deviza bilo je „Svemu uprkos“ (njem. dennoch“), što je i odgovaralo njegovom karakteru, pa je i svoju izdavačku kuću koju je osnovao nakon rata nazvao tim imenom, Dennoch-Verlag. Životna mu je želja ostvarena osnutkom Svjetske udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama 1956. godine. U svom prilagođenom kombiju Bio je predsjednikom Svjetske udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama do smrti 1984. godine. Dennoch-Kombi je naziv prilagođenog Volkswagenkombija u kojem je imao mobilni sudio i dom na kotačima. Vozili su njegova supruga ili asistent, ali unutrašnjost kombija bila je prilagođena njegovim potrebama s prostorom za spavanje, malom kuhinjicom i radnim prostorom sa stalcima i držačima za kistove koji su mu omogućavali da slika dok putuje. Tim kombijem proputovao je Europu rušeći predrasude prema osobama s invaliditetom i tražeći druge slikare bez ruku kako bi ih uvjerio da se pridruže svjetskoj udruzi. Eho te njegove osobne i umjetničke borbe osjećamo i danas na izložbi „Moja Hrvatska“ u NSK.
Piše: Snježana Ivić Gerovac
*Serijal tekstova “Inkluzivna Hrvatska” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
