Nema proizvoda u košarici.
Ispovjedna proza kao najbolja psihoterapija: “Za mene je književnost uvijek bila potraga za sugovornikom i dobrim prijateljem”
Književnost u formi ispovjedne proze za mene kao čitatelja nema konkurenciju. Takvi romani pišu pisca, zbog toga su uvjerljiviji od svakog drugog oblika književnosti. Sve čitam, ali jedino u tomu do kraja uživam, jedino se tad prepuštam, gubim svoje misli dok uranjam u misli pisca. Dok on piše ono što je živio, to živim i ja. Prije nekoliko dana Draško Sikimić, autor dva romana upravo takve ispovjedne proze, podijelio je citat Jacka Kerouca na svome Facebooku u kojem se spominje Goethevo proročanstvo kako će književnost budućnosti biti ispovjedna, a takvo nešto je proricao i Dostojevski.
Bekim Sejranović: Po pitanju iskrenosti u svojim rečenicama otišao je možda čak i najdalje od svih pisaca naših jezika
Pokojni Bekim Sejranović, kojeg još nismo stigli pošteno oplakati, pisao je isključivo takvu književnost i po pitanju iskrenosti u svojim rečenicama otišao je možda čak i najdalje od svih pisaca naših jezika.
Njegova književna hrabrost i odvažnost u rečenici je tipični utjecaj Skandinavije, zbog toga jest bio toliko različit od drugih pisaca naših jezika koji su se bavili sličnom tematikom, ali kod kojih se uvijek osjetila određena poza, baš kao što se osjećao strah. Pisati ispovjednu prozu pod ručnom ne ide. Koliko god on osobno prezirao književno stvaralaštvo Knausgaarda, što se nije libio glasno reći, bio mu je više sličniji nego što je sam toga ikad bio svjestan.
Nikad Sejranović ne bi postao Sejranović, da nije bilo Norveške, da nije bilo Osla, da nije bilo onog buntovnog skandinavskog umjetničkog duha koji je vječno u opoziciji društvu utemeljenom na Jante zakonima. U Skandinaviji pomisliti da si drugačiji, da si možda bolji, da imaš nešto za reći što drugi nemaju – deset puta je teže nego piscu koji živi na prostorima naših jezika. Još deset puta je teže ako si imigrant. Upravo zbog toga, kad napokon skupiš hrabrost, skočiš u to olujno more, kao pisac naprosto briljiraš.
Sa odmakom od nekoliko godina, kad promišljam o svim njegovim djelima, ne mogu se oteti dojmu da sam čitao jednu te istu knjigu cijelo vrijeme. Sve se na kraju vrti oko njegovog unutrašnjeg svijeta, višestrukih kriza identiteta, seksa, žena, putovanja, kompleksnog odnosa sa vlastitim roditeljima. Čak i kad piše o piscima koje voli, poput Knuta Hamsuna, opet na kraju piše o samome sebi. Hamsun je za svoju “Glad” tvrdio da se ne radi o nikakvom romanu već nizu analizu izgrađenim posve na osobnom iskustvu. Sve skitnice koje su živjele i gladovale, odnosno pušile travu, partijale i cimerale stanove u Kristijaniji, današnjem Oslu, nikad ne napuštaju taj čudesni grad bez njegovog dubokog ožiljka na sebi. Za našeg Bekima, taj ožiljak je vjerojatno bio predubok.
Draško Sikimić: Njegov debitantski roman “Čvor na omči”, po meni i mom književnom senzibilitetu, daleko je najsnažniji prozni debi naših književnosti u zadnja dva desetljeća
Draško Sikimić je jedan od bizarnijih primjera što se dešava kad romani počnu pisati svoga pisca. U prosincu 2016. godine počeo je pisati svoj prvi roman u kojem je stvorio lik Vuka, glavnog protagoniste romana i odmah mu je odredio sudbinu gubitka desne šake.
Deset mjeseci nakon toga, pisac Sikimić je izgubio svoju desnu ruku. Takav rasplet situacije toliko ga je razočarao da je gotovo odustao od pisanja svog romana. Nije pronalazio smisao u pisanju o čovjeku koji nema desnu ruku, dok je on sam također nema. Silno ponosan kakav jeste, kakvi samo veliki pisci mogu biti, vjerujem da je negdje duboko u sebi imao strah da će to biti protumačeno kao lov na sažaljenje kod čitatelja, što piscu njegovih gabarita i kapaciteta uopće ne treba.
Pauzirao je gotovo godinu i pol dana dok konačno nije završio ono što se završiti mora. 2019. godine, pod uredničkom palicom Flavia Rigonata, u kultnoj beogradskoj izdavačkoj kući LOM, izašao je njegov debitantski roman “Čvor na omči”, po meni i mom književnom senzibilitetu, daleko najsnažniji prozni debi naših književnosti u zadnja dva desetljeća. Silno ponosan kakav jeste, kakvi samo veliki pisci mogu biti, naravno da je u napomeni na kraju svog romana morao objasniti svima ovu bizarnu situaciju i na taj način samog sebe opravdati. To da ovaj roman nije nagrađen NIN-om 2019. godine, jedna je od najvećih nepravdi u povijesti te prestižne književne nagrade. Srećom, za razliku od članova žirija, postoje oni koji nisu totalni slijepci, poput gospodina Vladimira Tabaševića koji mu je dao svoju nagradu osvojenu prethodne godine, baš kao što mu je dao dio novčane nagrade. Jedan od primjera kolegijalnosti na književnoj sceni, kakav se jako rijetko viđa, zbog toga ga treba spomenuti. Iako se tu naravno također radi o umjetničkom performansu, buntu prema NIN-ovom kriteriju, svejedno gesta koja zaslužuje moj duboki naklon.
Za mene je književnost uvijek bila potraga za sugovornikom i dobrim prijateljem
Ispovjedna književnost je moja književnost. Niti jednu formu umjetnosti nisam u stanju osjetiti kao što sam u stanju osjetiti nju. Mnogi pisci koji su svestrani, sa mnom ipak komuniciraju samo kroz takvu, ostatak njihovog književnog stvaralaštva čitam na preskok. U takvim djelima ne uspijemo se sprijateljiti, a za mene je književnost uvijek bila potraga za sugovornikom i dobrim prijateljem. Kao što je Salingerov Holder Caulifield rekao: “Što me doista zapanji, je knjiga koja te, pošto si svršio s čitanjem, navede da poželiš da ti je njen autor blizak prijatelj i da ga možeš nazvati kad god to poželiš. To se, doduše, ne događa često.”Iako je Salinger cijeli život tvrdio da je Holder njegov prijatelj, skloniji sam misliti kako je to ipak njegov alter-ego. Ne vjerujem struji svijesti koja za sebe tvrdi kako je čista fikcija.
“Lovac u žitu” je nešto što je autor nekad proživio, na neki svoj način, zbog toga jeste toliko uvjerljivo. Postoji nešto posebno magično u tom procjepu gdje se stvarnost miješa sa fikcijom. Gdje je svakom pozornom čitatelju vrlo jasno da ono o čemu se piše nekad se uistinu i živjelo. Koliko god to na kraju možda sve bilo fikcija, koliko god da sam svjestan kako bi pola toga moglo biti čisti plod mašte, obična izmišljotina, svejedno takva književnost me vuče sebi. Ona mi je kao čitatelju važnija od istinske stvarnosti i za upoznavanje duha nekog pisca pomaže mi više od surovih biografija.
To ne vrijedi samo za književnost, to također vrijedi i za glazbu. Kome nakon “Ravno do dna” treba biografija Johnny Štulića, kome nakon The Wall-a treba biografija Rogera Watersa, kome nakon Blues Funeral treba biografija Marka Lanegana. Ljudi su apsolutno sve rekli o sebi kroz svoja djela, da li će to slušatelj uspjeti čuti, sasvim je neko drugo pitanje. No, takvima, koji nisu u stanju umjetnika osjetiti kroz njegovo djelo, nikakva službena ili neslužbena biografija ovog svijeta neće pomoći da doznaju bilo što bitno.
To možda vrijedi čak i za film. Nisam neki filmofil, ali usudit ću se reći kako je filmografija Woody Allena jedan od primjera filmske ispovijedi koja traje već preko pola stoljeća. Kako drugačije objasniti činjenicu da čovjek preko pedeset godina uvijek snima jedan te isti film. U njemu je uglavnom uvijek neki luzer, životni gubitnik, neshvaćen, neurotičan, romantičan, kao takav u sukobu sa surovom realnošću kapitalističkog svijeta i hladnog New Yorka. Ponekad to može biti Pariz, može biti Rim, sasvim nebitno. Vječno u ljubavnim vezama sa partnerima koji ga ne razumiju, koji ga ne doživljavaju, koji njegovu zanesenost i ljubav prema onome magičnom u životu izvrću ruglu. Nekad je taj lik muškarac, ponekad žena, ali duh njegova genija u svakom liku duboko utisnut. Čovjek konstantno snima filmove o samome sebi, svojim strahovima, svojim neurozama i mi koji ga volimo kao hipnotizirani stalno gledamo jednu te istu priču i nikad nam ne dosadi.
Sad ću se vjerojatno provaliti, pošto o slikarstvu ne znam dovoljno, da bih ga ikad spomenuo u nekim svojim opservacijama, ali da li je možda slikarstvo Vincenta Van Gogha primjer takve ispovjedne umjetnosti. “Autoportret”, “Zvjezdana noć”, “Caffe terasa u noći” – što god njegovo da promotrim uvijek vidim isto. Ludilo, bol, nedostatak ljubavi na ovome svijetu koji je Svemir iskompenzirao slikarskim talentom kakav se rađa jednom u stotinu godina. Za razliku od mnogih slikara, robova svog snobizma, Van Gogh definitivno nije bio čovjek od tih poslova. Duboko svjestan da je njegov talenat prokletstvo, a ne blagoslov. To što njegova umjetnost komunicira sa laikom poput mene, koji o slikarstvu ne zna previše, najveća je njegova prednost, a ne mana kako mu se ponekad prišiva. U svojih 35 godina života spoznao sam kako je priča o nedokučivoj genijalnosti često zastor iza kojeg mnogi skrivaju svoj amaterizam. Biti veliki slikar nije ništa lijepo, baš kao što nije biti veliki pisac.
Književnost ne trpi cenzuru, ono je prostor totalne slobode, svatko u svome djelu ima pravo da bude Hitler
U književnosti velika većina neshvaćenih genija današnjice, uglavnom je neshvaćena zato što nisu u stanju sami sebe shvatiti, stoga to silno očekuju od nekog drugog. Kome je god potrebna potvrda kako je genije, taj sigurno nije genije. U slikarstvu, o kojem zbilja ne znam previše, netko će mi uspjeti prodati žvrljotinu pod apstraktnost, pa ću u galeriji stajati sa strane posramljen, ubijati sebe u pojam pitanjem zašto ja ne mogu vidjeti ono što svi drugi vide, ali u književnosti mi se to nikad neće dogoditi.
Taman da se zoveš Michel Houellebecq. Ako si književni amater, naprosto si amater, nema te pozitivne recenzije literarnog znanstvenika koja u mojim očima može rehabilitirati lošeg pisca. Nakon tisuća pročitanih knjiga, ne dopuštam nikome da mi objašnjava što je prava književnost. Ono što Houellebecq radi već godinama nije književnost. Neurolog Oliver Saks je definirao originalnu kreativnost kao jak identitet, individualni stil i nadarenost koji se stapaju i zajedno dobijaju svoj stil i formu – sve ono čega kod njega nema. Michel ima erudiciju, on voli književnost, on ima tehničko znanje pisanja – ali nema ono što je bitno. On je poput gitarista amatera koji je u stanju skinuti Satriania, ali nije u stanju povezati svoja dva autentična i originalna akorda. Erudicija koju neosporno posjeduje u takvom slučaju samo je kontraproduktivna. Ona se vraća kao bumerang i ono malo autentičnosti što ponekad bljesne u njegovim rečenicama ona uništava.
To je čovjek koji se zapetljava u rečenici u silnoj želji da ostavi dobar umjetnički dojam. Cijelo vrijeme se pretvara, a nitko dovoljno odvažan i intelektualno moćan da ga raskrinka. Kontraverza koja ga prati jedino je što ga prodaje, ali da je uvjetno rečeno “jebač” u književnosti, definitivno nije. Takvi nikad ne bi imali potrebu snimati porno filmove u osmoj deceniji svoga života, pa se onda u nekom suludom obratu svim silama boriti protiv javnog prikazivanja svog uratka. Nekoga prodaje isključivo kontraverza, geniju je dovoljna jedna dobra rečenica. Ne znam tko mi više ide na živce, on ili njegova opozicija, koja ga nije u stanju raskrinkati bez da mu prišivaju „islamofobiju“. Za time nema nikakve potrebe, islamofob ili ne, čovjek je naprosto loš pisac. Kad kreneš u borbu sa nekim zbog njegovih kontraverznih političkih stavova, bitka je tog trenutka izgubljena, samo mu radiš dobru reklamu. Književnost ne trpi cenzuru, ono je prostor totalne slobode, svatko u svome djelu ima pravo da bude Hitler.
Osamu Dazai i njegov „Nečovjek“: Socijalno anksiozan, previše inteligentan i svakim atomom svoga bića predodređen za tužan kraj
Od ispovjedne umjetnosti, u posljednjih godinu dana, ništa me nije toliko očaralo i fasciniralo kao japanski roman “Nečovjek” koji mi je sasvim slučajno došao u ruke za vrijeme moje šopingholičarske seanse kakvoj se odam prvog dana nakon što moj avion sleti u Zagreb i nakon što se poput narkomana koji krizira dočepam prve knjižare. Osamu Dazai je pseudonim Tsushime Shujija, japanskog pisca podrijetlom iz imućne obitelji. Osamu je studirao francusku književnost na sveučilištu u Tokiju, ali se često hvalio da nikad nije pohađao nastavu. Postao je član tajnog komunističkog pokreta. Zbog svog idealizma, tridesetih godina prošlog stoljeća, u nekoliko navrata je zatvaran i mučen od stane vojnog režima. Otac ga je razbaštinio zbog veze sa gejšom iz nižeg ranga.
Njegova fiksacija na pisanje počela je kad je njegov književni idol Ryūnosuke Akutagawa počinio samoubojstvo u svojoj 35. godini. Od svojih ranih radova počeo je koristiti Ich formu što je postalo i ostalo njegov prepoznatljiv znak. Nekima autoritetima japanske književnosti tog vremena njegovo pisanje se izuzetno dopadalo, poput Masujija Ibusea, koji mu je pomogao da objavi svoja prva djela, stvori svoje ime, dobije reputaciju. Nekim drugima, njegovo pisanje se izuzetno gadilo, kao Yukio Mishimi koji je bio vrlo okrutan u svojoj percepciji njegovih djela, koji je mrzio njegovu rustikalnu sklonost urbanoj sofisticiranosti, što god to značilo. Ljubomora među piscima, često propriča na jeziku koji je meni totalno nerazumljiv.
Osamu Dazai je bio nesretna duša, alkoholičar, narkoman i ženskaroš. Sa jednom od ljubavnica je počinio samoubojstvo tik prije svog 39. rođendana i samo nekoliko mjeseci nakon objave ovog romana. Romana koji će povijest pamtiti kao drugi najprodavaniji roman u Japanu sa deset milijuna prodanih primjeraka. Znajući te fakte iz autorova života nemoguće je ovaj roman čitati kao fikciju, za time uostalom nema nikakve potrebe. Iako, paradoksalno, radi se o čistoj fikciji. Autor je napravio sve u svojoj moći da glavnog protagonistu udalji od sebe, a da ipak zadrži autentičnost ispovjedne proze. Sve je on to proživio, to je jasno kao dan, a ono što nije, proživjet će tek kad završi roman i preda svoj rukopis.
Mali nakladnik Geromar i prevoditeljica Snježana Ivić Gerovac zaslužni su što je ovo remek djelo svjetske književnosti sa nekih sedamdesetak godina zakašnjenja stiglo u hrvatski jezik. Nadam se da neće biti zadnje, Osamu Dazai je ostavio bogat opus iza sebe i uvijek je posebna magija, kad se pisac kojeg nema među živima, nanovo rodi u nekom novom jeziku.
“Nečovjek” je priča o nesretnom čovjeku koji već nekako unaprijed zna kako će završiti, svaka dlaka na tijelu se nakostriješi. Nesposoban da živi sam, previše ponosan da bi dopustio zaljubljenoj ženi da ga financira. Socijalno anksiozan, previše inteligentan i svakim atomom svoga bića predodređen za tužan kraj. Drag i duhovit, baš kao i svi drugi anđeli. Dobar mladić, dobra književnost. Ponekad me bude strah koliko se u umjetnosti olako poistovjetim sa samoubojicama – ta sklonost je tu još od tinejdžerskih dana kad se slušala Nirvana. Ipak, smatram da upravo zbog toga to neće nikad biti moja priča. Takvi su u svojoj boli nosili terete cijelog čovječanstva, a ja kroz njihovu umjetnost uvijek iznova oživljavam. Smatram da ne postoji kvalitetnija duhovna terapija potencijalnih samoubojica od umjetnosti istih ili onih koji su joj bili jako blizu.
Svijet je pun mojih i tvojih prijatelja, a čitanje je način kako s njima pričaš: Oni te razumiju bez da ti bilo što kažeš
A priori agresivno odbijam tumačenje kako je bilo tko od njih bio mentalno bolestan. Jedino hipersenzibilan, jedino duboko nesretan, jedino previše inteligentan, jedino teško razočaran. To nisu mentalne bolesti, a oni koji takvima prišivaju dijagnozu sami žive svoju bolest, a da toga uopće nisu svjesni. Ja sam njihov odvjetnik, a vama koji takve niste u stanju osjetiti, zakonski zabranjujem da ih čitate. Ovakvi ne čitaju gluposti kakve vi piskarate, ne trebate niti vi ovo. Svakome njegovo, smatram da je to pošteno.
Meni kad dođe muka, poput Sikimićevog Vuka, izvadit ću bilježnicu, prebaciti desnu nogu preko lijeve, nešto kratko zapisati. Istovremeno, čvor na omči će se stezati, čvor koji nikad ne popušta. Čvor čitanja, čvor dobre književnosti, čvor dubokog poistovjećivanja – čvor uživanja u činjenici da u svome bolu ipak nisi sam. Svijet je pun mojih i tvojih prijatelja, a čitanje je način kako s njima pričaš. Oni te razumiju bez da ti bilo što kažeš. Ako to nije magija, ako tu nema boga, onda zbilja ne znam gdje ga ima.
Piše: Armin Harambašić
Pročitajte još
Odgovori
- Popularno
- Komentari
- Novo
