Dragi roditelji, grlite svoju djecu što češće. Govorite im da ih volite, da vjerujete njima i u njih. Ne bojte se da ćete ih time razmaziti (razmaženost je kada umjesto njih radite njihove zadatke i obveze). Sasvim suprotno, mnoštvom zagrljaja i izraza ljubavi pomoći ćete im da odrastu u samopouzdane, sretne, samosvjesne i odgovorne osobe koje će biti u stanju donositi mudre i zrele odluke.
Zagrljaji imaju i svoj Međunarodni dan koji se obilježava 21. siječnja. Iako naizgled svakodnevna gesta, zagrljaji i općenito tjelesni izrazi nježnosti imaju veliku ulogu u emocionalnom razvoju djece. Zato zaslužuju svoj međunarodni dan, malo promišljanja i pažnje stručnjaka.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Što je privrženost?
Kada novorođenče dolazi na svijet, ono nema sposobnosti brinuti se samo za sebe. Međutim, ima naslijeđenu sklonost traženju interakcije i odnosa s odraslim osobama koje brinu o njemu. S njima stvara privrženost – trajnu i duboku emocionalnu vezu, koja djetetu osigurava preživljavanje u tjelesnom i emocionalnom smislu. Iako dijete najčešće razvija odnos privrženosti s majkom, suprotno ranijim shvaćanjima to može biti bilo koja odrasla osoba koja skrbi o djetetu. Dijete uglavnom prvo ima jednu figuru privrženosti, no kasnije ih može imati više. Svaka od njih posebno je vrijedna u životu djeteta i obogaćuje ga. Kada primijetimo da dijete nastoji ostvariti i održati kontakt s odraslom osobom (posebno kad je uznemireno), možemo govoriti o znakovima privrženosti koji su nam jasno vidljivi tek u dobi od oko šest do osam mjeseci. Ipak, istraživanja i klinička praksa pokazuju da se privrženost razvija od samog rođenja djeteta.
I najmlađa djeca komuniciraju svoje potrebe i emocije osobama koje skrbe o njima. To ne moraju činiti riječima, nego pokretima, izrazom lica, smješkanjem, pogledom, plakanjem, gugutanjem, položajem tijela i tako dalje. Odrasla osoba zadužena za brigu o potrebama i emocijama djeteta postaje njegova figura privrženosti. Dijete ju gleda u oči, pruža joj ručice, osmjehuje joj se, doziva ju, slijedi ju, nastoji biti u njenoj blizini, smiruje se uz nju, pokazuje joj sve novo što uoči ili izradi…
Stil privrženosti određuje emocionalni razvoj
Djeca mogu razviti različite stilove privrženosti, što uvelike određuje njihov emocionalni razvoj, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi. Sigurnu privrženost ima oko 60 posto djece, dok ostala djeca imaju neki Pod nesigurnih stilova privrženost. Sigurna privrženost razvija se kada je skrbnik usklađen s djetetom i adekvatno reagira na njegove potrebe.
Sigurno privržena djeca dobivaju poruku da su vrijedna i važna, a da će drugi biti tu za njih kad ih budu trebali. Tako će se odnositi prema sebi i drugima kroz život, što je osobito važno za buduće partnerske odnose i emocionalnu samoregulaciju.
Roditelji su često zbunjeni različitim uputama stručnjaka, primjerice – kad kažemo da bismo trebali biti usklađeni s djetetom i reagirati na njegove potrebe, puno roditelja ne zna na što se to zapravo odnosi. Znači li to udovoljavati djetetu na svaku želju i zahtjev? Ne. Ali isto tako znači doživjeti njegove emocionalne potrebe jednako važnima kao i tjelesne – one za hranom, vodom, njegom, snom…
Tjelesni dodir poput zagrljaja može umiriti uzrujano dijete, prenijeti djetetu poruku da ga roditelj voli, stvarati pozitivan doživljaj vlastitog tijela i tako dalje. Ovo posebno vrijedi za malu djecu koja nam ne mogu reći kako se osjećaju i što im točno treba. Nekad ni sama nisu u potpunosti sigurna što se događa s njima i ne znaju to podijeliti s odraslima. U takvim trenucima zagrljaj je jako ljekovit. Istraživanja pokazuju da se bebe umiruju slušajući otkucaje srca i prateći ritam disanja skrbnika koji ih drži na prsima. Umiruju se čim ih se podigne i nasloni na svoje tijelo. Jedna jednostavna gesta može mnogo učiniti za dijete, njegov odnos s roditeljima i razvoj sigurne privrženosti.
I zato, dragi roditelji, grlite svoju djecu! Nježnim tjelesnim dodirom pokažite djetetu da vam je stalo do njega, uvažite njegovu potrebu za dodirom i nježnošću. Potaknite time razvoj sigurne privrženosti.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psiholog-psihoterapeut