Nema proizvoda u košarici.
Usamljenost i kriza smisla života najviše ubijaju čovjeka današnjice
Socijalna distanca nas štiti od virusa, ali pitanje je kako to djeluje na mentalno zdravlje. Socijalna distanca usporava transmisiju bolesti, ali stručnjaci mentalnog zdravlja ne kriju da (sve) to ima psihološku cijenu. U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima, a što je sada deprimirajuće kada nam preporučuju izolaciju. Kad su ljudi izolirani jedni od drugih oslabljuje se naš imunološki sustav te smo otvoreni za druge bolesti
Immanuel Kant u svoji djelima je gotovo proročanski isticao da će gubitak osjećaja za zajedništvo odrediti razne psihičke poremećaje. To potvrđuje jedan od najcitiranijih psihijatara današnjice Manferd Spitzer u knjizi “Usamljenost – nepoznata bolest”, iznoseći podatke da su mnoge bolesti u visokoj korelaciji s društvenom izolacijom. Na kraju osmog poglavlja knjige eksplicira svoju glavnu tezu da loše veze i usamljenost imaju smrtonosne posljedice! Ovo bi trebalo biti upozorenje svima onima koji misle da je što ranija izolacija ljudi, a bez psihološke podrške, jedini učinkoviti lijek u borbi protiv koronavirusa.
Piše: prof. dr. sc. Zlatko Miliša, Filozofski fakultet u Osijeku
Sada je sasvim izvjesno da će nas korona virus odvesti (na duže vrijeme) u kućni pritvor. S kojim posljedicama i koliko dugo ćemo proći neokrnjeni bez ozbiljnijih posljedica? Koja su ranija iskustva ljudi bilo da su primorani ili ne na društvenu izolaciju? Možemo biti socijalno izolirani i ne osjećati se usamljeni, a možemo se osjećati usamljeni i kad nismo socijalno izolirani. I jedno i drugo djeluju na individualno i društveno zdravlje!
Kome će karantena najteže pasti?
Možemo bez posebnih znanstveno-stručnih dokaza tvrditi da će karantena biti najučinkovitija ako je kraća, osobito za one koji su u radnom odnosu, a najteže će podnositi ljudi kada je duga, osobe treće životne dobi, onima koji su radoholičari, a ubija ih dosada, svi oni s rizičnim faktorima, od anksiozno – depresivnih, roditelja s malom djecom, onih koji žive u braku=mraku, oni koji pate od različitih fobija, na primjer klaustrofobije, do (prikrivenih) agresivaca…
Presudno je, po mom mišljenju kada karantena postaje obvezna za sve one s rizičnim čimbenicima, jer ako je prerano postala obvezna može imati nesagledivo loše posljedice. Isto je ako se izolacija kasno preporuči, a bolest „raspojasa“. Tu nema savršenog rješenja nego samo bolje od lošijega. Najbolji efekti su kada ljudi sami shvate da se izolacijom štite životi drugih, a problem je kada su potrebna rigidno-represivna sredstva. No svaka nametnuta izolacija „je nepovoljan mehanizam funkcioniranja društva, obitelji, pojedinca“ – smatra Ante Bagarić, psihijatar u klinici Vrapče.
Emocionalni teret socijalne distance, zabranjivanje bliskog kontakta s dragim ljudima, neodlazak na objede u restoranima, teretane, remećenje slobodnog vremena… opterećuje međuljudske odnose.
Socijalna distanca nas štiti od virusa, ali pitanje je kako to djeluje na mentalno zdravlje. Socijalna distanca usporava transmisiju bolesti, ali stručnjaci mentalnog zdravlja ne kriju da (sve) to ima psihološku cijenu. U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima, a što je sada deprimirajuće kada nam preporučuju izolaciju. Kad su ljudi izolirani jedni od drugih oslabljuje se naš imunološki sustav te smo otvoreni za druge bolesti.
Cijena socijalne distance
Psihološke studije su utvrdile slijedeće efekte dugotrajne karantene: ljutnja, konfuzija i postraumatski stresni simptomi. Najgore je (u izolaciji) slušati beskorisne ili neprovjerene informacije. U Italiji je izolacija isprva bila neprihvaćena pa se epidemija naglo proširila. Panika u izolaciji nastaje ako građani uvide da nedostaju zalihe u trgovinama. To stvara osjećaj panike ili paranoje. Tada se postavlja pitanje je li lijek – izolacija (a bez psihološke podrške ili prerana izolacija) bolja ili ima lošije posljedice od samog virusa. Trebamo naći ravnotežu između opasnosti od korona virusa i socijalne izolacije! Izolacija i usamljenost su jedni od glavnih uzročnika psihičkih problema!
Socijalna izolacija nije nužno loša ni kada je proizvod političke prinude ili prirodnih katastrofa. Činjenica je da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima, osobito kada nema iskrenog zajedništva, povjerenja i povjeravanja. U istinskoj ljubavi, osobi koju volimo dajemo “kutak samoće”. Psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross je zapisala: “Nauči se kako doći u dodir s tišinom u sebi i znaj da sve u životu ima svrhu. Ne postoje greške i slučajnosti. Svi događaji su blagoslov koji nam je dan kako bi iz njega naučili.” (engl. “Learn to get in touch with the silence within yourself, and know that everything in life has purpose. There are no mistakes, no coincidences, all events are blessings given to us to learn from.”)
Imam prijateljicu iz Međugorja. Zovem ju Caricom. Prošla je pakao života. Kada je od 1. do 20. veljače 2012. godine njezino mjesto Čitluk bilo zameteno snijegom i bilo bez struje i vode, bila je zadovoljna jer je imala brašna u kući i drva. Nazvala ju je uplašena prijateljica upitavši: “Jel’ ovo sudnji dan?” Carica je odgovorila: “Ako jeste, prekrasan je! Kakve ljepote! Baš kao nekada! Nema auta, buke, ljudi se međusobno pomažu, mole se i više razgovaraju otkada je nestalo struje i vode. Ovo nam treba da nas vrati našoj pravoj kući i samima sebi. Da vidiš kako je sve sledilo okolo i koliko krasnih mosura imam na kući. U daljini čujem samo zvona. Divna tišina. Molim se Bogu da svi vide i osjete ovu krasotu. Bog samo želi da se malo odmorimo i shvatimo što je pravi život. Baš kao nekada. Uživaj u ovoj ljepoti. Ostalo će se nadoknaditi.”
Kod aktualnog problema pandemije virusa smatram da je iznimno važno za poticanje morala poticati volonterski sektor npr. dostavljajući hranu i lijekove za najpotrebnije. Khalil Gibran u knjizi “Luđak” navodi primjere kada nam izolacija omogućava susret sa sobom.
Sve više ljudi se osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima
Ljudi su pristajali biti robovima iz straha i/ili nesposobni napustiti mentalitet podaništva, a danas postoje moderni oblici robovanja: od dužničkog ropstva, banaka i/ili korporacija, radoholizma, do ovisnosti o stvarima, novim tehnologijama, sve do najnovijeg virusa za koji je do danas jedini „lijek“ izolacija od ljudi!
Činjenica da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima, osobito kada nema iskonskog zajedništva, povjerenja i povjeravanja. Usamljenost je poprimila simptome epidemije, a njom nisu pogođeni samo samci nego i svi ljudi u lošim vezama. U zapadnim zemljama ona je postala jedan od glavnih uzroka smrti! Ljudi u vezama (brakovima) su izabrali zajednički put, ali priznaju da se osjećaju beskrajno usamljeni. Usamljenost je jedan od najgorih oblika patnje, dok samoća nije odmak od svijeta, nego može biti način izražavanja vlastitih potencijala. Majka Terezija je jednom izjavila: “Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najveće je siromaštvo”.
Živimo u vremenu gomile usamljenika koji se mogu pretvoriti u gnjevnu masu koja emotivno reagira na izvanjske ugroze te mogu pokazivati lakovjernost, sklonost nasilju, netoleranciji i nekontroliranim frustracijama. Društvenost i dijalog u tzv. “suvremenom svijetu” sustavno se potiru. Na mjesto neposrednih odnosa dolaze posredni. Umjesto žive riječi, ljudi sve više komuniciraju pomoću suvremenih tehnologija. Suvremeni čovjek stalno je u žurbi. Ovdje se dobro prisjetiti arapske poslovice: “Čuvaj se žurbe jer ona uvijek dovodi do kajanja. Onaj tko žuri, govori prije nego što sazna, odgovara prije negoli shvati, odluči prije negoli provjeri, kudi prije nego što se uvjeri”.
Panika prije korona virusa je već viđena kod “ptičje gripe”… Nema više “ludih” ptica, janjaca, krava, a sada je došao virus koji kao nijedan od ranijih ruši socijalne odnose i eksponencijalnom brzinom stvara stresne situacije.
Potaknuta problematikom prezaposlenosti velikog broja ljudi u Velikoj Britaniji, spisateljica Madeleine Bunting objavila knjigu “Svojevoljni robovi” (engl. “Willing Slaves”). Istražujući problem prezaposlenosti, pod “invazijom radne dominacije”, ustvrdila je da radoholizam “utječe na zdravlje zaposlenika”. Studije iz psihologije rada pokazuju da su workaholics (radoholičari) deprimiraniji kao rezultat osobnog izbora i/ili društvene izolacije. Kao takvi uvijek su zabrinuti, nisu nimalo opušteni niti imaju smisla za humor. Oni koji izaberu (apsolutni) red ili (samo)kontrolu kao ono što ih određuje, tada su izabrali klizanje na najtanjem ledu. I Naomi Klein u knjizi “Doktrina šoka” opisuje to kroz posljedice pasivizacije (ka)da građani postaju robovi banaka i multinacionalnih korporacija. Tako jedan dio ljudi svjesno postaju robovi.
Manfred Lütz, njemački psihijatar i teolog, u knjizi “Ludilo” objašnjava zašto su najveći problem (bili i ostali) glupi i/ili suludo normalni ljudi! Oni promatraju, dopuštaju da ih se dezinformira, a izgubili su svaki oblik pomažućeg ponašanja.
Kako mediji stvaraju socijalno izolirane pojedince
Emisije poput “Big brothera” zorno prikazuju dragovoljnu izolaciju, a u naravi predstavljaju „psihološki kanibalizam“ (Gorad Dodig). U Nizozemskoj je prva emisija “Big Brothera” prikazana u rujnu 1999., ali je zbog pada gledanosti ukinuta. Nizozemac Bart Spring, pobjednik prve emisije, poslije osam godina kaže da je izgubio privatnost onoga trenutka kada je ušao u tu emisiju, da je poslije emisije “pretrpio pet slomova živaca”. Sudionik realityja “Secret Story”, francuske inačice “Big Bothera”, Francois-Xavier Leurdan nije mogao prihvati prestanak instant-slave. Poslije dvije godine bacio se pod vozilo. Njegovi su prijatelji izjavili da se bezuspješno pokušavao naviknuti na stvarni život. Snimio je prvi singl, koji nikoga nije zanimao. U Portugalu je “pobjednik” pokušao počiniti samoubojstvo. Jedan adolescent koji je u njemačkom “Big Brotheru” vidio jednu nasilnu scenu primijenio je tu scenu u privatnom životu – istukao je jednog kolegu iz razreda. Njemački dnevni list “Bild” takvo oponašanje nasilja objavio je tek devet mjeseci poslije završetka “Big Brothera”…
Ranije usmeno komuniciranje zamijenjeno je „učinkovitijim“ SMS-porukama. Osjećaji razumijevanja, žrtvovanja i međusobne potpore marginalizirani su. Razgovor ili zagrljaj u obitelji zamjenjuje se SMS-om, MMS-om, ili e-mail-sličicom. Model obiteljskih odnosa kakav prakticira danas dominantna fast food-obitelj jest život jednih pokraj drugih, umjesto jednih s drugima. Na upit učiteljice u prvom razredu osnovne škole tko su im članovi obitelji, jedan je dječak svojevremeno odgovorio: “Moja obitelj su mama, tata, televizor i ja!” Jedan sam od istraživača nedruštvenosti društvenih mreža. Ograničavanje korištenja suvremenih tehnologija se pokazao kao dobar primjer. Sa suradnicima sam od 2008. godine započeo projekt “Deset dana bez ekrana”.
Do 2017. godine u projekt je bilo uključeno tridesetak škola iz cijele zemlje. Rezultati su izvrsni. Iako djeci osobito nedostaju igranje igrica i/ili mobitel, pokazalo se da se u tih deset “apstinencijskih” dana poboljšana komunikacija djece i roditelja, slobodnovremenske aktivnosti i školski uspjeh. Zato sam odavna konstatirao kako su tzv. “društvene mreže” stvorile umrežene usamljenike?
“Razlika između tehnologije i ropstva jest u tome da su robovi bili potpuno svjesni da nisu slobodni” (Nassim Nicholas Taleb). Za nekoga je sloboda biti svjesno robovanje i tko mu može uskratiti ili zanijekati taj osjećaj? Na primjer glagol “unfriend” označava radnju kada se nekoga “uklanja s liste prijatelja na društvenoj mreži”. To dodatno potvrđuje moju tezu o antidruštvenosti navodnih društvenih mreža s društvenom izolacijom od „prijatelja“ na Facebooku! Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da nas “komunikacijske tehnologije sve više izoliraju, sve dok ta izolacija ne postane nešto normalno. One su izbrisale granice između rada i slobodnog vremena”.
Njemački psihijatar Manferd Spitzer, u knjizi Usamljenost konstatira da neselektivno korištenje digitalnih medija utječe na usamljenost, nezainteresiranost za neposredne kontakte u stvarnosti, izostanak povjerenja te smanjenu empatičnost. “Društvenim internetskim medijima ljudi nisu, suprotno svim očekivanjima, bolje povezani jedni s drugima, nego su usamljeniji. Dokazano.” (Spitzer u zadnjoj rečenici petog poglavlja). O tome koliko je takav oblik ponašanja uzeo maha govore i sve češći natpisi na zidovima ugostiteljskih objekata, koji poručuju: “Nemamo WiFi, razgovarajte jedni s drugima”.
Usamljenost i kriza smisla života najviše ubijaju čovjeka današnjice
Njemački psihijatar Manferd Spitzer u knjizi “Usamljenost” navodi primjer kako je zdrava samoća “djelotvorna protiv usamljenosti”. Važne odluke donosimo kad smo sami. Pascal upozorava: “Svi problemi ljudskog roda izviru iz čovjekove nesposobnosti da šuteći sjedi sam”.
Pascal Mercier u romanu “Noćni vlak za Lisabon” provocira konstatacijom da sve što činimo činimo iz straha zbog izopćenja i usamljenosti: “Zašto se inače držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava, dosadnih rođendanskih proslava?… U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina?“
Usamljenost je usud otuđene većine kada postanu dio usamljene gomile, ili kada im vlastiti ego i strahovi oduzimaju moć samopromatranja.
Usamljenost kao i kriza smisla života najviše ubijaju čovjeka današnjice. Ljudi koji su društveno povezaniji s obitelji, prijateljima i zajednicom sretniji su, fizički zdraviji i duže žive od ljudi koju su manje dobro povezani. Ljudima koji su izoliraniji kvaliteta zdravlja, funkcije mozga ranije opadaju te žive kraće nego ljudi koji nisu usamljeni.
Rastužuje činjenica da je svaki peti Amerikanac usamljen. Znamo da možemo biti usamljeni i u gomili ljudi, a možemo biti usamljeni i u vezama. Tako Jeffrey Grupp, u knjizi “Korporatizam – novi svjetski poredak”, tvrdi da su korporatisti Amerikancima isprali mozak tako što vjeruju kako je normalno najveći dio vremena živjeti izvan obitelji i doma. Ironično tvrdi da Amerikanci žive “kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji”…. Eto zašto nas koronavirus ( i u nametnutoj izolaciji) može vratiti smislu života!
Piše: prof. dr. sc. Zlatko Miliša, Filozofski fakultet Sveučilišta u Osijeku
- Popularno
- Komentari
- Novo
