“Osjećaj sreće je prirodno stanje čovjeka, a zatupljujemo ga šećerom i lošom hranom”

Prirodna zdrava prehrana i osvještavanje svojih emocija kroz rad na sebi trajne su vrijednosti kojima postižemo dobro zdravlje, primjerenu tjelesnu težinu i zadovoljstvo u životu, poručuju nutricionistica Anita Šupe i integrativna psihoterapeutkinja Slavka Sekulić, Šibenčanke koje su pokrenule  inovativni i u Hrvatskoj jedinstveni pristup mršavljenju koji se sastoji od programa prehrane i radionica za integrativni osobni razvoj.  Tim smo povodom razgovarali s njima.

– Usprkos snažnoj industriji i propagandi mršavljenja, koje sa novim dijetama, metodama, tabletama, praškovima pa čak i operativnim zahvatima obećavaju brzi gubitak kilograma i toliko priželjkivanu vitkost, problem prekomjerne tjelesne težine sve je učestaliji i zapravo poprima razmjere epidemije. Pregled znanstvenih studija, kao i iskustva, nesumnjivo pokazuju da izgladnjujuće dijete (dijete sa reduciranim unosom kalorija) mogu dovesti do mršavljenja, ali ne i do zadržavanja nove tjelesne težine. Nakon dijete neminovno dolazi do ponovnog gomilanja kilograma, i to najčešće još većeg broja, s manjom mišićnom masom nego ranije, što se obično naziva ”jo-jo efekat” – objašnjava nam Anita Šupe.

Zašto posežemo za nepotrebnom hranom?

Cilj programa Anite Šupe je odbaciti umjetnu rafiniranu hranu koja slabi naše tijelo i izbacuje ga iz ravnoteže, te naučiti kako birati i pripremati pravu izvornu hranu koja će zadovoljiti nutritivne potrebe tijela i potaknuti sagorijevanje suvišnih masnih naslaga. Kad upoznamo svoje tijelo i fine biokemijske procese na koje utječemo izborom namirnica, preuzimamo svoje zdravlje u vlastite ruke, te omogućujemo regulaciju tjelesne težine bez gladovanja i odricanja.

U programu Slavke Sekulić pak uči se  kako potisnute emocije pohranjene u našem tijelu izazivaju bolesti i poremećaje. Otkriva se zašto smo ljuti, ljubomorni, zašto osjećamo krivnju, sram, zašto se ne usuđujemo, zašto posežemo za nepotrebnom hranom i još puno toga:

–  Iskustvenim vježbama osvještavamo i oslobađamo potisnute emocije, istražujući svoje djetinjstvo, sredinu i uvjete u kojima smo odrastali. Otkrivamo zašto ponavljamo određene obrasce ponašanja koji nisu dobri za nas. Ono što nam se dešava nije manifestacija okoline u kojoj živimo, to je manifestacija naših misli i našeg djelovanja, stoga je rad na sebi trajna vrijednost. Na putu mršavljenja valja doznati tko smo zaista,  bez ograničenja i maske, što osjećamo, te kakvo je ponašanje najbolje za nas iz pozicije odrasle, zrele osobe – kaže Slavka Sekulić.

Utjecaj psiholoških nesvjesniih reakcija na ishranu

Kako ste došle na ideju da pokrenete ovakav program koji ujedinjuje nutricioznizam i psihoterapiju? Jesu li takvi pogrami uobičajeni u inozemstvu (gdje ste se obje školovale) i s kakvim se uspjehom provode? Je li ova radionica plod vašeg dugog prijateljstva ili suradnje ili je ideja za školu bio poticaj da se upoznate i počnete surađivati?

Nas dvije se znamo dugo, malo nam treba da to zaokružimo na 30 godina. Oduvijek smo se dobro slagale i međusobno privlačile pozitivnom i ustrajnom energijom. Naše druženje i razgovori spontano su išli u pravcu razgovora o ishrani i psihološkim nesvjesnim reakcijama, tako da je prije nekog vremena upravo to sjelo na svoje mjesto, nekakva kristalna jasnoća da to spojimo. Ne znamo da li netko izvan Hrvatske provodi ovakav program, ali se provode razni programi odvikavanja.

Naša ideja je da osoba kroz mijenjanje prehrane dovodi u ravnotežu fizičko, ali i emocionalno tijelo. Kad smo zatrovani lošom hranom također i emotivno otupljujemo jer teže dolazimo u kontakt sa sobom i svojim emocijama. Smatramo da ovaj program daje trajne rezultate. Tu moramo naglasiti da je odgovornost na pojedincu jer on mora htjeti raditi na sebi.

Što više punimo hranom: želudac ili dušu?

Cilj je postići primjerenu težinu, zdravo tijela u kojem se ugodno osjećamo? Pa koja je tjelesna težina zapravo primjerena? Kako se određuje nutricionistički, kako psihološki, kako medicinski? Koje su aktualne formule za izračun primjerene težine? Što treba biti cilj dijete odnosno mršavljenja?

Ne zagovaramo kult mršavosti niti izgled sa naslovnica već da je tijelo energetski vitalno i zdravo. Osoba prema svojoj tjelesnoj građi može imati određene kilograme sa kojima se dobro osjeća. BMI nije mjerodavan jer od dvije osobe iste visine i iste težine jedna može imati težu mišićnu masu i izgledati vitko dok druga može izgledati bucmasto. Prirodnom, nutritivno bogatom prehranom tjelesna težina se dovodi u ravnotežu, tko ima viška kila izgubit će ih a tko ima manjka dobit će na težini.

Psihološki nema vage ni mjerenja kilograma. Ovdje je bitno osvijestiti da li osoba kada poseže za hranom, zaista treba hranu ili umiruje neku unutarnju prazninu, neki osjećaj koji na površini nije dostupan. Također je bitno prihvatiti i zavoljeti sebe i svoje tijelo.

Anita, kad je riječ o tvom dijelu škole mršavljenja, iz dosadašnjeg iskustva što je ljudima najteže prihvatiti, čega im se najteže odreći i što im je najteže promijeniti na tom putu do primjerene težine? Da li je uz poštivanje načela LCHF prehrane lakše mršaviti, jer je manje gladovanja, i da li se teže javlja yo-yo efekt?

Interesantno, ali ljudima je najteže prihvatiti da mršavljenje ne treba biti patnja i odricanje, odnosno da se može mršaviti bez gladi i pri tome uživati u ukusnoj hrani. Toliko smo navikli na ”režime” i brza gotova rješenja da teško prihvaćamo da smo mi ti koji trebamo osluškivati svoje tijelo i pronaći optimalan način prehrane za sebe. Teško prihvaćamo da nema ”dijete” već da trebamo promijeniti način prehrane za cijeli život i da će ta promjena osim gubitka kilograma dovesti i do poboljšanja zdravlja. Tijelo je jedna cjelina, ne možete raditi protiv sebe u jednom dijelu i očekivati pozitivne rezultate.

Anita, tvoj je dio posla osigurati da tijelo kroz pravu hranu dobiva ono što treba (energiju i nutrijente), čime dolazi do uravnoteženja hormona i regulacije apetita. Da li se tim uravnoteženjem hormona utječe i na hormone odnosno osjećaj sreće?

Naravno, naše tijelo treba građevinski materijal za pravilan rad organa, obnavljanje stanica, pravilno funkcioniranje svih biokemijskih procesa… Osjećaj sreće je prirodno stanje čovjeka ali ga mi zatupljujemo šećerom i ostalom umjetnom hranom i stimulansima, kao i drugim neprirodnim oblicima ponašanja, kao što je npr. elektronska stimulacija umjesto boravka u prirodi i slično.

Ovisnost o hrani je uspostava ljubavi, intimne veze

Slavka, kako zaustaviti “emocionalno prejedanje”? Ako ne hranom, kako ćemo nadomjestiti neispunjene primarne potrebe iz najranijeg perioda života? Koji su osnovni psihološki mehanizmi pretilosti? Pogađaju li češće muškarce ili žene? Jesu li psihološki mehanizmi koji nas vode prejedanju isti ili različiti kod muškaraca i žena?

Kod „emocionalnog prejedanja“ prisutan je osjećaj praznine iznutra i potreba popunjavanja hranom. Čovjek je stalno opsjednut hranom i vrti u glavi što jesti, kada i koliko, a sve popraćeno osjećajem krivnje… Duboko ispod je osjećaj neispunjenosti, potreba da se osjeti dijelom nekoga, osjećaj nevrijednosti da ih nitko ne može voljeti takve kakvi jesu. To je iz najranijeg perioda života gdje dijete nije dobilo osjećaj – dobar sam, svijet je ugodno mjesto, tu gdje jesam dobro je.

Prve djetetove potrebe pored hrane, topline, tjelesne sigurnosti i ugode, jesu zadovoljenje emotivnih potreba – kontakt, zagrljaj, majčin pogled pun ljubavi i pažnje da pruži djetetu sve što mu treba. To je baza za život kasnije, naš život kasnije će se odvijati prema tom prvom zapisu koji je utisnut na staničnom nivou.

Na neki način ovisnost o hrani (kao i bilo koja ovisnost) je uspostava ljubavi, intimne veze. Uzimajući hranu što je vidljivo na površini, osoba nesvjesno izbjegava duboko u sebi potisnuti osjećaj samoće, ranjivi dio sebe, osjećaj prezira prema sebi, jer osoba zapravo ne prihvaća i ne voli sebe.

Ovisnost se može javiti kod muškaraca i žena jednako, ovisi što osoba izabere. Moguće da  muškarci češće postaju ovisni o piću, kocki i radu, a žene o hrani, kupovini… Ovisničko ponašanje nema ravnoteže, umjerenosti, ono se uvijek odvija kao sve ili ništa.

S obzirom da ne mogu svi potrebiti doći na vaše radionice, možete li dati neke osnovne ili top savjete svoje škole za mršavljenje – nekih 10 najvažnjih savjeta – pet iz Anitinog i pet iz Slavkinog dijela škole?

Anita predlaže:

1. Birajte hranu što bliže njenom prirodnom izvornom obliku, onako kako dolazi u prirodi i izbjegavajte procesirane industrijske prerađevine. Radije hrana sa tržnice, mesnice i ribarnice nego iz supermarketa, radije hrana u rinfuzi nego upakirana u kutije, tube, konzerve, tetrapake.

2.  Svedite na minimum unos praznih kalorija, rafiniranih ugljikohidrata i umjetnih masnoća, vratite u prehranu prirodne zdrave masti koje daju energiju, važne nutrijente i osjećaj sitosti.

3.  Jedite kad ste gladni i jedite konkretne obroke, ne grickajte između obroka. Između obroka pijte vodu i biljne čajeve, često jedemo jer mislimo da smo gladni a zapravo smo žedni.

4. Prestanite jesti kad osjetite da više niste gladni, ne morate pojesti sve sa tanjura.

5. Osluškujte svoje tijelo, ono vam točno javlja koja vam hrana u kojem periodu treba.

Slavka predlaže:

1. Promatrajte sebe, koliko vremena provodite razmišljajući o hrani.

2. Da li je neka situacija ili događaj potencirala uzimanje hrane, pratite koje su to situacije (i zapisujte).

3. Prije uzimanja hrane, nađite mirno mjesto, sjednite, duboko udahnite nekoliko puta, otpustite sve. Pokušajte osjetiti da li ste zaista gladni ili bi vam trebalo nešto drugo.

4. Razmislite da li imate emotivno ispunjavajuće odnose, obitelj, prijatelje, partnera, pokušajte se povezati sa sjećanjima iz djetinjstva, kako ste se osjećali, gledajte fotografije iz djetinjstva, povežite se sa osjećajima koji dolaze.

5. Volite sebe nesavršene, nađite osobu sa kojom možete razgovarati otvoreno bez nelagode, neka vam ona bude netko tko vas razumije i vidi vaše kvalitete.

Molim vas da se osvrnete posebno i na problem dječje pretilosti, po kojoj je Hrvatska vodeća u Europi (50% djece je pretilo). Gdje vidite odgovornost i uzroke: loša opće društvena kultura prehrane i obiteljske navike, osiromašenje obitelji ili izbor jeftinijih i lošijih namirnica, opće nezadovoljstvo roditelja koje prelazi na djecu pa se i ona prejedaju. Imate li kakav savjet za roditelje?

Današnji način života – brzi tempo, neinformiranost o prehrani, osiromašenje obitelji itekako utječu na nezdravo hranjenje. Roditelji sve manje imaju vremena za zajedničke obiteljske obroke. Obroci su prilika da se obitelj osjeti kao cjelina gdje se priča, iznose ideje, događaji, svatko od članova ima prostor za razgovor. Djeca kroz takva druženja dobivaju osjećaj povezanosti, pripadnosti, sigurnosti. Na žalost, postepeno se gubi navika kuhanja i zajedničkog obroka, dijelom zbog tempa života a dijelom zbog komoditeta. Davanje djeci novca da kupe nešto za pojesti usput s nogu ne daje im osjećaj da su zaista jeli, ne registriraju to kao obrok a na žalost unijeli su loše i više nego treba.

Treba postojati veća informiranost o hrani, briga o zdravlju i osvještavanje, što su zaista osnovne ljudske vrijednosti nasuprot nepotrebnom konzumerizmu. Trebamo osvijestiti što i koliko nam je zaista potrebno; nekad nije bilo prestižnih marki u bilo čemu, a ljudi su živjeli sretnije, veselije i ravnopravnije. Treba svijest čovjeka istrgnuti iz ralja korporacija.

Razgovarala: Snježana Ivić Gerovac

Fotografija: Duško Jarmaz