Nema proizvoda u košarici.
Emocionalni razvoj djeteta: Slušajte dijete i dozvolite mu zdravo izražavanje ljutnje
“Nagomilani osjećaji” su osjećaji koji su pod površinom, potisnuti ili zabranjeni, koji se ne mogu izraziti, ili nam važne druge osobe (najčešće roditelji) obeshrabruju njihovo izražavanje (na način da ih odbijaju, osuđuju, ismijavaju, okrivljavaju, kritiziraju, umanjuju) ili su ti osjećaji odgovor na traumu koja je toliko bolna da je dijete ne može svjesno pojmiti pa je pokušava potisnuti.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Stoga je važno da roditelji stvore okruženje u kojem dijete može sigurno i slobodno izraziti svoje osjećaje, bez da povrijedi druge. Djeci treba aktivno slušanje, dozvola za zdravo izražavanje ljutnje te priznavanje i vrednovanje osjećaja (uključujući ljutnju, strah, tugu, veselje, uzbuđenje…).
Pomozite djetetu da prepozna i izrazi svoje osjećaje
Kako bi pomogli djetetu da prepozna i izrazi svoje emocije, što je neophodno za zdrav emocionalni razvoj djeteta i emocionalnu stabilnost u odrasloj dobi, roditeljima se savjetuje:
#1. Priznajte i izrazite vlastite osjećaje (“Ljut sam”, “Tužan sam”, “Sretan sam”, “Zabrinut sam”). Neka vas djeca vide kad se smijete, plačete, kad ste tužni, veseli, ljuti. Na taj način djeca uče da je u redu osjećati i izražavati svoje osjećaje.
#2. Ne poričite da ste tužni kad su vam oči pune suza, i ne govorite “Nisam ljut!” kad ste zapravo ljuti, jer ćete na taj način djeci poslati dvostruku, zbunjujuću poruku. Dopustite da i vaše tijelo proživi i izrazi emocije koje osjećate.
#3. Pokažite pred djecom pozitivne načine nošenja s teškim emocijama (“To mogu prihvatiti”, “Ja to mogu”, “Snaći ću se”, “Ovaj put nisam uspjela, ali sljedeći put ću napraviti drugačije”). Ove tvrdnje stvaraju osjećaj moći i kontrole nad životom te djeca uče da i ona mogu imati tu moć. Time uče da ne prihvaćaju pasivno probleme s kojima se susretnu.
#4. Pokažite djetetu svojim primjerom kako se, na konstruktivan način, može nositi s osjećajima, posebno s uznemirujućim osjećajima, poput ljutnje. Porazgovarajte i pokažite mu na koje sve načine može izraziti ljutnju. Npr. recite mu da može:
Reći nekome ili igrački : “Ja sam ljut jer…”.
Duboko udahnuti nekoliko puta.
Pisati ljuto pismo koje kasnije može poderati.
Zapisati to u svoj dnevnik.
Išarati stare novine koristeći puno boja.
Nacrtati kako se osjeća ili što bi želio/željela da može napraviti
Snimiti na audio kazetu kako se osjeća – onda je prebrisati.
Zgužvati papir u loptu i baciti na prazan dio zida ili u koš.
Brzo hodati ili trčati. Tjelesnom aktivnošću oslobađamo se velike količine negativne energije i brzo se počinjemo bolje osjećati.
Na ovaj način dijete uči da je odgovorno za svoje ponašanje, tj. izražava ljutnju bez da ozlijedi ljude ili uništi predmete. Naravno, postoje i mnogi drugi načini, koje možete otkriti zajedno s djecom.
Fizičko izražavanje bijesa ne pomaže
Nekad se u dječjoj psihologiji smatralo dobrim poticati djecu da fizički izražavaju bijes, npr. da udare jastuk ili loptu, viču u jastuk ili pod tušem, da udare po podu nogom i sl., međutim ove se tehnike u novije vrijeme ne preporučuju jer je dokazano da zapravo pojačavaju bijes i nakon njih djetetu je potrebno duže vrijeme da se smiri.
Priznajte i prihvatite osjećaje svoje djece kao stvarnu činjenicu, bez prosuđivanja tih osjećaja, i bez ponude brzih rješenja. Bolje je reći: “Čini mi se da si tužna jer si se posvađala s prijateljicom. Hoćeš da porazgovaramo o tome?”, nego: “Nemoj biti tužna što si se posvađala s prijateljicom, pozovi si drugu prijateljicu.” Tako djeca uče da su njihovi osjećaji važni, da im vjerujemo da se mogu uspješno nositi s tim osjećajima i da je u redu računati na podršku drugih ljudi.
Pokažite djetetu da ste dovoljno snažni da se nosite s njegovim osjećajima (kako se ne bi dogodilo da vam se dijete boji ispričati neki problem, da vas ne bi uznemirilo) te da ste sposobni preuzeti odgovornost u situacijama kojima dijete nije doraslo.
Postoji još mnogo načina na koje roditelji mogu ohrabriti dijete da prepozna i izrazi osjećaje:
Slušajte pažljivo dijete kad vam želi reći kako se osjeća i ne prekidajte ga. Ohrabrite ga kratkim komentarima poput: “Ispričaj mi još.” ili “Što se događa?”
Ako mu ne možete posvetiti punu pažnju kad je želi, recite mu kad ćete to moći. Ne pokušavajte istodobno slušati dijete i raditi nešto drugo. Radije odgodite razgovor ako je riječ o hitnom poslu pa mu se kasnije zaista posvetite.
Usredotočite se na dijete i gledajte ga u oči. Suzdržite se od toga da počnete brzo pričati o sebi, svojim osjećajima i iskustvima za vrijeme dok dijete želi da slušate njega, osim ako to dijete ne zatraži.
Zapamtite da osjećaji nisu isto što i ponašanje. Postoji razlika između željeti nekog povrijediti kad ste ljuti i zaista povrijediti nekog. (“Možeš željeti lupiti sestru zato što ti je razbila igračku, ali nije u redu da to i napraviš.”)
Dajte djetetu prostora da doživi osjećaje, a ne pokušavajte ih odmah “popraviti” govoreći npr: “Ajde, ajde, nije to tako strašno, proći će.” Potreba da ga odmah razvedrite pomoći će vama, ali dugoročno neće pomoći djetetu. Umjesto toga, moglo bi dobiti poruku da nije u redu osjećati se npr. ljutito ili tužno, pa će pokušavati sakriti ove osjećaje od vas i od sebe.
Ne osuđujte. Osjećaji nisu ispravni ili pogrešni. Prihvatite osjećaje vašeg djeteta, čak i kad je to drugačije od onog kako biste vi reagirali u istoj situaciji.
Izbjegavajte reakciju osude, šoka ili razočarenja – u riječima, pogledu ili govoru tijela. Nemojte mu slati poruku da je pogrešno to kako se osjeća. Pod prihvaćanjem mislimo na sve što djetetu daje dozvolu da ima vlastite osjećaje: “Zaista može boljeti kad ti netko kaže tako nešto.”; “Da, čudovišta su stvarno strašna”
Oduprite se potrebi da preispitujete djetetove osjećaje, tražeći ga da ih objasni i brani. Vjerojatno to neće znati, niti će možda znati to izraziti riječima. Osjećati i objašnjavati dva su različita procesa. Također, ako ga tražite da opravdava osjećaje, mislit će da ne prihvaćate njegove osjećaje osim ako za njih nema jako dobar razlog.
Zapamtite da možete davati podršku bez da usvojite tuđe osjećaje. Ne morate se vi rastužiti ako se dijete rastužilo.
Podrška znači slušanje i prihvaćanje. Dok dijete priča o sebi, nemojte kritizirati ili mu davati brze savjete. Pomozite mu da se nosi sa svojim osjećajima, radije nego da se usredotočite na potrebu da nađete rješenje ili popravite situaciju.
Budite svjesni svoje nelagode, straha ili osjećaja neprikladnosti koje osjećate kad vaše dijete pokazuje snažne osjećaje.
Zapamtite da su osjećaji dio života i da je ljudski osjećati. Nije potrebno i ne pomaže ako sprečavate da dijete osjeća, da ga štitite od neugodnih osjećaja ili da “popravljate” dijete ili njegove osjećaje kad je uznemireno.
Pazite da ne ugrozite vlastite osjećaje i potrebe – tj. vlastite granice, pokušavajući “ne uznemiriti” dijete i pretjerano mu ugoditi. Možete dozvoliti djetetu da ima osjećaje, ali je važno da sačuvate svijest o svojim osjećajima i vodite o njima računa. Npr.: “Možeš biti ljut na mene što tražim da se okupaš, ali svejedno hoću da se sad okupaš.” ili: “Naravno da si ljuta što ne možeš koristiti telefon. Ali želim da prvo završiš ovo što sad radiš, pa ćeš onda moći telefonirati.” ili “Stvarno mi smeta što sad slušaš glasno muziku, hoću se odmoriti”. “Sad želim čitati i odmoriti se, u 7 idemo u kino.”
Pročitajte još
- Popularno
- Komentari
- Novo
