Nema proizvoda u košarici.
ŽELJKO BRDAL: Slijepi profesor povijesti i planinar i razbijač predrasuda prema osobama s invaliditetom
Na Međunarodni dan bijelog štapa 15. 10. 2025. uz podršku ekipe iz Zagvozda i prijatelja Hrvoja Mihelja, Zvonka Kolića i Ane Milin ispenjao je vrh Svetog Ilije (1642 m) na Biokovu. To mu je bio 144. vrh. Plan mu je sljedeće godine ispenjati još, kako ih zove,“neubrane vrhove“ na Biokovu i Mosoru, i time zaokružiti broj na svih 150 vrhova Hrvatske planinarske obilaznice
Sa slijepim profesorom Željkom Brdalom našli smo se u I. Osnovnoj školi u Dugavama gdje predaje povijest. Povod je knjiga „S bijelim štapom put planina: Putopisi slijepog profesora, strastvenog planinara“ s tridesetak planinarskih putopisa koja mu je ove godine izašla u izdanju Mozaik knjige, ali tema za razgovor ima daleko više.
Proteklih dvije i pol godine sudjeluje u pilot projektu Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u sklopu kojeg ima radnog asistenta koji mu pomaže na poslu. U Hrvatskom planinarskom društvu već nekoliko je godina organizator i promicatelj planinarskih izleta za osobe s invaliditetom pod nazivom „Pruži mi ruku“. Planinarenje osoba s invaliditetom promovira redovnim člancima u časopisima Hrvatski planinar, gdje objavljuje i zabavne planinarske premetaljke. U časopisu Riječ slijepih ima stalnu rubriku pod naslovom „Iz profesorova planinarska dnevnika“.
Već tri desetljeća je voditelj Šahovske škole Dugave i širitelj, kako kaže, „školskog šahovskog virusa“ u osnovnim školama Novog Zagreba. S kolegama s posla provodi i projekt „Korak po korak“ kojim ih potiče na što više zajedničkog hodanja i druženja. Autor je udžbenika povijesti i prateće radne bilježnice KLIO 6 u izdanju Školske knjige zajedno s kolegama Margitom Madunić Kaniški i Tonijem Rajkovićem, prije toga udžbenika i radne bilježnice “Tragom prošlostiW s Margitom Madunić Kaniški, te knjige “Školska šahovska epidemija”. Suprug je i otac studentice.
Metodom vlastite kože nadvladao sljepoću na poslu
Slabovidnost ga je pratila od malena: s četiri godine mu je dijagnosticirana retinalna pigmentoza, nasljedna bolest mrežnice koja neminovno, prije ili kasnije, završava s gubitkom vida. Završio je redovnu osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje u Centru za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih „Vinko Bek“ u Zagrebu.
Nakon završenog fakulteta, prije trideset godina zaposlio se kao profesor povijesti i geografije u I. Osnovnoj školi Dugave, oženio se, postao otac… Prije 20-tak godina postao je potpuno slijep. Oprostio se od predavanja geografije, gledanja filmova i igranja stolnog tenisa, bicikliranja i džogiranja, a naučio je hodati s bijelim štapom i igrati šah naslijepo te je nastavio raditi u školi kao profesor povijesti. Kako nam kaže, „metodom vlastite kože“ uspio je nadvladati sljepoću na poslu, i iz prkosa, da dokaže da uprkos sljepoći to može, postao je autor udžbenika i napredovao je u zvanje mentora i savjetnika. Svojim radom nastoji svjedočiti da se i uz 100-postotni invaliditet može uspješno živjeti i raditi, naravno uz određenu pomoć i podršku. Posljednjih dvije i pol godine na poslu se oslanja na podršku radne asistentice Marije Marijanović, u okviru pilot projekta Zavoda za profesionalnu orijentaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Marija za profesora Brdala obavlja administrativne poslove poput pregledavanja domaćih zadaća, radnih bilježnica i, za njega kao slijepog profesora najzahtjevniji dio posla – vođenje pedagoške administracije u e-dnevniku.
Radni asistenti pridonose zapošljavanju osoba s invaliditetom
– Da danas tražim ovaj posao kao slijepa osoba, ili osoba s nekim drugim težim invaliditetom, mislim da bi mi šanse bile minimalne. Ja sam se zaposlio kao videća osoba koja je nakon invaliditeta nastavila raditi umjesto invalidske mirovine. Da bi osoba s invaliditetom mogla biti konkurentnija na tržištu rada radni asistent joj uvelike olakšava obavljanje nekih problematičnih radnih zadataka. U Hrvatskoj zasad imamo samo uslugu osobne asistencije na koju imate pravo ako imate višestruki invaliditet i teškoće. Ali radni asistent, koji bi vam pomagao da lakše i brže prevladate neke poslovne teškoće, u našem zakonodavstvu nije predviđen – kaže profesor Brdal pa objašnjava kako izgleda njegov proces rada uz podršku radne asistentice:
– Podučavanje, predavanje i rad s učenicima mi je posao i zadovoljstvo i tu sve radim samostalno. Ali vođenje pedagoške dokumentacije jest. Imam softwer kojim to mogu samostalno raditi, ali mi potroši beskonačno vremena. Imam s jedne strane govorni program i čitač zaslona koji mi omogućavaju korištenje računala, a s druge strane ta ista digitalizacija uz mnoštvo stupaca i redova i ćelija uz grafička sučelja, primjerenija je videćim osobama, a slijepom korisniku e-dnevnika vremenski produljuje pristup. Kada bih samostalno unosio svu pedagošku dokumentaciju uz čitač zaslona, dan bi mi trebao imati 30 sati, a s radnim asistentom je unos ocjena i bilješki maltene simultan i ažuran. Dok ja vrednujem učenike, Marija odmah upiše moju ocjenu i bilješku. Samostalan sam u onome što je ključno za moj posao, a to je predavanje i prenošenje znanja iz povijesti. Digitalizacija pedagoške dokumentacije je umnogome zahtjevna, ne samo meni kao slijepom profesoru nego i mojim videćim kolegama od kojih dosta njih tijekom nastave upisuju bilješke u rokovnik kako bi ih onda u miru kod kuće nakon posla unijeli u e-imenik – kaže nam profesor Brdal.
Njegova radna asistentica Marija Marijanović završila je studij pedagogije i kroatistike. Nada se da će u budućnosti radni asistenti olakšavati zapošljavanje osoba s invaliditetom, te da će povećanje novčane naknade za buduće radne asistente učiniti ovo zanimanje trajnijim i poželjnijim.
Prije digitalizacije slijepim profesorima bilo je puno jednostavnije zaposliti se i raditi u školi
– U školama u Hrvatskoj imamo samo četiri slijepa profesora: tri profesora glazbenog i mene koji sam profesor povijesti – to je, priznat ćete, praktički nula. Za vrijeme bivše Juge imali ste maltene u svakom gradu nekog slijepog profesora, većinom iz društvenih predmeta. Bilo je puno jednostavnije zaposliti se i raditi u školi. Današnja digitalizacija puno toga olakšava, i bez nje ja ne bih mogao raditi svoj posao: mailom komuniciram s roditeljima i s djecom, radim pripreme, vrednujem tematske sastavke i prezentacije, ali administrativni dio posla je veoma zahtijevan, više nemamo rok za upis u imenik i dnevnik do kraja mjeseca, nego do kraja dana.
– Jeste li ikad pomislili odustati? – pitam.
– Pa naravno, svaki tjedan imam krizu. Kao i vi i svi drugi, jer se stalno suočavamo s nekim izazovima za koje pomislimo „Bože, kako ću to napraviti…“
– Jeste li nekad pomislili otići u invalidsku penziju? – pitam dalje.
– Ne, posao mi kao i drugima treba zbog novaca, ali i zbog mene samoga, jer meni je to gušt – kaže profesor Brdal.
Ovisnost o pomoći i podršci videćih osoba
Jedan od izazova sljepoće je i prihvaćanje da ste u skoro svemu ovisni o pomoći i podršci drugih ljudi.
– Naravno, pa kako bih otišao na planinarenje bez pomoći drugih, videćih ljudi? Premda, pokojni Mirko Vidulić je sam samcat i slijep išao na Puntijarku. Zalutao je nekoliko puta, ali je naučio trasu. Ja to ne bih nikad napravio. On se meni divio za moje planinarenje, a ja sam njemu rekao da je on za mene apsolutni heroj. Teško je bilo kuda doći pješke kada si sam i slijep. Recimo, kad hodam od kuće na posao, premda sam tu relativno blizu i imam svoju trasu, idem tako sporo pipkajući štapom da vam je puž u trudnoći brži od mene. Jer dok hodam moram se dobro koncentrirati, moram dobro paziti i osluškivati, a nakon toga sam umoran k’o pas. Najčešće na posao idem sa suprugom koja vozi auto, ili idem s kolegama i kolegicama iz škole jer imam projekt „Korak po korak“ pa zajedno hodamo unaprijed određenih 10 dana u mjesecu, mjerimo si korake, a na kraju mjeseca se podružimo i usporedimo koliko je tko hodao – kaže profesor Brdal.
– Kako se snalazite hodajući po školi? Tu su dva kata, stepenice, mnogo djece koja trče s torbama po hodnicima…
– Po školi me od djece nikad nitko nije trknuo – što zato jer se ne usude, što zato jer paze na mene .
– Smatrate li da hrvatsko društvo napreduje u inkluziji?
– Što se tiče školovanja u redovnim školama, danas u razredu imate i po nekoliko djece s raznim poteškoćama, ali učitelji su preopterećeni da bi im se stigli posvetiti. Ja sam završio srednju školu u Centru za slijepe i slabovidne „Vinko Bek“ i ništa mi ne fali. Mislim da smo pogriješili što nismo ostaviti te specijalizirane odgojno-obrazovne institucije gdje bi se onda moglo djetetu s nekom poteškoćom dati više pažnje i podrške. Što se zapošljavanja tiče, mislim da bi za svaki invaliditet trebalo omogućiti kao redovnu uslugu radnog asistenta. U Europi birate želite li tog svog asistenta imati za odlazak u kazalište, poštu, na sud ili u bolnicu na neki pregled, ili ćete ga koristiti za posao. Čim prijeđete granicu sa Slovenijom to je normalno. Pa kako da je sam dođem na pregled u neku bolnicu? Umirao sam od smijeha kad su postavili trake vodilje u podu Arena centra kao pomoć slijepim i slabovidnim osobama. To dobro zvuči, ali kako ću ja doći do Arena centra? Da mi vi kažete da dođem kod vas na kavu u ured, ah ti jarca muke. Da odem negdje u nepoznato – nema šanse. Mogu se samostalno kretati samo po svom kvartu i tu po školi, po poznatim trasama, za sve drugo moram tražiti nekoga da mi pomogne. Dolazak i odlazak na neko mjesto vama je banalan, a meni je ograničavajući.
Razbijanje predrasuda: “U horoskopu konj, po naravi nezaustavljiv kao nosorog“
– Ipak, uprkos svim tim ograničenjima, vi ste jedan od razbijača predrasuda prema osobama s invaliditetom.
– Morate ih razbiti. Vi ste kao novinar došli sa mnom razgovarati zato što sam slijepac planinar i profesor. Sve se to da, da se. Ja sam živi dokaz za to. Samo morate biti konj u horoskopu. Moj pokojni kum je rekao da sam ja nosorog jer je slabovidna životinja, skoro pa ne vidi. Ali kad krene, ne možeš ga zaustaviti. Takav sam i ja – smije se profesor Brdal.
Prije nego što je dobio radnu asistenticu, profesoru Brdalu ocjene i bilješke u imenik i dnevnik pomagale su unositi kolege, poput knjižničarke Ele Tečić :
– Željko je veoma snalažljiva osoba s invaliditetom. Samodostatan je, ali mu treba administrativna pomoć oko unošenja ocjena. Kad nije imao radnu asistenticu, na nastavi bi upisivao ocjene i bilješke u bilježnicu, a poslije nastave bih mu ja ili drugi kolega koji je već imao vremena unosili u e-dnevnik. Za to mu je apsolutno potreban asistent. Što se tiče nastave, sam je složio svoj digitalni udžbenik i radi po njemu. Učenike poznaje po glasu. Na njegovom se satu prvo predstave prezimenom, prije nego počnu govoriti, a on ih u svojoj mentalnoj mapi smješta po šahovskim poljima, točno zna gdje tko sjedi. Jako dobro funkcionira s djecom. Nekad roditelji kojima dijete u 5. razredu dođe kod profesora Brdala na početku imaju predrasude, ali to se brzo razbije kad vide tko stoji iza osobe.
Razbijanje strahova humorom
Predrasude je imao i profesor geografije Marin Botteri, koji je u OŠ Dugave došao prije 13 godina kao prvi tek završeni student kojem je profesor Brdal bio mentor-savjetnik.
– Bojao sam se kako ću se snaći na nastavi, a pogotovo uz slijepog mentora. A na kraju prvog dana došao sam kod profesora i rekao mu „Vidimo se sutra“. Kad sam došao kući bilo mi je tako neugodno kako sam to mogao reći slijepom profesoru. Drugi dan mu se odmah ispričam, a on samo mahne rukom i veli: „Pa to je i moj pozdrav: Vidimo se.“ Često kaže i „Sori, nisam vidio“. Tako da je on svojim humorom razbio puno mojih strahova i nedoumica. S klincima ima prilično neposredan pristup s puno zezancije, ali se zna što se radi. Prvo sam slušao njega kako predaje, a onda bih ja držao tu lekciju ili neku drugu u drugim razredima. I zaposlio sam se u ovoj školi, a poslije mi je profesor Brdal kao mentor puno pomogao i u pripremi za polaganje stručnog ispita. Trebao sam održati 35 sati, a održao sam ih 135, jer profesor mi je rekao „Ajmo jedan sat održati tri puta jer ti je to trening.“ To jedno posebno iskustvo suradnje koje se pretopilo u prijateljstvo i druženje – ispričao nam je profesor Botteri, koji je i jedan čestih videćih Brdalovih pratitelja na planinarenju.
Čaplar: „Često imam osjećaj da Željko doživljava planinarske izlete intenzivnije od svih ostalih“
U knjizi „S bijelim štapom put planina“ Brdal detaljno opisuje način na koji slijepe osobe planinare, koje su tehnike, koja oprema. Opisuje se tridesetak planinarskih izleta, kako izgleda trasa, kako izgledaju vidici, što su doživjeli, jeli, pili, tko je sve bio, a sve uz niz poučnih povijesnih i geografskih zanimljivosti i crtica i uz brojne fotografije s izleta. Knjiga je užitak za čitanje bez obzira jeste li planinar ili ne, videća osoba ili ne.
U predgovoru je Alan Čaplar, urednik Hrvatskog planinara i glavni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza napisao: „Često imam osjećaj da Željko doživljava planinarske izlete intenzivnije od svih ostalih. Za svaki se izlet temeljito priprema i prikuplja informacije, a na samom izletu uvijek sudjeluje s punim veseljem. Upravo se u tome krije jedna od jedinstvenih dimenzija njegova planinarskog djelovanja. Naime, kako bismo mu što više približili izlet na koji idemo, put kojim hodamo, prepreke koje treba prekoračiti ili zaobići, mjesta na kojima se nalazimo i lijepe vidike, svi mi koji se upućujemo s njime u planine prirodno imamo potrebu sve to naglas opisati i dočarati. U takvim okolnostima videći planinari u pratnji radoznaloga, slijepoga prijatelja mnogo usredotočenije promatraju i intenzivnije zapažaju raznovrsne detalje i zanimljivosti u prostoru kojim se kreću, pa i mnogo toga što inače vjerojatno ne bi uočili. Iako to može zvučati kao logička proturječnost, mnogo se puta potvrdilo da je slijepi pratitelj mnoge od nas naučio na nov način gledati planine i tako nam proširio vidike!“
„Ne vidim fizički, ali sam sve doživio“
– Istina, kad moje priče s planinarskih izleta pročitaju ljudi koji su s nama bili tamo začude se „Kaj smo mi bili na tom izletu?“ Ja ne vidim fizički, ali sam sve doživio. I kišu i snijeg i pejzaže koje su mi opisali. Planinarenje obožavam. Meni je to strast. Da, naporno je, bole leđa i noge. Ali poslije odete u neki dom, malo se zafrkavate, pojedete si malo špeka, popijete si neki gemišt… Sve to je meni sjajno. To mi je ljubav, ali do bola.
– Jesu li vam se nakon sljepoće pojačala druga čula koja pojačavaju vaš doživljaj planinarenja?
– Čujem bolje, njušim bolje… Ali ne vidim – gledam u žuti zid. Imam videću prošlost, ali sam masu stvari zaboravio i više se ne sjećam kako izgledaju. I tu mi pomažu opisi videćih pratitelja na planinarenju.
Na Međunarodni dan bijelog štapa 15. 10. 2025. uz podršku ekipe iz Zagvozda i prijatelja Hrvoja Mihelja, Zvonka Kolića i Ane Milin ispenjao je vrh Svetog Ilije (1642 m) na Biokovu. To mu je bio 144. vrh. Plan mu je sljedeće godine ispenjati još, kako ih zove,“neubrane vrhove“ na Biokovu i Mosoru, i time zaokružiti broj na svih 150 vrhova Hrvatske planinarske obilaznice. Za te je pothvate važno održavati kondiciju pa hoda kada god može i gdje god može i penje se stubama od podruma na 10. kat zgrade. Ipak, najdraži mu je trening kad s društvom, od milja se nazivaju „Planinarska banda“, srijedom ode do planinarskog doma Grafičar na Medvednici.
Pakleni rođendanski uspon na 30186 metara visok Säuleck
Gojzericama je kročio i na Säuleck, 3086 metara visoki vrh u lancu planina u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Do vrha je stigao tehnikom „pruži mi ruku“ zajedno s Mladenom Stankovićem, prijateljem iz HPD Željezničar. Bio je to dugotrajan uspon uz neprekidan čvrst prijateljski stisak ruku, obostrani test volje i želje od 7 do 22 sata i veoma napet uspon kroz „granitni pakao“ jer se staza uspinje po mnoštvu razbacanih pomičnih granitnih ploča. Ekipa ga je čak povremeno hrabrila šalom na račun njegova invaliditeta: „Željac, dobro da ne vidiš gdje smo sad!“ Uspon je bio toliko težak da je pomislio i odustati prije vrha, ali ekipa ga je nastavila hrabriti, a pratitelj Mladen mu je rekao „Ne bi ti ja ni dal‘ da odustaneš“.
„Umorne noge samo nastavljaju i počinjem čuti glasove ekipe koja mi dovikuje s vrha. Bodre me, čekaju, a ja uz povike osjećam vjetar, doslovno njušim tih 3086 metara, ali nikako još da stignem do cilja. Ako sam ikad i posumnjao, sada sam si dokazao da sam pravi pravcati planinski nosorog … Trenutak kad sam stigao na vrh gotovo je neopisiv, sasvim čaroban, predivan i neponovljiv. Mladen i ja plačemo, smijemo se i grlimo. Svi plaču, smiju se, sve istovremeno. Vesele se, grle me i čestitaju. Pukao sam kao kokica, što od napora, što od ponosa! Naravno, i od sreće što imam ovakvu ekipu kakva je ova moja planinarska. Aidin gutljaj vode pamtit ću zauvijek. I onda mi nakraju svega još Ivana kaže: „Dođi da puhneš svjećice na torti!“ Mladen i Ivana ispunili su obećanje da će mi za rođendan pokloniti jedan poseban vrh. I na 3086 metara donijeli su za mene tortu, svjećice i šampanjac“, opisao je Brdal tu sasvim posebnu proslavu svog 50. rođendana na tritisućnjaku u knjizi „S bijelim štapom put planina: Putopisi slijepog profesora, strastvenog planinara“ za koju od srca dajemo preporuku „Svakako pročitati“.
Piše: Snježana Ivić Gerovac
Snimio: Mladen Gerovac
*Serijal tekstova “Inkluzivna Hrvatska” na portalu Dobar život objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
