Savršeni vikend u Bosni: Wellnes, ćevapi i skijanje na Vlašiću

Već prvi udah oštrog planinskog zraka s mirisom snijega na Vlašiću, otklonio nam je memlu i umor nakon tri i pol sati vožnje od Zagreba. A na prvi pogled bilo je jasno da se isplatilo za produženi vikend doći ovamo: prekrasni sniježni pejzaži planine visoke gotovo 2000 metara, mir duboke borove šume isprekidan tu i tamo tutnjem gomile snijega pod čijom težinom popusti  neka grana,  veseli žamor s obližnjeg skijališta, na zaleđenom jezercetu svađaju se guske, zvoncaju praporci s konja koji vuče sanjke s turistima… Kao da me neki čarobni vremeplov vratio u sretna zimovanja moga djetinjstva.

Babanovac: skijaško središte i turističko mjesto

Naše se žensko društvo ove zime prvi puta odlučilo za wellness vikend u Bosni, i to u resort&spa hotelu „Blanca“ kojeg krasi luksuz pet zvjezdica. Hotel je dio turističkog naselja s oko tisuću vikendica, desetak pansiona i nekoliko hotela koje se posljednjih godina razvilo uz Sportsko-rekreacijski centar Babanovac, na 1260 metara nadmorske visine. Za Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine i tijekom desetak godina prije rata ovdje su se održavala natjecanja u skijaškim skokovima, no danas je 90-metarska skakaonica samo jedna spomen- atrakcija uz skijaške staze.

Brojne registarske oznake Dubrovnika, Osijeka, Zagreba, Splita, Siska… na automobilima ispred skijališta svjedoče da je Babanovac  veoma popularan u Hrvatskoj. Cijene su znatno niže nego u Hrvatskoj, pogotovo ako se usporede sa skijalištima u Sloveniji, Austriji ili Italiji, a Vlašić je i puno bliži od Alpa.

Po položaju u samom središtu Bosne, 21 km od Travnika, podjednako je udaljen od Osijeka i Zagreba (oko 280 km), nešto je bliži Splitu (190 km), a sa 425 km puta i Dubrovčanima je među najbližim skijaškim centrima.  Put od Zagreba do Babanovca bio je nenaporan;  gotovo polovinu puta vozile smo po autocesti, a ostatak po kvalitetnoj regionalnoj cesti (Zagreb – Okučani – Banja Luka – Skender Vakuf – Turbe – Babanovac). Uprkos snježnim padalinama ceste su dobro očišćene. Inače, na Vlašiću snijega bude po pet mjeseci u godini, zna pasti već i koncem rujna, a prosječna mu je visina oko 1 metar.

Spa luksuz hotela „Blanca“: bazen, jacuzzi, saune i masaže

Odsjele smo u dvoetažnom apartmanu hotela „Blanca“. U prizemlju je komotna kožna sofa, a ispred nje veliki otvoreni kamin u kojem su nas dočekale lijepo rasplamsale cjepanice. Brižno osoblje i sljedećih je dana našeg boravka u hotelu svako poslijepodne palilo vatru. Bilo je to samo zbog ugođaja, a ne zbog topline jer cijeli hotel kao i apartmani dobro su zagrijani centralnim grijanjem.  U ovom je hotelu apsolutno sve novo i vrhunsko,  sa svim luksuzom koji pripada hotelu s 5 zvjezdica, ali zbog prekrasne prirode, krepkog zraka i izvrsne tradicionalne bosanske kuhinje ja bih mu dala i zvijezdicu više.

Prijepodneva smo provodile kupajući se u bazenu i jacuzziju s pogledom na snijegom zametenu šumu i skijalište. Kako su svi drugi gosti hotela u to doba dana bili na skijanju, bazen je bio samo naš.  Potom je slijedilo opuštanje u turskoj i finskoj sauni, pa malo topljenja u infracrvenoj sauni, onda aromaterapija i za kraj masaža. Probale smo sve masaže, a posebno su ugodne bile ona sa zagrijanim vulkanskim kamenjem i mirisnim uljima limunske trave i čokoladna masaža nakon koje su nas tretirali i pomlađujućom ginseng kupkom.

Gastro luksuz: od ćevapa i begove čorbe do baklave i vlašićkog sira

Nakon tako pomnog njegovanja, opuštanja i obnavljanje energije, slijedio bi obilat ručak  u hotelskom restoranu „Mont Blanc“. Dobra hrana za wellness je važna koliko i bazen, sauna i masaže. Ne mogu dovoljno nahvaliti koliko su fini bili tradicionalni specijaliteti poput vlašićkog sira iz salamure, sarme, bosanskog suđuka i begove čorbe, a za desert, naravno, tufahije, baklave, hurmašice…  Osim domaćih i internacionalnih mesnih jela, menijem dominira mediteranska kuhinja s velikim izborom povrtnih juha, salata i tjestenina, što nam je bila idealna kombinacija za večeru.

Posebna je atrakcija restorana bila i to što smo sjedile za stolom za kojim je sjedio John Travolta. Tako barem tvrde u hotelu, a mi nemamo niti najmanjeg razloga sumnjati da se John Travolta baš poput nas zajeo u vlašićkom siru, begovoj čorbi i tufahijama kad je u Bosni i Hercegovini boravio 2011. godine zbog snimanja filma “Sezona lova” (engl. “Killing season”).

Iako je hrana u hotelu bila i obilata i ukusna, u tih smo se pet dana produljenog vikenda udomaćile i u ćevabdžinici kod Harija, preko puta hotela. To je samo jedan brojnih malih restorančića s domaćom hranom, no nažalost nije bilo prilike da probamo baš sve njihove specijalitete. Kod Harija sam jela možda i najbolje ćevape u životu, a svakako najbolju papriku punjenu sirom. Poslijepodneva smo provodile u dugim šetnjama po snijegu. Skijanje smo ovaj puta propustile, iako je skijalište solidno organizirano  sa nekoliko liftova, uključiv i bebi-lift za početnike, ima oko 10 kilometara uređenih staza, a nudi se i povoljan najam skijaške opreme. Situaciju na skijalištu  možete pratiti na snimkama web kamera  u gotovo realnom vremenu na www.vlasic-bih.info

Iskreno priznajem, od skijaških sadržaja koristile smo samo lokal ski-kluba „Drveni“, u kojem smo uživale u sljedećim divotama za užinu: domaćem mlijeku, uštipcima, domaćem kajmaku taj čas pokupljenom s vrućeg mlijeka, džemu i soku od drijenka. Po dvije porcije od svega i dvije kave ukupno stoji 50 kuna.

Ski klub Drveni: uštipci i džem od drijenka

I u hotelu i u samom mjestu nekoliko je mjesta i za noćna druženja, no u našem wellness planu bilo je obavezno i dobro se naspavati. „Beauty sleep“ je luksuz koji si u Zagrebu ne uspijevamo priuštiti.  Planinski zrak je izvrstan za san: navečer se lako zaspi, a već u zoru se budiš odmoran.

Kad smo se nakon pet dana odmora na Vlašiću krenule prema Zagrebu odlučile smo da ćemo se svakako vratiti. U konkurenciji više poznatih spa&wellness resorta i u Hrvatskoj i u Vojvodini gdje smo dosada provodile naše ženske vikende,  na Vlašiću nas se najviše dojmila ljepota prirode i hrana je bila najbolja, cijene su povoljne, a  samo mjesto oko hotela u kojem smo smještene  je najživlje i pruža najviše sadržaja.  Osim skijanja, Vlašić je idealan za planinarenje, biciklizam, paraglajding i jahanje, tu su i razni sportski tereni poput teniskog i nogometnog.  Zbog zdravog planinskog zraka preporuča se za oporavak plućnim bolesnicima i rekonvalescentima nakon  teških bolesti i operacija. Planinski obronci obiluju ljekovitim biljem, poput primjerice endemskog encijana kojeg se donedavno moglo naći i u samom središtu Babanovca.

Mene je ipak najviše zaintrigirala priča o autohtonoj vlašićkoj ruži, tzv. brandisovoj ruži, Rosa alpina L. Kažu da na planini, na Vlašiću, raste bez trnja, a kad se presadi u grad pusti trnje. Nekako razumijem tu ružu. Putujući natrag svojoj burnoj svakodnevici u Zagrebu osjećam kako mi izbija obrambeno trnje. Svakako se moram na Vlašić vratiti ljeti – želim vidjeti brandisovu ružu.

Piše: Agatha Borošak

Fotografije: Agatha Borošak i resort&spa „Blanca“