Depresija, panika i panično-depresivni poremećaj: Što su uzroci, kako se liječe

Ovaj članak namijenjen je prvenstveno oboljelima od panično-depresivnog poremećaja kako bi im se približila njihova bolest ili poremećaj i kako bi pacijenti i njihovi bližnji shvatili da je to bolest kao i svaka druga koja se može liječiti.

Sličneteme

KARTICE SUOSJEĆANJA: Žene, naučite kako sebe podržati, umjesto sabotirati

6. listopada 2024.

IZ LIJEČNIČKE PRAKSE: Kako prevenirati i liječiti koronu propolisom

19. rujna 2024.

Ispovjedna proza kao najbolja psihoterapija: “Za mene je književnost uvijek bila potraga za sugovornikom i dobrim prijateljem”

15. rujna 2024.

Piše: dr. Nives Tarle Bajić

Simptomi depresije i panike

Depresiju možemo opisati kao osjećaj jake žalosti, potištenosti i tuge koja se može javiti kao reakcija na neki tužni događaj (smrt najbližih) ili bez posebnog nama nepoznatog i neobjašnjivog povoda uz često druge tegobe psihološke naravi. Najčešće ona nije proporcionalna intenzitetu događaja koji ju je potaknuo, a karakteristika joj je da traje dulje vremena od uobičajene reakcije (kada je potaknuta događajima izvana – egzogeni uzrok) uz brojne druge poremećaje. Depresija se kod pojedinih ljudi javlja bez poticajnog vanjskog podražaja, postoje osobe koje u svojim genima nose sklonost depresiji.

Panika je akutna i prekomjerna tjeskoba s popratnim organskim simptomima. Panični poremećaj se definira kao pojava neočekivanih napadaja panike tj. pojava iznenadnih, intenzivnih napadaja straha, i nelagode uz simptome poput drhtanja, preznojavanja, ubrzanog rada srca (palpitacija), bolova u prsima, osjećajem stezanja u vratu i gušenja a ponekad i vrtoglavicama i omaglicama. Kod nekih bolesnika panični poremećaj očituje se osjećajem trnjenja u glavi, rukama, nogama ili cijelom tijelu.

U takvim iznenadnim, neočekivanim napadajima neopisive panike, bolesnici imaju osjećaj straha od smrti, užasan strah da će izgubiti svijest i da se neće moći iz nesvijesti vratiti. Ovakvi napadaji najintenzivniji su u trajanju od 10-etak minuta. Ovakvi simptomi su kod pacijenata nepredvidljivi, javljaju se obično bez neposrednog povoda, a pacijenti nakon smirivanja opisanih simptoma, osjećaju umor i brigu zbog eventualnih ponavljanih sličnih iznenadnih napadaja u budućnosti. Najviše ih brine iznenadna pojava neugodnih simptoma i nemogućnost njihove kontrole.

Kod nekih pacijenata prisutni su simptomi oba poremećaja. Tada govorimo o panično-depresivnom poremećaju.

Depresivni i panični poremećaji

Depresija i panika česti su poremećaji mentalnog zdravlja zbog kojih se ljudi javljaju liječnicima. Vrlo često depresivni i/ili panični poremećaji otkrivaju se slučajno u ordinacijama obiteljske medicine. Pacijenti dolaze u ordinaciju s tegobama koje mogu biti raznolike kao što su glavobolja, osjećaj stezanja u vratu, nemogućnost gutanja, osjećaj „preskakanja i lupanja” srca, nemogućnost normalnog disanja uz osjećaj nedostatka zraka, neki navode lokalizirani i generalizirani svrbež po koži (svrbež na jednom dijelu tijela, ruke, noge, lice ili svrbež u cijelom tijelu). Neki od pacijenata imaju bolove u „žličici“, povraćanje, proljevaste stolice kojima često prethodi osjećaj „kruljenja” u crijevima, učestalo mokrenje i brojni drugi simptomi.

Neki od pacijenata djeluju zamišljeno, potišteno, napominju kako su stalno umorni, kako su bezvoljni, zatim kako ih ništa više ne veseli i ne pričinjava im zadovoljstvo. Pojedini pacijenti se tuže kako su se udebljali ili smršavili u posljednje vrijeme, neki napominju kako nemaju apetit ili se on naglo povećao, a ponekad se u ordinaciji bez vidnog razloga rasplaču.

Bolesnici najčešće ne znaju kako se kod njih radi o depresiji ili paničnom poremećaju jer većina njih ima neki „organski„ simptom. Tegobe koje imaju najčešće povezuju s nekom opakom bolešću koja ih onemogućava u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Veliki dio pacijenata koji boluje od panično-depresivnog poremećaja navodi strah od ozbiljne bolesti, strah od smrti, strašan osjećaj straha kada su sami u kući ili kada moraju negdje otići, dok drugi navode strah kada se sami voze u automobilu.

Sve navedene tegobe onemogućavaju ih u svakodnevnim aktivnostima i prema njihovim riječima, život im se čini u takvom stanju nemogućim, a oni su u svemu bespomoćni. Ponekad je i liječnicima teško dokučiti o kakvim se uzrocima bolesnikovih tegoba radi, osobito ako pacijenta vide prvi puta. Međutim, postoje posebne tehnike i vještine komunikacije koju liječnici, osobito specijalisti obiteljske medicine i psihijatri uče na fakultetu i tijekom specijalizacije,  a zatim ih tijekom svoga rada razvijaju. One im uz dijagnostiku i eliminiranje organskih uzroka bolesnikovih tegoba omogućavaju put do točne dijagnoze.

Često se događa da pacijenti koji boluju od panično-depresivnog poremećaja obilaze brojne ordinacije i liječnike u potrazi za dijagnozom. Vrlo često se rade ponekad i brojne, bespotrebne skupe pretrage, uzimaju se lijekovi za npr. gastritis (upalu sluznice želuca) ali bazični, izvorni poremećaj se ne prepoznaje i tako ne liječi. Poznato je, naime, da određene organske bolesti mogu dovesti do depresije (karcinomi), a također je poznato kako panično-.depresivni poremećaj može ako nije liječen dovesti do nekih kroničnih bolesti (gastritis, hipertireoza, infarkt srca, šećerna bolest itd.).

Depresija i panični poremećaji su u porastu i svakako su bolesti suvremenog svijeta i ubrzanog načina života, međutim mogu se javiti i u ljudi izrazito mirnog načina života. Ipak, despresiju spominje i Hippokrat koju opisuje kao melankoliju odnosno crnu žuč. On je smatrao kako postoje 4 bazične tekućine u tijelu čovjeka koje su opisivale bazičnu fiziologiju ljudskog tijela.To su crna žuč, krv, sluz i žuta žuč.

Depresija: Kako se postavlja dijagnoza

Depresiju možemo opisati kao osjećaj jake žalosti, potištenosti i tuge koja se može javiti kao reakcija na neki tužni događaj (smrt najbližih) ili bez posebnog povoda uz često druge tegobe psihološke naravi. Najčešće ona nije proporcionalna intenzitetu događaja koji ju je potaknuo a karakteristika joj je da traje dulje vremena od uobičajene reakcije (kada je potaknuta događajima izvana –egzogeni uzrok) uz brojne druge poremećaje. Depresija se kod pojedinih ljudi javlja bez poticajnog vanjskog podražaja, postoje osobe koje u svojim genima nose sklonost depresiji.

Nije u potpunosti poznat uzrok nastanka depresije ili depresivnog poremećaja. Ipak smatra se kako najčešće u suvremenom svijetu depresija nastaje kao posljedica dugotrajnih kroničnih stresnih zbivanja u životu ljudi, koji tada postupno uzrokuju promjene u sustavu prijenosa biokemijskih tvari putem živčanih vlakana, tj. serotonina i još nekih neurotransmitera (biokemijskih tvari koje sudjeluju u prijenosu živčanih podražaja). Depresija se može manifestirati na različite načine. Ovdje ću spomenuti 9 najčešćih simptoma kojima se manifestira:

1) Osjećaj tuge, žalosti i plačljivosti bez vidnog razloga
2) Umor bez organskog uzroka i realnog razloga, gubitak interesa za seks, smanjenje libida
3) Smanjenje interesa i zadovoljstva u aktivnostima koje su takve ljude ranije veselile
4) Značajno povećanje ili gubitak apetita ili tjelesne težine. Povećana sklonost debljanju ili mršavljenju
5) Nesanica ili pretjerano spavanje (hipersomnija)
6) Psihomotorni nemir (agitacija) ili usporenost
7) Osjećaj bezvrijednosti, bespomoćnosti i krivnje
8) Smanjena sposobnost koncentriranja i razmišljanja, poteškoće u donošenju odluka
9) Strah od bolesti i strah kako su tegobe koje pacijent osjeća uzrokovane teškom i neizlječivom bolešću. Misli o smrti i samoubojstvu.

Ovim simptomima depresije treba dodati kako osobe koje obole od depresije počnu zanemarivati sebe i osobe u svojoj obitelji i okolini. Najčešće takve žene se zapuste, nije ih briga kako izgledaju, kakva im je frizura, kako su obučene. One tako počinju zanemarivati i svoju obitelj, uglavnom prestanu kuhati, zanemaruju brigu o djeci, zanemaruju svoje prijatelje i povlače se zabrinuto u sebe uz osjećaj bespomoćnosti i samooptuživanja.

Dijagnoza depresije donosi se ukoliko je prisutno najmanje 5 od prethodno 9 navedenih simptoma koje pacijent ima u najmanje posljednja dva tjedna ili duže.

Ako pacijent ima jedan ili dva simptoma tada govorimo o depresivnom raspoloženju ili gubitku interesa i zadovoljstva.

Kada bolesnici pokazuju tešku kliničku sliku depresije , koja ih značajno ometa u njihovom svakodnevnom životu i obavezama, govorimo o velikoj depresivnoj epizodi. Ponekad se kod depresije može izmjenjivati period depresije i period manije. Manija se karakterizira povišenim raspoloženjem, takvi pacijenti su puni energije, smanjene potrebe za snom, prepuni planova, oni se precjenjuju, imaju osjećaj goleme moći i snage, imaju puno najčešće neostvarenih ideja. Depresivni bolesnici su sasvim suprotnog raspoloženja, kako je već navedeno. Ponekad se ovakav stanja izmjenjuju kod iste osobe, tada govorimo o biopolarnom poremećaju (poremećaju s dva suprotna načina ponašanja, od kojih niti jedan nije uobičajen za normalno mentalno stanje čovjeka).

Postoje tzv. teži i lakši stupnjevi depresije. Jedan od lakših stupnjeva depresije je distimija (dysthymia). Kod distimije najčešće prevladava plačljivost i povlačenje iz društva, povlačenje u sebe, zatvaranje, međutim nema vegetativnih tegoba ( bolovi u želucu, „lupanje srca”, itd.). Liječniku je bitno prepoznati intenzitet depresivnog poremećaja jer o tome ovisi način i duljina liječenja

Danas postoje i standardizirani upitnici za mjerenje stupnja depresije. Dva su najčešća: Hamiltonova ljestvica za stupnjevanje depresije (liječnik verbalno postavlja pitanja pacijentu) i Beckova lista o depresiji (ispunjava sam pacijent odgovarajući na pitanja).

Kod djece najčešće govorimo o depresivnom raspoloženju. U djece i adolescenata to može biti i razdražljivo raspoloženje koje je prisutno gotovo tijekom cijelog dana u ukupnom kontinuiranom trajanju od najmanje godinu dana.

Danas se smatra kako 20 – 30% pacijenata koji dolaze svojim obiteljskim liječnicima smatra kako je njihov problem neka organska bolest ili poremećaj, a oni zapravo imaju depresiju ili neki poremećaj mentalnog zdravlja koji jednim dijelom nalikuje depresiji (generalizirani anksiozni poremećaj, somatizacijski poremećaj, panični poremećaj ili hipohondriju).

Navedeni poremećaji često se razmatraju u diferencijalnoj dijagnozi poremećaja mentalnog zdravlja gdje uzrok pacijentovih tegoba nije organski već psihološki. Depresija se tipično najčešće prvi puta javlja između 20-40 godine života, međutim može se iznimno javiti u bilo koje životno doba. Danas je uočljivo kako se iz nama nepoznatih razloga depresija kontinuirano povećava kroz desetljeća, počevši od 1910. godine u svim industrijaliziranim zemljama svijeta. Smatra se kako to nije posljedica boljeg uočavanja oboljelih od depresije, već je to posljedica stvarnog porasta broja oboljelih. Također je uočeno kako se dob u kojoj se javlja depresija pomiče sve više prema nižoj životnoj dobi.

Žene depresiju imaju dva puta češće od muškaraca. Ne zna se pouzdani razlog. Ipak istraživanja su pokazala kako se kod žena povećana sklonost depresiji možda može povezati s promjenama spolnih hormona (estrogena i progesterona) tijekom menstruacijskog ciklusa (PMS), zatim češća je pojava depresije u perimenopauzi i menopauzi (premenopauzalna depresija)  ili nakon poroda (perinatalna i postporođajna depresija).

Panični poremećaj: Neočekivani napadaji neopisive panike

Panika je akutna i prekomjerna tjeskoba s popratnim organskim simptomima. Panični poremećaj se definira kao pojava neočekivanih napadaja panike tj. pojava iznenadnih , intenzivnih napadaja straha,  i nelagode uz simptome poput drhtanja, preznojavanja, ubrzanog rada srca (palpitacija), bolova u prsima, osjećajem stezanja u vratu i gušenja, a ponekad i vrtoglavicama i omaglicama.

Kod nekih bolesnika panični poremećaj očituje se osjećajem trnjenja u glavi, rukama, nogama ili cijelom tijelu. U takvim iznenadnim, neočekivanim napadajima neopisive panike, bolesnici imaju osjećaj straha od smrti, užasan strah da će izgubiti svijest i da se neće moći iz nesvijesti vratiti. Ovakvi napadaji najintenzivniji su u trajanju od 10-etak minuta. Nakon ovakvih napadaja kod takvih bolesnika javlja se jedna trajna zabrinutost zbog eventualnih budućih napadaja i njihovih mogućih posljedica. Takvi bolesnici se zbog toga boje negdje sami otići jer su zabrinuti ukoliko im se takav napadaj ponovi.

Panični poremećaji javljaju se dvostruko češće u žena nego u muškaraca.

Panično-depresivni poremećaj

Iako izdvajamo prema simptomima depresivni i panični poremećaj, vrlo često susrećemo kod pacijenata kombinaciju oba poremećaja , koji jednim imenom zovemo panično-depresivni poremećaj.

Neka istraživanja pokazuju kako promjene hormona štitnjače, koje su češće u žena sedam puta u odnosu na muškarce, mogu potaknuti pojavu depresije. Psihološka istraživanja pokazuju kako žene na nesreću reagiraju samooptuživanjem i najčešće povlačenjem u sebe što može potaknuti razvoj depresije. Obrnuto, uobičajeno i najčešće muškarci reagiraju nijekanjem tegoba i bacanjem u aktivnosti.

U razgovoru s pacijentima oni najčešće na pitanja o njihovom životu odgovaraju kako nemaju stresne situacije, kako je sve u životu uredno i kako im se ništa tijekom života nije događalo što bi moglo provocirati depresivno-panični poremećaj. Put do dijagnoze ovakvih poremećaj je za liječnike često mukotrpan. Liječnik mora imati veliko znanje i iskustvo kako bi u „šumi” kliničkih simptoma razlučio o čemu se radi, zatim vještinu komunikacije s pacijentom jer izuzetno je važno i osjetljivo kako će predočiti pacijentu izvor njegovih problema.

Pacijenti često čuju pojam psihosomatske bolesti, međutim mnogi od njih ne znaju što to zapravo znači. Svakom pacijentu liječnik je dužan objasniti porijeklo njegovih organskih tegoba kada je u to siguran i vješto pacijentu predočiti povezanost njegovih organskih tegoba, koje pacijent ima kao simptom, a koji je on pretvorio (transformirao) u organski simptom (glavobolja, “lupanje srca”, gušenje itd.). Ovu transformaciju psihičkih tegoba (koje pacijent ne može sam prepoznati) takvi bolesnici najčešće transformiraju u neki od organskih simptoma.

Pacijenti najčešće odbijaju dijagnoze kako je njihov problem u osnovi psihičkog porijekla. Ponekad je jako mukotrpno za liječnika objašnjavati pacijentu kako je uzrok njihovih tegoba psihičkog porijekla, jer za većinu naših pacijenata uglavnom je teško prihvatiti činjenicu kako oni imaju neki psihički problem, jer to znači biti drugačiji od ostalih. U percepciji naših pacijenata imati psihičke tegobe smatra se nečim jako lošim i zato takvi bolesnici teško podnose činjenicu i najčešće ne žele prihvatiti da boluju od nekog psihičkog poremećaja i da se trebaju liječiti.

Za liječnika je izuzetno osjetljivo kako će i kada pacijentu objasniti njegov psihički uzrok tegoba, jer ako to ne bude izloženo pacijentu na pravi način i nakon obavljenih pretraga kojima će se odbaciti organski uzrok, liječnik može imati bijeg pacijenta od liječenja i potpuno odbijanje terapije.

Navest ću jedan primjer iz prakse kako najčešće takvi pacijenti reagiraju:

Prije nekoliko godina dolazi mi u ordinaciju muškarac, srednjih godina sa simptomima stezanja u vratu, osjećaja nedostatka zraka, ponekad bolovima u prsnom košu. Učinio je čitav niz pretraga koje donosi sa sobom, obilazeći liječnike zadnjih 6 mjeseci, ali jedino nije još radio ultrazvuk štitnjače. Prije pregleda govori mi; „Daj Bože da mi sad nešto pronađete na pregledu štitnjače, jer ako je štitnjača uredna, ne znam što ću dalje, a meni nije dobro“.

Razgovorom s pacijentom, kliničkim pregledom i pregledom kompletne medicinske dokumentacije dijagnoza je bila depresivno-panični poremećaj. Pacijent je bio očajan, sumnjao je u moju dijagnozu, koja mu se nije svidjela, ali ipak sam uspjela nagovoriti ga na liječenje. Mjesec dana nakon terapije pacijent se vidno bolje osjećao, tek tada je sa mnom mogao o svemu razgovarati. Uzimao je terapiju oko godinu dana. Danas je bez terapije i osjeća se dobro, živi normalno.

Takvi pacijenti u obilaženju velikog broja liječnika susretnu se s liječnicima koji prepoznaju kako se radi o panično-depresivnom poremećaju, ali pacijenti ne žele prihvatiti takvu dijagnozu i liječenje i stoga obilaze nove liječnike ne bi li im netko pronašao organsku bolest.

Uzroci depresivno-paničnog poremećaja: stres, posao, krediti…

Česta pitanja naših pacijenata u ordinacijama je zašto dolazi do depresije.

Smatra se kako depresija nastaje kao posljedica poremećaja prijenosa jednog neurotransmitera (serotonina), dakle jedne biokemijske tvari koja omogućava prijenos živčanih impulsa s jednog živčanog završetka na drugi. Istraživanja su pokazala da se može poremetiti prijenos živčanih podražaja kao posljedica dugotrajnih iscrpljivanja živčanog sustava stresnim događajima tijekom dužeg vremenskog razdoblja (moguće i od djetinjstva), zatim nekim trenutnim nemilim događajem (smrt voljene osobe), nekom značajnom promjenom u životu kao što su promjena mjesta prebivališta, gubitak posla, pad i gubitak godine na fakultetu, porod i zbog brojnih drugih događaja).

Depresija je, često znamo reći ili pročitati, bolest današnjice, suvremenog i razvijenog svijeta. Evo nekoliko razloga zašto se može javiti. U svijetu kapitalizma, privatnog poduzetništva zahtijeva se potpuna predanost poslu. Mladi ljudi nakon zapošljavanja na velikoj su kušnji. Od njih se na poslu očekuje predanost, efikasnost, uspješnost, boravak na poslu ponekad i dulje od radnog vremena, pa čak i neradnim danima, a sve to sa posebnim zahtjevima za njihovom što boljom efikasnošću i produktivnošću.

Ako ste zaposlenik od vas to očekuje vaš poslodavac, a ako ste privatni poduzetnik tada postajete zaposlenik, a ujedno i taoc vlastite savjesti sa željom da u tom privatnom poslu uspijete kako bi osigurali egzistenciju sebi i svojim eventualnim zaposlenicima.

Danas ljudi kako bi opstali neprestano moraju misliti na posao, kao osnovni izvor egzistencije. Ljudi puno sjede za računalom, šalju i primaju elektronsku poštu i telefoniraju, ako rade uredski posao. Rad postaje postavljen ponekad i ispred obitelji, prijatelja i vlastitog zadovoljstva. Zahvaljujući takvoj predanosti poslu ljudi su stalno u vremenskom tjesnacu, stalno nešto moraju, moraju na vrijeme stići na posao, na vrijeme obaviti neki posao, a često zbog toga zanemaruju svoje obroke hrane i tjelovježbu. Zbog neprestanog vremenskog tjesnaca hoće li negdje stići i nešto obaviti pokreću mehanizme stresa koji se s vremenom sve više nagomilava i oštećuje stanice.

Istraživanja su pokazala kako ljutnja, stres i zabrinutost oslobađaju bujicu hormona stresa koji mogu podići krvni tlak, šećer u krvi, slabe otpornost organizma, usporavaju probavu i dovode do toga da se ljudi osjećaju iscrpljeno i jadno.

Stres možemo opisati kao prirodnu obrambenu reakciju organizma na neki događaj i on može biti pozitivan ako nije prejak i ako kratko traje. Međutim suvremeni život može biti uzrokom kroničnog stresa koji zatim ima dalekosežne posljedice za razvoj drugih poremećaja mentalnog zdravlja kao što je depresivno-panični poremećaj. U današnje vrijeme obilja proizvoda i usluga kojo se na tržištu nude mnoge ljude dovode do novčanih problema koji također mogu, ako novčana situacija nepredviđeno krene nizbrdo, biti uzrokom kroničnog stresa koji zatim može ljude dovesti do depresivno-paničnog poremećaja. Danas se ljudi potiču na uzimanje kredita za automobil, stan ili druge potrebe koje mnogi ljudi u određenom trenutku više ne mogu otplaćivati i tako nastaje problem koji ih psihički muči, a ukoliko dugo traje dovodi do panično depresivnog poremećaja…

Bolesti i lijekovi koji mogu potaknuti pojavu depresije:

1) Neki lijekovi:

• prestanak uzimanja amfetamina (lijek za podizanje raspoloženja)
• beta blokatori (lijekovi za tlak i srce)
• cimetidin (lijek za gastritis)
• indometacin (nesteroidni antireumatik)
• antipsihotici (lijekovi za liječenje težih psihičkih bolesti psihoza kao što su shizofrenija, manično depresivna psihoza)
• oralni kontraceptivi (lijekovi protiv žačeća)
• živa
• citostatici (vinkristin, vinblastin)

2) Infekcije:

• AIDS
• gripa
• infektivna mononukleoza (“bolest poljupca”, virusno oboljenje)
• tuberkuloza
• virusna upala pluća
• hepatitis (virusna upala jetre)
• sifilis (kasni stadij)

3) Hormonski poremećaji:

• Addisonova bolest
• Cushingova bolest
• niska i visoka razina hormona štitnjače
• visoka razina paratiroidnog hormona
• niska razina hormona hipofize (hipopituitarizam)

4) Bolesti vezivnog tkiva:

• RA ( reumatoidni artritis )
• SLE ( sistemni lupus eritematodes )

5) Neurološki poremećaji:

• apneja (prestanak disanja pri spavanju)
• epilepsija sljepoočnog režnja
• moždani udar
• multipla skleroza
• ozljede glave
• Parkinsonova bolest

6) Poremećaji prehrane:

• pelagra (manjak B6 vitamina)
• perniciozna anemija (manjak B 12 vitamina)

7) Novotvorine:

• rak
• uznapredovali prošireni rak po cijelom tijelu

8 ) Kronični bolovi

Depresija može potaknuti pojavu nekih kroničnih bolesti

Međutim depresija koja nastane primarno može potaknuti pojavu nekih kroničnih bolesti kao što su:

1) Gastrointestinalne bolesti:

• gastritis
• sindrom iritabilnog kolona (grčevi u crijevima, proljevaste stolice, ponekad pomiješane sa sluzi i krvlju)

2) Bolesti srca:

• akutni srčani infarkt
• srčane aritmije
• hipertenziju (povišeni krvni tlak )

3) Endokrinološke bolesti:

• hipertireozu (ubrzani rad štitnjače)

4) Plućne bolesti:

• astma

Navest ću jedan primjer, kako se jedna kronična bolest – astma – može pogoršati uslijed depresije:

Prije nekoliko mjeseci u ordinaciju mi dolazi pacijentica u dobi od 65 godina koja 20 godina boluje od astme. Bolest je u zadnjih 10 godina pod kontrolom, pacijentica uzima propisane lijekove i nema značajnijih tegoba do unazad nekoliko mjeseci dana kada su se pojavili znakovi pogoršanja osnovne kronične bolesti, astme.

Nalaz na plućima (disanje), zatim nalaz spirometrije, je objektivno lošiji, unatoč terapiji za astmu koju pacijentica uredno uzima i koja je bila uvijek djelotvorna. U razgovoru s pacijenticom pokušavam dokučiti što se to promijenilo u njezinom životu zbog kojega se kronična bolest pogoršala. Iz razgovora se doznaje kako je pacijentica otišla u mirovinu prije nekoliko mjeseci, kako se teško nosi s tom činjenicom koja je za nju velika promjena u životu.

U razgovoru uz navođenje čitavog niza drugih tegoba koje ona iznosi, pacijentica se rasplakala uz napomenu kako joj je tako svaki dan, ali ne zna zašto joj se sada sve to događa. U razgovoru navodim pacijenticu na temu njezinog posla, kako joj je sada u mirovini, kako bih vidjela kako je prihvatila činjenicu da je u mirovini. Ovaj razvor u njoj je pobudio bujicu emocija, plača, tuge kada je o tome govorila. Mislim da je tek tada u razgovoru shvatila koliko ju je to pogodilo. Ponekad ljudi neke neugodne, nemile događaje proživljavaju na način da ih nisu u potpunosti svjesni, a osobito nisu svjesni koliko ih određene situacije koje su za njih neugodne psihički pogađaju, dok se ne pokrene razgovor o takvim temama na način da sami shvate u čemu je problem. Ovom tehnikom koriste se specijalisti obiteljske medicine gdje liječnik posebnom tehnikom savjetovanja kod pacijenta treba pobuditi samog pacijenta da shvati u čemu je problem.

Kod ove pacijentice postavljena je dijagnoza depresije koja je pogoršala postojeću kroničnu bolest (astmu) i ordinirana je terapija za liječenje depresije. Astma je kronična plućna bolest koja je karakterizirana napadajima otežanog disanja i kašlja koja je najčešće potaknuta nekim provocirajućima agensom. Najčešći provocirajući agens su alergeni, dakle tvari iz okoline koji potiču alergiju i upalnu reakciju (asmatičari su u 90 % i alergičari) ali može biti potaknuta i psihičkim poremećajima, što je kod ove pacijentice bio uzrok njenog pogoršanja astme. Na terapiju antidepresivima uz psihoterapijsku potporu pacijentica je odlično reagirala i vrlo brzo uz antiasmatične lijekove došlo je do gubitka simptoma astme koja se nije mogla staviti pod kontrolu bez terapije antidepresivima.

Često se sjetim jedne pacijentice oboljele od ovog poremećaja, koja mi je rekla; „Prošli puta kada sam bila kod vas bila sam u podrumu, a danas nakon mjesec dana terapije osjećam kako sam stigla na prvi kat“. Iz rečenice koju mi je ova pacijentica rekla, jasno je kako se osjećala kada nije uzimala terapiju, a kako se osjeća samo mjesec dana nakon početka terapije

Liječenje panično-depresivnog poremećaja

Dijagnosticiranje panično-depresivnog poremećaja ponekad je za liječnike jednako teško kao i činjenica da je naši pacijenti teško žele prihvatiti. Liječnik koji je osjetljiv na psihosomatsku problematiku svojih pacijenata, koji želi posvetiti dovoljno pažnje u razgovoru sa svojim pacijentima, može na vrijeme prepoznati ove poremećaje. Ako se beznačajan organski poremećaj (npr. blaži gastritis ili učestalo mokrenje uz prisutan mali broj bakterija u urinu) proglasi uzrokom bolesnikovih tegoba a one su bazično psihičke naravi, liječnik će propustiti na vrijeme adekvatno liječenje primarno psihičkog poremećaja svog pacijenta.

Veliki problem u svakodnevnoj praksi svakog liječnika koji dijagnosticira ovakve mentalne poremećaje je osim prihvaćanja dijagnoze kod pacijenta i prihvaćanje terapije koju liječnik pacijentu predlaže.

Liječenje panično-depresivnog poremećaja se provodi psihoterapijom i lijekovima. Samo psihoterapijom ne mogu se postići zadovoljavajući rezultati, jer poremećaj je između ostalih uzroka u poremećaju biokemijskog transmitera (prijenosnika) serotonina kojega treba oporaviti i vratiti na mjesto gdje će adekvatno obavljati svoju ulogu u nervnom sustavu.

Liječnik koji se prihvati liječenja ovakvih pacijenata mora im biti dostupan za razgovor i eventualna pitanja osobito u prvim danima terapije antidepresivima. Naime poznato je da antidepresivi imaju određene nuspojave, koje na sreću ne traju dugo i koje su danas sve manje izražene u novijim generacijama antidepresivnih lijekova. Uz objašnjenje i potporu liječnika o realnim, u praksi češće viđenim nuspojavama antidepresivnih lijekova, pacijent koji ima dobar odnos sa svojim liječnikom će to prihvatiti i lakše podnijeti.

Često pitanje naših pacijenata je da li lijekovi, antidepresivi, izazivaju ovisnost. Antidepresivi ne izazivaju ovisnost, oni se samo moraju uzimati u dogovoru s liječnikom, dakle terapija nema smisla ako ne slijedite upute liječnika i ako uzimate terapiju neredovito uz povremene prekide. U takvim okolnostima neće imati pravi efekt prepisane terapije i osjećat ćete se loše. Neki pacijenti počnu uzimati terapiju, a kada im se stanje poboljša, prekidaju terapiju kako se, kako oni kažu, ne bi navikli na lijekove i bili ovisnici. Nakon prijevremenog prekida terapije antidepresivima, nećete se odmah osjećati lošije već kroz 2-4 tjedna. Morate znati da kada prije vremena prekinete terapiju antidepresivima, ne možete brzo uspostaviti ponovno poboljšano dobro mentalno zdravlje koje ste imali u trenutku prekida terapije. Kod takvih pacijenata se tada javljaju frustracije i ponekad odustajanje od liječenja što uvijek znači produbljenje njihove depresije.

Ovisnost mogu izazivati lijekovi koje naši pacijenti ponekad sami uzimaju ili bez kontrole liječnika. To su lijekovi za smirenje, opuštanje, bolje spavanje generičkog imena benzodijazepini ( Normabel, Praxiten, Oxazepam, Apaurin itd.), koji ne mogu izliječiti panično-depresivni poremećaj već samo jedno kratko vrijeme pomoći u smirivanju tegoba dok antidepresivi ne počnu djelovati. Upravo zato benzodijazepini se koriste uglavnom kao pomoć u prvih mjesec dana u liječenju panično-depresivnog poremećaja, zatim se ovisno o stanju pacijenta prekida njihovo uzimanje. Ovi lijekovi imaju svoje mjesto u liječenju drugih psihičkih poremećaja, ali samo terapija njima ne može kao niti samo psihoterapija pomoći u liječenju panično-depresivnog poremećaja.

Liječenje panično-depresivnog poremećaja je kombinacija u početku terapije antidepresivima + anksioliticima ( sredstvima za trenutno ali kratkotrajno smirenje tegoba ) + pshiterapija. Kasnije se terapija nastavlja samo antidepresivima i psihoterapijom dovoljno dugo kako se tegobe ne bi ubrzo ponovno vratile. Liječenje traje najmanje 6 mjeseci, a kod ponovljenje depresivne ili panične epizode ili njihove kombinacije poremećja, terapija traje najmanje godinu dana ili duže, ovisno o težini i dužini trjanja poremećaja kao i procjeni liječnika.

U praksi mi se ponekad događa da žena kojoj je dijagnosticirana depresija i prepisana terapija lijekovima i psihoterapijom, koja je čak i želi uzimati, nailazi u obitelji, osobito od muža otpor i negativan stav prema uzimanju takve terapije.

Ovakva situacija njezinu depresiju produbljuje, stanje takve pacijentice se vremenom se sve više pogoršava, a njezin život (funkcioniranje u obitelji i na poslu) u takvoj obitelji karakterizira se kao njezin nemar, izbjegavanje obiteljskih obaveza i neodgovornost. Neke od takvih pacijentica znaju me nazvati telefonom i reći kako im je suprug bacio tablete, jer smatra da su one štetne, da će joj naškoditi i učiniti od nje ovisnicu.

U obitelji joj svi govore, a osobito muž: „Trgni se, bavi se nečim, zaboravi na gluposti koje te muče, imaš sve, sve sam ti omogućio što ti još treba, a ti nama radiš ovakve probleme“. Ponekad treba proći, nažalost, kod takvih pacijentica godinu dana ili i duže vremena kada se njihovo psihičko stanje toliko pogorša da se počinju razvijati misli o neizdrživosti takvog života i suicidalnim namjerama, pa tek tada one konačno počnu uzimati antidepresivnu terapiju.

Ovaj članak namijenjen je prvenstveno oboljelima od panično depresivnog poremećaja kako bi im se približila njihova bolest ili poremećaj i kako bi naši pacijenti o njihovi bližnji shvatili da je to bolest kao i svaka druga koja se može liječiti.

Želim napomenuti čitateljima ovog članka koji se dvoume o početku uzimanja terapije antidepresivima, zbog nekog od navedenih poremećaja, neka poslušaju svog liječnika, ali svakako neka to učine samo ako imaju povjerenje i dobar odnos sa svojim liječnikom koji im je dijagnosticirao bolest i predložio terapiju. Ako to nemaju neka potraže drugo mišljenje ili liječnika s kojim će ostvariti dobar kontakt i kojem vjeruju, jer sve navedeno su preduvjeti za uspješnu terapiju.

Piše: dr. Nives Tarle Bajić

Specijalistička ordinacija obiteljske medicine