LICITARI: Simbol ljubavi i autohtoni hrvatski suvenir
Kako su lijepo ukrašeni kolači s medom i đumbirom s crkvenih proštenja postali simbol ljubavi i autohtoni hrvatski suvenir, čije je umijeće izrade UNESCO zaštitio kao svjetsku baštinu
Licitar je od davnina bio naziv i za kolač i za medičarsko-svjećarski obrt koji je izrastao na pčelinjim proizvodima. Licitari su od pčelara uzimali med u saću: od meda bi radili licitare, gvirc i medicu, a od voska svijeće voštanice i voštane zavjetne darove.
Tradicija izrade licitara potiče iz 13. stoljeća, kada su se mednjaci začinjeni đumbirom, kliničićima, paprom… pekli u kalupima s raznim ukrasnim motivima u samostanima diljem Europe. Medičarsko-svjećarskim obrtom kod nas su se prvi počeli baviti Varaždinci, u 17. stoljeću, a potom se taj zanat proširio u 18. stoljeću na Zagreb, Koprivnicu, Križevce i Karlovac, te od 19. stoljeća i na Mariju Bistricu. Svoje su proizvode prodavali na proštenjima, vezano uz svetkovine crkvenih svetaca, i na sajmene dane. Obično su pred crkvama imali velike, prepoznatljive štandove natkrivene šatorom krcate šarenim slatkišima i svijećama, uz bačve iz kojih su točili gvirc i medicu.
UNESCO zaštita hrvatskih medičara
Prema načinu izrade hrvatski licitari su slični onima u Poljskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i Mađarskoj, ali je naš način oslikavanja i ukrašavanja jedinstven i zbog toga je hrvatski medičarski obrt UNESCO 2010. godine zaštitio kao nematerijalnu svjetsku baštinu. Licitari danas više nisu kolači za jelo, iako su im sastojici jestivi (brašno, šećer ili med, licitarski kvasac, jaja, voda…) Peku se tako da budu što tvrđi i trajniji, u njih se više ne dodaje samo med već i jeftini šećer, boje se ne dobivaju od prirodnih materijala poput šafrana… ali to su i danas rukom rađeni unikatni proizvodi, a svaki majstor licitar ima svoj izričaj u ukrašavanju, iliti »cifranju«.
Očuvan recept iz 15. stoljeća
»Pretpostavlja se da su medičari i svjećari djelovali u gradovima blizu kraljevskoga dvora, na prošteništima ili na križanjima važnih trgovačkih putova, kako bi što lakše nabavili sirovine, poglavito tropske mirodije, koje su trgovci prevozili iz dalekih zemalja.
Koliko je u pripremanju proizvoda bila važna uporaba mirodija, vidi se na primjeru Njemačke, u kojoj se već od 13. stoljeća za medenjake, kao i za paprenjake, rabio izraz Lebekouche, dok se u anglosaksonskim zemljama već u 12. stoljeću rabila riječ gingerbread, dakle kruh od đumbira (Francuzi ga zovu pain d’épice, a znači kruh s mirodijama). Đumbir je i na kontinentu uvijek bio osnovni sastojak tijesta za licitare, pa je u Heidelbergu očuvan recept za ‘dobar licitar’ iz 1450. u kojemu je šest lota đumbira i klinčići, muškatni oraščići, korijandar i tek pola lota papra.«
(Izvor: Iris Biškupić Bašić, I. (2001): Licitari i svijeće. Hrvatska revija 3-4. Zagreb: Matica hrvatska)
Majstori medičarskog obrta
Medičarsko-svjećarski obrtnici su bili cijenjeni i organizirani u cehove, a nauk je trajao četiri godine kod jednog majstora. Poslije izučenog obrta slijedilo je usavršavanje mladog naučnika kod još nekoliko majstora medičara koji su njegov rad ovjeravali svojim potpisima. Tek tada je izučeni licitarski obrtnik mogao pristupiti ispitu, nakon kojega bi dobio zvanje »majstor medičarskog obrta«. Posao im je bio organiziran sezonski: zimi su se pripremale svijeće i zavjetne figure od voska, a na proljeće i ljeto osvježavajuća pića na bazi meda – gvirc i medica, koje su na štandovima držali u bačvama s ledom. Gvirc se dobiva vrenjem mješavine bagremova meda s vodom, a medica je slatka mješavina vode i meda za djecu, bez alkohola. Za prodaju na sajmovima i proštenjima medičari su cijele godine radili bonbone, pekli su licitare, medenjake i paprenjake…
Zavjetne voštane figure oboljelih dijelova tijela
Votivi su bile zavjetne figure izrađene od voska u obliku dijela tijela zahvaćenim bolešću ili u obliku bolesne stoke. Te bi se figurice kupovale i nosile u crkvu kao zagovor za brzo ozdravljenje.
Tajne recepture licitara
Recepti za pripravljanje licitara obrtničke obitelji su prenosile s generacije na generaciju kao tajnu zanata. Osnovni postupak izrade licitara nije se bitno mijenjao, iako se više ne koriste med i začini. Tijesto se mijesi od šećera, brašna, licitarskog kvasca, vode i jaja. Ostavi se da odstoji. Potom se ponovo izmijesi, pa se valjcima izvalja na željenu debljinu. Iz tijesta se tada kalupima izrezuju željeni oblici: srca, razne ljudske figure, anđeli, zvona, trešnje, zvijezde repatice… U prošlosti su važni bili kalupi s reljefnim motivima. Radili su ih majstori kalupari od punog drva. S vremenom su ih zamijenili glineni, pa metalni – od brončanog lima, a danas se koriste kalupi od inoxa.
Ohlađene pečene licitare su bojali crvenom, žutom, plavom ili bijelom bojom, pa iscrtavali ukrase tankim mlazom štirke – smjese zvane “ajs”, načinjene od krumpirova brašna, tučenih bjelanjka i šećernog sirupa pomiješanog s bojama.
»Darujem ti svoje srce, koga vidiš u njemu?«
Licitari su se radili u različitim oblicima, ali najatraktivniji i najtraženiji licitarski proizvod oduvijek pa do danas su licitarska srca. U 17. stoljeću trgovci su ih počeli donositi iz sjeverne Europe i nuditi u našim krajevima kao religijski prikaz Srca Isusova. Obojena su bila žarkom crvenom temeljnom bojom i ukrašena u baroknoj maniri ružičastim, modrim, žutim i zelenim aplikacijama u obliku listića i cvjetića.
S vremenom su postala popularna među zaljubljenima, kao simbol romantične ljubavi, pa je nastao običaj da se na njih lijepe bijeli listići s ljubavnom porukom ispod malog ogledala: »Darujem ti svoje srce, koga vidiš u njemu?« Mladić bi to srce dao djevojci, tako da bi se ona ogledala u njemu.
Licitarsko srce – uvriježen znak ljubavi
Narodni običaj darivanja licitara kojim mladić djevojci iskazuje svoju privrženost i ljubav, duboko je ukorijenjen u hrvatskoj kulturi i preživio je do danas. Inspirirao je skladatelja Krešimira Baranovića da napiše libreto i komponira glazbu za balet u tri slike »Licitarsko srce«. Balet je praizveden 1924. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a radnja se zbiva na proštenju pred crkvom. Kako bi osvojio djevojku momak joj po izlasku iz crkve daruje licitarsko srce. U drugom dijelu baleta, dok mladić i djevojka spavaju, licitarske figure oživljavaju i počinju ples, a u završnom dijelu djevojka uzvraća mladiću gestu ljubavi pa i ona njemu poklanja licitarsko srce. Baletni kostimi su rađeni kao narodne nošnje, a prekrasan je prizor kad balerine i baletani plešu s velikim licitarskim srcima u rukama.
Čuvari baštine
U Hrvatskoj danas radi oko 20 medičarsko-licitarskih obrta. Najviše ih je u Hrvatskom Zagorju, i to u Mariji Bistrici gdje ih ima nekoliko s dugim obiteljskim tradicijama. Kao autohtoni hrvatski suveniri licitari se danas prodaju u svim turističkim mjestima, i u kontinentalnom i u primorskom dijelu Hrvatske – te su rukotvorine naših majstora prepoznate u cijelom svijetu. Ukrašavanje božićnog bora licitarima dugo je već običaj u Hrvatskoj, ali otakako je 2001. godine hrvatskim licitarima ukrašena božićna jelka u Vatikanu postali su jako popularni.
U muzeju “Staro selo” Kumrovec
Licitari su značajan dio postava i u etnografskim muzejima. U muzeju »Staro selo« Kumrovec u jednoj je tradicijskoj kući 2007. godine uređen stalni postav »Licitarsko-medičarski i svjećarski obrt”, kao dio muzejskog projekta Craftattract – Centar za tradicijske obrte i vještine, sufinanciran sredstvima Europske unije. Kao dio projekta prikupljena je i baza podataka o majstorima medičarima i njihovim znanjima. Radionice izrade licitara drže se u vrtićima i školama, na kulturnim i turističkim manifestacijama. Danas kad je u svijetu najbrže rastući turizam orijentiran na tradiciju i baštinu, kad gosti traže autentičan doživljaj destinacije, licitari su postali važan dio hrvatske turističke ponude.
Iz knjige “Pčelarstvo, apiterapija, apiturizam” Hegić i suradnici
