Najbolji interes djeteta: 4 stupa odgovornog roditeljstva
Nekad se smatralo da dijete u svojoj prirodi nije „dobro“ te da je uloga roditelja odnosno odgajatelja da djeluje na dijete tako da se ono promijeni iz „lošeg“ u „dobro“. Suvremeni pristup odgoju naglašava da je riječ o uzajamnom djelovanju – obje strane (i roditelj/odgajatelj i dijete) daju i primaju, komuniciraju i osjećaju, i obje se strane u tom odnosu mijenjaju. U suvremenom pristupu naglašava se da su sva djeca „dobra“, a njihova ponašanja mogu biti dobra ili loša.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Puno se govori o dječjim pravima i odgovornostima, kao i o pravima i odgovornostima roditelja i odgajatelja. Roditeljima i odgajateljima se nudi cijeli niz smjernica za rad s djecom, a posebno su korisne smjernice Vijeća Europe pod nazivom 4 stupa roditeljstva, koje definiraju odgovorno roditeljstvo kao roditeljsko ponašanje koje se temelji na najboljem interesu djeteta:
Brižno ponašanje
Pružanje strukture, granica i vođenja
Uvažavanje djeteta kao osobe
Omogućavanje osnaživanja djeteta
Prihvaćanje djeteta takvog kakvo jest
Prvi stup roditeljstva odnosi se na ponašanja roditelja koja odgovaraju na djetetove potrebe za ljubavlju, sigurnošću, pripadanjem i prihvaćanjem djeteta upravo takvog kakvo jest. To znači da se roditelj ponaša kao sigurna baza iz koje dijete može krenuti istraživati svijet oko sebe, ali u koju se može vratiti kada osjeti, strah, tugu, umor, bilo koju drugu neugodnu emociju.
Roditelj bi trebao biti osjetljiv na poruke djeteta i primjereno odgovarati na njih, pokazivati toplinu i ljubav prema djetetu – riječima, zagrljajima, provođenjem kvalitetnog vremena s djetetom, pružanjem utjehe, zaštite i podrške djetetu u njemu teškim trenucima. Pri tome je važno da je roditelj dosljedan u pružanju topline i odgovaranju na potrebe djeteta.
Ovakvo ponašanje temelj je sigurne privrženosti, a time i temelj svih drugih odnosa u djetetovom životu. Nedostatak brige, ali i nedosljedna briga za dijete koju često opravdavamo brzim životom i okupiranošću poslom, baš kao i pretjerano zaštićivanje djeteta i nedopuštanje da osjeti bilo kakvu neugodnu emociju, mogu ometati djetetov zdravi razvoj.
Postavljanje granica
Drugi stup roditeljstva odnosi se na davanje strukture djetetu kroz postavljanje granica, uzimajući u obzir i djetetovo mišljenje, te usmjeravanje djetetova ponašanja. Davanje strukture podrazumijeva organiziranje prostora, vremena te usmjeravanja djetetova ponašanja. To dovodi do osjećaja sigurnosti i predvidivosti kod djeteta, kao i razvoj kompetentnosti.
Kreiranje urednog (ali ne prekrutog) svakodnevnog rasporeda s obrascima djetetovih i obiteljskih aktivnosti pomaže razvoju osjećaja strukture kod djeteta. Kako dijete odrasta, povećava se fleksibilnost u strukturiranju njegovog vremena i sadržaja aktivnosti, kako bi bili što prilagođeniji individualnim potrebama djeteta. Usmjeravanje djetetovog ponašanja ili popularno zvano „postavljanje granica“ odvija se kroz razgovor s djetetom o tome što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje, te kroz izražavanje očekivanja od djeteta, ali i jasnih i konkretnih zahtjeva na nenasilan način.
U svakodnevnom životu stoga se može preporučiti sljedeće:
– unaprijed s djetetom dogovoriti obiteljska pravila da bi se izbjegao sukob s djetetom u nekoj važnoj situaciji: „Kada danas budemo išli van, možemo ići do najbližeg parka i biti u njemu do ručka. Drugi put možemo provesti više vremena vani i ići do velikog parka“;
– dogovoreno pravilo treba formulirati na pozitivan način – u obliku nagrade, a ne prijetnje. Možete tako reći „Gledat ćemo crtić zajedno kada završiš s pospremanjem igračaka“, umjesto „Nema paljenja televizije cijeli dan ako ne pospremiš za sobom“;
– koristiti prirodne posljedice djetetovih ponašanja: „Ako izađeš van na hladnoću bez jakne, bit ćeš ti hladno!“ Nije dobro da ističemo neke loše posljedice koje se i ne moraju dogoditi pa reći primjerice „Ako se budeš penjao na stolicu, past ćeš i udarit ćeš se!“ nego „Mogao bi pasti i udariti se!“
– u skladu s dobi dati djeci izbor nekih ponašanja, primjerice kad ima 4 ili 5 godina: „Želiš li obući crvenu ili plavu majicu?“; Naravno da ga nećemo pitati želi li ići u vrtić ili doktoru.
– umjesto neprestanog ponavljanja riječi „Ne“, „Prestani“, „Dosta“; „Nemoj“; neko neprihvatljivo djetetovo ponašanje možemo preusmjeriti na neku drugu, prihvatljiviju aktivnost
– veći naglasak staviti na pohvale adekvatnih ponašanja, nego na naglašavanje neadekvatnih; Prije će dijete razviti neko ponašanje nakon pohvale, jer želi udovoljiti roditeljima, nego što će prestati s nekim ponašanjem koje stalno kritiziramo. Naime, stalnim kritiziranjem zapravo poklanjamo pažnju djetetu zbog neprihvatljivih ponašanja. Zato je puno efikasnije poklanjati pažnju i pohvaljivati prihvatljiva ponašanja.
– zajednički dogovarati obiteljska pravila – djeca su sposobna sudjelovati u tome i osjećat će se ponosno što su uključena u obiteljski život.
Nasilna ponašanja roditelja, poput fizičkog kažnjavanja djeteta, nazivanja pogrdnim imenima ili posramljivanja, uče dijete da se treba bojati roditelja, da je opravdano tući ljude koje vole te šalju djetetu poruku da ono ne vrijedi kao osoba. To može dovesti do nemogućnosti kontroliranja osjećaja ljutnje koju djeca često iskaljuju burnim reakcijama na frustracije, agresivnim ponašanjem prema drugoj djeci, stvarima, a ponekad i roditeljima.
Izgradnja djetetovog samopouzdanja i samosvjesti
Treći stup roditeljstva je uvažavanje djeteta kao osobe. U tradicionalnom odgoju ova potreba djeteta često je bila zanemarena. Radi se o ispunjavanju prava djeteta da ga se vidi, čuje i poštuje kao osobu koja ima svoje mišljenje, ideje i planove. Roditelji i odgajatelji to postižu pokazujući zanimanje za djetetova svakodnevna iskustva, slušanjem i razumijevanjem djeteta te uvažavanjem i djetetovog mišljenja u stvarima koje se tiču njegovog i obiteljskog života.
U praksi se ponekad susrećemo s krajnostima vezanim uz ovu potrebu – neki roditelji smatraju da djeca razumiju jako malo toga i nisu sposobna dati svoje mišljenje o različitim stvarima, dok neki stavljaju pretjeranu odgovornost na djecu, očekuju od njih da sami donose odluke i brinu za sebe i u situacijama koje su im emocionalno teške. Primjerice, petogodišnje dijete može dati mišljenje o tome koji sok bi najradije pilo, a preteško mu je donijeti mišljenje oko toga tko je od roditelja u pravu u nekoj svađi.
U suvremenom svijetu roditeljstva postali smo svjesniji djetetovih mogućnosti i vrijednosti, ali često gledamo djetetovu vrijednost isključivo kroz aktivnosti i uspjehe koje ono postiže. Tako gradimo djetetovo samopouzdanje – njegovu spoznaju o tome što može postići, ali ne i djetetovu samosvijest – spoznaju tko je ono i da vrijedi samim time što postoji. Samosvijest možemo graditi pohvalama i poticanjem djeteta da uživa u procesu, a ne samo ishodu aktivnosti, primjerice pohvaljivanjem truda koji dijete ulaže u neku aktivnost, poticanjem djeteta da opiše svoje aktivnosti i pokazivanjem zanimanja za njih, kao i izražavanjem ljubavi djetetu neovisno o uspjesima koje postiže.
Vjerovati djetetu i vjerovati u dijete
Četvrti stup roditeljstva je osnaživanje djeteta, a odnosi se na stvaranje uvjeta za jačanje djetetova osjećaja kompetentnosti, osobne kontrole i sposobnosti utjecaja na druge ljude i svijet oko sebe, u skladu s dobi i zrelosti. Pri tome je ponovno važno da su roditelji osjetljivi na djetetove potrebe te otvoreni za suradnju s djetetom i međusobni utjecaj.
Roditelji su odgovorni za stvaranje prilika u kojima dijete uči i stječe nova iskustva te za omogućavanje osjećaja samostalnosti djeteta. Važno je omogućiti djetetu da se osjeća sposobno u okvirima njegove dobi te da dobije poruku da roditelji i odgajatelji vjeruju njemu i u njega. U suprotnome, dijete se može povući od pokušavanja novih aktivnosti i postati pasivno. Primjerice, ako dijete može samostalno odmotati dar, iako mu treba minuta duže nego odraslima, dobro ga je pustiti da samo pokuša, umjesto da mu istrgnemo dar iz ruku i odmotamo ga umjesto njega. Možemo potom pohvaliti dijete zbog uloženog truda i strpljenja.
O odgovornostima djeteta i roditelja
Suvremeni pristup potiče roditelja da preuzme odgovornost za promjenu, a ne da preuzima krivnju za moguće propuste. Osjećaj krivnje je neugodna emocija koja roditelja može pasivizirati i usmjeriti na prošlost. Osjećaj odgovornosti potiče i okreće roditelja traženju rješenja.
Osobnu odgovornost definiramo kao sposobnost i volju osobe da preuzme odgovornost za sebe, svoje postupke te male i velike životne odluke koje iz toga proizlaze. Kao što dijete mora preuzeti neke odgovornosti, primjerice za pisanje zadaće, tako i roditelji trebaju preuzeti svoje odgovornosti. Međutim, dok dijete ima isključivo osobnu odgovornost, roditelj ima još i odgovornost za vlastitu dobrobit i razvoj djeteta i odgovornost za kvalitetu odnosa s djetetom.
Četiri stupa pozitivnog roditeljstva temelji su zdravog odnosa s djecom. Biti odgovoran roditelj ne znači udovoljiti svakoj djetetovoj želji, nego dosljedno odgovarati na dječje potrebe za brigom, strukturom, uvažavanjem i osnaživanjem. Bez obzira na vrstu obitelji, roditelji imaju odgovornost zauzimati se za svoju djecu, pružati im adekvatan primjer i svakog dana truditi se napredovati kao roditelji.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psiholog – psihoterapeut
