ZAGREBAČKA APOKALIPSA (2): Od potresa jedino je gora wuhanska groznica

DAN JEDANAESTI NAKON VELIKOG POTRESA Četvrtak, 2. travnja 2020. Piše: Mladen Gerovac

Evo nas ponovno na ulicama središta Zagreba. Grad se oporavlja od početnog potresnog šoka. Promet je živnuo. Zelenim valom teče rijeka automobila gotovo kao u vrijeme prije virusa i potresa. I nadalje su na snazi mjere stroge izolacije. Unatoč zabrani kretanja iz grada u grad bez posebnih dozvola vide se i registracija iz drugih hrvatskih gradova. Ne računajući one već dugo iritantne daruvarske, kojih je, naravno, najviše. U tom gradu od 12-tak tisuća stanovnika ima gotovo isto toliko registriranih automobila – osobnih, službenih, teretnih. Razlog je jeftinije osiguranje zbog manjeg rizika. Prometni stručnjak prof. dr. sc. Željko Marušić tu je pojavu odmah na početku ocijenio kao “bahato izigravanje pravnog sustava i izrugivanje propisima”.

Geštetner – propusnice

Vjerojatno je i ovdje danas nešto slično na djelu. Ovo mnoštvo automobila iz drugih mjesta, od kojih su sasvim sigurno i mnogi iz okolnih gradova Zagrebačke županije, treba “zahvaliti” umnoženim propusnicama za kretanje iz grada u grad. Jer, bilo je dovoljno da poslodavac pošalje svom zaposleniku ovjereni obrazac, koji je ovaj ispunio pa ga je onda mogao umnožiti i za rodbinu, i za prijatelje, i za susjede. Bilo je i onih vidljivo krivotvorenih što je završilo s kaznenim prijavama. Zato od prekosutra vrijede nove dozvole kretanja, digitalne takozvane e-propusnice, koje će se izdavati putem internetske aplikacije, a odobravat će ih i nadalje poslodavac, liječnik te područni stožer civilne zaštite. Zbog lakše kontrole propusnice će imati QR kod koji će policajac na kontrolnom punktu moći očitati odgovarajućom aplikacijom na svom mobitelu.

Počinje obnova

Središte Zagreba. Pločnici duž čitavih blokova zgrada još su uvijek u ogradi zaštitnih traka. Pred pojedinim zgradama kamiončići građevinskih tvrtki svjedoče da se radi na izvlačenju šute i obnovi unutrašnjosti. Na Jelačić placu i kod katedrale – visoke teleskopske autodizalice s košarom za rad na velikim visinama. Kod spomenika banu Jelačiću visoka ruka jedne takve dizalice diže košaru iznad krovišta Kolmarove kuće (Klub književnika). Radnik je gore prihvaća, obnova je u tijeku. Jedna takva dizalica na djelu je i u unutarnjem prostoru pored katedrale.

Napokon je otvorena tržnica Dolac. Samo donji, zatvoreni dio. Ulaz kupaca je strogo kontroliran. Premda ih nema mnogo, kapaju jedan po jedan. Kako koji dođe zaštitar ga šlihta u jedinstveni red i pušta jednog po jednog u prostor tržište. Prije toga mu obavezno našprica dlanove dezinfekcijskim sredstvom. A one koji izlaze upućuje na druga, susjedna vrata.

Carstvo najboljih mesara u državi

Unutra – pustoš. Na podu crvenom bojom iscrtane strjelice s pravcima kretanja prolazima obostrano ispunjenim pretežno mesnicama. Poznata je vrhunska ponuda mesa na zagrebačkoj tržnici Dolac. Mesnica je više od trideset a svaka od njih veliki je izazov za svakog mesoljupca. I za svaku pravu domaćicu. Jer svo meso savršeno je svježe, a izbor je impresivan. Nema što nema. Praznik za oči. Svinjetina, junetina teletina. But, vrat, lopatica, rebra, lungić, kare, biftek, ramstek, koljenica. Svježi ružičasti odojak, kao za izložbu. Janjetina – paška, creska, krčka, lička, žumberačka. Primamljivi osso buco, junetina za pašticadu, teleća prsa za filanje, pripremljeni janjeći ražnjići, svježa mekana teleća jetrica.

Juneći i teleći rep. Teleći štelcni za ljekovitu kolagen-juhu. Janjeće iznutrice za dobar pajšl… Za specijalne sladokusce nađe se i teleća glava, a sve do nedavno bilo je i brizli. O suhomesnatom bogatstvu što visi iznad glava da ne pričamo …

Zabranjeno snižavanje cijena mesu

Ovo su najbolji mesari u državi. Zubec, Borošak, Horvatić, Benger (Zagorec), Martinjak, i ostali. Evo ih gotovo svi su na broju. Više ih je nego kupaca. Poredani u bijelim kutama iza svoje robe posložene u punoj raskoši. Kao u najboljim danima kada su ovdje bili redovi, kada je gužva u ovim prolazima bila takva da si između ljudi mogao proći jedino strance. Sada stoje kao prezenteri na nekom sajmu dragocjenosti. Koji samo čekaju trenutak da se vrata sajma otvore pa da nahrupe posjetitelji pa da im oni pokažu sve što imaju i znaju. Ali najgore je to što su svjesni, skupa s nama, da gužve još dugo neće biti.

Možda bi ipak malo pomoglo da se snize cijene mesu? Možda da su manje, bilo bi više kupaca? Jednostavno – zakon konkurencije, zakon ponude i potražnje. Ne, ne može. Cijene moraju ostati iste. Ne da država da se cijene mesu i mesnim prerađevinama snize. Ministar financija Marić lukavo je to smislio. Nema obaranja cijena, jer bi onda i PDV bio manji. Kako puniti državni proračun u ovo doba kada se iz njega samo uzima za pomoć blokiranom gospodarstvu.

Prva patka za Uskrs

Od inače desetak prodajnih mjesta mesa piceka i ostale živadi danas rade samo dva. Kod Jančeca iz Donjeg Pustakovca pokraj Preloga piceki akciji – 21,90 kn. Drugi veliki međimurski peradar Blagus smješten je na samom ulazu (odnosno izlazu). I ovdje je oduvijek bila velika gužva. Sada smo mi jedini interesenti, a pred nama je cijelo bogatstvo piletine. U svim kombinacijama, uredno rastranširano i posloženo: cijeli picek -25 kn, samo file – 56 kn, pileća prsa 30,90 kn, batak-zabatak 28 kn, krilca – 25 kn, pileće mljeveno meso – 23 kn, pileća jetrica – 33 kn, i za one koji nisu baš pri novcu – pileća leđa s vratom – 5 kn. Prodavačica nudi i patku za Uskrs. Sasvim svježu “slobodno je možete i zamrznuti”. Dvije i pol kile – oko 100 kn.

I zdrava zelenjava je ostala doma

Što se povrća tiče ponude gotovo i nema. Radi jedan kiosk.Salata, zelje, krumpir, mrkva, paradajz, paprika, patlidžan, komorač, a od voća banane. Ako je vjerovati ambalaži dosta je toga stiglo i iz Italije i Španjolske. Standardna ponuda kao na odjelu voća i povrća u nekom šoping centru, samo puno skromnije. I skuplje.

Prazne su klupe s inače odličnom ponudom kiselog zelja, s bogatom ponudom domaće zelenjave iz OPG plastenika, salatom endivijom, kristalkom, putericom, radićem, rikolom, raštikom, mišancom, s mladim lukom i rotkvicama …

Link s Dolca na kućnu adresu

U mliječnom dijelu tržnice – pustoš. Radi sam par dućana smještenih sa strane. Nude sve i svašta – naravno sve što jedu ljudi, a i kućni ljubimci.

Kameni stolovi – prazni. Niti jedne od onih kumica iz Zagorja, Prigorja i Podravine, koje su svojim seoskim delicijama sve do početka ovog kineskog ludila hranile brojne Zagrepčane. Nema svježeg sira i vrhnja, nema maslaca i jaja, domaćih seoskih piceka dugih nogu i čvrstoga mesa, nema kokica, purica, patki i guski, pačje i guščje masti i svega ostaloga što ide s tim.

Nema ni mušterija. Ostale su doma. Ali mnoge od njih nisu ostale bez svoje porcije domaćeg sira i vrhnja. U ovim danima neviđene svjetske nevolje, haranja kineske wuhanske groznice, silom prilika proradio je stari način veze selo – grad: dostava na kućni prag. S tom razlikom što sada iz svojih sela ne dolaze vlakom, autobusom i tramvajem s košarom na glavi i preteškim torbama u rukama, već stižu autom a voze ih muževi ili sinovi, ili se voze same. I s tim što sada idu na poznate adrese, a ne od kuće do kuće kao nekad, jer samo je napravljen link s dolačke adrese na kućnu adresu vjerne mušterije.

Naša kumica Barica

Doduše, i nekadašnje kumice imale su svoju stalnu “klijentelu”, pa su išle od kuće do kuće na nepoznate adrese tek kada bi im ostalo robe a sve su svoje stalne kupce već namirile. U mojem djetinjstvu na Martinovki u Trnju i mi smo imali svoju kumicu. Redovito je dolazila petkom. Zvala se Barica, baš kao i ona skulptura na Dolcu. Dolazila je iz nekog bližeg sela zapadno od Zagreba, ne sjećam se više točno. Ponekad bi došla na teškom željeznom biciklu pretovarenom košarama i torbama, a ponekad bi došla i pješice s velikom košarom na glavi podloženoj debelim okruglim futranim podloškom i s po jednom teškom torbom u svakoj ruci. Bila je to tipična žena sa sela krupnog stasa: široka tamna nabrana suknja od debele tkanine, debele čarape i teške cipele. Pretijesni kaputić od tamnoga cica prekriven krupno heklanom smeđom stolom – maramom. Široko mesnato lice s nepokretnim uraslim i ugaslim plavim očima. S podbuhlim šakama prekrivenim smeđom ispucalom kožom.

“Zemlja seljacima”

Kao dijete nisam mogao odvojiti pogleda od tih ruku, dok nam je pažljivo nalijevala u metalnu mjericu našu porciju vrhnja i prelijevala je u našu staklenku. Ili prebacivala sir iz svoje zdjelice u našu posudu. Činila je to polako i vrlo oprezno kao da se radi o nekoj velikoj dragocjenosti kojoj ne smije faliti ni kap, ni djelić. Jednako tako je primala i novac i spremala ga u veliku iskrzanu crnu novčarku. Mislio sam da je bolesna. Bilo mi ju je jako žao.

Često se sjetim naše kumice Barice. Njezinih težačkih ruku i beživotnih očiju. Mučnog podizanja i spuštanja košare. Kad su nam srušili kuće, a mi se preselili u limenke na zagrebačkom Borongaju, znao bih svratiti u ostatke Kašinske, Zelinske, Unske, Galovačke… Još sam tamo imao prijatelje. Jednom sam spazio i našu kumicu Baricu. S košarom, kanticama i torbama na svom teretnom biciklu besciljno je vrludala ruševinama i ulicama stare Martinovke. Bio je to beskrajno tužan prizor. Nisam imao snage ni srca da joj se javim. I što bih joj rekao? Dođite na Borongaj?

I prije i sada kad negdje pročitam onu floskulu “zemlja seljacima”, sjetim se Barice i te parole u njenoj najcrnje-humornoj demagoškoj varijanti. Nije seljacima tada postalo ništa bolje. Kao i prije imali su zemlju da bi na njoj mogli teško raditi i da bi se na kraju u njoj mogli napokon – odmoriti. Znam, crna zemlja, crne misli… Valjda naviru zbog ovog zatajenog kineskog crnila u kojem se Zagreb još uvijek trese … Idemo van, gore na zrak …

Ograda kao za demonstracije

Za razliku od prošloga tjedna sada se na plato tržnice Dolac može i stepenicama sa Splavnice. Pokraj kumice Barice. Tržnica i dalje ne radi, ali više nije prazna. Radnici postavljaju ograde. One visoke teške metalne, čvrste a pomične, kojima se usmjerava i kontrolira ulazak mnoštva na velike koncerte i nogometne utakmice. Koje se postavljaju kao prepreke koje čuvaju kordoni policije za vrijeme žestokih demonstracija. U tom ograđenom prostoru sada se postavljaju prodajne kućice.

Na Dolcu neće tako brzo ništa biti kao prije. Ribarnica ne radi. Priča se da je jednog dana proradila, ali nije bilo kupaca pa su ribari besplatno dijelili ribu da ne propadne. Također znamo da neki ribari svojim stalnim mušterijama također donose ribu na kućni prag. Sutra je petak. Možda ribarnica ipak proradi. U cijeloj ovoj neizvjesnosti ostaje “možda”, ostaje nada …

Piše i snimio: Mladen Gerovac