CABO VERDE: Vruća zima i windsurfing na vulkanskom otočju

Dugo je kod nas čekati da prođu jesen i zima pa da temperature opet budu ugodne za boravak na vodi i jedrenje na dasci. Koncem godine i Egipat i Grčka su još uvijek hladni i windsurf centri ne rade, pa je najbliža sigurna opcija otočje Cabo Verde. Odlučio sam se za otok Sal, koji je manji od otoka Boa Viste na kojem sam već bio početkom prošle godine, ali je prvi počeo razvijati turizam (prije petnaestak godina). Moja draga se prihvatila traženja pogodnog aranžmana.

Mate iz Pule u Mistralovom centru

Put na Sal uprkos dvije vremenske zone naprijed prošao je dosta lagano i brzo. Imali smo let oko dva popodne iz Zagreba za Lisabon i dva sata kasnije za Sal. Stigli smo tamo oko jedan ujutro po njihovom vremenu ili tri ujutro po našem u ugodan, egzotičan hotel Riu Funana, smješten sjeverozapadno od gradića Santa Maria, pored plaže nazvane Ponta Preta, na ugodnu noćnu temperaturu od oko dvadeset stupnjeva.

Mistralov je centar za iznajmljivanje opreme smješten na rubu Santa Marie na plaži Ponda do Sino. Prilično je velik, sa četrnaest članova osoblja i s odjelom za kajting znatno većim od onog posvećenog windsurfingu. U stvari, tijekom ova dva tjedna pred Božić kajtera sam vidio valjda pet puta više nego windsurfera. U centru su mi rekli da među osobljem imaju i nekoliko Hrvata. Jednog od njih, simpatičnog Matu, sreo sam sljedećeg dana. Radi sezonski ovdje kao instruktor windsurfa i kajtinga već pet godina. Ljeti kad na Salu nema vjetra odlazi kući u Pulu. Kako je bio zauzet kajterima ili u Mistralovom centru na drugoj strani zaljeva, na plaži Ponta do Leme, rijetko sam ga još sretao, a ostale Hrvate nisam uspio niti upoznati.

Prva dva dana vjetra je bilo 8 do 12 čvorova. Iskoristio sam priliku da mogu unajmiti veliku dasku i ta dva dana marljivo uvježbavao helitack s kojim tijekom ove godine na mojoj manjoj dasci nisam napravio neki značajan napredak.

Pješčane plaže s visokim valovima

Santa Maria, jedino turističko mjesto na Salu smještena je na južnoj strani otoka s pješčanim plažama. Na drugim djelovima otoka obala je stjenovita, vulkanskog porijekla. Dakle, i sam centar Mistral na pješčanoj je plaži i odmah su me upozorili na specifičnu proceduru ulaska i izlaska iz vode s opremom. Naime, ovdje se valovi obrušavaju, lome na samoj obali (shorebreaks), a u vrijeme dok sam ja bio tamo znali su biti i viši od metra. Rekli su mi da u siječnju valovi znaju biti i po sedam metara visoki i to im je najbolja sezona za surfere. Rizično je kroz to prolaziti s opremom, a osiguranje za slučaj oštećenja opreme ne pokriva i oštećenje nastalo u zoni shorebreak-a. Slatko! Zato gosti dobivaju uputu da ne ulaze u vodu i ne izlaze samostalno već da otplivaju iza linije lomljenja vala, a dečko iz centra im dogura opremu. Držeći se maksime “Bolje siguran nego žalostan” riješih da ću doslovce slijediti tu uputu, a pokazalo se da to i nije baš lako.

Prvi ulazak je prošao u redu, makar se osjećaš malo bedasto. Valovi su bili ispod metra. Otplivah iza linije loma, momak mi je izgurao namještenu opremu, vjetar je bio slab pa se popeh na dasku u žurbi da je val ne vrati na obalu. U strahu podigoh rig i odjezdih na pučinu.

Nakon dva sata, već izmoren, izdaleka počeh mahati prema obali kako su me uputili, dajući znak da se želim vratiti. Nisam na obali primijetio nikakve reakcije. Nastavljah se približavati mašući uporno u više navrata. S pučine linija lomljenja vala kod obale nije uočljiva, barem ne neiskusnom oku. Pretpostavljam da bi se mogla izračunati na temelju povlačenja vala s obale, no za to bi trebalo više iskustva.

Područje surfanja na otoku Sal

Primijetih na obali da se jedan mladi crnac ispred gumenog čamca ljubi sa curom. Nisam još znao ima li veze sa centrom, no kako na mahanje nitko nije reagirao počeh zavijati. Na moje vikanje ipak se odvojio od cure i obratio pažnju na mene. Ispalo je da je  bio zaposlenik centra zadužen da izvlači goste iz vode. Činio se rastresen i više usmjeren na pravljenje predstave pred curom nego da mi pomogne. Nakon što sam se još približio počeo mi je mahati, što sam shvatio kao znak da siđem s daske pa sam to i učinio. Momak se na to prilično zbunio i očito razmišljao što bi sad, a onda uzeo dasku i veslo za SUP i preko valova krenuo k meni.

Došavši do mene dovikne mi neka preuzmem dasku i veslo, a on će pobrinuti za moju opremu. Pojma nisam imao što bih sad s tom daskom i veslom i kako će se oni ponašati kad dođem do linije lomljenja valova. Držao sam ih uz sebe, polako plivao prema obali i ogledavao se kako će momak izvesti opremu na suho. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, nađoh se na liniji obrušavanja. Daska je poletjela u zrak i onda se silovito spustila na moju glavu. I vjerojatno bih sada bio na nekom mnogo mirnijem mjestu od bolnice i zauvijek se stopio s tim idiličnim otokom i ništa od ovog prekrasnog izvještaja – da nisam imao kacigu. Kaciga je izdržala, a ja sam prošao samo s manjom ukočenošću u vratu koja je jenjala nakon dva dana. Nakon što sam, već na obali, bolje zagledao curu koja je posredno bila uzrok te nedaće, zaključih da bih se vjerojatno i ja jednako ponio kad bi mi radno vrijeme na plaži bilo jedina prilika da upecam tako nešto.

Tek sljedećeg dana mi je jedan od blagonaklonijih domaćih objasnio da određeni specifični oblik mahanja znači da se mogu nastaviti približavati obali jer sam upao u procjep kad se jedan val već obrušio, a drugi još nije stigao. Nakon tog pojašnjenja barem je s povratkom iz vode na plažu išlo glatko.

No, bilo je još neugodnosti s osobljem. Trećeg dana, kako baš i nije bilo posla, osoblje je ispred centra veselo igralo odbojku. Kad sam krenuo s daskom prema obali i upozorio ih doviknuli su jednom među sobom da mi pomogne. Ovaj je na to izuzetno negodovao i protestirao uvrijeđen što je baš njemu naloženo da pomaže gostu ulaziti u vodu dok se ostali zabavljaju. Pored uvjeta na vodi koji su mi bili novi i zahtjevni ovakvo ponašanje i nepouzdanost osoblja su mi stvarali određenu nesigurnost.

Uvjeravali su me da na ovoj strani otoka nema većih morskih pasa

Sljedeća dva dana vjetar je nešto pojačao, a s njime i valovi. No, vjetar je bio izuzetno refulast. Čini mi se da sam izašao s nečim od oko 6,5 kvadrata. Pokazalo se da je to bilo sasvim prikladno za rijetke snažne zapuhe prilikom kojih se moglo izglisirati, dok sam se veći dio vremena dosađivao valjajući se preko pogolemih valova. Rekli su mi da je vjetar stalniji izvan zaljeva pa sam se prilično udaljavao od obale gdje su i valovi bili zamašniji. Iako su me uvjeravali da na ovoj strani otoka nema većih morskih pasa, budući da sam uglavnom bio sam na vodi i windsurfera je općenito bilo malo, značajno udaljavanje od obale u otvoreni Atlantik prema neomeđenom horizontu, izazivalo je nelagodu. Mate me je uvjeravao da se na te valove brzo navikneš i da je on baš zbog njih ovdje. Možda zbog toga, već sljedeći dan mi je more izgledalo samo nekako nabubreno, a valovi me više nisu brinuli.

Ipak, četvrtog dana shorebrekovi su bili toliki i u tri linije da sam morao isplivati kojih dvadesetak metara od obale kako bih se našao iza njihovog područja, a momak koji mi je dovlačio opremu se u tim pokušajima svaki čas topio.

Po mom prijašnjem iskustvu, windsurf centre za iznajmljivanje opreme obično vode entuzijastični i vedri windsurferi, najčešće instruktori, s kojima te zajednička strast brzo zbliži i poveže te se osjećaš kao kod “svojih”. Ovdje je bilo nekako drugačije. Centar je vodio visoki i distancirani Škot, pomagala mu je jedna vidljivo frustrirana mlada cura iz Litve koja je tek to ljeto prvi put stala na dasku, naših Hrvata nije bilo za vidjet, a za domaće je bilo očito da sve što ne liči na zabavu doživljavaju kao tlaku. I ranije sam već primijetio da je žensko osoblje u windsurf centrima na ovakvim mjestima prilično frustrirano i vidno nezadovoljno.

Što se domaćih tiče u igri, plesu, pjesmi i glazbi su neumorni što nam je jedna zabavljačka grupa svako večer demonstrirala u hotelu.

Kombinacija svega toga, uz dodatak da se mojoj curi Lidiji više svidjela plaža uz hotel pa se cijeli dan nismo viđali, potaknula me da šesti dan odlučim probat sreću u malom centru pored našeg hotela. Činilo se da su uvjeti na vodi više flat i shorebreakvoi su se činili znatno manji. Došao sam poslije deset sati, baš u vrijeme kad se jedini preostali momak u centru več pomalo spremao otići na ručak. Jedan ima slobodan dan, drugi je otišao s kiterima na drugu stranu otoka. U to je nazvala šefica i čvrstim glasom mi pojašnjavala kako ljudi imaju pravo na pauzu za objed te da ako budem fin prema njima i oni će biti fini prema meni!!!

Ukratko, centar će na sat vremena biti zatvoren i nitko ne može biti na vodi i to se povremeno dešava. Bio sam izuzetno zatečen cijelom situacijom. Podsjetila me na naše Dalmatince, djelatnike u turizmu koji rade dva mjeseca u godini, a i onda odluče da to bude dvokratno pri čemu im još turisti idu na živce. No, s vode se upravo vratio neki Englez i u razgovoru s njim saznao sam da je na vodi izuzetno flat i da je vjetar odličan. To je pridonijelo da progutam knedlu, zadržim dah i odlučim pričekati. Vrijeme sam kratio razmišljanjima zbog čega li turisti očekuju da je ljubaznost osoblja uključena u cijenu usluge?

Kad sam se napokon dočepao daske i krenuo i osobno sam se uvjerio da su uvjeti na vodi odlični. Valova nije bilo, a vjetar je bio daleko postojaniji od onog u zaljevu kod Mistrala. Kao i kod Mistrala puhalo je ukoso od obale. Jedinu nelagodnost su predstavljali pasivno i odbojno osoblje i otvoreni ocean bez ikakvog otočića za koji bi zapelo oko. I sljedećih dana vjetar je puhao između 20 i 25 čvorova i ovdje je, zbog ravnog i golog kopna iza plaže, bio vrlo ujednačen. S obzirom da je ovo najveći hotel na otoku, a vjerojatno i zbog pitomijih uvjeta na vodi, windsurfera je bilo nešto više nego kod Mistrala.

Ako želiš dobiti opremu na ovakvim mjestima treba očito računati i s mogućnošću neprijatnog osoblja u windsurf centrima. Ima i gorih slučajeva. Čuo sam da na Tajlandu iznajme gostu izgrebenu dasku, a po povratku iz vode zahtijevaju da im nadoknadi tu navodno napravljenu štetu. Kad se opravdano bunite pozovu lokalnu policiju. Gotovo da sam i sam imao slično takvo iskustvo u Vignju prije par godina.

Hotel Riu Funana je ispao bajkovit

Riu Funana se nakon početnih podešavanja pokazao ugodnim i bajkovitim hotelom. Podešavanje, zato jer kad smo u jedan sat u noći ušli u dodijeljenu nam sobu, ispalo je da tuš ne radi. Ujutro prije doručka recepciju smo upozorili na to i uvjeravali su nas da će to odmah riješiti. Po povratku s doručka tuš i dalje nije bio u funkciji. Prilikom odlaska na šetnju opet svratismo do recepcije i zamolismo da to riješe. Naravno, odmah će. Nakon višesatnog obilaska grada i plaži te kupanja, popodne se vratismo u sobu, a tuš i dalje na radi. Dograbih telefon i zlokobnim glasom direktora koji ne trpi pogovore zatražih da to obave smjesta. To je upalilo. No, saznali smo da jedan gost prije nas nije bio takve sreće. S malim djetetom smjestili su ga u sobu bez struje. Tek nakon tri dana njegovih upornih žalbi dali su mu drugu sobu – također bez struje! I, da se ne pomisli da je to bilo zato jer se radi o nekom drugorazrednom hotelu – ovaj je dio lanca Riu hotela s pet zvjezdica.

Vulkanska obala

Osim takvih detalja ostalo je bilo ugodno. Hrana u hotelu je čak i za moje osjetljive vegetarijanske kriterije bila odlična.
I još jedan plus. Za razliku od Egipćana ovdašnje osoblje ti se ne uvlači u stražnjicu očekujući da dobije napojnicu.

Što se tiče usporedbe Sala i Boa Viste, na Salu je vidljivo da je turizam duže prisutan. Kažu da ima više zabavnih, turističkih sadržaja (nisam istraživao), a definitivno je bilo znatno više mladih turista nego na Boa Visti. Stoga sam Boa Vistu doživio kao mnogo opušteniju i meni ugodniju, a i uvjeti za jedrenje su mi bili ugodniji. Ovdje na Salu u prosincu, kao da je bilo toplije nego u siječnju na Boa Visti. Jedrilo se u kratkom odijelu ili samo majici. Čini mi se da su vjetrovi na Boa Visti u siječnju bili jači. Sal je bolje prometno povezan, ima češće letove i ima veći broj i bolje opremljene windsurf centre. Cijela ova skupina otoka je vulkanskog porijekla, a Sal i Boa Vista su oskudnog raslinja i prekriveni svijetlim pijeskom kojeg sjeveroistočni vjetar donosi iz Sahare.

I dok sam se od putovanja dvije vremenske zone naprijed i na toplom otoku brzo oporavio, povratak na hladno i dvije vremenske zone natrag bio je težak i mučan. Iako dnevno imaju valjda pet-šest letova u aerodromu na Salu jednostavno ne uspijevaju ukrcati putnike i prtljagu na vrijeme. Trebao mi je čitav tjedan da dođem k sebi i uhvatim normalan životni ritam. Ali, taj otok ti nekako uđe u kosti, u dušu… Još noćima smo letjeli iznad njegovih pješčanih plaža i jezdili preko valova.

Piše i snimio: Davor Stančić