Nema proizvoda u košarici.
ZAGREBAČKA APOKALIPSA (1): Život u strahu od virusa i potresa
DAN ŠESTI NAKON VELIKOG POTRESA Petak, 27. ožujka 2020. Piše i snimio: Mladen Gerovac
Navlačimo plave kirurške rukavice. Stavljamo zaštitne maske. Paket medicinskih maramica natopljenih dezinficijensom već je u autu. Antibakterijski gel također. Spremni smo za izlazak iz kuće. U svijet u kojem kineski korona virus sije tešku zarazu, paniku i smrt. Na djelu su posebne mjere “ostani doma”.
Znamo, na Podsusedskom mostu čeka nas policija. Blokada. Za prijeći granicu grada u kojem stanuješ treba ti posebna dozvola. A mi je imamo.
Oboje smo novinari. Oboje smo dugo radili u glavnim izdanjima kuća Vjesnik – EPH – Hanza Media. Sada u Svetoj Nedelji imamo vlastitu tvrtku. Za izdavaštvo i novinarstvo – Geromar d.o.o. I dva internetska portala: life style magazin www.dobarzivot.net i www.zgtarget.hr. Krenuli smo snimiti stanje grada. I usput dostaviti knjige koje nam je naručila tvrtka »Hoću knjigu« za svoju web knjižaru u Bogovićevoj.
Deset sekundi strave
Prolazimo policijsku kontrolu i ulazimo u Zagreb. Grad čiji žitelji sada žive zatočeni u svojim stanovima. Grad u kojem su ukinute sve priredbe i zabranjena sva okupljanja više od pet ljudi. U kojem je zatvoreno sve osim ljekarni i prodavaonica hrane. Grad u kojem je ukinut javni promet. Grad u kojem su ljudi “ostali doma”, jer je glavni uvjet preživljavanja – ne izaći među ljude.
A onda deset sekundi strave! Potres! Deset sekundi panike: ostati ili pobjeći? Naravno – bijeg! Urođeni refleks. Što dalje od smrtonosne zamke zgrada i stanova. Od padajućih stropova, cigli, dimnjaka, crijepova, ruševina. A vani – minus dva. I snijeg koji cijelu zimu nije padao, nego tek sad. Na drugi dan proljeća. Kada je dolazak toplog vremena podgrijavao nadu: sve će biti dobro, svladat ćemo i taj virus, evo budi se priroda, budi se život …
Umjesto toga, ljudi su na ulicama, u parkovima, oskudno odjeveni jer su istrčali u panici i prestravljeni, neki ravno iz postelje. Drhte u tom zimskom jutru, zbijeni instinktom krda u strahu za život… Stari, mladi, djeca. Trudnice i tek rođene bebe u parku pred ruševnim rodilištem u Petrovoj…
Prve preporuke vlasti su zbunjujuće: “Udaljite se od kuća!”… A onda odmah zatim: “Vratite se doma!” No, vrlo brzo efikasni mehanizam Civilne zaštite, državnih i gradskih vlasti, koji upravlja mjerama protiv pandemije uspostavlja kontrolu nad obje pogibelji. Hitno se prazni studentski dom Cvjetno i postaje nužni smještaj za obitelji koje više nemaju svoga doma.
Malo optimizma – može se u tržnice
Šesti je dan od tog kobnog nedjeljnog jutra 22. ožujka kada je u 6 sati i 24 minute pet i pol Richtera iz temelja protreslo i teško ranilo grad. Najtežeg potresa od one 1880. godine kada je šest i pol Richtera također razorilo grad.
Kako izgleda i kako živi Zagreb danas, šesti dana od kataklizme, u obruču korona virusa? Znamo opće informacije gradskog i glavnog državnog stožera civilne zaštite. Vatrogasci i ekipe stručnjaka obilaze grad i procjenjuju sigurnost zgrada za stanovanje i poslovanje. Broj zaraženih korona virusom i dalje raste. Ali stanje nije alarmantno. Rezultati su daleko bolji nego u drugim zemljama. Hrvatska je među najuspješnijima u svijetu, u toj borbi s virusom. Izolacija i ostale mjere pokazuju efikasnost. Toliko da je jučer djelomice dozvoljen rad u tržnicama. Smiju raditi prodavaonice prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda, higijenskih potrepština i hrane za životinje, koje su smještene u sklopu tržnica. Razveselilo je to i građane i posebno obiteljska gospodarstva koja se bave proizvodnjom hrane jer u ovu turobnu neizvjesnost unosi tračak životnog optimizma. Želimo i sami svjedočiti i uživati u toj maloj životnoj radosti: glavice svježe zelene salate, vezice mladoga luka, svežnjevi sjajnih crvenih rotkvica, svježa riba u ribarnici, krcate dolačke mesnice …
Ulazimo u grad. Samoborska cesta, Aleja Bolonje, Vrapče, Kustošija… Sve je nekako uznemirujuće pusto, sivo i ukočeno. Kao da je vrijeme stalo. Prometa je vrlo malo. Semafori rade gotovo uzalud, čekaju automobile kojih nema. Poneki se i pojavi, zbunjeno zastane i na zelenom pa brzo prođe i nestane. Autobusne i tramvajske stanice su puste. Sav javni promet obustavljen je još 21. ožujka. Taman dan prije kataklizme.
Približavamo se centru grada, automobila je ovdje više, promet je življi. Tu i tamo poneki pješak. Žuri. U obje ruke pune vrećice. Ide iz nabavke. Ukućani čekaju doma, u izolaciji. Vidimo ih na prozorima. Gledaju kroz širom raskriljena okna iz svog zatočeništva. Neki samo vire sklonjeni iza zavjese u sigurnosti doma. To su oni kojima je potres poštedio krovove i domove. To su oni kojima je sada i izolacija u vlastitom stanu privilegija.
Kolona tuge i bola: red ispred pogrebnog poduzeća
Vozim oprezno jer i ti rijetki prolaznici ponegdje hodaju kolnikom. Zbog opasnosti od rušenja cijeli su blokovi zgrada ograđeni trakama i preprekama. OPREZ! OPREZ! OPREZ! Jedino je nešto “življe” pred ljekarnama. Ljudi šutke, mirno i strpljivo stoje u redu na propisanoj razdaljini od dva metra, i jedan po jedan ulaze kada dođu na red …
Trg kralja Tomislava, Glavni kolodvor, Esplanada… Nigdje nikog, sve je prazno, sablasno pusto. Iza Gradske knjižnice skrećemo desno u Gajevu. S lijeve strane nakon ulice Ante Kovačića – red ljudi. Njih 6-7 stoje “propisno” dva metra jedan od drugoga. Među njima je i jedan par. Žena plače, muškarac je tješi. Nije dućan, nije apoteka. Ne. To je Pogrebno poduzeće. A ovo je kolona čemera, tuge i bola. Tim je ljudima netko umro. Netko od najbližih. Došli su dogovoriti sahranu. Stoje tu u koloni, pognuti, skrhani, ugašenih pogleda, kao da idu na stratište. Njihov će pokojnik biti sahranjen u tišini i tajnosti. Bez datuma i mjesta sahrane na osmrtnici. Bez pogrebne povorke, bez dostojnog oproštaja rodbine, prijatelja, znanaca, štovatelja. Bez pogrebne glazbe i pjesme. Bez vijenaca i cvijeća. Bez okupljanja mnoštva na misi zadušnici. U pogrebnu raku spustit će ga samo uz najužu obitelj i svećenika. Pod uvjetom da nitko od njih nema povišenu temperaturu ili neki drugi simptom korona virusa. Pretužno. Kako život može biti okrutan.
Tragovi razaranja
Ako u ovome što upravo gledamo može biti ičega dobroga, onda je to činjenica da ova kolona nije posljedica niti virusa niti potresa. U Hrvatskoj dosad imamo troje umrlih, dvoje u Puli, jedan u Zagrebu. U potresu je smrtno stradala jedna 15-godišnja djevojka. I to je već pretužno.
Parkiramo u Gajevoj. Uredno plaćamo parking. Premda to u ovom nestvarnom okružju lišenom života i ljudi djeluje sasvim apsurdno. Ali – red je red.
Idemo pješice Gajevom ulicom prema Trgu bana Jelačića. Uglavnom kolnikom. Trake komunalnog redarstva i vatrogasaca. Opasnost od rušenja. Ponegdje su i samo stanari zapriječili pločnik improviziranim preprekama: letvama, kantama za smeće, stolicama iz kuhinje ili dnevnog boravka… Na svim se tim mjestima vide tragovi razaranja: mrlje od cigli, crjepova, žbuke… Ulice su pretežno prohodne, nema više onih stravičnih prizora ruševina i zdrobljenih automobila. Glavninu je brzo i temeljito raščistila vojska. Samo kod Svačićevog trga još uvijek stoji jedan od onih najčešće snimanih automobila spljošten pod velikom gomilom srušenih cigli. Vlasnik još nije iskoristio mogućnost da mu ga Grad Zagreb besplatno premjesti, što je objavljeno na službenim stranicama Grada. Vjerojatno cigle mora ukloniti sam.
Na Gajevoj kod Berislavićeve – traka kao prepreka. Dalje ne mogu automobili. Na križanju Gajeva – Teslina čeka nas nova traka-zapreka: dalje do Bogovićeve ne mogu ni pješaci. Obilazimo kvart kroz Teslinu i preko Cvjetnog trga.
Stižu vatrogasci. Dio zgrada na desnoj strani Preradovićeve zatvaraju trakom: OPREZ _ OPREZ _ OPREZ … Još jedan nogostup je blokiran.
Na uglu Tesline i Preradovićeve, pred nekadašnjom Francuskom čitaonicom, poznato lice. Glumac Dragan Despot. Posebno ga pamtimo po impresivnoj ulozi u sjajno TV-seriji “Novine”. Uzbuđen je, maše rukama dok na propisanoj 2-metarskoj distanci objašnjava svojoj sugovornici: “Sve se urušilo, strop, grede, krov, nemamo gdje stanovati …” Pokazuje rukom negdje gore prema zgradi, u pravcu svog stana kojeg više nema. …
Zagrebačke ulice kao morske uvale
Evo nas, na početku Bogovićeve kod Cvjetnog trga. Odjednom, ispred vinskog bara La bodega kraj noge nam tresne komad stakla i rasprši se u komadiće. Staklo nije veliko, ali je u toj posvemašnjoj tišini odjeknulo kao da je pao čitav prozor. Pogled gore: na fasadi iznad ulaza naherio se veliki ukrasni starogradski kandelaber. Zgužvan je i razbijen u silini potresa. I eto, taj posljednji komad stakla pao je baš u tom trenutku, pokrenut vjerojatno nekim slučajnim ćuhom vjetra. Sa zida nam se smješka veliki morski konjic, zaštitni znak firme. Dobro je da je tu, donosi neki dašak mora, neki prigušeni daleki optimizam. Spontani slijed misli ide dalje. Onaj nenadani zapuh vjetra. To je kao na moru. Ovdje svaka ulica svoj vjetar baca, baš kao i na moru svaka uvala. Sjetih se i don Bože, župnika s otoka Prvića. Valjda slijedom vjetra, mora, a i ovog bara vina. Ljeto, krstitke moje unuke Zvonke. Župnik Božo, moj sin Vedran i ja sjedimo zajedno na jednom kraju dugog stola na prostranoj terasi župnog dvora. Nakon savršenih skuša s gradela uživamo u smiraju ljetnog dana, u priči, u vinu. Don Božo uzima bocu sa stola da si dotoči čašu. Ali zaboravio je skinuti čep. Mirno vraća bocu na stol. Uzimam bocu, skidam čep i krenem mu natočiti. Prekrio je čašu dlanom. Ne, dosta je – kaže. Ovo je znak. Život je pun znakova, samo ih treba prepoznati i treba ih slijediti …
Hoću knjigu!
Jesam li prekardašio sa “čitanjem znakova”? Sada, ovdje u Bogovićevoj ulici, šestog dana nakon najjačeg potresa u Zagrebu u posljednjih 140 godina, usred pandemijske paralize države grada i cijeloga svijeta: ja o fešti, o vinu, o moru. To je valjda taj mehanizam koji omogućava čovjeku da ostane normalan i u ovakvim iskušenjima. Iz okrutne stvarnosti pobjegneš u maštu. Naravno, uvijek se vratiš. I sada evo opet zurim u dio te okrutne stvarnosti. Izlomljene i porušene tende terasa kafića duž cijele Bogovićeve. Nema više gostiju, i poznatih i nepoznatih, koji su ovdje uživali u druženju, piću i pokazivanju.
U poharanoj Bogovićevoj nigdje nikoga. Ali naša prva adresa je upravo tu pokraj vinskog bara La bodege. Strjelica i veliki natpis ciljaju u haustor: “Hoću knjigu”. U tom haustoru je Megastore – jedno od svetišta mnogih knjigoljubaca. Donosimo nekoliko naručenih primjeraka jednog od naših posljednjih izdanja: knjigu o pčelarstvu, apiterapiji i apiturizmu.
Knjižara dakako ne radi. Odlukom kriznog stožera sve su knjižare i knjižnice zatvorene. Ne zbog potresa, već zbog korona virusa. Zvonimo. Otvara nam “danas dežurni”. Predajemo knjige, potpisuje se otpremnica. I u ovo nedoba za bilo kakvo poslovanje, ljudi naručuju knjige. Kad već moraju ostati doma, mnogima je to i jedna od glavnih zabava. Za koju prije nisu imali dosta vremena. A mi smo donijeli nešto kao stvoreno za tu (ne)priliku. Knjigu “Pčelarstvo – apiterapija – apiturizam”. S prilogom: 100 zdravih recepata za jela, slastice, ljekovite napitke, smoothije… sa medom. Štivo i za zabavu, i za lijek, i za uživanje u nekom novom finom jelu. I, za poticaj da se čovjek bavi nečim novim korisnim, i to u prirodi. Kad ova kataklizma prođe. Nečim što liječi i dušu i tijelo, a može donijeti i zaradu.
“Kad se svijet sruši”
Evo nas na uglu Bogovićeve i Gajeve. Odmah do hotela Dubrovnik je knjižara Znanja. Upravo stiže i veliki bijeli GLS-ov kombi, nakon Megastorea i ovdje preuzima knjige da ih razveze naručiteljima koji su u izolaciji po svojim domovima. Gledamo veliku najavu novog izdanja Mozaik knjige kojem je posvećen cijeli ulazni portal bookshopa. “Pema Chödrön: Kad se sruši svijet – knjiga nade za sretnije dane”. Je li to slučajno, jesu li to staavili prije ili poslije potresa… Tu je i veliki plakat: ZARAZITE SE ČITANJEM! Dostavljač GLS-a čeka. Evo, izlazi “dežurni”. Smijemo se, dobacujemo: “Kako prikladno – kad se sruši svijet … knjiga nade, ha, ha, ha …” Da, da! Sve smo mi to predvidjeli – smije se čovjek iz Znanja. Ako je slučajnost – intrigantno je. Ako su najavu knjige ispisali poslije potresa – svaka čast. Znanje zna znanje. Bilo kako bilo, 83-godišnja Njujorčanka Deirdre Blomfield-Brown, alias Pema Chödrön spisateljica i budistička svećenica dobila je reklamu kao malo tko na svijetu.
A kada je riječ o knjizi – i ovoj, i našoj, i bilo kojoj – nije jasno: zašto zapravo ne rade i knjižare i knjižnice?! Po istom principu kao i trgovine hranom: ljudi ulaze jedan po jedan, maske, rukavice, dezinfekcija, dva metra, i sve to… Da je knjiga ljudima u ovim teškim trenucima dostupnija, sasvim sigurno bilo bi manje napetih živaca, stresa, depresije te svih posljedica i ljudskih žrtava koje ćemo zbrajati u bliskoj budućnosti kada za sve propušteno bude kao i obično debelo prekasno.
Prazan dnevni boravak društvene elite
I nadalje stojimo tu na istom mjestu – ugao Gajeve i Bogovićeve. Ovdje na početku kultne terase Caffe bara Charlie. Sve je beznadno pusto i beskrajno tužno. Bio je to dnevni boravak svekolike zagrebačke i hrvatske političke, kulturne, sportske i estradne elite. Pinnacle Peak zagrebačke Špice. Sjedili su tu obični ljudi. Tek da popiju kavu ili koje piće. I da ih malo zapuhne ta karizma poznatih i slavnih. Naravno, tu smo rado sjedali i mi novinari.
Sjećam se k’o danas jednog događaja kada se Gloria ubrzo nakon početka izlaženja etablirala i postala vrlo čitana ženska revija. Sjedio sam tu na terasi u društvu Sine Karli, prve glavne urednice. Jedno od najčitanijih štiva bila je kolumna Žuži Jelinek, slavne modne dizajnerice i stilistice, vrlo osebujne osobe fascinatne biografije, poznate po svojim pikantnim i delikatnim tekstovima u kojima se bavila interpretacijom žensko-muških odnosa. I koja je tada u svojoj 77-oj, 78-oj godini (a i još puno kasnije) odisala svježinom i mladenačkim šarmom. Pridružio nam se za stolom Relja Bašić, legenda kazališnog, filmskog i TV glumišta. Sjedimo, pijemo kavu, razgovaramo. Kada Relja u jednom trenutku kaže Sini: “Sina, molim te, molim te. Mogu li ja kod tebe u Gloriji dobiti kolumnu, ako Žuži ikada umre, ako ikada umre …” Veli Relja u neponovljivoj maniri zabavljača i velikog šarmera. I u duhu onog kultnog filma »Tko pjeva zlo ne misli«, i svojoj ulozi Fulira. Po kojem se danas u Zagrebu zove i kafić, i restoran, i pivo, i brijački stolac, i čitava brijačnica, i specijalna mješavina duhana, i tko zna što sve još, pa čak i barber shop u Splitu.
Ova terasa sada počiva u miru. Kao i Žuži, kao i Relja, kao i njegov legendarni utemeljitelj i vlasnik nogometaš zagrebačkog Dinama Mirko Braun – zvan Čarli.
Čarli je kafić otvorio 1972. a preminuo je 2004. Posao je preuzela njegova supruga Zdenka. Prije dva mjeseca nad tvrtkom Charlie d.o.o. Fina je pokrenula stečaj. Agoniju je prekinuo potres. Tužno, pretužno.
Jelačić plac
Sada i cijeli grad izgleda kao da je u koroti. Rado bismo se uvjerili da život ipak ide dalje. Čeznemo za bilo kakvim znakom života. Pravac – srce grada: Trg bana Jelačića i trbuh grada: Tržnica Dolac.
Pred nama se otvara vizura Trga bana Jelačića, odnosno Jelačić placa. Pamtim još od prvih djetinjih dana da su pravi Zagrepčani ovaj glavni zagrebački trg rado nazivali starim imenom – Jelačić plac. Premda se dugo službeno zvao – Trg Republike. Kao što smo Ulicu socijalističke revolucije nazivali Zvonimirovom, Trg žrtava fašizma Džamijom, a današnju Vukovarsku ulicu Varaždinskom, iako je otad promijenila nekoliko imena: Moskovska, pa Beogradska, pa Proleterskih brigada. Nije tu bilo neke posebne namjere, već izraz intimiziranja s rodnim gradom. Baš ovdje na Jelačić placu davnih dana pedeset i neke, stajao sam kao nejako dijete držeći mamu za ruku i prvi put u životu vidio kino. Filmsko platno bilo je na fasadi između dva prozora u zgradi gdje oduvijek pamtim da je bila Gavrilovićeva mesnica, a filmski projektor bio je na istoj visini na nekom prozoru na suprotnoj strani trga na prozoru hotela Dubrovnik. Filmovi su se ovdje za puk prikazivali besplatno, tako da je bilo više gledatelja nego li čekača tramvaja.
I golubovi u šoku i depresiji
Sada, Jelačić plac gledamo u šoku. Nepodnošljivo je prazan! Stravična zujeća tišina. Prelazimo tramvajsku prugu. Već po navici – pogled prema Ilici i istog trena pogled prema Jurišićevoj – da ne naletimo pod tramvaj. Nema ih, naravno. Korona virus ih je sve pospremio u Remizu. Tračnice je već prekrila lagana skrama hrđe.
I golubovi su u šoku. Svi su se prizemljili na zapadnoj strani trga i leže u dvije velike skupine. Nigdje nikoga, nitko im ne baca mrvice. Što se to događa? Gdje su svi ti ljudi?
Odjednom ničim izazvani oba se jata zajedno u trenu vinu u zrak. Lete u krugu i nakon 10-15 sekundi slete malo dalje. Jesu li tako svi zajedno panično poletjeli i kobnog nedjeljnog jutra osjetivši paklenu silu koja je ključala u utrobi Zemlje? Zna se da životinje to osjete puno prije nego li ljudi. Jesu li i sada osjetili nešto slično? Zna se da je u Zagrebu bilo još nekoliko desetaka potresa poslije onog prvog razornog. Je li se i sada opet malo zatreslo?
Pogled danas na ove nekad opjevane zagrebačke golubove tužan je prizor.
Nimalo nisu nalik na one “najljepše ruže koje su pobjegle s Cvjetnoga trga nad grad” kako kaže prelijepa stara pjesma Ive Robića koju je napisao i skladao Branko Mihaljević. Ni ruža na Cvjetnom trgu, niti golubova nad gradom.
Ostavljamo “te lake mašine od perja” prizemljene u njihovoj totalnoj depresiji.
Ipak, evo znakova života. Momci na biciklima. Četvrtaste naprtnjače na leđima – Glovo, Walt, Pauza… Jurcaju Trgom, Ilicom, Praškom… Kasnije ćemo ih susretati cijelim gradom. Oni dostavljaju hranu izoliranima. Ti vrijedni momci i djevojke neumorno okreću pedale… Oni hrane grad.
Od kumica samo – spomenik
Naš idući cilj je Dolac. Rade li trgovine u Tržnici – mesnice, prodavaonice prehrane i svega onog što je Krizni stožer jučer dozvolio? Radi li ribarnica, danas je petak, mnogim obiteljima “dan od ribe”? Lijevo, zapadno stepenište Tržnice je zapriječeno trakom. Idemo do glavnog ulaza u donji dio tržnice. Zaključano. Desno, istočno stepenište je otvoreno. Penjemo se na otvoreni plato Dolca – carstvo popularnih kumica. Nekada smo iz heca mi donjograđani govorili: “Idemo gore na Dolac!”. I ovdje je danas sve beznadno, prazno. Nema nikoga i ničega. Ni traga onom bogatstva okusa, boja i mirisa, pod crvenim suncobranima: stolova krcatih povrćem, voćem i svim tim nepčanim divotama. Nema one opojne vreve, kupovanja, prodavanja, probanja, cjenkanja i cijelog tog stogodišnjeg zagrebačkog folklora i rituala… Tu je sada samo bista kumice, djelo kipara Stjepana Gračana. Brončana Barbara bar čvrsto još stoji na svom mjestu iznad stuba sa Splavnice.
Trbuh Zagreba je – prazan
Idemo do ribarnice. Dočekuje nas lokot na vratima. I tek ovdje uočili smo jedva vidljivu selotejpom zalijepljenu zelenu ceduljicu na kojoj sitno piše: “Uporabljivo” – “nalaz brzog pregleda”. Hajde, barem to. Premda piše sitno stvar je dosta krupna, a za mnoge i presudna. Možda ribarnica sutra ipak proradi. Sad smo se sjetili da smo nešto slično nazrijeli i na ulazu u donji dio tržnice. Jer u mnoštvu nalijepljenih poruka, uputa, dozvola, zabrana, obavijesti, takvo nešto lako promakne pažnji. Dominantan je jedino broj dežurnog domara 098 405 564. Prodavača na Dolcu danas nema. Vjerojatno ih je odluka o otvaranju tržnice zatekla. Sutra možda ipak proradi … Bilo kako bilo, Trbuh Zagreba danas je prazan.
Evo tu su opet golubovi, ali sada ovi “tržničko-dolački”. I njihov je trbuh prazan. Gdje su svi oni divni ljudi, ono obilje hrane? Ovo jato podno drvenih stepenica na Opatovinu ipak se nije prepustilo depresiji i beznađu kao oni na Trgu. U jeku su borbe za goli život. S puno žara otimlju se za neznani sadržaj jednog i jedinog punog kontejnera s vrećicama smeća. Ne znaju što je u njima, ali revno istražuju, bore se. Ne sudjeluju svi u toj borbi za život. Neki ih s distance i sa skepsom prate, kao da sumnjaju. Gle budale, što to rade… Vjerojatno su našli hranu i sada siti u svojim malim golubljim glavama, nesvjesni stvarnosti, možda kriju i kroje neki zločesti komentar …
Prve procjene štete na zgradama
No, dosta o golubovima, evo, tamo dolje ispred apoteke kod brončane skulpture kumice nešto se zbiva, napokon se pojaviše i neki ljudi. Otmjena dama u dugačkoj bundi od nerca zaključava ljekarnu i trojici muškaraca s kirurškim maskama rukom pokazuje na suprotnu stranu Dolca. Prema zgradi kućnog broja 9 gdje je doskora na drugom katu bila smještena baš ova apoteka. Zaključujemo da je upravo na djelu ekipa stručnjaka za procjenu stanja objekata, da nakon zgrade u kojoj je sada apoteka treba ocijeniti sigurnost i one druge preko puta. Upravo ta zgrada Dolac 9 dugo je bila predmet gradskog natječaja za obnovu fasade. Sada se vidi da su se dijelovi pročelja i urušili.
U prvih šest dana stručnjaci su u Zagrebu pregledali i procijenili ukupno 2487 objekata. Razvrstali su ih po kategorijama: neuporabljivo zbog vanjskih utjecaja – 64 objekta, neuporabljivo zbog oštećenja – 188 objekata, privremeno neuporabljivo, potreban detaljan pregled – 379 objekata, privremeno neuporabljivo, potrebne hitne intervencije – 609 objekata, uporabljivo bez ograničenja – 756 objekata i uporabljivo s preporukom o postupanju – 491 objekt.
Posla je još jako mnogo. Ne samo u Zagrebu, već i u okolici, posebno tamo oko epicentra, u Markuševcu i Čučerju. Zato ova ekipa koju smo vidjeli neka ide, neka rade, ne želimo ih ometati. Glavno da je Trbuh Zagreba zdrav i da što prije profunkcionira.
Stradanje Kuće Miletić
No, čini se da cedulju “uporabljivo” sasvim sigurno nećemo naći na zgradi koja ciglastom bojom fasade i oronulim prozorima dominira povrh lijeve strane Dolca. Dimnjaci doduše stoje, ali vide se velike štete na fasadi, krovištu i zabatu kuće. Kako li je tek unutra? Ta uglovnica s dvije adrese: Opatovina 11 i Skalinska 4 tek je poslije osamostaljenja Hrvatske svrstana u zaštićeno kulturno dobro. Kuća je sagrađena u drugoj polovici 17. stoljeća. Kupila ju je godine 1881., godinu dana nakon ondašnjeg katastrofalnog potresa, zagrebačka plemićka obitelj Miletić. Za njih ju je tada adaptirao jedan od najpoznatijih hrvatskih graditelja toga vremena – Janko Jambrišak. To je čovjek koji je, među ostalim, sagradio vilu Okrugljak, Palaču Pongratz, kompleks zgrada Gliptoteke HAZU u Medvedgradskoj, zgradu Srpske pravoslavne crkvene opštine u Ilici 7… Od te Jambrišakove preinake zgrada nosi naziv Kuća Miletić i stječe glasoviti kulturni i povijesni pedigre. Njen je vlasnik u drugoj generaciji Stjepan Miletić mlađi (1868. – 1908.). Miletić je kao šef uprave HNK uveo električnu rasvjetu u kazalište, kao intendant obnovio je Operu, osnovao je prvu glumačku školu u Hrvatskoj, preselio je HNK u današnju (a tada novu) zgradu na Kazališnom trgu .. Bio je starješina Saveza hrvatskih sokolskih društava, Zagrebu je poklonio Preradovićev spomenik … Kuću je naslijedio Stjepanov sin Oktavijan Miletić, koji je u povijesti zabilježen kao filmski producent i vrsni snimatelj. Oktavijan je 1943. snimio kratki dokumentarni film o ondašnjem Zagrebu i režirao prvi hrvatski dugometražni zvučni film “Lisinski”. Poslije II. svjetskog rata snimio je neke od prvih jugoslavenskih dokumentarnih filmova, zatim prvi poslijeratni igrani film “Živjeće ovaj narod” o partizanskom ustanku u zapadnoj Bosni, o ljubavi mlade Srpkinje i partizanskog komesara Hrvata. Bio je i direktor fotografije u filmovima Fedora Hanžekovića, Vatroslava Mimice, Branka Belana, Dušana Makavejeva, Ante Babaje … Umro je 1987. kao posljednji muški plemićke obitelji Miletić. Hrvatsko društvo filmskih kritičara je 1991. njemu u čast utemeljilo nagradu »Oktavijan« za najbolje filmove. Godine 1945. Oktavijan Miletić ostao je bez kuće. U bivšoj Jugoslaviji u Kuća Miletić bila je jedno vrijeme stanica milicije, a danas je sjedište kazališta »Ivan Goran Kovačić«.
Je li ovaj potres donio konačni kraj Kuće Miletić? Podno dolačke strane te stare zgrade obnovljene fasade – veliki je krš. Ruševine s kuće zdrobile su bajte prodavača kapa, šalova, suvenira i raznih drangulija. Kako li kuća izgleda s pročelja i sa Skalinske. Drvene stepenice što s Dolca vode pred kuću zapriječene su trakom komunalnog redarstva. Kad se prođe bliže stepenicama dokle se smije, može se vidjeti da je trakom zapriječen i ulaz u kuću, i to u širokom luku.
Kirinov i moj Petrica
Namjerno izbjegavam baciti pogled prema skulpturi Petrice Kerempuha nasuprot ulaza u Kuću Miletić. Znam što me tamo čeka – uprizorenje užasa. Životna drama, agonija, muka, smrt, katastrofa. Groteska, fantazmagorija. Ne, ne želim to vidjeti. Posebno ne sada kada proživljavam ovu tragediju grada u kojem sam rođen. Ne treba mi ni galženjak ni obješenjak, ni umjetnikov tragični Kremepuhov lik. Treba mi Petrica iz mojega djetinjstva. Vedar, lukav, nasmijan i spreman svakog trenutka da se u ovoj potresnoj zbilji našali i smisli neku svoju huncutariju.
Naime, od djetinjstva pamtim nasmiješeno lice Petrice Kerempuha, seoskog obješenjaka, mudrice, skitnice i prefriganca, koji je znao podvaliti moćnicima i lukavo se izvući iz svake nevolje. Bio je to Petrica kakvim mi ga je u svojoj tadašnjoj priči za djecu uvjerljivo darovao Slavko Kolar, a slikovito prikazao fascinantni hrvatski ilustrator Vladimir Kirin. I danas pamtim svaku riječ i svaku sliku iz te dječje knjižice.
Povijest kao horor
Moj otpor prema ovom, danas znam, ideologiziranom Petrici, spontan je jer seže u dane djetinjstva. Išao sam u 4. ili 5. razred osnovne škole. Bilo je to krajem 50-tih godina prošlog stoljeća. Učili smo o feudalcima, tlaci, kmetovima, Matiji Gupcu i Seoskoj buni. Poznata školska priča. A onda su nas jednoga dana poveli tamo prijeko na Gornji grad, na terenski sat povijesti. Znam da je bila subota ili nedjelja, odnosno neradni dan, jer smo samo zbog toga došli pred školu. Prvo smo se zaustavili ispred crkve. sv. Marka. Drugarica učiteljica nas je okupila oko četvorine na tlu pred crkvom i kazala otprilike ovo: “Vidite djeco. Na ovom je mjestu stajalo užareno željezno prijestolje na koje su posjeli Matiju Gupca. Zatim su mu stavili užarenu željeznu krunu na glavu. Potom su ga krvnici vodili ulicama Gradeca da ga vidi narod, i s užarenim kliještima kidali su komade mesa s njegovog tijela. A zatim su ga raščetvorili”. Potom nas je povela ulicama Gornjeg grada, ne bili se što više uživjeli u taj horor stradanja seoskog vođe. A onda su nas pustili kući. Bilo mi je zlo. Mama je za ručak baš imala pečeno pile. Nisam mogao jesti. Pitala mi je što mi je. Nisam joj rekao. Nisam znao kako da objasnim doživljaj tog sata povijesti. Pečeno meso nisam mogao jesti mjesecima, a pečenu piletinu i godinama poslije.
Onda je došao školski nastavak: Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha, i opet Seoska buna, Matija Gubec, vođa i mučenik … I tada sam prvi put naišao na ovu šokantnu, ali genijalno smišljenu i oblikovanu statuu užasa Vanje Radauša. Ovuda sam Opatovinom bezbroj puta prošao. Najčešće mi je uspijevalo da prođem pored skulpture kao da je nema. Jer, kad bih je ipak spazio vratila bi mi se ona strava iz djetinjstva. Uvijek bi tada pomoglo vraćanje misli na onog Petricu Slavka Kolara i Vladimira Kirina. Tako je i sada, u ovo doba stradanja od potresa i smrtne zaraze korona virusom.
Povratak Kirina nakon 90 godina
A pogledajte sad ovu koincidenciju! Prije otprilike mjesec i pol, točnije 14. veljače, kada još ni u najgoroj noćnoj mori nismo mogli sanjali ovo što će nam se ubrzo dogoditi, predstavljeno je u Zagrebu, u Školi narodnog zdravlja »Andrija Štampar” novo izdanje »Dječje čitanke o zdravlju« . Ta je knjiga prvi put objavljena daleke 1927. godine, a naručila ju je ondašnja Škola narodnog zdravlja kako bi se obuzdala epidemija tuberkuloze. Knjiga na vedar i duhovit način kroz pjesmice poučava djecu kako da štite svoje zdravlje te među ostalim upozorava i na nužnost stalnog pranja ruku. Napisala ju je Ivana Brlić Mažuranić, a oslikao ju je, tko drugi nego Vladimir Kirin. Danas je ta bolest praktički iskorijenjena cijepljenjem, a tada je bila česta i smrtonosna. Od tuberkuloze umrli su brojni poznat ljudi: Janko Polić Kamov, Vladimir Vidrić, Antun Branko Šimića i Ivan Kozarac, a od nje su bolovali i August Šenoa, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, I. G. Kovačić … I evo sada te knjižice opet u pravo vrijeme borbe protiv pošasti iz Kine. I to na onaj Kirinov slikovit vedar i veseo način.
Te se ondašnje slikovnice doduše ne sjećam, ali pamtim da je u najbližem susjedstvu, u Lonjskoj ulici u Zagrebu (Trnje) u to vrijeme (1950-tih godina) od tuberkuloze bolovala neka susjeda Ljubica. Nismo je nikada vidjeli jer je živjela u strogoj izolaciji. Mi djeca nismo smjeli ući ni u dvorište te kuće. Ne znam što se s njom kasnije zbilo. Jer su nas raselili, a kuće su nam srušili.
Mučeništvo zagrebačke katedrale
No, što se tiče Kirina mnogi od nas pamte iz toga doba i velike zidne kalendare s njegovim prekrasnim vizurama Zagreba i zagrebačke katedrale. I upravo nam je sada cijelo vrijeme pred očima Katedrala. Nažalost, ne ona Kirinova, već ova sadašnja u potresu okrnjena. Za cijelo vrijeme boravka na gornjem platou tržnice Dolac svako malo pogled mi pobjegne na njeno velebno zdanje. Kao da ću je u sljedećoj slici vidjeti u punom njenom sjaju, u punoj visini. Ne. Južni toranj i nadalje je bez vrha s križem. Na to mjesto svako malo ne bježi samo pogled već i objektiv fotoaparata. Kao jezik na upravo okrnjeni zub. Još se ne zna kakve je sve štete pretrpio taj zaštitni znak Zagreba, jer stradao je i Nadbiskupski dvor podno nje.
Zagrebačka katedrala najveće je sakralno zdanje u Hrvatskoj. Ponos je povijesti, vjeroispovijesti, kulture i arhitekture. U onom zagrebačkom potresu 1880. teško je stradala. Bila je u tako ruševnom stanju da nije bilo druge nego je iz temelja obnoviti. Obnovljena je prema nacrtima bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta, inače Nijemca rođenog u Württembergu. Schmidt je bio je među graditeljima one također velebne katedrale u Kölnu, te obnovitelj Bečke katedrale. U Hrvatsku ga je doveo Josip Juraj Strossmayer da na sličan način dovrši đakovačku katedralu. Nakon toga Schmidt je napravio nacrte i za obnovu ove u potresu uništene zagrebačke prvostolnice. Projekte će kasnije nešto preinačiti njegov učenik i suradnik Hermann Bollé pa će Katedrala dobiti sadašnji neogotički izgled, s ova dva vitka tornja, visokim krovištem, stupovima i oltarima, umjesto baroknih iz 18. stoljeća.
Dobila je i novu grobnicu iza glavnog oltara, pa sada ovdje uz hrvatske velikane Uz druge velikane, tu počivaju i hrvatski mučenici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, Ivan Antun Zrinski, Eugen Kvaternik te posljednja tri zagrebačka nadbiskupa: Blaženik Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i Franjo Kuharić.
Schmidt je u to vrijeme restaurirao i onu crkvu Svetog Marka na Gradecu i projektirao palaču Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu. A tako je nastao i ovaj Zdenac pred Katedralom s pozlaćenim obeliskom u Blažene Djevice Marije i četiri anđela kršćanske kreposti (vjera, nada, nevinost, poniznost) pred kojim upravo stojimo.
Stigao virus, Kinezi ostali doma
I ovo kultno mjesto zagrebačkih vjernika i svih zagrebačkih turističkih hodočasnika sada je potpuno prazno. Nigdje nikoga. A sve do prije mjesec i pol ovaj prostor pred katedralom vrvio je turistima. Najbrojniji su bili upravo gosti s Dalekog istoka, a među njima i brojni Kinezi. Bili su ovdje i kada je njihov 11-milijunski grad Wuhan već bio pod virusom, a da svijet o tome ništa nismo znali. Jer grupna putovanja Kina je službeno obustavila tek 24. siječnja, a službeni podaci kažu da je u siječnju i prvih nekoliko dana veljače Hrvatsku posjetilo 4400 gostiju iz Kine (što je gotovo 50 posto više, kaže statistika,) nego u to vrijeme lani. Znam, nije to imalo utjecaja na zarazu korona virusom u Hrvatskoj, jer prvi slučaj je zabilježen tek 20. veljače.
A da su Kinezi na vrijeme obavijestili javnost o tome što se događa, bi li danas cijeli svijet bio u izolaciji i pretvorio se u veliku bolnicu i mrtvačnicu?
Šefica hitne službe u Središnjoj bolnici u Wuhan dr. Ai Fen će kasnije za kineski magazin Renwu izjaviti da je još 30. prosinca dobila nalaz pacijenta na kojem je pisalo ‘SARS koronavirus’ te je o tome među ostalima obavijestila i liječnika dr. Lija Wenlianga. Li Wenliang je kineskim internetom to proslijedio dalje svojim kolegama. Policija ga je odmah zaskočila te je morao potpisati službenu izjavu da više nikad neće “širiti takve glasine i time narušavati javni red i mir“. Li Wenliang će kasnije umrijeti od virusa, a liječnica Ai Fen će netragom nestati. Zna se da Kina koristi mehanizam internetske cenzure i online blokade pa tamo nije dostupan ni Google, ni Facebook, ni Twitter… Vele da im to pomaže u čuvanju nacionalne sigurnosti i stabilnosti. Sasvim sigurno da im pomaže, ali taj njihov mehanizam i jednopartijski diktatorski ustroj pokazao se za ostatak svijeta pogubnim. Bijeg smrtonosnog virusa objavili su kada je već harao svijetom.
Korona virus, Černobil, Stane Dolanc …
Nije li sličan režim vlasti u bivšem SSSR-u na isti način postupio kada je eksplodirao Černobil. Kada je nuklearna katastrofa izbila na vidjelo u ovom dijelu svijeta nastala je panika. Skrivali smo se pod krovom jer smo se bojali da nas ne poškropi radioaktivna kiša, nismo smjeli ili htjeli jesti salatu ni iz vlastitog vrta, a ni s ovog tu Dolca. Bojali smo se zaraženog mesa. Jagode i trešnje smo preskočili, nismo išli ni u šumu brati gljive. Po cijeli dan smo slušali doktoricu Alicu Bauman kao što sada slušamo ministra Beroša i dr. Alemku Markotić. S tom razlikom da se tada nije radilo o cijelom svijetu, već “samo” o ovom dijelu svijeta u koji spadamo i mi.
Takav ideološki, politički i mentalni sklop neodoljivo podsjeća na stanje u bivšoj SFRJ i na njenog “ministra policije” odnosno “saveznog sekretara” za unutrašnje poslove Stane Dolanca koji je u vrijeme demonstracija na Kosovu uspostavio cenzuru ne samo za vanjski svijet, nego i za građane svoje države. Mogao je to jer je imao golemi utjecaj ne samo u političkim već i u sigurnosnim strukturama pa su mu pripisivali i politička uhićenja. Kada je sekretar Dolanc čuo da novinska agencija Reuters ipak obavještava međunarodnu javnost o događajima na Kosovu, bijesno je naredio suradnicima: “Zaustavite Reuters!”.
Medicinske i diplomatske rukavice
Imajući sve to na umu, možemo li vlastima države od milijardu i pol stanovnika uopće vjerovati kada govore o brojkama oboljelih i umrlih, o izvoru virusa (malo su krivi Talijani pa malo Amerikanci), o rezultatima borbe protiv virusa? Mogu li Talijani vjerovati i ispravnosti medicinske opreme koja im zajedno s kineskim doktorima došla iz Kine? Jest, mnogi Talijani najskupljom cijenom sada plaćaju svoju ležernost, ali doista cinično zvuči kada Kinezi Talijanima spočitavaju da su šlampavi i neodgovorni. I kada su Kinezi odmah nakon početka epidemije tvornicu automobila u hipu preorijentirali na proizvodnju zaštitnih maski i sada ih nude cijelom svijetu u kojem su one postale jako tražena roba. Hoće li te kineske maske, rukavice, respiratori i ostala medicinska oprema sada dobiti višestruku cijenu? Hoćemo li uskoro dobiti ponudu cjepiva iz njihovog svjetski poznatog Instituta za virologiju (otkud baš u Wuhanu). OK. Nije vrijeme za prijepor, već za postupanje u rukavicama. I onim antivirusnim, i onim diplomatskim. Možemo i uvesti to što već nude, samo da je medicinski provjereno kvalitetno. I pod uvjetom da to nije njihov politički režim!
Znam nema to veze s potresom. Ali ostat će u povijesti zapisano da je to bio katastrofalni potres u Zagrebu u doba opće svjetske smrtonosne pošasti zvane kineska “wuhanska groznica”.
Jedva čekam da se Kinezi vrate
Unatoč svemu sada mi već nedostaje to mnoštvo gostiju iz Kine na koje bih nailazio kada bih svakoga tjedna, jednom a ponekad i dvaput, dolazio na tržnicu Dolac i vozio oko ovog kružnog toka kod Bakačeve. Kada bi ih sa simpatijama propuštao preko oba pješačka prijelaza, i s jedne i s druge strane. Bili su to gosti Zagreba, bili su to i moji gosti. Nedostaju mi ti krotki i pristojni ljudi i njihovi sitni koraci, zbunjeni pogledi i cvrkutavi glasovi. Nedostaju mi ti simpatični likovi u osebujnoj odjeći koja kao da je zbrda zdola kupljena na nekom buvljaku. I s mobitelima na štapovima ili bez njih s kojima bi svako malo zastajali ma gdje se nalazili da bi se slikali. Unatoč svemu jedva čekam da se vrate. Jer kada ih ponovo vidim znat ću da se u moj grad vratio život.
A sada sam u totalnom šoku. Silazim niz Bakačevu pokraj atraktivne suvenirnice Mladen Širok, koja ovdje prodaje licitarska srca i druge uspomene iz Hrvatske već gotovo 70 godina. Teško mi je reći “suvenirnice koja je ovdje prodavala”, jer sa stražnje strane viri razvalina. Što li je unutra. Mislim da znam – strava. Hoće li ikad ovi ljudi moći ovdje stanovati i normalno raditi?
Pusta Bakačeva, zgrada banke čvrsto stoji
Evo nas opet na Jelačić placu. Palača Gradske štedionice s Gradskom kavanom i Gradskim podrumom stoji čvrsto i izgleda netaknuto. Projektirao ju je Ignjat Fischer (1870. – 1948.), jedan od tadašnjih najboljih i najplodnijih arhitekata. (Te sreće nažalost nije bila i zgrada Hrvatskog sabora na Trgu sv. Marka koja je također njegovo djelo).
Upravo tu u Zagrebačkoj banci, odnosno staroj Gradskoj štedionici davnih sam dana otvorio svoj prvi žiro-račun. Tu sam primio i svoj prvi novinarski honorar. Bilo je to za prilog u časopisu TLO – Tjednom listu omladine, koji je nažalost izlazio kratko. Pokrenuli su ga 1969. Miroslav Tuđman, Ivan Rogić i Ivan Starčević, a ugašen je odmah poslije Hrvatskog proljeća 1972. jer se sadržaj nije svidio Partiji. Honorarno sam radio i u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta. Tada se na honorar čekalo od dva tjedna do mjesec dana. Kroz ta sam bančina vrata ulazio gotovo svakodnevno kao u svetište – pun nade. I najčešće izlazio razočaran. Još nije stiglo. Bili su to mali iznosi, ali meni kao i ostalim “samohranim” studentima bez stipendije svaka je para bila dragocjena.
I zgrada Varteksa na dijagonalno suprotnom uglu čini se da čvrsto stoji. Zapravo to nije više zgrada Varteksa, kupio ju je njemački lanac drogerija Müller. Ali tu se onda nešto uplela Zagrebačka banka … Uopće nema veze, glavno da još jedan ugaoni kamen Jelačić placa čvrsto stoji na svom mjestu.
Zagreb bez novčića sreće
To se nažalost ne može kazati za prekrasnu zgradu na broju 7. U potresu je ostala bez jednog od dva raskošna ukrasna tornja. Drugi su odmah srušili vatrogasci da se ne bi strovalio nekome na glavu. I ta zgrada ima dvije adrese: Trg bana Josipa Jelačića 7 i Pod zidom 8. Dao ju je 1905. godine sagraditi zagrebački trgovac Kolmar prema projektu ateljea Hönigsberg i Deutsch.
Kolmarov stan zauzimao je cijeli prvi kat zgrade. Danas je to sjedište Društva hrvatskih književnika.
Zavirili smo i u zdenac Manduševac čije su dno u normalna vremena krasile kovanice, što su ih, kao i svuda u svijetu na sličnim mjestima, ljudi bacali “za sreću”. Ni vode, ni lipe. Vodu smo u zdencu očekivali, ali novčiće ne. Jer Zagreb je ovih dana grad bez sreće.
Vraćamo se natrag prema autu parkiranom u Gajevoj. Na Cvjetnom trgu, radnici pod pločnik ugrađuju instalacije. Ograđeni su građevinskom trakom, a ne onom upozoravajućom komunalnog redarstva ili vatrogasaca. Pod pločnik ugrađuju instalacije za terasu kafića Cvjetni. Radilište budi nadu jer eto ipak se nešto radi i gradi za vrijeme kada se život vrati u grad.
Lokoti na Korčuli i Vinodolu
Tužno je vidjeti zatvorene kultne zagrebačke restorane Korčulu i Vinodol. Kao student Korčulu sam pamtio kao restoran u kojem se po imovinskom statusu nisam smio ni približiti. Tamo su jeli moćnici s lovom ili narudžbenicama firmi. Izlog s ovalom svježe ribe, svježim jastogom i svježim škampima tada sam mogao gledati samo izdaleka. Točnije iz Pule preko puta. Naime, Pula je bio radničko-studentski restoran u kojem sam za malo novca mogao dobiti veliku porciju brudeta s palentom. U Korčulu ću ući tek puno kasnije, ali tada sam već sam lovio ribu po Jadranu i pripremao je u vlastitoj kuhinji u čemu sam uživao. Vinodol postoji već 80-tak godina i nekad je bio kultni restoran zagrebačkih obrtnika. Inače, ta je zgrada bila vlasništvo dr. Vladimira Nikolića (1853. – 1933.), velikog župana Modruško-riječke županije i podbana tadašnje Kraljevine. Ime Vinodol barun je dao kući i gostioni jer je njegova kćer barunica i slikarica Vera Nikolić (1886. – 1972.) jako voljela Novi Vinodolski pa je tamo 1939. sagradila vilu, gdje će sve do njene smrti boraviti brojni umjetnici.
Naziv ove ulice i danas izaziva zabunu. Mnogi Zagrepčani zovu je starim imenom – Nikolićeva, što stranci i došljaci nikako ne mogu povezati s Nikolom Teslom, iako se po njemu već dugo tako zove. Vjerojatno zabunu izaziva ono – Nikola, pa zašto onda Nikolićeva? Vlasnici restorana Vinodol danas su brat legendarnog hrvatskog nogometaša Zvone Bobana, Dražen Boban i njegova supruga Andrea. Restoran je svojedobno imao odličnu kuhinju iz vremena starog Zagreba: vrhunske fileke, rajžlec, ajngemahtec, apšmalcane mahune, filanu papriku, restani krumpir, bučnicu … Naravno, uz razne odreske, janjetinu, teletinu, puricu s mlincima …
Potres aranžer izloga
Pažnju nam privlači izlog “Picarda” preko puta Vinodola, dućana s modnim ženskim torbicama. I to je jedno kultno mjesto. Torbe i torbice od prirodne kravlje kože počeo je izrađivati njemački kožar Martin Picard iz Oberthausena još davne 1928. godine. Sada je pred nama ovdje u izlogu najnovija kolekcija. Ali ne baš pregledno posložena jer je izlog nakon aranžera posložio potres nekim svojim suludim redom. Ponude su napisane na stranim jezicima. Ispod jedne vidi se poziv nepoznatom kupcu, očito Nijemcu ili Austrijancu, u njemu bliskom starom agramerskom stilu: “Willst du mit mir gehen” – “Hoćeš ići sa mnom?” Kupaca zasada nema, ali zasigurno uskoro će ih opet biti. Život ide dalje. Bez bojazni da će torbica izaći iz mode. Jer i moda je u Zagrebu stala u nedjelju 22. ožujka ujutro, u 6 sati i 24 minute.
Od virusa boluje i “pauk”
Stižemo do auta parkiranog u Gajevoj. Premašili smo plaćeno parkirno vrijeme za dobra dva sata. Ispod brisača nas ipak ne čeka ona plastificirana obavijest da moramo platiti za cjelodnevno parkiranje. Pa da, sada nam je sinulo – usput nismo opazili niti jednog djelatnika Zagrebparkinga, a nigdje nije bilo ni inače u normalnim vremenima omraženog “pauka”. Vjerojatno bi onda prvo stradali ovi silni automobili parkirani na neobičnim mjestima, sklonjeni s parkirališta i dvoriša ruševnih zgrada – pred Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnost, pred Umjetničkim paviljonom Josipa Jurja Strossmayera …
Ne padaju žabe, nego pijesak iz pravca Kine
Primjećujemo da sve teže dišemo. Pripisujemo to šoku od izgleda Zagreba, potresa, virusa …. A onda nas dočeka obavijest. Zagreb je danas grad s najzagađenijim zrakom na svijetu! Evo odgovora na nečije pitanje koje sam pročitao u novinama: “Što nas sada čeka, žabe će padati s neba!?”
Ne, nisu žabe! Već krupne čestice pijeska iz tri i pol tisuće kilometara udaljene pustinje Karakum, tamo iza Kaspijskog jezera, iz nekog nevjerojatno dalekog mjesta koje se zove Turkmenistan. Puno, puno bližeg Kini nego li nama.
Piše i snimio: Mladen Gerovac
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
