“Respect the City” – Dubrovnik valja poštovati kao živi muzej!

Brodski dnevnik iz ACI marine Dubrovnik i Stona, iz prve sezone Nautičke patrole Jutarnjeg lista 2017. Piše autor projekta i vođa patrole: Mladen Gerovac

Prolazimo ispod mosta Franje Tuđmana. Ama ne Franje, već Franja Tuđmana. Tako glasi i službeni naziv mosta. Franja Tuđmana. Nema veze što mi pravopisni program na kompjutoru signalizira grešku u imenu kada napišem Franja. To za Dubrovčane ne vrijedi. Jer Dubrovčani kažu da bi tako izgovoreno muško ime u genitivu značilo da se radi o ženi. Dakle: Miho – Miha, Niko – Nika, Maro – Mara … Jednom su mi ovdje održali cijelo predavanje o tome. Supruga vođe posade ACI marine Dubrovnik, a danas ACI marine Slano, gotovo da je bila jako ljuta što sam za njenog Cvijeta u padežu napisao – Cvijete Stjepovića. Sada jako pazim. Kada se radi o Dubrovčanima. I ne znam vrijedi li to samo za Grad ili za cijelu županiju? Ma, nije važno. Glavno da je muško.

ACI marina Dubrovnik najjužnija je točka naše Patrole. Vežemo brod, ovdje na ovom ekskluzivnom mjestu, na ušću rječice Omble, najkraće rijeke na svijetu, podno baroknih stepenica velebnog ljetnikovca Sorkočevića.

Plan je redovan: anketa, glavna priča, gost patrole, gastro… Ali i poseban: gost je novoizabrani gradonačelnik Mato Franković, koji je za vikend s obitelji u roditeljskoj kući na Pelješcu, gastro – priča je dogovorena u Stonu… Smještaj marine jest ekskluzivan, no do Dubrovnika je 11 km,a do Stona puno više. Ali nema brige, sve je samo stvar pravih ljudi i dobre organizacije.

Još prilikom susreta na Palmižani, Ana Hanžeković kazala nam je:

– Momci, što god vam treba u Dubrovniku, obavezno se javite Masli!

Kojem Masli? Pitamo. Antunu Masli, glavnom uredniku našeg Dubrovačkog vjesnika, veli Ana. Super. Nisam ga dugo vidio, a znamo se još iz davnih novinarskih i ratnih dana. Stari dobri Masle. Naizgled spor, ali samo naizgled, jer je nevjerojatno efikasan. Uskoro imamo sve. Mato Franković nas čeka u svom rodnom domu u Ponikvama na Pelješcu, gastro radimo u konobi Bakus u Stonu, slika i vozi nas fotoreporter Cropixa Nikša Duper autom Dubrovačkog vjesnika… Dotle ostatak ekipe uredno radi u ACI marini Dubrovnik. Savršeno.

Mato Franković primio nas je u nedjelju u svom zavičaju, u Ponikvama na Pelješcu na seoskom gospodarstvu svojih roditelja. Punih je osam godina bio uspješan direktor ACI marine Dubrovnik, kojoj je kojoj je za to vrijeme osigurao neprekidno napredovanje i perspektivu za titulu ne najbolje marine u Jadranu, već na Mediteranu.

Razgovor s gradonačelnikom Dubrovnika Matom Frankovićem

Direktor ACI marine Dubrovnik bio je sve do lipnja ove godine kada je izabran za gradonačelnika Dubrovnika. Razgovor vodimo o marini, o nautičkom turizmu, o turizmu uopće i, naravno, o turizmu u Dubrovniku. Franković o tome kvalificirano i kompetentno govori ne samo s pozicije funkcije, već prije svega s pozicije znanja i iskustva. Srednju školu u Ohio a zatim je na Rochester Institute of Technology stekao titulu Associate in Applied Science. Nakon školovanja u SAD-u radio je devet godina u Generalturistu. Pet je godina bio direktor poslovnice i direktor regije za Južnu Dalmaciju i Crnu Goru. Također je obavljao niz izbornih funkcija u hrvatskom turizmu. Uz turističku uspješno gradio i političku karijeru. Godine 2014. preuzima vodstvo dubrovačkog HDZ-a, u listopadu 2016. postaje saborski zastupnik i voditelj Izaslanstva Hrvatskog sabora u parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. S njegovim izborom za gradonačelnika, HDZ se nakon osam godina vratio na vlast u Dubrovniku.

Razgovor počinjemo s ACI marinom Dubrovnik.

Koji su najveći uspjesi osmogodišnjeg mandata?

– Uspjeli smo riješiti dvije ograničavajuće stvari. Sagradili smo i opremili dva bazena travel-lifta, tako da sad marina može istodobno podizati dva plovila – jedno do maksimalne dužine 25 metara, drugo do 130 bruto tona. To je jedna od najvećih dizalica u marinama od Ulcinja do Šibenika. Prije šest godina započeli smo s projektom proširenja marine. Uspjeli smo dobiti ciljane izmjene i dopune prostornog plana županije Dubrovačko-neretvanske, nakon toga je grad Dubrovnik napravio izmjene i dopune GUP-a. Time su stvoreni preduvjeti da se marina može proširiti. Prosječna bi dužina brodova u novom dijelu marine bila 30 do 35 metara. Predviđeno je da se na vrhu gata na kraju vežu jahte i do 100 metara duljine. Brodovi bi se vezali bočno, svaki bi gat bio povezan cestom čime bi se osigurao komfor ulaska i izlaska s broda i komfor opskrbe bez opterećenja infrastrukture marine. Nadam se da će ACI u nekom razdoblju od četiri godine krenuti s tim projektom, tim više što smo paralelno izradili studiju utjecaja na okoliš – kaže Mato Franković.

U marini je mnogo učinjeno još na uređenju okoliša, pojačana je rasvjeta po gatovima i šetnicama, marinu kose šest robot kosilica, s teniskih igrališta uklonjen je tenisit koji bi pri svakoj jačoj buri završavao na brodovima i pokrivena su umjetnom travom, otvoreno je golf vježbalište u marini … Ali ono što nema niti jedna marina u svijetu to je ekskluzivni ljetnikovac …

Obnova ljetnikovca Sorkočević

– Da, započela je obnova ljetnikovca-dvorca Sorkočević. Budući kompleks bi objedinjavao i muzejski i hotelski i restoranski sadržaj. Osim dvorca Sorkočević na području marine su i ruševine ljetnikovca Gundulić. Postoje povijesni dokumenti – ovdje je Ivan Gundulić spjevao Osmana. Tu je i kapelica svetog Tripuna, svetište kakvog nema nigdje u Dubrovniku. Postoji samo u Kotoru gdje ga štuju kao zaštitnika i slavi se dan nakon dubrovačkog svetog Vlaha. Sve je to također ACI-jevo zemljište i to je zona stambene gradnje gdje bi ACI u budućnosti mogao ići i u ponudu apartmanskog smještaja. Bio bi to savršen spoj novog i starog, čime bi ACI marina Dubrovnik uistinu postala najbolja marina na Mediteranu – zaključuje Mato Franković. Prelazimo na aktualni dubrovački turizam. Već je poznata ideja o ograničavanju broja gostiju s kruzera na 4000 u određenom vremenskom razdoblju.

Respect the City

– I svjetski mediji su se raspisali o tome da Dubrovniku prijeti uništenje spomeničke baštine. Zbog toga sam i reagirao da se brojke smanje kako bi zaštitili baštinu, omogućili sigurnost i bolju kvalitetu usluge – veli Franković i pokazuje nam fotografije na svom mobitelu što ih je snimio dan prije u podne u središtu Dubrovnika. Glava do glave, tijelo do tijela, ni centimetra slobodnog prostora … Svatko u tom besmislenom mnoštvu može vidjeti samo potiljak osobe ispred sebe, ili nos osobe do sebe.

A zatim Mato Franković prvi put u javnost iznosi novi projekt.

– Ovo ekskluzivno govorim za vas. Ujesen krećemo s novim projektom koji se zove „Respect the City“. Brojne hrvatske destinacije pokreću kažnjavanje gostiju zbog nepriličnog odijevanja i ponašanja. Smatram da je kažnjavanje posljednje, a da je prva faza upoznavanje gostiju s činjenicom da kad ulazite u povijesnu jezgru Dubrovnika da ulazite u muzej, živi muzej. I da ga na taj način valja poštivati. Tu prvu fazu projekta Respect the City provest ćemo s turističkom zajednicom, na sajmovima, preko hotela, kroz turističke agencije i reklamne kampanje. Druga faza projekta je mogućnost parkiranja i zaustavljanja na Pilama. Za sve goste koji dolaze na jednodnevni izlet s područja od Splita do Budve osigurat ćemo tzv. slotove, odnosno vrijeme bukiranja kad mogu doći na Pile. I oni će sami on line bukirati termin koji je slobodan u kalendaru, i tada će moći proći na Pile. Stacionarni gosti i nadalje mogu doći kada žele – zaključuje gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković, prvi puta u javnosti iznoseći novi projekt Respect the City.

Sedam stoljeća Frankovića

Obitelj Mata Frankovića najstarija je na ovom području. Postoji zapis u arhivima Dubrovačke Republike da su daleke godine 1330. živjeli u Prapratnom te da su se 1458. godine povukli pred gusara i naselili tu u Ponikvama.

Mato i njegov otac Antun Franković vode nas kroz seosko gospodarstvo čiji bi ugođaj i sadržaj mogao oplemeniti i vrhunski etnografski muzej hrvatske baštine.

Stojimo uz mlinicu za masline iz 1878. godine koja svoj posao obavlja još i danas. Nekad su teški kameni kotač koji melje masline okretali mazga ili vol sve dok nije Antun Franković upregnuo – moto kultivator. Patent je u tome da motorna kopačica pričvršćena za “rudo” okreće kotač a da dim iz ispuha prolazi kroz visokotlačnu savitljivu cijev i izlazi na krovu kroz dimnjak. Visokotlačnu cijev Antun je “po vezi” nabavio u Zenici, gdje bila dio visoke peći u tamošnjoj željezari.

Sve, naravno, počinje s berbom maslina.

Frankovići imaju oko tisuću stabala maslina i kada je urod dobar mogu istještiti 5.000 litara ulja. Danas obiranje jednog stabla traje oko sat vremena. Nekada su masline kupile samo žene, a muški su radili u mlinici i po 24 sata. Mlinica može primiti po 250 kg maslina. Kada se masline samelju one se pune u ručno vezene rače koje se prije upotrebu samo operu u moru. Iscijeđeno ulje odlazi u spremište u zemlji, dolijeva se vruća voda tako da ulje na njoj pliva a zatim se sprema u kamenice.

Na kraju bi ostala litra-dvije čisto “verđine” ulja, koje bi se ujutro prikupilo žlicom i stavilo u posebnu bocu. Služilo bi kao lijek. Recimo kod bolesti bubrega uzimalo bi se po žlica ulja tijekom 40 dana.

Inače, Frankovići su svoje imanje obnovili 1988. Osim maslinovog ulja imaju svoje vino i rakiju. O imanju brinu otac Antun i mlađi sin Hrvoje Franković. Tijekom ljeta ovdje primaju skupine gostiju koje im šalju turističke agencije. Sve što smo opisali popraćeno je izvanrednim dokumentarnim filmom HTV-a “Majka maslina”, snimljenim ovdje na imanju Frankovića 1998. godine, a koji smo i mi odgledali na platnu uz mlinicu, kao u nekom pravom muzeju.

Gradonačelnik Stona Vedran Antunica

Sjedimo u Bakusu podno veličanstvenih stonskih zidina. Poslije Kineskog zida, ovo je najdulji sačuvani sustav utvrda na svijetu, kojega godišnje obiđe 50 tisuća posjetitelja. Pridružuje nam se i stonski gradonačelnik Vedran Antunica. Zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačkih starina i fondovima EU zidine dobivaju nove sadržaje i još atraktivniji izgled. U planu je i gradnja uspinjače. Uvjet je promjena prostornog plana. U Stonu su obnovljene gotovo sve crkvice, ne samo one stradale u potresu godine 2006. (kada su svi satovi u Stonu stali), već i svi ostali sakralni objekti koje je ozbiljno ugrozio zub vremena. Nisu zaboravljeni ni nautičari. Stonska luka, inače dobro zaklonjena od vjetra, obnavlja se sredstvima Ministarstva mora, županije, EU i općine Ston još od studenog 2015. Na 160 m rive je struja i voda za 40-tak plovila … Jaružanje omogućuje pristup jahti do 3 m gaza …

Posjećuje nas i Milanov rođak riječki enolog Vanja Ljubotina. Javio se na natječaj za enologa PZ Janjina, dali mu posao, dali mu stan, a ženu je našao sam. Proizvodi kvalitetno vino, ima troje djece i svoj je na svom. Donio nam je na kušnju plavac mali, roze, travaricu, višnjevac … Kada smo kretali iz marine za Pelješac, rekli su nam: “Svakako probajte Stonsku tortu.” I rpđak Vanja nam kaže: “Morate ovdje probati Stopnsku tortu”. To ovdje je konoba Bakus u Stonu, koju smo odabrali za našu gastro-priču.

Stonska konoba Bakus: Školjke, riblja plata i Stonska torta

Konobu je otvorio prije 20 godina Jozo Barović sa suprugom. Glavni specijalitet je stonska kamenica, ali tu su i ostale školjke, a i ribe.

– Školjke i kamenice su sve iz Malostonskog zaljeva, gambori su iz Neretve, dok su ribe i rakovi iz drugih dijelova Jadrana. U ponudi imamo i mesni meni, ali 80 posto gostiju se ipak odluči za ovdašnje plodove mora – veli Barović.

Kad je tako, nismo ni mi ona 20-postotna iznimka. Za prvo predjelo je pašteta od bijele ribe i inćuni, u drugom predjelu je kamenica, a glavno jelo je riblja plata Bakus na crveno koja je na jednom pjatu sadržavala dagnje, kunjke, grbavice, škampe i kozice.

A za desert, naravno, Stonska torta. Neda Kunica, šefica sale od samog otvorenja restorana ima i priču o Stonskoj torti.

– U vremenima naših baka Stonska torta se pripremala tek jednom godišnje, jer su sastojci bili izuzetno skupi. Danas je to jedan od identiteta stonskog kraja i nema kuće koja za neki veliki događaj, blagdan ili proslavu ne pripremi ovaj stonski specijalitet od oraha i tjestenine, veli Neda.

Cinični Britanac, sultan od Bruneja i princeza Anna

U marini u Dubrovniku dočekuje nas Bule sa zanimljivim likom iz Velike Britanije i njegovom pričom.

“Leon Jennings zanimljiv je tip. Pravi cinični Britanac koji je na putu da postane veliki obožavatelj Hrvatske. U sat i pol razgovora započeli smo s jedrenjem, a završili na nogometu. Ploviti je započeo još kao dječak kada je u Portsmouthu sagradio splav i otisnuo se na more. “Za uši ga je izvukao” lučki kapetan jer je bio preopasan za plovni promet. Desetak godina kasnije u vojsci je dospio u priliku da jedri. Za kopnenu je vojsku učio ljude jedriti oko Isle of Wright i uživao. Paralelno s ljubavlju prema jedrenju razvila se i ljubav prema rugbyju. Zahvaljujući ovom muškom sportu proputovao je svijet. Bio je u Hong Kongu, Tajlandu, Maleziji … gdje je jednom prigodom doručkovao pored sultana od Bruneja.

– Svi su se digli, osim nas. Mi smo ostali sjediti jer smo Britanci, ponosno prepričava.

Leon je ponosan i na plavu britansku mornaričku zastavu koju na brod smiju stavljati samo pripadnici vojnih snaga, a pohvalio se i da je njegova ujna Barbara učila princezu Anne jahati.Bili smo s njom u društvu na jednom čajanci. Tražio sam dopuštenje da govorim, a onda sam joj iznio tu činjenicu: Nasmijala se i pitala me: kako je stara Babs?, nasmijao se Leon.

U Hrvatsku je stigao u svibnju i odmah uplatio godišnji vez u ACI marini Dubrovnik.

– Nakon nekoliko godina u Grčkoj želio sam doći u vašu zemlju. Imate zanimljivu povijest i lijepe uvjete za jedrenje. Guglao sam marine i odlučio se za Dubrovnik. Dosad sam obišao Elafite, dio Mljeta, a plan je otići sjevernije prema Braču i Hvaru, priča Leon lomeći jezik dok pokušava izgovoriti hrvatske nazive otoka. Završili smo s nogometom. Leon je zaposlenik Britanskog saveza (FA) i trenira talentirane djevojčice. Nekoliko je njih završilo u mlađim selekcijama engleske reprezentacije, a sada je s tri prijatelja Kevinom, Johnom i Ellitom stvorio UK skills forum koji djecu na drugačiji način uči igrati nogomet. U Dubrovniku se sprijateljio s lokalnim klubom i dogovorio treniranje mlađih kategorija i ženske ekipe.”

“Jeste li probali …”

Kad smo se vratili iz Stona u marinu, prvo što su nas pitali, bilo je:

• Jeste li probali ….?
• Jesmo!
• Što jeste?
• Stonsku tortu!

Da, samo probali, dobili recept! Evo:

Stonska torta

Sastojci:

• 12 jaja
• 0.5 kg svinjske masti
• 0.5 kg tjestenine
• 0.5 kg oraha
• 0.5 kg šećera
• 0.5 brašna
• 4 vrećice vanilin šećera
• cimet
• korica limuna
• muškatni oraščić
• maslinovo ulje
• sol
• voda

Priprema:

Tjestenina se skuha u slanoj vodi. Potom se svi suhi sastojci (orasi, šećer, cimet, vanilin šećer, muškatni oraščići) samelju i zajedno smiješaju u gustu smjesu. U treću zdjelu se razbije i razmuti 12 jaja. Sva tri sastojka se zasad drže odvojeno. Od brašna, vode, maslinova ulja i soli zamijesi se tijesto koje se stavi u posudu za pečenje namazanu svinjskom mašću. Na tijesto se prvo stavlja red tjestenine te malo svinjske masti, pa red samljevenih suhih sastojaka i tako redom dok se ne potroši sva smjesa. Na kraju se na vrh stavlja ponovno svinjska mast te se zalije razmućenim jajima. Sve se zatvori sa sačuvanim ostatkom tijesta. Kolač se stavi u pećnicu te se peče otprilike sat vremena.

Piše: Mladen Gerovac

Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu

Fotografije: Cropix