Miliša: “Slavonci su najljubazniji domaćini, drže gosta kao kap vode na dlanu”

Vijest da su Slavonci proglašeni najboljim domaćinima u Europi posebno je obradovala Dalmatinca Zlatka Milišu. Ovaj rođeni Trogiranin, sociolog i pedagog, posljednjih 10 godina živi u Osijeku gdje predaje na Filozofskom fakultetu.

Priznanja Slavoncima: Osječko-baranjska županija najsrdačnija regije Europe, Osijek ima najbolji advent, Amerikanci u Nemetinu grade ogromnu tvornicu

– Ja to tvrdim već godinama. Evo, T-portal je još 1. 1. 2016. u jednom članku objavio ovu moju izjavu: „Kada bi se napravilo istraživanje o tome tko je najbolji domaćin, otvorenog srca i duše, definitivno bi Slavonci i Baranjci bili na prvom mjestu.” Drago mi je je sada to i svjetska javnost prepoznala – kaže nam prof. dr. sc. Miliša povodom nagrade Traveller Review Awards koju dodjeljuje vodeća svjetska online platforma za turistički smještaj Booking.com. Prema ocjenama njihovih korisnika, gostiju hotela, apartmana i eko-imanja, Osječko-baranjska županija je najsrdačnija regija u Europi.

S obzirom da ste tako dobro pogodili “u sridu” očekujete li da vas županija ili župan uzmu za posebnog savjetnika?

– Nikad ne reci nikad. Ne bi mi bilo krivo – veli Miliša.

Nije to jedino priznanje Slavoncima. I čitatelji i žiri Večernjeg lista upravo su Osijeku dodijelili nagradu za najbolji Advent 2022. Osiječko-baranjska regija je predvodnica kontinentalnog turizma u Hrvatskoj. Osječko-baranjska županija je  2022. godine imala 40% više turista više nego godinu prije. Cijene nekretnina u Osijeku najviše rastu. Amerikanci su baš Osijek izabrali u konkurenciji 15 europskih gradova kao mjesto gdje će napraviti veliku tvornicu preciznih dijelova za autoindustriju, medicinu, računarstvo, energatiku, telekomunikacije u kojoj će se za četiri godine zaposliti 4 500 radnika, od toga 70 posto visokoobrazovanih. Odlučili su se za Osijek nakon što su proučili elaborat zaštite okoliša u Osijeku, fakultete, škole, zračne i prometne veze Osijeka. 

“U Slavoniji još nema tsunamija modernizma i masovnog turizma kao u Dalmaciji”

A zašto profesor Miliša voli živjeti u Osijeku?

– Iako sam rođen u Trogiru gdje sam imao sjajno djetinjstvo, ja sam mladost svoju, kao što pjesma kaže, Zadru dao. No moj rodni Trogir i Zadar kao i cijela Dalmacija su doživjeli svojevrsni tsunami modernizma i masovnog turizma. Danas se tamo sve svodi na to – dođi mi i odi što prije, ali ostavi što više novaca. U Slavoniji toga, Bogu hvala, još nema. Osijek je grad po mjeri čovjeka. Slavonci su pristojni, najempatičniji i najsolidarniji i najskromniji ljudi. Osijek je grad s vjerojatno najjeftinijom tržnicom, s najrazvijenijim biciklističkim stazama, s fascinantnom šetnicom uz Dravu gdje i stari i mladi masovno voze bicikl, grad u kojem je bila i ostala živjeti ideja interkulturalnosti. U Osijeku možete naći smještaje u kojima vas domaćini drže kao kap vode na dlanu – navodi prof. Miliša.

U Osijek je doselio na jedan znakoviti datum – 12. 12. 2012. godine – i to se pokazalo da je bio dobar znak:

– Dobio sam ponudu da dođem raditi na Filozofski fakultet koji je trebao jednog doktora znanosti u mom statusu da bi mogao dobiti doktorski studij pedagogije. Imao sam još neke ponude u Zagrebu i Splitu, ali sam se odlučio za Osijek i nisam nikad požalio. Prije toga sam živio u Trogiru, pa u Zadru gdje sam na Filozofskom fakultetu radio 27 godina, u Splitu gdje sam radio godinu dana i gdje sam pohađao srednju školu, pa i u Zagrebu gdje sam godinu i pol dana živio dok sam bio ravnatelj Zavoda za školstvo RH. Dakle, mogu uspoređivati te gradove. U Osijeku sam od prvog dana doista opijen ljubaznošću ljudi, činjenicom da su ljudi ovdje iznimno mirni, kao rijeka Drava. Topla je slavonska duša – ne samo da je takvom opjevana u slavonskim pjesmama, nego se i svakodnevno živi. Definitivno najsusretljiviji su ljudi u Slavoniji, kao rijetko gdje. Ima možda jedna stvar koja mi kod Slavonaca smeta, nije mi sjela, a to je da su više šutljivi, nisu temperamentni kao mi Dalmatinci, ne reagiraju burno na nepravdu, ne bune se niti približno kao mi ljudi s juga. S druge strane to je jako dobro – Slavonci su mirni, pouzdani, bečka škola, jako su snošljivi i tolerantni na različitosti. Ja sam deset godina u Osijeku vozio auto sa splitskom i zadarskom registracijom i  teško sakrijem dalmatinski naglasak – i baš nikad nisam zbog toga imao neke neugodnosti, niti na ulici, niti u prometu niti na poslu.

U Osijeku nema visokih zgrada i uvijek se vidi nebo

Osijek je grad mladih. Sveučilište Juraja Josipa Strossmayera ima oko 17 000 studenata. Sveučilište ima dobro organiziran kampus, s najvećim i najsuvremenijim paviljonom u Hrvatskoj.

– U posljednje dvije godine Osijek je doživio neviđeni procvat: od infrastrukture do novih zgrada i novih tračnica za tramvaj, a sada se sredstvima EU obnavlja i Tvrđa i to će biti najljepši dio grada. I događa se revolucija u IT sektoru, kao nigdje u Hrvatskoj. Nitko se nije nadao da će Osijek doživjeti ovakav bum. Mnogi studenti nakon diplome ostaju, osnuju nove tehnološke tvrtke, i grad im nudi dobre uvjete da se mogu razvijati. Iako je puno ljudi u proteklih 30-tak godina otišlo živjeti drugdje, sada se i vraćaju. Jedan moj znanac se vratio iako je u Americi imao jako dobro plaćen posao u jednoj svjetskoj korporaciji. Kaže da se vratio radi mirnog života ovdje. Neki dan sam bio na jednom sastanku gdje je bio i Miro Gavran. Pričao je o tome da je nedavno bio u Dublinu i da je čuo da su neki naši mladi koji su tamo otišli raditi molili u ambasadi da im novčano pomognu da se vrate nazad. Kažu da im nedostaju  “produžena kavica”, „lege” i prijateljstva koje ovdje imaju – koja u tuđini ne nalaze. Mislim da postoji jedna fama o tom dobrom životu u inozemstvu, a da je u biti život tamo kao u onoj pjesmi „posao-kuća, kuća-posao” – veli Miliša.

Dobrom stranom Osijeka smatra i arhitekturu grada.

– Nema puno viskih zgrada koje strše, i to me dodatno umiruje. Uvijek se vidi nebo. Ulice su široke. Sve je prostrano. Kad Osječani kažu da imaju problema s parkingom, nasmijem se do suza jer se sjetim s kojom mukom parkiram u Trogiru, Zagrebu ili Splitu. Oduševljavaju me biciklističke staze i to da se ljudi masovno voze biciklima: od mališana do baka i djedova. I sam sam često biciklirao dok sam imao psa, njemačkog ovčara Kaspera. Uobičajena mi je ruta bila Tvrđa, Donji Grad, pa Kopakabana, a  ponekad smo išli sve do Bilja i Kopačkog rita. U Osijeku ima jako puno kućnih ljubimaca. Filozofski fakultet u Osijeku je otprije tri godine jedni pet friendly fakultet u Hrvatskoj. Kad bih ostavio Kaspera pred fakultetom dok sam ja na predavanju, svi su ga mazili, svi su ga poznavali.

Gastro užitci: Špek i čvarci od crne svinje, fiš, dobra vina

Što Dalmatincu nedostaje u Osijeku?

– Malo čeznem za dalmatinskom kužinom. Fali mi bura i pogled na more. Ali nadoknadim to. Ovdje je izvrsno meso crne svinje, pa fiš.  Dva puta tjedno idem na osječku tržnicu u nabavku. Kupim špek i čvarke od crne svinje, nema boljih. Kod jedne gospođe kupim hladetinu, kod drugog kupujem sir i jogurt od kozjeg mlijeka. Restorani su dobri, a cijene nisu niti približno nerazumno visoke kao u Zagrebu, da ni ne spominjem gradove na obali. Recimo, u visoko kategoriziranom hotelu „Osijek” nedjeljom se za ručak služi švedski stol za 18 eura po osobi, a nema čega nema. Društvo se može počastiti večerom u restoranima za 50-60 eura. Ja inače odlazim na ručak u „Ober“; a volim otići i u hotel „Waldinger“. Slavonci rade i nevjerojatno dobre kolače, i moram reći da je odlična slastičarnica „Gold“. Imam sreću da mi je ispod stana u zgradi izvrsna pekarnica, a i kafić „Svačić“ u kojem mi je praktički dnevni boravak i gdje je definitivno najbolji makijato u Osijeku. Sviđa mi se laganini stil kojim Slavonci kažu  „Leeega, ajmo na kavu“. I onda kava nije na 5 minuta, nego se lijepo podružimo. U Osijeku se još uvijek poštuje tradicija, poštuje se zajedništvo. Recimo, kad se beru šljive moj asistent Nemanja Spasenovski se desetak dana diže ranom zorom pa ide pomagati prijateljima u berbi. Međusobno si pomažu. Hvala Bogu tsunami modernog života nije još došao u Slavoniju. Ma dolazi, nagriza, ali se Slavonija još uvijek opire.

Među gastro užicima u Osijeku je, dakako, i odlazak na fiš.

– Fiš im je fantastičan. Osječani jesu mirni, ali kad ti ga zapapre… Pa ti se malo oči zacrvene! Ha, ha, ha…. Obično na fiš volim otići u Baranju, ima više dobrih mjesta, od Kneževih vinograda do Suze i Tovaraca. Slavonci po meni imaju i najbolja vina. Babić je nekada bio najglasovitiji ali je pao na kvaliteti. Ovdje ima vina koja su cijenom krajnje pristupačna, a boljih i urednijih vinara nisam vidio. Kao da drže apoteke. Npr. gospodin Brzica u Erdutu, neka se drugi ne uvrijede, i vina i čistoća u podrumu su mu nevjerojatni. Ja inače nisam čovjek od društava, ne sklapam lako niti poznanstva, a kamoli prijateljstva. Ali ovdje u Osijeku imam petnaestak ljudi s kojima sam iznimno blizak, zadovoljan sam s njima i ne mijenjam ih već 10 godina. Volim se šaliti da su nekad Dalmatinci dolazili trbuhom za kruhom u Slavoniju, a ja sam preteča vala dolazaka Dalmatinaca u potrazi za mirom i ljubaznošću. Da vidite kako moji Dalmoši uživaju kad dođu na etno imanje „Ivica i Marica“ u Karancu ili „Orlov put“ u Bilju, gdje su domaćini kakvih nema na svijetu. A pouzdano znam da i Amerikanci tu vole dolaziti. Jednom mi je prilikom vlasnik „Orlovog puta“ rekao: „Kad se vratim iz Zagreba uhvati me panika jer mi je Zagreb tako blizu. Nepuna tri sata autom do moje oaze mira.“ Sve više i ja tako osjećam – zaključuje prof. dr. sc. Miliša.

Razgovarala: Snježana Ivić Gerovac

Fotografije: Privatna arhiva Zlatka Miliše, TZ Osijek, FB Ivica i Marica Karanac i Orlov put Bilje