MISTERIJI JADRANA: Brijuni - od močvarnog otoka s malarijom do luksuznog turizma - Dobarzivot.net

Tko zna kako bi Brijuni danas izgledali da nisu nizom slučajnih susreta i okolnosti prije 125 godina dospjeli u ruke bogatog bečkog kralja visokih peći i čelika Paula Kupelweisera

Piše: Mladen Gerovac

Možda bi i danas to otočje bilo makijom obraslo područje, prošarano močvarama, s kamenolomima i kamenim odronima koji se ruše u more, s nekoliko davno zapuštenih vinograda, maslinika i ruševina koje bi samo svjedočile o tome kako su svi s tog ukletog mjesta pobjegli glavom bez obzira. Vjerojatno bi to i danas bio odbojni krajolik bez pristaništa i luke, koji bi svi zaobilazili u širokom luku.

Slučajni susret Austrijanca i Amerikanca na Siciliji

Elem, sve je bez ikakve veze s Brijunima započelo na Siciliji, u Palermu, u predvorju hotela Trinacria. Tu su se neviđenom slučajnošću susreli Kupeweiser i jedan Amerikanac. Kupelweiser je bio tu na odmoru, a Amer je od Talijana jeftino kupio močvaru nedaleko mjesta Mondello. Taman je ulazio u posjed te je započeo s radovima na koje ga je obvezivao ugovor o kupnji. Nekoliko stotina ljudi je na to nepristupačno i nekorisno kiselo i slano tlo uz samo more, uz pomoć male lokomotive i 30-tak vagoneta navozilo zemlju ne bi li ovdje uredili plantažu naranči.

Kupelweiser je tek napunio pedesetu, već je bio bogat i u naponu stvaralačke snage. Bio je sretno oženjen i obdaren dvojicom lijepih, pametnih i zdravih sinova – Karlom i Leopoldom. Nakon susreta u Palermu, obuzela ga je neodoljiva životna želja da i sam nešto slično napravi kao zalog za stare dane, i to na moru, na „svom austrijskom jugu”. Upravo tih dana stiglo je pismo od njegova poslovnog partnera iz Trsta, inženjera Schnabla, u kojem mu opisuje kako je slučajno susreo nekog gospodina Wildia, koji je jeftino kupio Brijunsko otočje kod Pule i ima ga namjeru prodati, uz neku odbit. Kupelweiserova ambicija da kupi upravo nešto takvo učvrstila se u namjeri da svojoj djeci ostavi nasljedstvo, ali ne u novcu, već vezan za koristan rad, koji bi oplemenio uloženi novac. Jer, kao uspješan biznismen i dobar roditelj bio je svjestan toga da novac kvari ljude, a posebno djecu. Tako je Kupelweiser, zadubljen u zemljopisnu kartu sjevernog Jadrana, planirao da sa svojim sinom Karlom već u rujnu posjeti Wildijeve Brijune.

MISTERIJI JADRANA: Brijuni - od močvarnog otoka s malarijom do luksuznog turizma Kupelwieser na Brijunima
Paul Kupelwieser na pristaništu na Brijunima, nakon što je uvedena redovna brodska linija Pula – Brijuni

Uklizavanje ribarskih čamaca po mulju u vrijeme plime u luku na Brijunima

Evo kako je Kueplweiser doživio i u svojim sjećanjima opisao prvi susret s Brijunima: „U pola dva sjeli smo u dva jednoprega i otputovali u Fažanu. Budući da smo pretpostavljali da ćemo se kasno vratiti, ponio sam u torbi bocu vina, hladno pečeno pile i malo bijela kruha, a torbu sam napunio još i lijepim breskvama što su u Puli bile izložene na prodaju. Oko pola četiri stigli smo u Fažanu. Ribarski čamac, kojim su veslala dvojica snažnih ribara, odveo nas je tijekom sljedećih četrdeset minuta u malu luku Brijuna. Bila je to mala, močvarna vodena površina nazvana Mandrač, do koje se dolazilo uskim kanalom s mora. U taj su mali bazen ribarski čamci mogli uploviti klizeći po mulju i samo u vrijeme plime …”

Kupelweiserove je u tom neveselom krajoliku dočekao jedan veliki toranj s ravnim krovom i uz njega jedan čempres, desetak murvi, nekoliko starih maslina… I velika utvrda Tegetthoff, sagrađena 20 godina ranije da štiti tadašnju austrijsku ratnu luku Pulu. U to vrijeme, piše Kupelweiser u svojim memoarima, tvrđava je bila posve prazna. Na straži su bila samo dvojica vojnika, a mijenjali su ih svakoga dana, jer se boravak na Brijunima smatrao veoma opasnim. Govorilo se, naime, da je na Brijunu dovoljno boraviti tek nekoliko sati pa da čovjek oboli od smrtonosne malarije.

Krava nije htjela jesti kiselu brijunsku travu

Unatoč svemu Paul Kupelweiser je 15. kolovoza 1893. od tršćanskog trgovca Wildija za 75.000 forinti kupio Brijune. Nakon toga je Kupelweiser kao vlasnik sa sinom Karlom ponovo došao na Brijune. Kupio je i kravu da im pomogne u prehrani. No, krava nije htjela jesti kiselu brijunsku travu pa su morali u Fažani kupiti sijeno da krava ne ugine.

Usput je ozbiljno počeo raditi na pošumljavanju svog novog imanja površine 700 hektara. Pokušao je dobiti savjet od Višeg šumarskog savjetnika u Odjelu za šumarstvo u Trstu, ali ovaj ga je vrlo neljubazno odbio. I opet je slučaj htio da Kupelweiser nastavi s brijunskim planom. U predvorju ureda gospodina Višeg dvorskog šumarskog savjetnika naišao je na njegovog poslužitelja, jednog neuglednog pogrbljenog starca koji mu je kazao: „Alojz Čufar u Labinu, zapamtite to ime, Alojz Čufar u Labinu, to je čovjek koji vam treba, svi mi ostali nismo vrijedni pišljiva boba.“

Kupelweiser je Čufaru odmah poslao pismo u kojem ga moli da ga na tri tjedna o njegovu trošku posjeti na Brijunima i posavjetuje kako da ih pošumi. I Čufarov otac bio je šumar, ali također na niskom položaju, iako je bio autor priručnika za šumarsku školu. I njegov daroviti sin Alojz završio tek nižu šumarsku školu i ostao činovnik vrlo niskog plaćevnog razreda, iako je, piše Kupelweiser, govorio i pisao njemački, talijanski i hrvatski. Odlično je baratao mjernim instrumentima, bio je dobro potkovan znanjima i o životinjskom i o biljnom carstvu, tako da su se znanstvenici koji bi posjećivali Brijune, često divili znanju običnog šumara Čufara.

Smrtonosna malarija

No, cijenu svog izlaganja malaričnom brijunskom podneblju Kupelweiser je platio odmah nakon svog posjeta Brijunima. U vlaku na putu za London kamo je išao održati neko predavanje, svladala ga je teška groznica. Četiri je mjeseca trajala borba liječnika za njegov život, a da nisu znali što mu je. Osam je dana bio u nesvijesti, ostalo vrijeme proveo je u vrućicu i bunilu. Prekrivali su ga vrućim oblozima od kojih je dobio opekline koje su se zagnojile… I već su ga otpisali. No, na kraju je ipak ozdravio uz pomoć kinina, i vratio se na Brijune.

Tu je Čufar već uvelike radio s velikim brojem radnika. Naime, Kupelweiser je nešto prije svog londonskog zdravstvenog kraha iz Pariza naručio sjeme pinija, čempresa, badema, palmi… To su one prve i najstarije šume koje danas gledamo u sklopu pejsažnih parkova Brijuna.

Dotle je malarija harala ne samo Brijunima, već i Fažanom i Pulom, i obližnjim otocima Cresom i Lošinjom. Nakon tri godine boravka i rada na Brijunima teško je obolio i sam Čufar. Od goleme količine kinina oslabilo mu je srce, te je prerano umro. I Kupelweiserov sin Karl više puta je dobio malariju, ali lakšeg oblika.

Pomoć infektologa dr. Roberta Kocha

Paul Kupelweiser se odlučio odlučno pozabaviti tom pošasti koja mu je desetkovala i radnu snagu. Pozvao je u pomoć dr. Roberta Kocha, koji je već bio poznat po svojim mikrobiološkim senzacijama, otkrićima uzročnika tuberkuloze, kolere i drugih zaraznih bolesti. Koch mu je poslao na Brijune upravitelja svojega znanstvenoga odjela Instituta za infektivne bolesti dr. Froscha i njegova pomoćnika dr. Elsnera. Čim su se iskrcali iz čamca, Frosch je izvadio lancetu i stakalca te je konobaru koji ga je dočekao izvadio krv. Isto je učinio i s čovjekom koji mu je u hotel nosio prtljagu. Još prije večere dr. Frosh je uhvatio nekoliko komaraca i stavio ih pod mikroskop. Bili su to komarci opasne vrste anopheles, koja prenose malariju s bolesnih na zdrave ljude. Sve nalaze poslao je Kochu u Berlin. Nakon osam dana na Brijune je stigao i sam dr. Koch. Pregledana su i sva školska djeca u Fažani, žitelji Pul … Naime, 20 do 30 posto ovdašnjeg stanovništva bolovalo je od malarije.

MISTERIJI JADRANA: Brijuni - od močvarnog otoka s malarijom do luksuznog turizma Spomen obiljezje dr. Robertu Kochu na Brijunima 1
Spomen obilježje na Brijunima, rad bečkog kipara Josefa Engelharta. “Poprsje toga velikoga dobročinitelja čovječanstva, uz mladenački djevojački lik koji predstavlja Brijune, ovjenčan lovorom, krasi stijenu obližnjeg kamenoloma, točno iznad jednog skupljališta vode, koja je možda stoljećima bila gnijezdo bezbrojnih komaraca, štosu uvijek iznova izazivali prenošenje malarije”, piše Kupelwieser u svojim memoarima.

Isušivanje močvara na Brijunima

Krenulo se u sustavno uništavanje legla komaraca i već nakon godinu dana umjesto ranijih dvjesto oboljelih, imali su samo jedan slučaj malarije… Brijuni su od močvare postali zdravo mjesto i mjesto prelijepih krajolika. Zasađeno je 3.620 stabala crnike,, 2.628 alepskih borova, , 1.784 čempresa, 777 pinija, 653 cedrova te 2.285 maslina, palmi, lovora i ostalih stabala te ružmarina, bambusa, agava … U vinogradima je rasla plemenita loza u podrumima se pripremalo čuveno brijunsko vin … Sagrađene su prometnice, uređene jahače i pješačke staze, konjsko trkališe, te igrališta za golf i tenis… Safari parkom šeću deve, zebre, ljame, antilope, zečevi, jeleni i srne, fazani i pauni…

Elitni turizam s luksuznim hotelima

Voda je dovedena s istarskog kopna podmorskim cjevovodom, zajedno s kabelom za telegraf i telefon. Struju je davala električna centrala, najprije na paru, a kasnije na diesel. Paul Kupelwieser je dao sagraditi vile i luksuzne hotele, a 1912. i prvi natkriveni bazen s grijanom morskom vodom. Izlazila je i tjedna revija „Brioni Insel Zeitung“ , Kupelweiser uvodi stalnu brodsku liniju Pula – Brijuni koju drži prvi brod na dizelski pogon na svijetu. Brijuni tako postaju elitno odmaralište Europe … A to su i danas.

Tragovima dinosaurusa, ljudskih naselja iz neolita i brončanog doba, rimskih, mletačkih i austrougraskih građevina, Kupelweiser je u stijeni kamenoloma pridružio i dva spomena ljudima koji su Brijune učinili ovime što su danas: labinskom šumaru Alojzu Čufaru i nobelovcu doktoru Robertu Kochu.

Doba dinosaurusa. Narvano dinosuarusuima komarci nisu mogli ništa, ai i pitanje je je li ih tada bilo. No, boravili su tu i Hoitro i staru Rimljani, kako li su se oni borili proziv komaraca i malarije? O tome povijest ne kaže ništa.

Zapisi Paula Kupelwiesera o nastanku Brijuna objavljeni su u knjizi “Iz sjećanja starog Austrijanca – Brijuni” koju je kao dvojezično izdanje, na hrvatskom i njemačkom jeziku, objavilo Drutšvo za povijest i kulturni razvoj Istre 1993. godine.

Piše: Mladen Gerovac

Snimila: Snježana Ivić Gerovac